15. nedjelja kroz godinu – A
Današnje Evanđelje donosi nam Gospodinovu prispodobu o sijaču koju je Isus ispričao svojim slušateljima na obali Galilejskog jezera. Vjerojatno ga je nadahnulo mnoštvo koje je nagrnulo k njemu, te ga je prisililo da uđe u lađicu i da ih poučava iz nje. Promatrajući mnoštvo bilo mu je jasno da neće svi biti pozorni, da ga neće svi razumjeti, da njegova riječ neće svakome jednako značiti, te je onda ispričao spomenutu prispodobu. A prispodobu je započeo riječima: Gle, iziđe sijač sijati.
Već ova prva rečenica je iznimno sadržajna, te nosi višestruku poruku i nama danas, kao što je mogla glasno i jasno odjeknuti u ušima onih koji su je slušali iz Gospodinovih usta. A da bi sijač mogao sijati, i sam je morao izvršiti određene predradnje kako bi njegov napor bio okrunjen rađanjem ploda. Da bi mogao sijati, morao je prije pripremiti zemlju i pomno je izorati, a isto tako pribaviti sebi dobro sjeme. Nadalje, pretpostavlja se da je izišao na svoje imanje, te da kad posije i kad dođe rod, ima od toga koristi. Sve ostalo bilo bacanje sjemena uludo, bilo da ne pripremi zemlju, bilo da u pripremljenu zemlju posije loše sjeme, ili da sije svoje sjeme u tuđu zemlju koju ne bi imao pravo požeti i prikupiti u svoju žitnicu, te bi omogućio da urod pokupi netko tko nije ni orao ni kopao, ni sijao ni žeo ni vijao.
Govoreći, dakle, o sijaču i sijanju, ova prispodoba nam u biti govori o odnosu Božje riječi i ljudskog prihvaćanja iste, ili pak o odnosu Božje i ljudske mudrosti. Gospodin nam je jasno ocrtao način na koji Bog djeluje na ljudski um i ljudski život, čineći ga plodnim svojom riječju. Ovom prispodobom Isus predstavlja Boga kao neumornog sijača koji u srcima ljudi priprema plodno tlo, kako bi potom mogao velikodušno posijati riječ, ne uskraćujući je nikome. On koji daje da njegovo sunce svijetli i pravednima i nepravednima, daje iste poticaja svakom umu, duhu i savjesti da se dopusti prosvijetliti njegovom riječju, premda to svi ne prihvaćaju i ne koriste na isti način. Bog želi istom ljubavlju spasenje svakoga čovjeka, pa i onda kad se ljudi različito određuju pred tom istinom.
Upravo ova prva rečenica: Iziđe sijač sijati, govori nam mnogo i o čovjeku i njegovim potrebama. Vrlo dobro znamo što znači kad izlazi sijač sijati, jer to govori i samo za se. Činjenica je da zemlja, ma koliko bila po sebi plodna i dobra, ne rađa plodove sama od sebe, ako sijač ne posije dobro sjeme. Ta istina vrijedi i za čovjeka, jer i svaki čovjek, ma koliko sposobnosti umnih i voljnih u sebi imao, koliko stekao kreposti i vještina duhovnog života, ipak ne može sam od sebe donijeti plodove spasenja, ako ne prihvati nebesko sjeme u dušu.
Iz riječi ove prispodobe izvlačimo i daljnju pouku kad shvaćamo kako je čovjek i čovječanstvo Božja njiva od koje Bog očekuje plodnost, ma koliko čovjek to zaboravljao, te pokušao graditi svijet bez Boga i njegove riječi, autonomni svijet u kojem je potpuno zanemario Božju prisutnost. Zemalja je, doista, Božje polje, a na poseban način čovjek na zemlji, kao onaj koji je sposoban biti prihvatilište Božje riječi. U to polje Bog kao zakoniti vlasnik i istinski gospodar sije riječ. A ne opiru se samo neki apstraktni ljudi Bogu živeći daleko od Boga, nego svatko od nas vjernika, promatrajući pomno vlastiti život, uočava s koliko otpora i muke prihvaćamo Božje sijanje u svojoj duši. Jasno možemo osjetiti koliko se suprotstavljamo njegovoj volji i riječi, ili koliko je pak površno doživljavamo. Nikome nije nepoznanica s koliko mlakosti živimo svoju pripadnost Bogu živomu.
Isto tako nije dovoljno samo što Bog rasipno sije i daje svakome, nego nas Gospodin upozorava kako i mi sa svoje strane imamo zadaću skrbiti oko svoga dobra koje se ostvaruje primanjem Božje riječi. Ako mi ne skrbimo, onda se može dogoditi da Božja riječ zbog naše lijenosti ne donese željene plodove u našoj duši. Ljudski nemar i neodgovornost mogu zagušiti i najbolje Božje sjeme, umjesto da mu dopuste višestruku plodnost.
Srećom Bog se nikad nije obeshrabrio, nego je uporno i velikodušno sijao, pa i onda kad je njegovo sjeme čovjek gušio i odbacivao, pa i onda kad je sjeme davalo raznolik postotak uroda. Stoga i od nas kršćana očekuje da slijedimo njegov primjer, rastvarajući sve svoje sposobnosti djelovanju njegove riječi. Nama kršćanima je prvotna zadaća biti plodno tlo za prihvat njegove riječi, kako bismo potom, svjedočili drugima bogatstvo plodnosti koje u nama izaziva. Tek naše iskustvo plodnosti može drugima biti poticaj da se i sami otvore djelovanju njegove riječi, koja je na poseban način bila jasna i glasna u trenutku kad se Riječ utjelovila. I ne trebamo se zanositi stopostotnim uspjehom, jer nama nije dano da žanjemo plodove, nego nam je povjereno sjeme božanske riječi i života da ga sijemo. Jer ni sam nebeski Sijač, Krist Gospodin, nije se zanosio uspjehom svoje riječi, jer on nije ovisio samo o njemu, nego i o slušateljima. Ali nije zato prestajao sijati, nego je obilato svojom riječju obasipao zemlju gladnu nebeske sjetve i plodnosti. Ne bojmo se slušati ga i biti dosljedni u svemu što traži od nas, kako bismo dali višestruk plod u svijetu, jer naše je umirući poput plodnog zrnja sijati sjeme, a ne ubirati plodove.
