4. uskrsna nedjelja – C
Danas, kada slavimo Nedjelju Dobrog Pastira, u današnjem Evanđelju Isus u tek dvije rečenice daje svjedočanstvo o svome pastirskom služenju. Kao pastir on je propovjednik koji poučava svoje ovce tako da one imaju prigodu i mogućnost slušati njegov glas. Ali isto tako Isus dodaje i druge dimenzije koje ga rese kao pastira, te koje idu u korak s propovjedničkom. Ponajprije on poznaje svoje ovce i daje im život vječni. Nadalje, prepoznat je i prepoznatljiv svojim uzornim pastirskim ponašanjem, te one idu za njim na nebeske pašnjake. Naučavajući spomenuti nauk, Gospodin je ujedno istaknuo odlike pravoga pastira koji vrši povjerenu službu u njegovo ime.
Stoga kao jednu od prvih zadaća svetoga reda i crkvenih pastira možemo razabrati službu propovijedanja. Navikli smo i znamo da je svećeniku dužnost propovijedati tumačeći Božju riječ, te tako upućujući vjerničko stado na pašnjake života vječnoga. Naravno da propovijedati, ne samo u ovom slučaju nego i inače, ne znači samo ispuniti puku dužnost, nego s uvjerenjem poučavati Božji nauk, svjesni njegove nezamjenjive vrijednosti u ljudskom životu.
Pastir nije samo onaj koji propovijeda, premda se dade uočiti da se ponekada pastir distancira svojim ponašanjem od svojega nauka. Pravi pastir je, naprotiv, onaj koji životom posvjedoči ono što propovijeda. Nikada nikome i nikakav izgovor ne bi smio biti, da kaže kako je on vjernike uputio na Krista, kao da bi on sam bio nebitan u procesu prenošenja Božje poruke i privođenja Božjeg stada u vječni ovčinjak. Da ne bi bilo dvojbe, Gospodin je jasno rekao za se: Ja ih poznajem i one idu za mnom, čime je ukazao na pravi način vršenja pastirske službe. Nije pastiru samo zadaća prenijeti nečiju poruku, nego biti živo zainteresiran da Božja riječ dopre do srca vjernika. A da bi to uspio treba poznavati svoje vjernike, njihov život i potrebe, napose potrebu da se hrane Božjom hranom i ostanu pod Božjom zaštitom. Zato pastir koji vrši svoju službu u ime Dobrog i Velikog Pastira ovaca, mora poznavati svoje ovce, znati što im treba, te o njima svim silama skrbiti. Njegova je dužnost biti predvodnik u svakom dobrom nastojanju, a ne tražiti pokrića i izgovore za svoju lijenost i neodgovornost tvrdeći kako bi svi trebali jednako zdušno raditi i biti članovi Crkve, a ne samo on. Ili pak dati sebi za pravo biti grješnik time što bi netko drugi griješio. Postavljen je, međutim, voditi ovce u ime Kristovo, a ne im samo određivati gdje bi trebali ići. Ma koliko sve vjernici pripadali Crkvi i izgrađivali Crkvu, pastir se ne može izmaknuti odgovornosti da ih on ipak vodi, a to znači da prednjači primjerom kreposnog života, slušanje Božje riječi i iskustva uskrslog Gospodina. Nije on samo zakonodavac ili zakonoznanac koji bi poznavao Božje zakone, a ponekad ih drugima propisivao kao dragocjen lijek, nego je i stvarni uzor koji je pozvan prednjačiti u svemu.
I kao što je sam Krist Gospodin tvrdio da svojim ovcama daje život vječni, ni pastiri koji u njegovo ime propovijedaju ne smiju zaboraviti da živeći svoje svećeništvo vrše trebaju vršiti njegovu službu. A kao što je on dao ovcama život vječni, dajući svoj život za njihovo spasenje, niti pasti koji predvodi zajednicu ne može se izvući od tog poslanja. Pozvan je davati život svojemu stadu, a to podrazumijeva najprije primjer života koji struju u život Božji gdje nema više smrti ni zalaza.
Dodatni motiv treba biti pastirima i ovo zahtjevno vrijeme u kojem je mnoštvo onih koji rado prozivaju i napadaju pastire Crkve. Zato se nitko ne bi smio zavaravati: u svim su vremenima na udaru bili najprije vodeći članovi zajednice vjernika, kao što je bilo i u prvim stoljećima Crkve. Najprije se udaralo na odgovornije, da bi, kad se udari pastira ili predvodnika stada, stado razbježalo. Zato nijedan pastir nema pravo davati povoda, a, na žalost, ima pastira koji upravo to čine, te svojim grijesima dovode u pitanje vjerodostojnost Crkve i izlažu je pravom linču i mučenju.
To što su svi vjernici pozvani svjedočiti Krista uskrsloga ne opravdava nijednog pastira da se izgovara za svoje slabosti i grijehe i da u njima ostane, gotovo držeći svojim pravom pravo na grijeh i na neuredan život. Nitko nema pravo da zbog njegova pojedinačnog grijeha trpi cijela Crkva izložena medijskim zloporabama i pritiscima. Nitko nema pravo dati neprijateljima Crkve povoda da izvlačeći nemoralne i kriminalne afere zbunjuju vjernike i udaljavaju ih od Crkve Božje, te da sam Papa mora trpjeti napade i sramotu poradi takvih. Premda se zna da teološki nije točno poistovjećenje po kojem kad se govori o Crkvi misli se na biskupe i svećenike, dakle na pastire, jer svaki krštenik je dio Crkve, no umjesto da pastire to iritira, trebao bi im biti daljnji poticaj da žive predanije, duhovnije, kreposnije. Oni moraju biti ponosan što ih se poistovjećuje s Crkvom, te mora biti preslik njezina lica, to jest lica Kristova koje se u njoj zrcali.
Stoga nam ne preostaje drugo nego da se svi zajedno trgnemo, i pastiri i stado Božje, i da se ne damo zbuniti. Gospodin nas poziva danas da se zdušno molimo za revne pastire,da se i sami mogu odlikovati istim životom kojim je živio Dobri Pastir. Jer samo u Crkvi koju vodi Dobri Pastir, po pastirima po svome Srcu, imamo spasenje zajamčeno krvlju njegovom. Očistiti nam se je, stoga, i oprati od grijeha u toj istoj krvi, te zajedno biti svjesni da nas je on predao u ruku Očevu iz koje nas nitko neće ugrabiti, za vijeke vjekova. Amen.
