Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)
Riječ Božja koja nam danas odjekuje u ušima i koja nas vodi u dubljem shvaćanju ovog svetog dana i izuzetnog događaja u povijesti ljudskoga roda, otkriva nam Boga i njegovo zauzimanje za čovjeka. Tijekom povijesti nevidljivi Bog je otkrivao sebe i svoju ljubav, činio čudesa i na toliko drugih načina skrbio za svoj narod koji je redovito lutao u nezahvalnosti. Glede Božjeg djelovanja i očitovanja, puna nadahnuća i utjehe je riječ iz Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše Ocima u prorocima.” Ali i nakon toliko iskaza dobrote i skrbi, ljubavi i pažnje, narod bi uvijek odlutao od svoga Boga, to jest prisilio bi Boga da odstupi od njega prepuštajući ga njegovim krivim procjenama i slobodnim izborima. Ali ipak nikad ne odustajući, već tražeći novu priliku da im pokaže svu ljubav i da ih njome napokon do kraja obrati i privuče postojanom životu vjere i obraćenja. Zato je prorok i navijestio “po gorama ljupke noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta”. Jer je prorok osjetio da napokon može navijestiti na Sionu Božji nepovratni povratak. Napokon je Bog odlučio doći na takav način da trajno ostaje u ljudskom životu, da trajno ostaje kao kralj svoga grada Jeruzalema čije razvaline popravlja i učvršćuje svojom moći i prisutnošću.
No ovo Božje djelovanje kojim tješi svoj narod i otkupljuje Jeruzalem, kojim pokazuje spasenje svoje svim krajevima zemaljskim, ne događa se ipak na način na koji očekuju ljudi kojima je na pameti zemaljska sila i zemaljski način prisutnosti u povijesti. Bog, naime, izabire onaj istinski ljudski način, to jest izabire biti dionikom ljudskoga života – što je bilo iznenađujuće čudo nad čudima. Zato se je Bog i čudio tijekom povijesti spasenja da ljudi nisu primjećivali da je se uvijek za njih zauzimao profinjeno i diskretno prije svega time što ih je uči živjeti, a onda i čudesnom svojom božanskom moći. Ovaj put je Bog bio usredotočen na to da postane čovjekom, te da to bude konačni dolazak u povijest svoga naroda i cijeloga svijeta. U punini vremena je htio ljudskim životom biti znak i sredstvo spasenja ljudskom životu, što je trebao biti njegov konačni povratak na Sion. Tom djelom je započeto konačno oslobođenje i zapečaćeno spasenje Jeruzalema, a od Jeruzalema i svih krajeva zemaljskih. To je smisao istine da Bog uvodi u svijet svoga Sina i baštinika svega, onoga koji je “odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje”. On vječno rođen od Oca, rađa se u vremenu da pokaže neopozivu i nepovratnu Božju ljubav prema čovjeku i njegovu neizbrisivu prisutnost koju čovjek više neće moći svojim grijehom udaljiti, jer je on sada trajno prisutan u ljudskom tijelu, te je moćan očistiti grijehe koji su Boga udaljavali od njegova naroda. No ovaj put je on prisutan neopozivo i nepovratno kao Emanuel – s nama Bog, Prvorođenac kojega Otac uvodi u svijet da preobrazi ljude i njihov život pred Bogom. On je do te mjere svojim životom zemlju posvetio da mu se ne klanjaju samo pastiri, već je svojom božanskom silom učinio i zemlju mjestom na kojem se i anđeli njemu klanjaju padajući nice pred čudom rođenja Sina Božjega.
U tom duhu će i sveti Ivan u svome Prologu protumačiti da nije bilo dovoljno da dođe Ivan Krstitelj kao svjedok svjetla Božjega i prorok koji poziva na vjeru. Sada je trebalo da dođe sam Sin Božje, samo Svjetlo i Začetnik vjere da ostavi konačno svjedočanstvo i konačni neizbrisivi trag u ljudskoj povijesti i u životu svakoga od nas. I sveti Ivan Evanđelist nam ga u današnjem odlomku predstavlja kao vječnu Riječ Očevu po kojoj je sve postalo, te kao životu koji je ljudima svjetlo neugasivo, to jest svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Upravo to svijetlo je došlo na svijet da ljudima objavi slavu Očevu kao onaj koji je “odsjaj slave i otisak bića njegova”. Ovaj put Božje svjetlo nije govorilo po ljudima koje je prosvjetljivalo, već je samo osobno došlo na svijet da bude jedinstveno i neugasivo svjetlo u čijem sjaju treba hoditi svijetom. Tako nam je i Ivan u svome Evanđelju posvjedočio o novom Božjem zahvatu, jedinstvenome i konačnome, u ljudskoj povijesti. A taj zahvat se sastoji u činjenici da se nevidljivi Bog učinio vidljivim, da se je vječna Riječ rodila u vremenu, da je iskonsko Božje vječno svjetlo zasjalo u vremenu na način da ga tmine više ne mogu zastrti, da se neizmjerna Božja slava očitovala čovjeku na način da joj i čovjek može postati dionikom.
Zbog toga je rođenje Kristovo čudesan događaj, jer je po svome Sinu sam Bog ušao u ljudski život na način dostupan čovjeku. Bog se neopozivo nastanio u ljudskome biću i među ljudima kao jedan od njih, te više nema načina da ga čovjek udalji iz ljudskoga života, što je nama ljudima neizmjerni znak nade i utjehe. Pa i onda kad se dogodi da ga ‘njegovi ne prime’, on ipak ostaje suobličen njima jer više ne može ne biti čovjek, to jest više ne može ne biti izravno u ljudskoj povijesti. A kao što je on neopozivo došao radi nas i stao uz nas svojim rođenjem, i mi se opredijelimo za takav neopoziv stav prema njemu. Prihvatimo ga kao najveći Očev milosni dar, unesimo ga u svoja srca, obasjajmo njime svoj život, klanjajmo mu se cijelim svojim bićem, primajmo njegovu slavu, te radosno naviještajmo ovoj neopozivi, nepovratni i neizrecivi događaj ljubavi i spasenja cijelome svijetu.