Presveto Trojstvo – C
Svojim životom, a ne samo riječju, djelujemo na druge, oblikujemo ih i privlačimo. Vršimo na njih utjecaj, svjedočimo im i oduševljavamo ih za život. U protivnom život bi bio sterilan ukoliko bi bio satkan samo od riječi, ukoliko bismo drugima držali lekcije i predavanja, a ne bismo im se približavali samim životom i davali im svoj život kao hranu za rast i napredak. Ljepota nečijeg života najbolji je pokazatelj i svjedočanstvo onoga što i ustima izgovori, ako je dosljedan u ponašanju. Uzornim životom drugome možemo biti potpora i poticaj, nezamjenjivi sadržaj i životno bogatstvo. Naravno, za takvo što je potreban stanoviti duhovni značaj i dimenzije, jer se osoba mora prije toga odgojiti, odrasti u kreposnom i moralnom životu i značaju. Tko nije sam sebe izgradio da se može nazvati pravim čovjekom, teško može nekog drugog izgraditi vodeći ga istim putem cjelovitog iskustva. Pojedinac stoga prije nego nekoga primjerom povede putem životne punine i odgovornosti, mora sam odrasti. Onaj tko ne odraste ne može biti svjedok, ne može biti uzor i oko sebe, umjesto da izgrađuje, ruši živote drugih. Zato i sami ljudi kategoriziraju oko sebe ponašanje svojih bližnjih kao ljudsko i kao neljudsku, upozoravajući kako i sami znaju što bi trebalo biti ponašanje primjereno čovjeku. Isto je tako istina da se danas ljudi zadovoljavaju minimumom definicije i potrebnih kvaliteta koje se procjenjuju kao dostatne da bi se nekoga nazvalo čovjekom, a njegovo ponašanje proglasilo ljudskim. A tamo gdje bi trebalo promatrati čovjeka u svjetlu ontoloških kvaliteta i dostojanstva, kao što je pitanje života od začeća do smrti, gdje bi trebalo biti neupitno njegovo dostojanstvo, tu se promatra operativna sposobnost, a tamo gdje bi trebalo promatrati operativnu sposobnost, kao što je prilikom moralnih i duhovnih čina, da bi se onda jasno definiralo što je to autentično ljudsko, skloni smo odstupanju u ime pojedinačne slobde. U ovom posljednjem slučaju, u ime obrane nečije slobode, sve se proglašava ljudskim, pa i bilo koju vrstu nemorala, čime se onda stvara pretpostavka urušavanja osobe i propasti života. Tako vidimo da se kod ljudi događa odstupanja između biti i djelovanja.
Ako logika utjecaja vrijedi za nas ljude na razini svakodnevnog življenja, onda sigurno vrijedi i za Boga u odnosu prema nama, jer je takve zakone i sadržaje upravo on upisao u ljudsku narav. Ako mi jedni na druge utječemo životom, i sam je Bog onda utjecao na naš život i želi nas svojim životom preporoditi, obogatiti i oduševiti. Zato se Bog objavljivao i zato je došao u povijest među ljude da ih snagom svoga života obogati i usmjeri naprijed. A to je činio jer u u njemu, između biti i djelovanja nema nikakvog raskoraka ili odstupanja.
Bog nam je htio dati ne samo djelić svoga života, nego sve, a to sve nije ništa od onoga što ima, nego jedno jedno što jest, a to je on sam. Htio nam se otkriti i dati, pa nam je objavio svoju biti objavljujući da je on Trojstvo osoba koje se međusobno daruju i ljube. U njemu se podudara biti i imati, to jest podudara se ono što ima s onim što jest. On nema samo ljubavi, istine, dobrote i pravde u nekoj mjeri, nego on to jest u punini.
Kakav je Bog, takvi bi trebali biti i ljudi. Jer život Boga je najveći ideal kojemu ljudi trebaju težiti. A Bog nam je objavio da je on jedna narav u tri osobe koje se jedna drugoj potpuno predaju i primaju na dar.
Nama kršćanima ne treba drugo nego upoznati svoga Boga, da bismo se onda potrudili biti poput njega, biti osobe koje teže za tim da se u njima poistovjeti biti i djelovati. To nam je poziv i poslanje i smisao života. Bog nam je objavio svoju trojstvenu bit da bismo od nje učili i njome se nadahnjivali.
Ono što je Bog u sebi, to želi dati i nama ljudima. Želi nam dati kvalitetu svoga života prema kojoj trebamo rasti, svjesni da nismo dosegli puninu i da prema njoj trebamo težiti, ne zadovoljavajući se polovičnim rješenjima i spoznajama života. Bog nam se objavio da se ne zadovoljimo biti polovični ljudi, nego da težimo savršenoj podudarnosti biti i djelovanja.
Kao što je Bog jedna narav u tri osobe, tako i ljudski rod, sastavljen od pojedinaca koji baštine jednu narav, a sastavljen od toliko osoba, može postati jedno u sebi ako živi međusobne odnose na način na koji nas to Bog poučava. Kao što svaka od osoba Trojstva posjeduje sve, puninu božanske naravi, tako je i čovjek pozvan doći u posjed cjelokupne ljudske naravi. Ono što ima sam Bog kao vrhunac moći i božanskog bogatstva i obilja, isto želi i za čovjeka pozivajući ga da krene putem dosljednosti. To znači da ga potiče da se i sam odluči posjedovati puninu ljudske naravi, premda čovjek to ne ostvaruje bez napora u vremenu, kroz postupni rast. No bez daljnjega, svoju sreću i ostvarenje čovjek ne ostvaruje bez napora suobličivanja Bogu. Samo tako čovjek može ići svome idealu da svi jednako, štoviše potpuno, baštine ljudsku narav. Pozvani su doći do tog stupnja ljudskog života, a ne prihvaćati činjenično stanje kao ispravno, nego težiti k onom stanju koje nam jamči sam Bog i na koje nas poziva. Bog, doduše, puninu svoje naravi ima od vječnosti, dok čovjek to stječe u vremenu, u mukotrpnom procesu sazrijevanja, no zato mu Bog dolazi u pomoć da se ne obeshrabri, nego da primajući Boga i njegov trojstveni život, prima snagu za rasti u ljubavi i darivanju do punine svoga ostvarenja.
Neka nam sveto i vječno Trojstvo podari milost, da dok upoznajemo njega, svoga Boga, postajemo više ljudi, jer nismo samo stvoreni na njegovu sliku, nego se hodeći put vječnosti njemu trajno suobličavamo. Usmjerimo se prema njemu, ljubimo ga promatrajući vječne i neizrecive odnose ljubavi i zajedništva koji postoje među Presvetom Trojicom i budimo ljudi po slici svoga Boga i po mjeri njegove ljubavi. Amen.

Share: