6. vazmena nedjelja – B

Prijateljstvo je jedan od sadržaja života i ostvaruje se kao jedan od najvažnijih odnosa među ljudima koji treba živjeti u svoj neposrednosti i jednostavnosti. Nema čovjeka na svijetu koji bi se mogao smatrati uravnoteženim, cjelovitim, zdravim i normalnim a da nema potrebu imati prijatelja s kojim moći podijeliti vlastiti život, razmišljanja i vrijednosti. No isto tako najčešće se ljudi vode ljudskim osjećajem kad sklapaju prijateljstva i kad žive odnos prijateljstva, na način da ne usvoje sve vrijednosti i zahtjeve prijateljstva, pa se zna dogoditi da nakon određenog vremena mnoga prijateljstva puknu ili se sruše kao kule od karata. Uslijed neznanja glede ispravnog prijateljstva ili pak uslijed nedostatnog duhovnog napora, mnogima prijateljstvo služi kako bi se potpomagali u životu u nečasnim i hirovitim stvarima, te tako međuosobnu komunikaciju i privrženost svode isključivo na zemaljsko i časovito druženje. Pogotovo što danas živimo u društvu velikog individualizma, kao i vremenu kad su ljudski odnosi najčešće obojeni interesom i zemaljskim probitcima, te ljudi i ne teže k pravom duhovnom prijateljstvu. Zato i danas ima mnogo ljudi razočaranih u prijateljstva i mnogo razvrgnutih prijateljstava nakon godina zajedničkog druženja i poznavanja, jer iza takvih prijateljstava nisu stajale duhovne vrijednosti. Mnogi tek nakon neuspjeha uoče da njihovo prijateljstvo nije bilo pravo prijateljstvo, nego tek nečija interesna sfera i tehnika izračunavanja dobiti i zemaljskih probitaka.

No kako ne bismo bili prepušteni samima sebi u tako važnim stvarima života, sam Bog se pobrinuo poučiti nas vrijednosti prijateljstva i ispravnom načinu stjecanja prijatelja i stvaranja prijateljstva. U tom duhu u današnjem evanđeoskom odlomku jasno odzvanja Isusov poziv učenicima da čuvaju zapovijedi Oca nebeskoga koje su osmišljene ljubavlju. Čuvajući zapovijedi Očeve i ljubav koja im je darovana oni postaju prijatelji Božji, te se onda može također reći da je pravi prijatelj onaj tko je spreman biti učenik Božji. Pravi prijatelj Božji se mjeri mjerom darovane ljubavi, to jest sposobnošću da ostane u ljubavi Božjoj koja ima primat i koja je prva ljubila čovjeka. Zato se pravi prijatelj očituje u tome da čuva ljubav Božju i da vrši Božje zapovijedi, u protivnom ne pohađa pravu školu prijateljstva. No ukoliko bi se Isusove preporuke iz današnjeg Evanđelja činile previše uopćenima, te ako bi netko postavljao pitanje kako ćemo znati da ljubimo Boga, da čuvamo njegovu ljubav i da u njoj ostajemo kao pravi prijatelji, kako ćemo znati da nisu posrijedi samo riječi i neki površni osjećaji, da nismo ostali na riječima, nego da i činimo to što ustima ispovijedamo, onda nam je neophodno daljnje pojašnjenje. Kao odgovor na ovu nedoumicu, dolaze nam Isusove riječi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Na ovakvu Gospodinovu izjavu doista je jasno da ne može biti nikakve dvosmislice, jer on u biti time kao da veli: Budite prijatelji jedni drugima kao što sam ja bio vama. Jer dok u biti i ne možemo pronaći čovjeka koji ne kaže da ne ljubi i da mu nije stalo do prijateljstva, ovaj put je nemoguće da bi to ostalo samo na riječima ili pak krivim djelima. Jer Isus ne traži od svojih učenika samo da ljube, nego da ljube kao što je on ljubio. Tako Isus ljudsku potrebu prijateljske ljubavi uzdiže na jednu novu razinu i predstavlja je kao veliki Božji zahtjev, kao veliku Božju zapovijed koja se sasvim jasno uriječila.

