Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica
Slavimo danas blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo također i Svijećnica jer se u današnjem slavlju obavlja i blagoslov svijeća koje simboliziraju Krista kojega je starac Šimun u Hramu nazvao Svjetlom na prosvjetljenje naroda. Ovaj blagdan višestruko je znakovit, te nosi bremenitu poruku za vjernički život. Tu poruku najbolje izriču riječi upravo spomenutoga starca Šimuna koji je potaknut proročkim duhom ovom događaju dao jednu razinu više. Naime, dok su Marija i Josip nosili dijete Isusa u Hram da izvrše sve što je propisivao Mojsijev Zakon, jer su se kao vjernici držali i ispunjavali sve propise svoga naroda, Šimun je ovom događaju dao jednu novu razinu. On je dijete Isusa prepoznao kao Spasitelja i kao Svjetlo, te ga je obznanio svima koji su bili u Hramu. Naravno, i šire, jer se nakon toga nastavio pronositi glas o Djetetu kako u Jeruzalemu, tako i u cijelom onom kraju.
No osim što je Šimun u ushitu, držeći Isusa u naručju, izgovorio himan u čast Bogu koji je poslao svoga Sina kao ‘svoje spasenje i svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka izraelskoga’, on je izrekao i druge znakovite riječi upravljene Isusovoj majci Mariji: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ Ovim riječima sveti Šimun kao da je htio pojasniti prethodne riječi svoga hvalospjeva Bogu ističući da u duhu predosjeti i način na koji će se to dogoditi. Sin Božji je imao biti postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu time što će sam biti uzdignut na križ i podnijeti muku. Već za svoga života i djelovanja imao je biti znak osporavan, jer mnogi nisu razumjeli bit njegova mesijanstva, pa je ima trpjeti muke i boli kojima će biti ranjena i duša Presvete Djevice. Upravo zato jer je bio neshvaćen i osporavan, imao je biti razapet na križu, čime će dodatno kao raspeti Božji Sin postati osporavanim znakom svome narodu, a i svima koji će ga promatrati kao raspetoga. U tom smislu riječi koje je sveti Šimun izgovorio prije više od dvije tisuće godina, vrijedile su kroz sva vremena, te ostaju vrijediti i danas.
Doista, i danas Isus ostaje znakom osporavanim, jer ni u današnje vrijeme ljudi nemaju ni sluha ni oka za njegove riječi i njegovu prisutnost, kao što je imao starac Šimun. Šimun je imao sluha za poticaje Božje, te je slušao što mu Bog govori. Zato je mogao doživjeti puninu smisla svoga života kad je vidio dijete Isusa i primio ga u naručje. Njemu je Isus bio ne samo znak spasenja, svjetla i slave Božje, već je bio Spasitelj i Svjetlo svijeta, te utjelovljena Slava Božja među ljudima. Upravo zato što Isus neće za sebe tražiti ljudske ni izvanjske slave i moći, već će podnijeti muku i sramotu da spasi ljude, ostat će trajnim znakom svima, pa i onima koji ga budu osporavali. Štoviše, upravo njima znakom, a drugima će, onima koji ga prihvate, postati Spasitelj svijeta i Svjetlo koje nema zalaza. Dok danas živimo u kulturi odbacivanja Boga, nudi nam se primjer svetoga Šimuna, a i Presvete Djevice, koji Isusa prihvaćaju u naručje i blagoslivljaju Boga jer je poslao Sina svoga da možemo po njemu i od njega živjeti. Dok je mnogima danas sablažnjivo pridavati važnost Bogu koji se izložio do mjere da je postao čovjekom, mi znamo da je nezaobilazno prihvatiti njegovu poniznost, pa i poniženje, ako želimo doći do vlastitog uzdignuća. Jer to što se ponizio do mjere da je postao znakom osporavanim, a bio je osporavan upravo jer je uzeo našu ljudskost i slabost naše naravi, no mi pak znamo da je to učinio da nas ljude ispuni slavom Božjom i da nas pridruži narodu spašenika. Mnogima je i danas znak osporavan, jer ljudi ni danas ne žele spasitelja Boga, jer je čovjek sebe proglasio spasiteljem čovječanstva. Ni danas ljudi ne žele neiscrpno Svjetlo Božje, već se drže svojeg slabašnog ljudskog svjetla koje ih ostavlja u tami življenja. Ni danas ljude ne žele dati slavu Bogu, to jest ne žele primiti njegove neprolazne slave, već se posvetiše tomu da proslavljaju sami sebe prolaznom zemaljskom slavom. Tako se i danas potvrđuje da je Krist znak osporavan, jer je drukčije poučavao i usmjeravao kako svoj narod izraelski, teko i sve ostale ljude i narode.
No bez obzira na sva proturječja koja se pokazuju s obzirom na Krista koji je znak osporavan, i mi se trebamo kao kršćani ponašati znakovito pred drugima, te im mi biti znakom kako se prihvaća Krista Gospodina „da se razotkriju namisli mnogih srdaca“. I nama je najprije razotkriti namisli vlastitoga srca, te ustanoviti koliko Krista srcem primamo. Ispitati nam se primamo li ga u naručje kao starac Šimun, divimo li mu se kao što su mu se divili Josip i Marija i prihvaćamo li ga kao svoga Spasitelja. Samo na taj način moći ćemo svjedočiti drugima, te ukazati na Krista koji nama nije samo znak, već i najuzvišenija stvarnost našeg života, ali ga pokazujemo svima, pa i onda kad će mnogim ostati samo znakom, i to osporavanim. No to nas neće priječiti da ga još više svjedočimo, jer on je onaj koji je postavljen da nam bude uzdignuće, te da nas jednoga dana kao ‘slava svoga puka’ uzdigne u slavu nebesku, gdje ćemo trojedinoga Boga hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova.