16. nedjelja kroz godinu – A
Jednostavnim riječima prispodobe o sijanju dobrog sjemena na njivu na koju kasnije zavidnici posiju kukolj, Gospodin Isus tumači jednu od najvećih tajni ljudskoga života, koja se na ovom svijetu neće nikad do kraja razjasniti. Tajna je to koja se opetuje u svakom čovjeku, te smo svi svjesni onoga što se oko nas događa. Nema toga tko nije imao iskustvo sa samim sobom ili s drugim, da ne ide sve po planu. Ulaže se toliko truda u napredak, u pomake, u odgoj, ali se uvijek nanovo mnogi neugodno iznenade. Nakon toliko truda i muke, nakon toliko ulaganja u dobro i odgoj drugoga, kao rezultat se najednom pojavi nešto sasvim suprotno. Pojavi se nezahvalnost i nepoštivanje, ili pak dođe do odbacivanja svih odgojnih vrijednosti. Uslijed toga dolazi do mnogih lomova života koji su nerazumljivi i nerazjašnjivi, jer se dogodi sasvim suprotno od onih dobrih nastojanja, čemu su na primjer svjedoci toliki roditelji čija su djeca pošla krivim putem, a da im nikad nisu dali ni povoda ni naznake takvoga puta. Neobjašnjivo je odakle se u srce ugnijezdi zlo i neposluh, kad se nekome davalo sasvim suprotno u životu.
I kolikogod je to teško razumljivo, tim je manje razumljivo kako se dogodilo od samoga početka, da u svijetu stvorenom iz čiste ljubavi Božje u kojem je sve bilo dobro, odjednom dođe do loma, pobune i odbacivanja Božje dobrote i ljubavi. Nerazumljivo je kako je došlo do suprotstavljanja onome po kojem se postoji i kojem se duguje život. Nerazumljivo je da je na Božjoj njivi, na kojoj je on brižno posijao dobro sjeme, nikne i kukolj koji ugrožava ostali usjev. Nerazumljivo je da čovjek stvoren na sliku Božju nije ostao do kraja plodan i isključivo Božji nasad, nego je dopustio da mu zla bića po noći ubace u srce odbojnost prema Stvoritelju, te da u njegovu srcu uz dobro Božje sjeme nikne i kukolj. Vlasnik njive je morao doživjeti doista neugodno iznenađenje kad je otkrio podvalu. To je iznenađenje koje je doživio sam Bog kad je čovjek napravio odmak od zajedništva i ljubavi kojoj je dugovao život.
I ma koliko je doživio neugodno iznenađenje, ipak se nije dao izbaciti iz igre, nego je i on sam povukao potez koji je mogao dodatno začuditi. Odlučio je ne odstraniti kukolj iz žita, sve dok ne uzrasta, jer je postojala opasnost da se s kukoljem negdje istrgne i žito. Možda bi bilo logično da isti čas odstrani sav kukolj čovječanstva, to jest sve ljude koji su se dali zaraziti i od dobrog sjemena postati loše, to jest dopustiti da ih se kao plodnu njivu zarazi neplodnim sjemenom. No Bog se nije htio poslužiti tom logikom, jer u tom slučajnu ne bi nitko ostao, a on je htio privesti spasenju svako biće dajući prigodu razlučivanja između žita i kukolja kad dođe vrijeme žetve i plodova. Tako Bog daje čovjeku mogućnost razabiranja i u nekom kasnijem trenutku kad mu bude očitije što je dobro sjeme, a što je kukolj u njegovu životu. Bog mu ostavlja dovoljno vremena kako bi mogao u miru razabrati, no ne želi nijednom čovjeku nanijeti štete, ako postoji mogućnost da se pokaje i iščupa kukolj iz svoga srca.
Današnjom nas prispodobom Isus stoga uči kolika je Božja obazrivost prema čovjeku i njegovoj slabosti. Prije nego počne „čupati“ ljude iz ovoga života i dovoditi ih pred svoj sud, on sam želi sve učiniti kako bi mu omogućio popraviti se. On čeka onaj krajnji čas, čeka da zrno dobra koje postoji u svakom srcu ipak proklija i donese rod. U tom duhu on je neumorno slao radnike na svoju njivu da skrbe oko uroda, pa je naposljetku dao i svoga Sina kako bi čovjeku dao prigodu da odbaci kukolj iz srca. Božja reakcija je razborita i milosrdna, te puna sućutne skrbi za čovjeka. Bogu se ne žuri kažnjavati, premda mu nije drago što je Zli u srcu čovjeka posadio kukolj. Njemu se ne žuri istrgnuti čovjeka s lica zemlje, koliko mu se žuri očistiti ga od kukolja iznutra i privesti ga k spasenju. Njegovoj moći i tako ne može izmaći nitko, ali on se ne raduje time da ljudima naplati po pravdi, koliko se raduje da ih otkupi svojim milosrđem od svih promašaja i izvede na put spasenja nakon tolikih lutanja. No Bog je toliko obazriv da ne želi preuranjeno kažnjavati ljudi za svaku stabljiku kukolja u srcu, pogotovo ih ne želi prepustiti na milost i nemilost jednih drugima, koji bi se onda istrijebili istrjebljujući druge kao sijače kukolja. Bog je toliko obazriv da konačni sud ostavlja sebi, a od ljudi očekuje strpljenje i razumijevanje za stanje u kojem se nalaze, pa i onda kad se osjećaju kao polje zasijano kukoljem.
I dok od njega učimo razumijevanje za ljudske slabosti, isto tako shvaćamo kako nije popustljiv prema kukolju u našim životima, nego samo čeka prikladan trenutak. Njemu nije svejedno što kukolj raste na njegovoj njivi, to jest što se u srcima ljudi miješa njegovo sjeme i sjeme zla. Ali on razborito bira vrijeme svoje reakcije i svoga razlučivanja, tek kad je dao dovoljno vremena za popravljanje i kad je iscrpio sva druga sredstva predviđena pedagogijom njegove ljubavi. I zato bismo trebali biti sretni što nije nama ljudima ostavio da se obračunavamo i razračunavamo jedni s drugima čupajući kukolj, nego je radije žrtvovao svoga Sina za naše spasenje.
Neka nas stoga naš obazrivi Bog i Otac pouči svojoj očinskoj pedagogiji. Neka nam da žara da čuvamo svoja srca kao njive njegova usjeva, te da s braćom budemo obazrivi dajući im vremena i prostora razlikovati žito od kukolja, te sukladno tome, u prvo vrijeme, privesti ih dragocjenim spoznajama i spasenju, kao što je Bog to učinio s nama.