Isus, međutim, nije netko tko bi samo tražio od svojih učenika da održavaju određena pravila, zakone i zapovijedi, pa niti neka teoretska pravila glede prijateljstva. On od njih traži i očekuje samo ono što je sam dao njima i u čemu im je postao primjerom. A on je, kako sam reče, položio život za svoje prijatelje, te i od njih očekuje takvu međusobnu ljubav od koje nema veće, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. No ova Isusova izjava je vrlo bremenita, premda bi na prvi pogled mogla značiti da položiti život za svoje prijatelje znači za njih umrijeti. No Isusovo ‘položiti život za prijatelje’ znači i to, ali i mnogo više od toga. Jer i on je učinio čin sebedarja predavši se u smrt za svoje prijatelje. Međutim on nije ostao u smrti, te je pokazao da dati život za prijatelje ne znači samo umrijeti. Kad je uskrsnuo pokazao je da položiti život za prijatelje znači uskrsnuti za njih i obdariti ih novim životom, onim uskrsnim. Stoga ni u prijateljstvu nije bit da umjesto nekoga umremo, nego da nekoga i životom i smrću oživimo. U tom se sastojala i bit Isusova dara života, jer on polažući život za svoje učenike nije dao život za njih u smislio da je umro umjesto njih ili u njihovo ime, nego je svojom smrću i uskrsnućem njih oživio novim životom. On je umirući i uskrisujući na njih prenio svoj božanski život, te im je tako dao život. Zato je sam događaj uskrsnuća bio neophodan jer je omogućio razmjenu dara života između Isusa i apostola. Zato će i reći da su oni njegovi prijatelji ne samo ako polažu život za prijatelje, nego i jer im je priopćio sve što je čuo od Oca svojega, to jest jer im je prenio navještaj božanskog života.

Iz svega što smo čuli od Gospodina, i za nas kršćane izvire ista obveza koju su prihvatili i apostoli od njega. Nakon što su po njegovu životu postali prijatelji Božji, poslani su u svijet kao prijatelji ljudi koji ne samo umiru za ljude, nego ljudima predaju božanski život učeći ih pravome prijateljstvu. A to prijateljstvo je i naša obveza, jer smo i sami pozvani prenijeti ljudima život kojim smo obdareni. Naša je obveza stjecati prijatelje, ali ne samo za sebe, nego za Boga, polažući za njih život i poučavajući ih da ljudi mogu biti istinski prijatelji međusobno samo ako su u vjerodostojnom prijateljstvu s Bogom. Dopustimo se privući Isusovom ljubavlju i budimo pravi njegovi prijatelji, jer samo snagom njegova prijateljstva s nama i mi možemo stjecati prijatelje za život vječni. Ne žalimo davati život za njih učeći ih uskrslom životu koji smo od Boga primili, da se i sami osvjedoče da život za prijatelje može položiti samo onaj tko posjeduje onaj pravi čisti život od kojega se živi vječno. Neka i sami osjete da onaj tko primi život od Uskrsloga ne umre kad položi život za prijatelje, nego tada ga prima dvostruko zadržavajući svoj i stječući onaj prijateljev.

“Nazaretska Djevica uzor kršćanskoga života” nova je knjiga don Ivana Bodrožića.
Autor je u njoj sabrao četrdesetak tekstova pisanih za mjesečnik Mariju – vjerski list za Marijine štovatelje. Radi se o četiri niza od deset međusobno povezanih promišljanja pisanih o nekom od Marijinih blagdana tijekom liturgijske godine. Ovi tekstovi stoga mogu biti korisni svima koji žele bolje upoznati otajstva Marijina života te više častiti Nazaretsku Djevicu prihvaćajući je kao istinski uzor kršćanskoga života. Ova razmatranja, promišljana velikom teološkom jasnoćom i prodornošću te ujedno i jednostavnošću koju traži Djevičin život, mogu poslužiti i kao poticaji za propovijedi prigodom Marijinih svetkovina i blagdana.

Predstavljanje će se održati u Splitu u dvorani Samostana sv. Frane na Obali
u ponedjeljak 18. svibnja s početkom u 20 sati.
O knjizi će govoriti fra Petar Lubina, urednik lista “Marija”, don Mladen Parlov, profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu
i autor.
Ulaz je slobodan

Svaka vrijedna naprava,
pogotovo novija i složenija,
ima redovito i uputstvo za uporabu.
Uputstvom je dostatno opisano
kako se njome ispravno služiti
da bi poslužila svojoj svrsi
i pronašla pravo mjesto
u životu svojih korisnika.
S vrijednim pomagalima
se ne prave rizični pokusi
niti ih pokreće tko ih ne pozna,
jer je opasnost da ih uništi
ili onesposobi za normalan rad.
Zato je prije uporabe neophodno
pročitati priložena uputstva
ili tražiti savjet stručne osobe.

No dok s jedne strane znamo
kako se ispravno služiti stvarima
da si olakšamo zemaljski život,
s druge se ne trudimo naučiti
kako se ‘služiti’ samim životom
ili kako se prema njemu odnositi
da bismo došli do nebeskog cilja.
Najčešće vrlo malo znamo o životu,
a još manje o ispravnom življenju
i o njegovoj neprolaznoj vrijednosti.
Ako smo uz to preuzetni i oholi
da ne čitamo ‘uputstvo za uporabu’
koje napisa čudotvorni Tvorac,
onda nije čudo da uništimo
njegovu neprocjenjivu ljepotu
i opustošimo neizmjernu vrijednost.
Ozbiljan čovjek se ne poigrava
nego ponizno proučava primljene upute
otkrivajući smisao, cilj i način uporabe.
Zato su nam dane Božje zapovijedi
i cijela objava njegove svete riječi
kao upustvo neporočnog života
uz pomoć kojeg se nepogrešivo dolazi
u blaženu vječnost i društvo svetih.

