Dolazeći među ljude Gospodin se služi određenim proturječjima. S jedne strane se govori o njegovu neprimjetnom dolasku, o tihoj i nenametljivoj prisutnosti koja niče spontano poput izdanka. A s druge strane on sam šalje glasnike pred sobom da navijeste njegov dolazak, da pripreme čovjeka na taj susret. Na taj se način predstavlja poput kralja koji šalje glasnike pred sobom da bi ga pučanstvo moglo dočekati i na dostojan način pozdraviti. U tom duhu današnji evanđeoski odlomak i govori o glasu koji viče u pustinji najavljujući dolazak Gospodnji, s pozivom da se pripremi put u svakom srcu Onome koji ima doći, jer on jednostavno ne želi da ga ne dočekamo, ili da ga dočekamo nespremni. On sam bolje od nas zna što nama treba značiti njegov dolazak, blizina i prisutnost, te se stoga toliko i trudi da ga primimo kako treba. Zato poruka došašća i sadrži u sebi takvo proturječje: glas koji viče i naviješta Božji dolazak. To je glas koji viče i moli ljude za malo tišine i pozornosti jer ima važnu poruku, jer želi saopćiti nešto što je od općeg značaja. Taj glas ljudima najavljuje dolazak Božji i moli ih da ga dočekaju u šutnji, mirno i dostojanstveno, da mu otvore svoja srca. Jer Bog koji dolazi ne buči po ulicama i ne galami na trgovima. On dolazi u tišini, tih i nezamjetljiv onima koji buče i što se u srcima bahate, ali zato njegova tiha prisutnost glasno viče u srcima onih koji odlučiše zašutjeti u svojoj ljudskosti, da bi čuli njegovu božansku prisutnost. Zato vrijeme došašća potiče nas vjernike da Boga primamo i iščekujemo na ovakav način, najprije slušajući one autentične glasnike koji su naviještali Božji dolazak, to jest Božje proroke koji su u ime Boga digli glas, da ukažu čovjeku na potrebu šutnje i primanja Božje prisutnosti. Njihov glas je tako snažan jer viče snagom krvi koju su prolijevali kao svjedočanstvo istinitosti svoga navještaja, te, opet proturječno, bezglasno vikali, kao što je vikao i Ivan Krstitelj, da buka svijeta nije mogla zagušiti njihov glas. Proročki glas je toliko snažan jer govori o Bogu koji bezglasno viče, pozivajući one koji ga slušaju na viku tišine. Stoga smo pozvani i mi vjernici dati svoj obol ovom glasnom proročkom svjedočenju koje je izrastalo iz Božje šutnje, da bismo, slušajući Boga koji tiho i ponizno ulazi u našu povijest, naposljetku dali i svoj glas za svjedočanstvo kojim se pripravlja njegov dolazak u tišini i skrovitosti ljudskih srca, koja onda glasno progovaraju u djelima ljubavi prema Bogu i čovjeku.
