Istini za volju,
čudila se samoj sebi.
Osjećala se tako bespomoćnom,
neuglednom i nezgrapnom,
te je imala mnoštvo prigovara
na svoj izobličeni stas.
Nije znala odakle joj
taj izduženi tanki vrat,
vrlo neskladan i nerazmjeran
sa zaobljenim širokim tijelom.
Osim toga od vrha do dna
provučene su bile nekakve žice,
i, što je najgore, nejednake debljine,
kao da nijedna nije imala veze
ni išta zajedničko s drugom.
A kad ju je dohvatila ruka
vještog virtuoznog glazbenika,
najprije se prestrašila.
Nije je samo brižno gladio,
nego joj je počeo žice zatezati.
Pomislila je najprije
da će joj puknuti vrat od natezanja
ili srce od tuge i boli,
ali se nije dogodilo ništa od toga.
Čim je potom uslijedio lagani dodir
osjetila je ugodne trnce po tijelu.
Doista, gitaristova ruka je
maestralno znala svoj posao.
Nijedna prečka na dugom vratu
nije mu bila suvišna,
niti žica neodgovarajuća.
Pa čak je i ona praznina u utrobi
najednom prestala biti prazna,
ispunjena milozvučnim zvukovima
što su se ‘zarazno’ širili prostorijom.
Tako se i naša prazna ljudskost
u rukama nebeskog Umjetnika
ispunja jekom njegovih tonova,
prenoseći radoznalim slušateljima
opojne zvukove evanđeoske radosti.