5. vazmena nedjelja – B

Središnja poruka i tema današenjeg evanđeoskog odlomka je plodnost, to jest rodnost, jer smo čuli da Isus svojim apostolima govori da trebaju biti kao trs koji daje mnogo roda, u protivnom ga Otac nebeski reže i baca u oganj. Držim, rečeno jezikom koji nam govori Evanđelje, kako je neosporna činjenica da svaki čovjek teži k plodnosti vlastitog života, s time da mi ljudi ne znamo uvijek pogoditi pravi način plodnosti, pa je onda zovemo drugim imenom. Više nego o plodnosti danas govorimo o ostvarenju, o uspjesima i rezultatima koje ostvarujemo za života. Zato o životnoj plodnosti najviše razgovaramo pod prizmom izvanjskih poslovnih uspjeha, koji mnogim ljudima omogućuju mjeriti stupanj vlastite ostvarenosti vidljivim rezultatima. Napose ako su ti isti rezultati vidljivi i drugima u društvu u kojem su eventualno obavljali različite društveno korisne službe i imali svoja zaduženja.

No upravo potreba da plodnost života pokažemo kroz vidljive rezultate, da je izmjerimo metrom i mjerom ljudske logike, dovodi mnoge da naprave previd glede istinske plodnosti života. Jer ako je istina da se ljudska plodnost i uspjesi mjere vanjskim rezultatima, onda po toj logici većina običnih ljudi, koji iza sebe nisu ostavili nikakav vrhunski rezultat u poslu i djelatnosti kojom su se bavili, ne bi imali ostvaren ni plodan život. Onaj tko ne bi ostvario rezultate po kojima bi bio u stanju mjeriti se s drugim uspješnim pojedincima u društvu, prije ili poslije bio bi osuđen na osjećaj nezadovoljstva i besmisla. Među takvima bi bila većina ljudi koji svoj život provode u skromnosti svoje obitelji, pa čak i podlažu i žrtvuju svoj život za dobar odgoj i toplo obiteljsko ozračje. Među takvima bi bili oni koji po ničemu nisu odskočili od drugih, jer nisu učinili velebnih i znamenitih djela, jer se nisu približili slavnima i poznatima. Većina onih o kojima ne pišu mediji i koji se ne pojavljuju u javnom prostoru morali bi biti razočarani i osjećati se neostvareno i promašeno jer nisu ostvarili sve mogućnosti svoje ljudskosti.

No govor o ljudskoj plodnosti i izvanjskim plodovima je samo jedna strana medalje. Štoviše, radi se o naličju života koje je privlačan i mnogo obećava, ali ne daje što obećava, te postaje privid koji mnoge živote zavarava svojom varkom i opsjenom. Govor o ostvarenosti je lažni pokušaj vrednovanja života i njegove uspješnosti koji nema veze sa stvarnom plodnošću ljudskog života koja se mjeri isključivo plodom koji donosemo u vječnosti. Doista, prava je plodnost kad znamo ovdje na zemlji posijati sjeme koje donosi rod života vječnoga. Glede ove mogućnosti i ove plodnosti nitko nije obespravljen niti je ikome onemogućeno da se istinski ostvari. Naprotiv, svakome onome kome je stalo do istinskih plodova ljudskoga bića, a koji se razvijaju po zjedništvu s Kristom uskrslim, omogućeno je ostvariti život ispunjavajući ga istinskom plodnošću. Prava je sreća da je Isus vodio računa o svakom čovjeku, te nema nijednoga koji ne bi bio u stanju, ako to poželi, ostvariti pravu plodnost svoga života. Isus nikoga nije isključio niti je ikome onemogućio plodnost vječnoga života, nego jedino mi to sami sebi onemogućimo i sami sebe spriječimo kad odbijamo živjeti ucjepljeni u Isusa, to jest kad odbijamo dar njegova života u svome biću i kad ne vidimo u čemu se sastaji prava životna plodnost.

