Uzašašće 2009. – B
Današnji evanđeoski tekst iz Markova Evanđelja, kojim između ostaloga i završava ovo Evanđelje, u kratkim nam crtama iznosi najbitnije događaje koji su se zbili o uskrsnuću i nakon uskrsnuća Gospodnjega. Kad je Gospodin uvjerio apostole da je živ, protivno svim zakonima ljudskog iskustva koji su držali sigurnim da je morao biti u grobu, poslao ih je da propovijedaju radosnu vijest svakom čovjeku. Njegov uskrsli lik, njegovo proslavljeno tijelo živjelo je već božanskim životom, jer je poslužilo bilo Sinu Božjemu da živi ljudskim životom kojeg je potom i žrtvovao za spas svijeta. Točnije, živjelo je životom slave koja je pripremljena za svakog onog koji vjeruje u njegovo uskrsnuće i pokrsti se.
Marko uopće ne promatra njegovo uzašašće na način i mentalitetom današnjeg sumnjičavog čovjeka, već pokazuje da nije opterećen kako svaku činjenicu koju opisuje mora potkrijepiti dokazom opipa. On čak ne problematizira pitajući se zašto je Krist uzišao na nebo, niti se pita je li još mogao ostati s apostolima kao trajno svjedočanstvo uskrsnuća do dana današnjega. Premda Evanđelist ne spominje niti koliko se dana Krist zadržao sa svojim učenicima nakon uskrsnuća, ipak ne taji da je uzišao na nebo zdesna Bogu. Marko stavlja naglasak na činjenicu da se Isus ukazivao učenicima nakon uskrsnuća, da im se pokazao živim, da ih je poučio što trebaju činiti, te da je potom uzišao na nebo.
Način na koji Marko opisuje, govori nam kako on uzašašće Gospodinovo doživljava kao neku sasvim logičnu posljedicu uskrsnuća. Naime, samim time što se proslavio mukom, smrću i uskrsnućem, Gospodin je započeo živjeti novim životom u kojem nije trebao ostati cijelu vječnost na zemlji, jer u njemu nije ostalo ni traga prolaznoga, i propadljivoga, podložnog ljudskim i zemaljskim kategorijama. Bio je to život koji je uskrsnućem zadobio nebeska obilježja, te je bilo logično da i uđe onamo gdje je istinski cilj života.
Međutim, i nakon što je Isus uzišao zdesna Bogu, nije se nepovrtano udaljio od svojih učenika, već, naprotiv, surađivaše s njima i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. Iz toga razaznajemo zašto Marko ne problematizira njegov odlazak k Ocu, jer se ne radi o bijegu, već o dosljednoj posljedici uskrsnuća, nakon čega Gospodin ostaje prisutan sa svojima premda na drugi način. Svojim odlaskom Ocu on konačno njima prepušta svoje poslanje, a to je da propovijedaju svakom stvorenju radosnu vijest koja se dogodila u uskrsno jutro. Njegova proslava je zahtijevala da se vrati Ocu, te stoga zadaću naviještanja prepušta učenicima. Jedno je povezano s drugim. Da je on ostao u svijetu, onda bi zadaća propovijedanja bila primarno njegova. Da je ostao u svijetu bilo bi logičnije da svjedoči sam o sebi, nego da prepusti da to čine drugi. A kako je nakon proslave on imao uzići k Ocu, normalno je bilo da njih zaduži da pred ljudima svjedoče o radosti uskrnuća koje se tiče svih ljudi, a ne samo nekih. Izabranima je u krilo pala zadaća svjedočenja, dok je svima palo u udio da se obnove njegovim uskrslim životom, te tako uđu u zajedništvo s Bogom i u život vječni.
Stoga i danas nas vjernike današnjice uzašašće Gospodinovo stavlja pred istu zadaću kao nekad apostole. Kad bismo bili svjesni Gospodinove prisutnosti, kad bismo bili svjesni da on s neba prati naš rad, da utvrđuje naše riječi, naš život, onda bismo živjeli sasvim drukčije. Živjeli bismo obraćeni, ispunjeni slavom uskrsnća i nadom uzašašća, radosni zbog ispunjenja Božjih obećanja. Zato je i nama danas, kao i nekada apostolima, uskrs naša snaga, a uzašašće naš put. Svojim uzašašćem Gospodin nas nije izigrao nego uzdigao; nije nam zameo trag, već nam je pokazao put, nije nam nestao ispred očiju, nego nam je ukazao na cilj života – sjesti zdesna Bogu.
Bila bi nasušna potreba da kao vjenici ozbiljno shvatimo ovu obvezu i zadaću koja izvire iz Gospodinova uzašašća: time što je uzišao na nebo, nama je, uz uskrsnu objavu, povjerio svoje poslanje. Kamo sreće da budemo dostojni vršiti ga vjerno poput apostola svjedočeći svim ljudima da je Gospodin živ u slavi Očevoj gdje je otišao i nama pripremiti mjesto. Amen.
