33. nedjelja kroz godinu – C
Vrlo je zanimljiv događaj opisan u današnjem Evanđelju. Dok su se jedni divili slavi jeruzalemskoga Hrama, Isusove riječi o propasti tog istog Hrama, a time i cijeloga Jeruzalema, djeluju zastrašujuće i prijeteće: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti kamen na kamenu nerazvaljen.“ Isus u ovome trenutku ne govori o uzrocima, ali mi ih možemo naslutiti. On je vidio duhovno stanje svoga naroda, sve njegove slabosti, te veliku udaljenost od Boga i od njegovih ciljeva, te je jasno slutio, a i božanski vidio, da takav život lažnoga sjaja nema svoje budućnosti, te da mu predstoji krah i kraj. No ljudi kao ljudi, opijeni izvanjskim sjajem i moću koja stoji iza toga, ostaju uljuljani i ne vide one istinske sadržaje na kojima trebaju graditi svoj život i svoje društvo. Ljudi zaborave da trebaju budućnost graditi na Bogu, jer on je stijena i hridina njihove. Te što je više onih koji čvrsto vjeruju i božanski žive, društvo je sigurnije, a narod je zaštićeniji. A Isus je dobro poznavao slabosti vjere svoga naroda, koji nije otkrivao da je došao Mesija, Božji Sin, i nije se tome veselio, već je mimo Boga tražio druga uporišta i postavljao sebi druge ciljeve, uvjeravajući sebe da oni odgovaraju Božjim planovima. No snovi o ljudskoj slobodi i samostalnosti, o vlastitoj državi i zemaljskoj moći ne odgovaraju biti Božje poruke i njegovih nauma s narodom. Zato je Isus, ne bez tuge u glasu, najavio propast i rušenje Hrama.
Tako je Gospodin svojim riječima definirao ono što je bila kasnija opasnost kršćanima svih vremena, a to je život između dva ekstrema: s jedne strane opuštenost i uljuljanost u zemaljski sjaj i slavu, a s druge strane kao reakcija na to zastrašivanja svijeta propašću i kaznama. S jedne strane je mlakost i nebriga za bit istinske duhovnosti, a s druge strane fanatično pretjerivanje i neutemeljena i nepromišljena gorljivost koja se afirmira u prijetnji svijetu Božjom vatrom i propašću. Dapače, ima onih koji takvo što i priželjkuju. Doista, određeni vjernički krugovi pod izlikom revnosti ne čine drugo nego zavode druge svojim stavom i selektivnim pristupom Evanđelju i vjeri, jer više povjerenja daju samozvanim prorocima, vidiocima i vidjelicama koji prorokuju zlo svijetu, nego Crkvi koja naučava u Kristovo ime i poziva na obraćenja i izgradnju budućnosti. Pogotovo što se pri tome pozivaju na Isusove riječi, poput ove izgovorene o propasti Hrama, te za sebe vjeruju da su autentični kršćani jer drugima prijete propašću i smrću. A služe se svim pošastima ovoga svijeta i nedaćama koje zadese čovjeka kao znakovima koji potvrđuju da su oni u pravu, te onda o stvarima o kojima ni Apostoli nisu bili sigurni, govore s tolikom sigurnošću kao da sami znaju da kada će doći posljednji sud i konac vremena.
No upravo zato, da nas netko ne zavede, da se ne bi dogodilo da se više vjeruje zlogukim prorocima i katastrofičnim vidovnjacima, te drugim samozvanim navjestiteljima propasti i kataklizme, Isus jasno poučava svoje učenike o tome da to još nije kraj, te da se ne trebaju brinuti o svršetku svijeta, već misliti radije na konac vlastitoga života i na svjedočanstvo koje trebaju ostaviti svijetu. Isus ne želi da njegovi učenici budu oni koji neprestano žive ‘posljednja vremena’ i da se ne vesele kada se što zlo dogodi svijetu, kako bi drugima dokazali da su u pravu što su svijetu naviještali zlo, već želi da se žaloste zbog svih zala u koja ljudi ulaze onda kad se ne trude ostvariti što je moguće bolje zajedništvo s Bogom. Jer kada je upozoravao na propast Hrama, Isus se nije tome veselio, već je samo jasno vidio što će se zbiti u budućnosti, jer ona je bila plod konkretnih izbora i stanja u društvu. Zato i danas oni koji svijetu prijete propašću i posljednjim vremenima, ne čine ono što je Isus činio, jer on nije prijetio niti se radovao propasti, premda je jasno vidio i znao što će se dogoditi. On nije prijetio svome narodu, već je samo bio svjestan nestalnosti i zavodljivosti zemaljskoga sjaja i slave. Jedino što je htio, bilo je da ljudima skrene pozornost da se ne mogu zavaravati, jer na krivim sadržajima grade život i uvjerenja odgurujući od sebe i niječući u svijesti istinu o posljednjim stvarima kojima su podložni svi ljudi koji s njima trebaju računati. Ali isto tako nije htio da ga protumače kao proroka propasti i navjestitelja zla i posljednjih vremena u smislu neposrednog dolaska konca svijeta, ma kako njegove riječi mogle zvučati.
Stoga i danas očekuje od svoje Crkve i od svojih vjernika da idu smjerom koji je on odredio i da se ne daju zavesti lažnom gorljivošću, ali isto tako niti da se uljuljaju u izvanjsku slavu. Njegov put je put gorljivog naviještanja istine o Božjoj ljubavi, poradi čega trebaju sebe staviti na raspolaganje kao pravi svjedoci spremni dati život. Trajna, nepromjenjiva i neopoziva istina o Bogu pokazuje da jedina i jedinstvena motivacija u ovome svijetu treba biti njegova neizmjerna ljubav, koja nas pokreće u svakoj situaciji i nadahnjuje da ga zdušno svjedočimo, a ne da strašimo svijet zlima i propastima. Zato nam je opominjati ljude da se ne može živjeti od slave ovoga svijeta, jer prije ili poslije ona uvene, već treba živjeti za slavu Božju, nadahnut vječnom ljubavlju njegovom. Nije naše zastrašivati ljude, već svjedočiti istinu koju smo samo iskusili u ovome svijetu, jer to je jedini zalog i pretpostavka spasenja, kako našega, tako i onih kojima naviještamo stvaranosti kako sadašnjega tako i budućega svijeta.