A kamo sreće kad bismo se osvjestili i otkrili kako je lako ostvariti to što Isus kaže. Mnogo lakše nego što je trošiti život i ulagati napore za ljudsku plodnost koja ne donosi plodove pravoga života. Nema nikoga tko ne bi mogao dopustiti da mu se Bog nastani u duši i da je blagoslovi svojom prisutnošću. Zato je Isus i došao da nas ucijepi na sebe, kako bismo po njegovom uskrslom životu primili sokove božanskog života, te urodili isto takvim rodom. Njegov dolazak među nas, a napose njegovo uskrsnuće, čin su kojim nas ucjepljuje na svoj neumrli vječni život. Glede ove plodnosti nije povlašten onaj imućniji i poznatiji, nije u prednosti onaj uspješniji i moćniji, nego su pred Bogom svi jednaki, a plodniji je onaj koji bolje sluša i vjernije živi Božju riječ, bez obzira iz kojeg staleža bio ili koju službu obnašao. Pred Bogom više roda donese ne onaj koji ima vrhunske rezultate i obara rekorde u ljudskom društvu, nego tko ostaje u Isusu kao pravi njegov učenik. Riječ koju Isus upućuje danas poziv je stoga nama vjernicima da prepoznamo svoju odgovornost u društvu u kojem čovjek teži lažnoj plodnosti, te vlastiti život često pretvara u pustoš, a da toga nije uvijek ni svjestan. Mi smo pozvani istinskim i ispravnim iskustvom života osjetiti plodnost vlastitoga bića po zajedništvu s Isusom, te smo pozvani obiljem svoga života biti blagoslov ljudima i društvu donoseći božanske plodove.

Otvorimo se stoga mi prvi za pravu plodnost duha koji buja u susretu s Božjom riječi i osjeća da u njemu struji besmrtnost. Otvorimo se živoj prisutnosti Uskrsloga u duši, kako bi potom mogao iz nas strujati uskrsli život i prelijevati se na druge. Otvorimo svoje biće snazi njegova Duha da nas pokrene ljubavlju Božjom i omogući nam da i mi iskazujemo drugima milosrđe i oživljujemo ih pravom sebedarnom ljubavlju. Budimo pozorni na Božju riječ i ostanimo u njoj primjerom krjeposna života i ukažimo svima da je prava plodnost čestit i uzoran život pred Bogom. Primajmo plodnost dok se hranimo kruhom nebeskim s oltara Kristova, kako bismo zračili besmrtnim životom kojeg nam Uskrsli podaruje po vjeri u njegovo božanstvo. Budimo stoga vjerni Isusu, ostanimo u njemu i dopustimo mu da on bude u nama, te živimo plodni dosljednim kršćanskim životom koji je istinski božanski život već sada ovdje na zemlji, a koji će onda jednom i u nebu, u punini, primiti obećanu nagradu slave Božje po sve vijeke vjekova.

Sadač je jednostavna
naprava za presađivanje
bilja iz rasadnika u zemlju
na kojoj treba dalje rasti
i plodnim rodom roditi.
Zadaća mu je stvoriti
prostora dovoljno duboko
u zemlji kako bi presađena biljka
lakše pustila korijen
i nastavila rasti rodno i plodno.
Kristov križ je Božji sadač
novog stabla života
koje buja snagom uskrsnuća.
Po njemu je uskrsli Krist
duboko usadio u srce zemlje
klicu novog i besmrtnog života,
koji je postao neiskorijenjiv
ma koliko se ljudi trudili
iskorijeniti ga iz zemlje živih.
Po sadaču svetog života,
ucijepljen duboko u zemlju,
onemogućio je spletke
ljudi koji zlobno govorahu:
iskorijenimo stablo dok je još mlado.
Tako je božanski život
utisnut u svaku poru svijeta,
a križ – sadač uskrsnuća
pretvorio se, poput Aronova štapa,
u rascvjetalo stablo života.

4. vazmena nedjelja – B

Jedna od nosivih tema uskrsnog vremena je svakako ona o Isusu dobrom pastiru koja se uzima redovito na četvrtu vazmenu nedjelju koja je postala i svjetskim danom molitve za duhovna zvanja. Samo povezivanje ove teme s uskrsnim vremenom daje nam do znanja da je Krist pastir ponajprije svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer je umirući i uskrsavajući ostvario pastirsko poslanje, te kao Uskrsli ostaje služiti kao pravi i jedini pastir svome narodu. Uskrsna otajstva su bila vrhunac njegova pastirskog služenja kojim je doveo do savršenstva i vrhunca sve što je započeo propovijedanjem i naviještanjem kraljevstva Božjega. Stoga je bilo i logično da sebe predstavi kao dobrog pastira koji je zaslužio naziv ‘dobri’ time što daje život za svoje ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku.

Ova tema, premda izražena slikom i jezikom onoga vremena, i danas je nama značajna i rječita po svom značenju. U vremenu u kojem uočavamo da dolazi do zahlađenja onog iskrenog i prisnog odnosa kakav inače vlada između pastira i njegova stada, pozvani smo sa svom ozbiljnošću prihvatiti Isusovu riječ i primijeniti je na vlastiti život i odnose. Živimo u vremenu u kojemu nije svima u našem društvu stalo da se ostvari iskreno zajedništvo pastira koji vode Crkvu i vjernika o kojima se skrbi u Crkvi, pa se može reći da im nije stalo do istinskog dobra ljudi. Mnogima smeta prisutnost Crkve u javnosti, kao i jasnoća vrijednosti prema kojima vjernici žive i kojima se ‘hrane’ u zajednici Crkve, pa onda poduzimaju mnogo toga kako bi narušili skladan odnos između pastira i povjerenih duša. Mnogi se trude oslabjeti tu životnu vezu koja je bitna kako bi vjernici mogli primati autentične Božje darove koje im je uskrsli Gospodin ostavio svojim pastirskim služenjem. Mnogi i danas, želeći dovesti u pitanje odnos pastira i vjernika, uglavnom svoju pozornost usmjeravaju na to da relativiziraju pastirski autoritet i prikažu ulogu pastira kroz prizmu zloporaba nekih pojedinaca. Neupućeni i lakovjerni uglavnom uočavaju suprotnosti i navodne suprotstavljenosti, te od istinskih odnosa prenose samo karikaturu, a ne stvarno stanje. Uglavnom postojanje ministerijalnog svećeništva u Crkvi tumače kao postojanje onih koji imaju vlast i moć zapovijedanja drugima, te ujedno žive na račun drugih za čiji život nisu nimalo zainteresirani jer misle prvenstveno na svoj komod i svoju korist.

