5. uskrsna nedjelja – A
Kao ljudi ne možemo ne osjetiti kako smo uronjeni u svijet površnosti u kojemu se trošimo na toliko nebitnih stvari u životu. I nije tragedija samo u tome što se trošimo na toliko nebitnih stvari, nego što onda ne vidimo što bi bilo doista bitno i što bi nam u životu trebalo dostajati. Kad relativiziramo svoj odnos prema onome koji je naš izvor, kad ne osjetimo životnu važnost njegove prisutnosti i spoznaje, onda ne možemo dovoljno duboko i kvalitetno niti živjeti svoj život. Stvarni smisao života sastoji se u tome da pronađemo odgovor na ono prvo i posljednje zašto, jer samo to nam može dostajati za miran život i blagoslovljeno postojanje na zemlji. A nasušna je potreba razumjeti kako ljudski život nije ispunjen, osmišljen, zadovoljan dok to ne sazna. Na žalost kad govorimo o Bogu onda govorimo s toliko mnogo apstrakcije i malo prisnosti, s mnogo teoretiziranja, a malo životnog iskustva, s mnogo ispraznog umovanja, a s malo konkretne ljubavi.
Naš Gospodin Isus, utjelovivši se napravio je korjenit zaokret. Došavši na svijet uzeo je sebi kao temeljnu zadaću navijestiti istinu o Ocu. Iz njegovih riječi razaznajemo kako Bog nije apstraktni princip, nego je Otac, živ, prisutan i zauzet u povijesti svijeta i svakog pojedinca. Bog je Otac koji svako svoje dijete željno čeka raširenih ruku, a budno prati svaki korak i sva ostvarenja u uvjetima zemaljskog života. Isus je takvim riječima svjedočio o Ocu svome i Ocu našemu da su apostoli shvatili da je najvažnija stvar upoznati njega. Zato je značajna rečenica koju je izustio sveti Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!
Današnje Evanđelje u kojem slušamo takve apostolske iskaze poziva nas da sa svom ozbiljnošću promišljamo uvjete i smisao svoga života na zemlji. A svako ozbiljno propitivanja dovest će nas do zaključka kako je istinito sve što je Isus navijestio i na što nas je potakao. Istina je kako uopće ne možemo osmisliti život ne misleći o onom konačnom ostvarenju u nebu. Upirući pogled u ono konačno ostvarenje koje se dogodi kad iz vremena uđem u vječnost, iz zemaljske u nebesku domovinu, za nas kršćane nije bijeg u iluziju, nego rezultat ozbiljnog sagledavanja stvarnosti koju nam je Isus objavio. Ne možemo se zadovoljiti polovičnim niti samo tehničkim rješenjima života, jer će i dalje ostati nezadovoljeni oni veliki upiti. Ako više ne težimo takvom ostvarenju koje nam zasićuje dušu, onda smo već zakinuti, osakaćeni i prikraćeni za bitnu dimenziju života.
Takvu bitnu dimenziju Isus je propovijedao svojim učenicima do mjere da ih je oduševio govoreći o Ocu. U njima se je rodila želja spoznati ga i doći u stanove koje je on pripravio svojoj djeci. Stoga bi spoznaja da Bog, naš Stvoritelj, nije samo apstraktni teoretski princip koji služi kako bi filozofi osmislili svoje postulate, nego je Otac pun skrbi i dobrote, trebala bi biti radikalna novost koju su kršćani usvojili od Isusa. Spoznavši tu neprocjenjivu istinu pozvani su o njoj dati dosljedno svjedočanstvo u svijetu. A strah me kako i mi kršćani s mnogo više oduševljenja govorimo o nasladama i užicima ovoga svijeta, o interesima i zemaljskim planovima, nego što govorimo o svome Ocu. Strah me da i mi mnogo bolje poznamo lice zemlje s njegovim zakonitostima, nego ljepotu lica Oca nebeskoga s preporukama koje nam dade.
A kako nam život ne bi bio tužan i siromašan, kako ne bismo bili uskraćeni za najbitniji sadržaj među nas je stigao Isus kao Put spoznaje Oca. Kako ne bismo sličili siročadi koja za života nisu imali prigodu upoznati roditelje, bio je s nama kao savršena slika Očeva, kako bi svaki onaj koji vidi njega vidio i Oca. Kako ne bismo bili poput unesrećene djece odrasle bez roditeljske ljubavi, došao je među nas i razlio u naša srca ljubav Očevu. Ostao je među nama kao uskrsli Gospodin kako bi svaki onaj koji je gladan života mogao blagovati njega, te preko njega primiti život Očev. Kako ne bismo lutali u tami, on nam prethodi kao prvorođenac svjetleći nam kao Istina istinu o ljudskom i božanskom životu.
Svjesni svega što Gospodin za nas učini kako bi nas nasitio spoznajom Oca nebeskoga, na nama je krenuti putem koji nam je zacrtao on kao Put. Slijediti nam je istinu koju nam je objavio kao Istina i živjeti nam je životom koji izvire iz Života. Ne možemo sebi dopustiti biti u svijetu poput siročića, što svjesno izabiru život udaljen od Oca, a imamo mogućnost doživjeti zajedništvo s njime, po Isusu koji je u Ocu i u kojemu je Otac. U susretu s Uskrslim nama se oduševiti za božanski život koji nam je darovao Otac. Oduševiti nam se za spoznaju Oca kao najveću istinu sposobnu osvijetliti naš život i dostajati nam za drukčije, punije, smislenije postojanje. Jer poslanje koje je imao Gospodin Isus prenio je na nas kršćane. Kao što je on oduševio apostole za traženje lica Očeva i nama je oduševiti svijet naviještajući njegovu dobrotu i ljubav, što možemo izvesti najučinkovitije ako svijetu ukažemo na Uskrsloga, Put, Istinu i Život bez kojeg se ne može ni spoznati Oca, niti doći k Ocu.
