Svetkovina Tijelova – C
U današnjem evanđeoskom tekstu evanđelist sveti Luka opisuje događaj čudesnog umnažanja kruha koje se dogodilo u pustim predjelima Palestine, izvan naselja, gdje je Gospodin Isus propovijedao Radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu. U trenutku kad je već dan bio na izmaku, učenici Gospodinovu su primijetili da je svijet ogladnio, te da bi ih trebalo otpustiti da pođu po okolnim selima tražiti hranu. Isus je tada, gotovo provocirajući, rekao učenicima da im oni dadu jesti. Učenici su se mogli samo na to snebivati govoreći kako nemaju više od pet kruhova i dvije ribe, te je ostala jedina mogućnost otići kupiti kruha za mnoštvo od pet tisuća ljudi.
Ovaj događaj je bremenit i radi toga što opisuje jedan povijesni događaj, nego oslikava i stanje čovjeka u povijesti. Čovjek je gladno biće koje traži zasititi svoju glad puninom, te su se, potrebni zasićenja i okupili oko Isusa. U trenutku kad su ogladnjeli tjelesnom glađu, Gospodin je pozvao svoje apostole da nahrane svijet, nakon čega su oni izrazili svoju nemoć, što je slika radikalne nemoći čovjeka da nahrani drugog čovjeka. Jer čovjek je biće takve gladi koju drugi čovjek ne može zasititi. Čovjek ima takvu glad koju u konačnici može nasititi samo Bog, jer je čovjek od samog stvaranja bio upućen na hranu koja nadilazi ljudsku moć. Onu iskonsku sličnost s Bogom, onaj osjećaj i potrebu bogolikosti mogao je nahraniti samo Bog.
Dok danas slavimo svetkovinu Tijelova, svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, snažno odjekuje Gospodinov glas i ona rečenica: Dajte im vi jesti, a s njome odjekuje i trajni Gospodinov poziv nama vjernicima kao i onda apostolima. Pozvani smo hraniti svoga bližnjega, to jest svakog čovjeka pored sebe, ali moramo poput apostola proći kroz iskustvo da ga ne možemo nahraniti svojim bićem, nego ga moramo hraniti Bogom živim. Dok poput apostola znamo da je nama nemoguće odgovoriti na takav zahtjev, ipak imamo ono isto iskustvo koje su oni imali apostoli otkako im je Gospodin otvorio oči da shvate što je za njih učinio na posljednjoj večeri, a što smo mi čuli kroz iskustvo i iz pera svetoga Pavla u drugom čitanju. Gospodin Isus se, naime, na posljednjoj večeri predao u ruke apostolima govoreći: Uzmite i jediti, ali im je isto tako rekao: Ovo činite meni na spomen. On sam je morao nahraniti najprije njih, te ih tom istom hranom preobraziti, da bi nakon toga i oni bili sposobni činiti isto što je i on učinio. Nakon toga, puni Boga i Bogom nahranjeni, mogli su i sami druge hraniti prema Gospodnjoj zapovijedi. Samo hraneći drugoga pored sebe Bogom, hranimo ga pravom hranom koje u dnu bića traži, pa i onda kad ne zna jasno o kakvoj se hrani radi.
Mi vjernici, nahranjeni Kristovim Tijelom, pozvani smo odgovoriti na potrebe čovjeka, kao što su i apostoli reagirali na konkretne potrebe svojih suvremenika, ali u isto vrijeme moramo odgovoriti na te potrebe vršeći Kristovu zapovijed, jer ćemo tako najsigurnije i najbolje nahraniti one koji traže ne bilo kakvu, nego božansku hranu koja je jedina prava hrana krhke ljudskosti na putu prema vječnosti. Nad nama titra Gospodinov poziv: Dajte im vi jesti! Nemamo pravo na to se oglušiti! Ne smijemo dopustiti da ljudi oko nas umiru od gladi, a mi imamo mogućnost nahraniti ih i spasiti ih. Međutim, postoji jedan preduvjet, a to je onaj koji su morali ispuniti apostoli. Postoji iskustvo koje moramo steći i primjer koji moramo dati. Samo ako mi budemo ljudi euharistije, štovanja i blagovanja euharistijskog Gospodina, bit ćemo nahranjeni u ovoj povijesnoj pustinji, ali i sposobni druge hraniti Bogom živim koji se po Presvetoj Euharistiji u nama nastanjuje. Samo takvi vjernici, koji polažu sve svoje nade u utjelovljenog Gospodina, mogu ovaj narod i društvo izvući iz bespuća i pustare. Samo ukoliko svim srcem ljubimo svoga Boga i težimo susretu s njime i od njega živimo, stvaramo pretpostavke ispunjenijeg života, sretne budućnosti i blažene vječnosti.
Ne ustručavajmo se stoga sjesti za stol s Gospodinom, jer nas on poziva na ovu gozbu života vječnoga, da bismo mogli onda druge sjesti za stol svoga života i primjerom ih povesti za euharistijski stol s kojeg primaju zalog vječne radosti. Svima koji su gladni dajmo jesti od ove hrane života vječnoga od koje i mi sami živimo dok joj se iskreno klanjamo i ponizno blagujemo, ne samo danas na svetkovinu Tijelova, nego u vijeke vjekova. Amen.