Isus nas stoga poziva da ne upadnemo u zamke ovoga svijeta, te tako da ne dopustimo da se naruši ova bitna upućenost stada na svoje pastire, kao ni gorljiva zauzetost pastira za svoje stado. Veza koja postoji među njima je božanskom voljom određena, te je utemeljena u Kristovu životu darovanom za stado. Ta veza je Kristovom krvlju opečaćena te je nitko nema pravo dovoditi u pitanje niti umanjivati njezinu vrijednost, nego, naprotiv, valja trajno isticati i njegovati njezinu neraskidivu čvrstoću i graditi neoslabljeno jedinstvo. Upravo ovu istu vezu pastiri Crkve trebaju uspostaviti s povjerenim stadom, a i stado je pozvano prihvaćati je kao Bogom danu.

Stoga pastir sebi ne smije priuštiti stav najamnika, na što Isus jasno upozorava, to jest stav onoga koji jednostavno odrađuje svoj posao, te nestrpljivo čeka da ga nakon odrađenoga posla svi ostave na miru, nego živi potpuno zainteresiran i do kraja posvećen dobrobiti svojih vjernika tražeći uvijek i u svemu isključivo njihovo dobro u Kristu Isusu. On tako postaje, poput Krista dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce, do kraja posvećen darivanju života za njih, jer upravo darivanjem života svjedoči ljubav prema njima i pruža im najveću zaštitu. Darujući život za njih djeluje na istovjetan način kao i Krist koji nije svoje učenike, prijatelje ni sljedbenike napustio onda kad je dao život za njih, nego ih upravo tada do kraja zaštitio svojim neumrlim životom. Stoga su i pastiri Crkve uvjerljivi jedino kad daju život za svoje vjernike, pa i onda kad se od njih ne zahtijeva prolijevanje krvi. Samo kad se postave prema svojim vjernicima kao oni koji daju, a ne kao oni koji uzimaju, postaju vjerodostojni.

Da bi to mogli neophodno je da trajno uče od Krista i da se trude biti poput njega Dobrog Pastira. Danas je stoga neophodno moliti Dobrog Pastira da svojim primjerom potakne, a milošću osnaži sve pastire da budu pravi pastiri nadahnuti njegovim sebedarjem. Jer darujući svoj život za druge ipak neće izgubiti ni sebe ni druge, kao što ni Gospodin nije izgubio nego stekao. Doista jedino tako će privući vjernike u ovčinjak Kristov, to jest povezat će ih u neizrecivo zajedništvo vjere u svetoj Crkvi. Svjedočanstvo njihova života će biti rječito kao što je bilo rječito Kristovo umiranje na križu i slavno uskrsnuće u uskrsno jutro. Neka rječitost i snaga tog svjedočanstva zahvati sve pastire kako bi i sami bili glasni po darovanju života omogućujući tako Kristu da po njihovu služenju privodi i ljude našeg naraštaja u svoj ovčinjak.

Molimo zato Dobrog Pastira da podari svojoj Crkvi novih pastira, a da stare preporađa milosnim darom svoga svećeništva, kako bi svi zajedno, poput njega, služili puku Božjemu ponosno i oduševljeno, uvjereno i uvjerljivo, dragovoljno i nesebično zauzimajući dinamičan i aktivan stav prema stadu. Ali ne u smislu da se radi o izvanjskom i ljudskom aktivizmu i dinamizmu, nego da se radi o aktivnoj ljubavi i dinamičnom zauzimanju za vječno spasenje stada. A to se događa samo ako se dušom i tijelom, u vjeri, nadi i ljubavi predaju za svoje stado, odstranjujući od sebe svaku pomisao i primisao, svaku napast i neurednu želju dobiti, iskorištavanja i lagodnog života na račun svoje službe. Molimo danas Boga da nam podari pastire koji će biti primjeri duhovnog zauzimanja, predanog života, velikodušnog odricanja, mučeničkog sebedarja i svete predanosti, kako bi cijela Crkva mogla sigurno kročiti putem spasenja i doseći željenu proslavu u Kristovu kraljevstvo na pašnjacima života vječnoga.

