Razmišljanje uz prvu nedjelju došašća
U traganju za svojim sigurnostima, čovjek se hvata onog materijalnog i neposrednog oko sebe, misleći kako će time zadovoljiti i osmisliti svoje postojanje. No upravo time guši u sebi onaj iskonski osjećaj, onu slutnju koja ga upućuje prema uzvišenoj stvarnosti koja ga nadilazi, ali koja ga u konačnici ispunja i ostvaruje.
Slutnja Božje prisutnosti i djelovanja, Božje ljubavi i opraštanja utkana je u svako ljudsko srce, samo je pitanje je li čovjek u grudima ugušio ili zatrpao slutnju koja ga je vezivala s nebom, ili ju je obnavljao trajno živeći po njoj kao po principu svoga života.
Ukoliko ju je zatrpao, a mnogima i često se to dogodi, prva nedjelja došašća predstavlja se kao vrijeme buđenja u grudima zapretane slutnje. S njom se budi osjećaj nadnaravi ljudskog porijekla, smisla i cilja, te nosi poruku, kako vjernicima, tako i svim ljudima koji njeguju taj osjećaj u sebi. To je slutnja za nebom i slutnja neba u srcu, poput one koju je imao Noa kad je gradio korablju, te je postao sveopći simbol potrebe da se čovjek ne ravna po onom što po ljudskim kriterijima drži sigurnim i konkretnim u životu, kao što je jelo, piće, zabava, nego da svoj život uskladi po onoj nevidljivoj slutnji koja postaje sigurnija i od najjače sigurnosti, jer je jamac sam Bog.
Za život po slutnji potrebna je hrabrost, jer se moraš u sebi suprotstaviti svakoj svjetovnoj očevidnosti, jer moraš pobijediti strah od ljudi koji će te ismijavati i odbaciti iz svoje sredine. Nadalje, život po slutnji može se dogoditi samo u šutnji, iz koje Bog progovara i u kojoj se pokazuje blagoslovom onom tko se upustio u život po slutnji neba. U šutnji slutnje čovjek čuje kako nebo progovara do te mjere rječito da se nebeska vječna Riječ utjelovljuje u ljudsku stvarnost.
Prva nedjelja došašća potiče stoga svakoga da u sebi prepozna i otkopa slutnju, te da je postavi kao temelj svoga postojanja. Tko bude na njoj gradio, tko se bude njoj prepustio, imat će zvijezdu vodilju koja ga može dovesti do betlehemske štalice, do susreta s Kristom Gospodinom, koji je svojim tijelom sagradio korablju spasenja svima koji se spašavaju iz voda potopnih. Došašće kršćanima ima smisla upravo kao razbuđivanje slutnje, rastvaranje nebu svih iskonskih općeljudskih težnja, jer samo u takvo srce se onda spušta nebo, i u njemu Krist pronalazi svoj smještaj.
