3. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak sastavljen je iz dva dijela, to jest zasebna odlomka: od prvih nekoliko redaka iz Lukina Evanđelja, te od opisa o početku Isusova javnog djelovanja u Galileji, točnije u samom Nazaretu. I u prvom odlomku u kojem sveti Luka iznosi razloge poradi kojih se odlučio napisati Evanđelje, i u drugome u kojemu je opisan događaj u nazaretskoj sinagogi, u središtu pozornosti je odnos prema Božjoj riječi. Potrebno je to istaknuti pogotovo danas kada ovu nedjelju u Crkvi slavimo kao Nedjelju Božje riječi, jer iz toga i sami trebamo sve više i dublje shvaćati koji i kakav treba biti odnos prema Božjoj riječi.
Iz opisa Isusova prvog javnog nastupa u Nazaretu razaznajemo da je on spoj svakodnevnog, uobičajenog života u jednom mjestu s novošću koju Isus započinje svojim propovijedanjem. Vidimo, dakle, da je Isus redovito išao u sinagogu i po svoj prilici je bio na raspolaganju za čitanje Božje riječi koja se svake subote čitala u sinagogi. Njegova zadaća kao mladog i učenog čovjeka bila je da stavi na raspolaganje vjerničkoj zajednici sve svoje sposobnosti, što je on i činio. Osim toga, vidimo da on poštuje uobičajeni ritam života, te ne skreće pozornost na sebe prije nego je potrebno i ne na način na koji nije potrebno, premda nije prošao neopažen nigdje od mjesta na kojima se pojavio. Svjestan je da u središtu pozornosti treba biti Božja volja i Božji plan koji je objavljen i zapisan u svetim knjigama. Zato on svoje propovijedanje u Nazaretu gdje su ga svi poznavali započinje subotom kada je okupljena zajednica vjernika na svoje redovite molitve i čitanje Božje riječi. A jer je i sam običavao dolaziti redovito u sinagogu i čitati Božju riječ, tako je napravio i te subote: I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. No očito on Božju riječ nije samo mehanički čitao, već ju je vrlo dobro poznavao do mjere kad su mu pružili svitak proroka Izaije on ga odmotava i pronalazi točno mjesto koje im je htio pročitati i protumačiti te subote. Cilj mu je bio da se oni sami počnu sve više zanimati za Božju riječ i za njezino dublje shvaćanje.
No jednako tako nije mogao isključiti niti činjenicu da je on došao ispuniti Pisma, te da stoga postoji poseban odnos između njega i riječi Božje do tada objavljene i čitane. A taj poseban odnos je tome da je došao ispuniti Pisma, pa je zato svjesno i odvažno, nakon što je pročitao traženi odlomak iz proroka Izaije, to rekao: Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Tvrdnjom da se ispunila pročitana proročka riječ kojom je prorok Izaija najavljivao Mesijin dolazak, on usmjerava njihovu nadu i njihova očekivanja, njihove poglede i njihove taženje sa zapisane proročke riječi na sebe kao živu Božju Riječ koja je punina i smisao svega što je zapisano. Zato dok su ga netremice promatrali jer im je pročitana riječ sa svom snagom odzvanjala u ušima, iz čega su mogli osjetiti da je taj put pročitana s posebnom pozornošću i naglaskom, jer je napokon došlo njezino ispunjenje, morali su ih proći trnci kad je potom progovorio tumačeći što je pročitao: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”
A od trenutka kada je on ispunjenje Pisma, onda nam njegov život postaje središte života, to jest Pismo koje se utjelovilo i uosobilo. Doista, njegov život je najjasniji izričaj, ostvarenje i punina objavljene Božje riječi. On sam je poznavao i živio sve ono što je zapisano, da nama ostavi svoj život kao put i cjelovitu objavu Božje volje. Jer ako je prethodno objavljena Božja riječ bila objava Božje dobrote i ljubavi, utjehe, skrbi i blizine, onda je u njemu sve to primilo novu dimenziju, jer se napokon sve u potpunosti ostvarilo. Ako je Božja riječ bila istinski razgovor Boga sa svojim narodom, u njemu je taj razgovor napokon bio spoj ravnopravnih sugovornika koji su se mogli vrlo jasno čuti, razumjeti i dogovoriti. Eto zašto je u njemu ispunjeno i sadržano cijelo Sveto pismo. A po njemu, ispuniti cijelo Sveto pismo ne znači neophodno do u tančine poznavati svako slovo, već njegovo sveto bogočovještvo, to jest njegov sveti život. Poznavati Pismo ne znači poznavati doslovno stotine zakona i odredbi, već nasljedovati njega koji je ispunjenje svega.
U njemu je bio istinski razgovor Boga i čovjeka, te i nas potiče na taj osobni razgovor s Bogom, gdje primamo objavljenu riječ i služeći se njom uzvraćamo Bogu na njegov sveti poziv. I kao što je on rekao u Nazaretu da se ‘danas ispunilo Pismo što odzvanja u ušima’, tako bi trebalo biti i s nama. I mi smo pozvani primati Božju riječ na osoban način, kao riječ upućena svakome ponaosob. Ona se treba i u nama uosobiti i ispuniti na sličan način kao što se Pismo ispunilo u Gospodinu. Jer ta nam je riječ upravljena i povjerena da je živimo životom, a ne pukom izvanjskošću, to jest vršenjem izvanjskih odredbi. Kao što se u njemu utjelovila, a potom ga vodila do trenutka da su njegova muka, smrt i uskrsnuće bili vrhunac ispunjenja, tako i nas vodi tim istim putem, kojim i danas idu mnogi kada ispunjenje Božje riječi traže samo u izvanjskim događajima i događanjima, a ona se treba ispuniti u nama. A primjer takvog živog i dinamičnog odnosa prema riječi Božjoj bili su Isusovi apostoli i učenici za koje Luka u uvodu svoga Evanđelja veli da su bili ‘od početka očevici i sluge Riječi’. Doista oni su služili Riječi da pokažu da su nade Izraelove ispunjene u Isusu, te da od njegova uskrsnuća svaki kršćanin treba biti svjedok Riječ koji u vjeri i ljubavi svjedoči i životom potvrđuje da se Pismo ispunilo u Isusu, te da se slično ispunja i u svakome od nas ako ga nasljedujemo vlastitim životom vršeći volju Božju.