Bilo da se radi o vrtnome ili šumskome,

rasadnici su posebne površine tla,

prikladno i stručno uređene i tretirane,

na kojima se uzgajaju sadnice

raznih poljoprivrednih i vrtnih vrsta

stabala i bilja, voća i povrća.

Zato su rasadnici višestruko korisni

jer u njima mlada biljka raste i razvija se

do potrebne veličine i jačine,

nakon čega može i sama rasti

na za nju određenom mjestu

na kojem najbolje služi svojoj svrsi.

Poput rasadnika bilja postoje i drugi,

kao što je onaj majčina krila.

U njemu ljudsko biće raste

dok ne počne samostalno

uzimati hranu i ‘puštati korjenje’,

te donositi plodove života.

No kako nije dostatan biološki,

Bog se potrudio dati mu

i onaj duhovni rasadnik života.

Kristov kalvarijski grob

jedini je rasadnik života

u koji je posijano sjeme uskrsnuća.

Ostaje sada jedino samo

uzeti klicu blaženog preporođenja

iz tog spasenjskog rasadnika

i zasaditi je u vlastito srce

da donese plodove života vječnoga.

3. vazmena nedjelja – B

Evanđeoskim odlomkom vraćamo se na sam dan uskrsnuća Gospodnjega kada su učenici bili još uvijek nemalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su jedni drugima prerpičavali što je tko vidio pri susretu s Uskrslim, pokušavajući rekonstruirati iz komadića cijeli mozak. No to im nije bilo nimalo lako, jer još uvijek nisu imali snažno iskustvo stvarnosti uskrsnuća Gospodnjega. Njihove misli i osjećaji su se kolebali između straha i nevjerice, kako nam svjedoče svi Evanđelisti, a tako i sveti Luka kao autor današnjeg odlomka. Oni su jedni drugima pričali i jedni druge uvjeravali da je Isus uskrsnuo, a opet ih je bilo lako poljuljati jer nisu imali nikakav opipljiv dokaz o uskrsnuću. Stoga su se i sami pitali nisu li možda vidjeli utvaru i nije li im se možda sve skupa to pričinilo. Dok su potom dvojica učenika iz Emausa pričali svoje iskustvo okupljenoj zajednici apostola, kako su prepoznali Gospodina u lomljenju kruha, om im se ponovno ukazao svima. Njihova zbunjenost kad su ga susreli pokazala je kolika je nesigurnost još uvijek vladala među njima, te je onda on odlučio odagnati njihove strahove i raspršiti dvojbe dajući im da se osvjedoče da je to on.

Pozvao ih je stoga da mu pogledaju ruke i noge, da ga dotaknu i opipaju da se osvjedoče da nije utvara nego da je podložan njihovu dodiru. Pokazao im je da ga smrt nije uništila, nego da je živ unatoč svemu što se dogodilo tri dana prije toga. No njihov strah i nevjerica su bili toliki da je potom bio prisiljen zatražiti da mu danu nešto za jesti kako bi napokon shvatili da sve to nije priviđenje nego stvarnost. Tako je Isus, svjestan poteškoće koju su imali glede razumijevanja njegova uskrnuća, davao dodatne opipljive dokaza kako bi ih do kraja uvjerio da je on doista uskrsnuo. Pri tome je bilo vrlo važno da im pokaže kako je najopipljiviji dokaz njegova uskrsnuća bio njegov život koji im je prije toga predao do kraja darujući im se u riječi, ali i predajući im svoje tjelo na posljednjoj večeri. Zato je u njima kao Uskrsli, osim što im je dao prigodu da ga dodirnu, obnavljao spomen na sve ono što im je govorio, kao i na ono što je učinio za njih kad im se predao kao kruh s neba.

Ali kao što je Isus ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o ukrsnuću, već od prvoga dana dao im je do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Od prvoga dana od njih traži da budu svjedoci da je ‘Krist trpio, umro i uskrsnuo’. Od prvoga dana očekuje da se po svim narodima propovijeda uskrsnuće na obraćenje i otpuštenje grijeha, pa im zato i reče: Ovako je pisano: `Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.` Vi ste tomu svjedoci. Međutim, ma koliko iz gornjih riječi moglo djelovati da Isus od učenika očekuje da oni samo propovijedaju drugima, on od njih traži i nešto više. On očekuje da oni budu svjedoci, a to znači da Isus od učenika ne očekuje da samo govore o njegovu uskrsnuću, nego da ponude opipljive dokaze cijelom čovječanstvu, ljudima po svim narodima na kugli zemaljskoj. Zato kršćani danas imaju također istu obvezu glede svoje vjere, pružiti svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. A to svjedočanstvo se sastoji i od toga da pokažu i dokažu svima da su prihvatili uskrsnuće. Jer o uskrsnuću se ne samo priča i propovijeda drugima, nego se uskrsnuće najprije živi. Ono se ne svjedoči samo prepričavajući događaj, nego se svjedoči vlastitim životom.

Zato je vrlo opipljv dokaz o uskrsnuću sadržan i u životu samih kršćana. Svojim životom vjernici imaju obvezu pokazati da je Isus živ u njima, to jest da su se obratili i odrekli grijeha, jer ono što trebaju propovijedati među narodima, oni osobno moraju iskusiti u prvom licu. Ako pak oni sami žive u grijehu, ako nisu radikalno raskrstili s grješnim životom, nikome ne mogu dokazati da je Krist uskrsnuo. I kao što je Kristov uskrsli život bio učenicima najveći dokaz o tome da je Isus živ među svojima, tako je i život nas vjernika preporođen uskrsnućem Gospodnjim najveći dokaz drugima da je Isus živ i djelatan među nama. Kao što je Kristov uskrsli život najveći dokaz onima koji vjeruju, a taj život primaju po riječi i euharistiji, tako je i naš uskrsli život najveće svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Sve ostalo moglo bi biti samo lijepa teorija i pričanje priča oko kojih se mogu voditi rasprave do iznemoglosti i nikome ništa ne dokazati. Jedina prava stvarnost koja uvjerava je ona živa stvarnost, pa se stoga potrudimo ostaviti svijetu takvo živo svjedočanstvo života koje njih vodi na obraćenje i odricanje od grijeha, a potom svih nas zajedno u život vječni u nebeskoj slavi.

2. vazmena nedjelja – B

Premda današnji evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja opisuje Gospodinova ukazanja učenicima na dan uskrsnuća i osam dana nakon toga, danas, osmoga dana nakon uskrsnuća, usredotočiti nam se na ovo drugo Gospodinovo ukazanje. U središtu događaja je apostol Toma koji ne bijaše s drugim apostolima na dan uskrsnuća, te je odbijao vjerovati u ono što su mu drugi apostoli pripovijedali o Isusovu uskrsnuću. No ne treba zaboraviti da nije on sam imao poteškoću povjerovati što se dogodilo, ali također i postaviti se dosljedno činu uskrsnuća. I ostali apostoli su još uvijek bili u raskoraku između onoga što se dogodilo i onoga što su oni kao svjedoci tog događaja trebali činiti. Slika zatvorenih vrata dobro govori o njihovu strahu koji su osjećali ne samo na dan uskrsnuća, nego i osam dana nakon toga kad vrata opet bijahu zatvorena, kako bilježi sveti Ivan. Da su oni do kraja dobro razumjeli što se dogodilo, onda bi se postavili mnogo drugačije nego što jesu. Apostoli su imali snagu navijestiti Tomi uvjeravajući ga da su vidjeli Gospodina, ali još uvijek nisu imali sigurnost izići vani i predstaviti tu vijest kao vijest od općeg značenja i važnosti za sve ljude.

No osim što su drugi apostoli bili zatvoreni iza vrata u strahu, a to znači zatvoreni i u svome djelovanju, Toma je bio zatvoren i u svome shvaćanju. Njihova zatvorenost proizlazi iz, još uvijek, nedostatne vjere, što je postalo sasvim očito u Tominu slučaju, ali se sigurno može primijeniti i na ostalu desetoricu. Bili su zatvoreni u strahu od Židova jer još nisu imali čvrstu vjeru od koje dolazi unutarnji poticaj da drugima navijeste radost i obilje koje su sami primili. Toma pak, štoviše, nije imao niti iskustva minimalnog razumijevanja, te je odbijao uopće vjerom prihvatiti ono što su mu drugi navijestili. Bilo je stoga neophodno drugo Gospodinovo pojavljivanje među njima kako bi uklonilo Tominu nevjeru, a drugima osnažilo vjeru i dalo još bolje razumijevanje uskrsnuća. Smisao ovog ukazanja je vrlo jasan, što će Isus izreći pozivom Tomi da stavi svoju ruku u njegove rane s ciljem da ne bude nevjeran nego vjeran. Nakon svega Gospodin neće propustiti niti uputiti svojem apostolu riječi s jedne strane prijekora: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.  No ove riječi su se dobro urezale u pamet i svih ostalih, jer su se ticale svih njih koji su do tada još uvijek slabo razumijevali i slabo vjerovali u uskrsnuće, te im je ulijevao dodatnu snagu za djelovanje dosljedno uskrsnuća.

Upravo iz ovog događaja kako nam ga prenese sveti Ivan gradi se i pouka za svakoga od nas danas. Vjernik koji nema jasnoću vjere, ni čvrstoću iskustva Božjega zatvara se pred drugima iza dobro zatvorenih vrata i on svoju vjeru ne iznosi u javnost da postane opće dobro i blagoslov svima. Takav se onda straši i sebe i onih oko sebe. On se čvrsto zatvara ne samo vratima, nego nepropusnom sviješću kojom odbija pristup Bogu, kao i zajedništvo s ljudima. Takav ne dopušta pristup do sebe, niti je kadar iću ususret drugome. U svojoj zatvorenosti, u stvari, i nema što ni ponuditi drugome. Pogotovo što ne nosi iskonsku radost i mir u duši, nego samo svoju zatvorenost, razočaranje i zbunjenost. Štoviše, takav ima samo svoju ljudsku prazninu, te je besmisleno da nju ponudi drugome, jer drugome se može nuditi samo od božanske punine. Praznina je njegov besmisao i ne može nego drugoga samo isprazniti vodeći ga prema praznini besmisla kojeg je i sam žrtva. Tko ne vjeruje u živoga Boga u strahu je da ne napravi pogrešan korak, pa se radije zatvara u se i u svoju nepomičnost. Umjesto da krene ususret drugima, da jasno iskorakne iz sebe i svoje zatvorenosti i da posvjedoči ono što je prepoznao u dubini duše kao Božje otkrivenje, što je mogao snagom pameti i svijesti otkriti kao Božje djelovanje u ljubavi za čovjeka, radije se opredjeljuje za bezbolnu, ali i bezličnu, opciju zatvorenosti u sebe.

Čovjek koji nema prave čvrste vjere u stalnome je strahu da netko ne poljulja njegova uvjerenja, pa zato bježi od svih. Ili je pak u svojoj nesigurnosti podložan kojekakvim strujama i vjetrovima moda, te se okreće za njima tješeći sama sebe kako je našo uvijek bolju istinu, a u biti bježi od one stalne i jedine čvrste istine koja postoji i koja je jedina biti čovjeku uporište u životu. Bez vjere u živoga Boga sve su istine samo tek djelomični pokušaji da se čovjek vine do Boga ili nesigurna lutanja. No kao što je učinio s Tomom i s apostolima, Gospodin tako i nama daje sigurnost svoga uskrsnuća kako bismo nadišli strahove i nesigurnosti, te kako bismo odvažno ispovijedali pred drugima ono što ispovijedi Toma: Gospodin moj i Bog moj! I da ta ispovijed ne bude samo radi nas, nego radi općeg dobra i spasenja svakog čovjeka do kojega želimo da dođe navještaj uskrsnuća.

Uskrsli Isus je oslobodio svoje apostole, a tako i nas, potrebe agresivnog nametanja vjere drugima, jer samo nesiguran čovjek u svoja uvjerenja i stavove koristi silu da nametne vjeru, umjesto da je životom navijesti. Kao i njih i nas danas snaži da budemo odvažni svjedoci protiv svih agresivnih protivnika njegova uskrsnuća. Poput apostola prijeđimo i sami iz iskustva straha do iskustva prave vjere. Neka nam u tome posluži i ovaj događaj s Tomom, da se naša vjera na ispravan način izgradi, ali i učvrsti. Poput njih, iziđimo i mi iz svoga straha i zatvaranja iza dobro zabravljenih vrata, te dođimo do uvjerenosti i uvjerljivog svjedočanstva o uskrsnuću. Postanimo blaženi tako što vjerujemo premda nismo vidjeli, te širimo oko sebe radost ovog blaženstva. Ne budemo strašljivi, ali ni nasilni pred savjestima i svijestima ljudi, nego budimo pravi svjedoci. Dajmo se izgraditi Kristovim uskrsnućem, te kao blaženi svjedoci žive Kristove prisutnosti strpljivo radimo na obraćenju duša. Nadiđimo stoga strah i komotnost zatvorenosti, te spremno širimo radost koju nam je Krist povjerio, jer ona bez nas ne može doći do čovjeka. U toj odgovornosti prihvatimo svoje poslanje, te postanimo navjestiteljima vjere koja vodi u život vječni u imenu Isusa Krista.

Sve na svijetu ima svoju mjeru
i nekom se jedinicom mjeri.
Vremenu je jedinica sekunda,
a duljini i visini metar;
dok je brzini kilometar na sat,
oplošju je metar na kvadrat.
Sila se u njutnima,
snaga u vatima,
napon pak u voltima,
a težina u gramima mjeri.
Kakvoća je zlata u karatu,
a vrijednost mu novac određuje.

Ostao je jedan upit samo:
kojom cijenom procijeniti
Ljubav svetu neizmjernu,
kojom mjerom izmjeriti Život,
kojim metrom premjeriti beskraj.
Ne nađe se među ljudim nitko
da izmjeri snagu Svesilnoga,
da omeđi Boga neizmjernog
i tezuljom težinu mu vagne.
Samo onaj koji siđe s neba,
te uziđe preko križa slavno,
pokaza nam mjeru i mjerilo
koja mjeri ispravno i ravno.
Pa božanskim primjerom i riječju
zapečati krvlju svjedočanstvo:
Ljubavi je veličina križa,
a životu mjera uskrsnuće!