17. nedjelja kroz godinu – A

Propovijedajući prispodobe o Kraljevstvo nebeskome, Isus je htio svoje učenike uputiti u otajstvo ljudskog života čije spoznaje nema bez poznavanja otajstava neba. A ispravna spoznaja otajstava kraljevstva nebeskog pretpostavljala je spoznaju čudesnog bogatstva i ljepote koju to kraljevstvo posjeduje u sebi. Zato će Isus predstaviti kraljevstvo Božje, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, kroz više prispodoba, s time da ćemo se razmišljanjem zaustaviti na dvije prve: na prispodobu o blagu skrivenom na njivi koju se isplati kupiti i na onu o dragocjenom biseru koji treba otkupiti. Ove dvije prispodobe doista skreću pozornost na to da je kraljevstvo Božje najveća i neprocjenjiva vrijednost u ljudskom životu. Upravo zato jer se rado o neprocjenjivom blagu, sveti će Hilarije dati kristološko tumačenje ovih dviju prispodoba tvrdeći da je naše istinsko blago Krist Isus – onaj koji ispriča ove prispodobe: Isus usporedbom s blagom na njivi pokazuje bogatstva naše nade položena u njega jer je Bog u čovjeku. Kao cijenu za nj treba prodati sva svjetovna dobra da vječna bogatstva nebeskoga blaga steknemo odjećom, hranom i pićem za potrebne. Ali moramo imati pred očima da je blago i pronađeno i skriveno. Onaj koji ga je našao mogao ga je potajno odnijeti u času kada ga skriva. Odnoseći ga, ne bi bio dužan kupiti njivu. Ipak se dade rastumačiti razlog za zbilju i za riječ. Blago u njivi, rekosmo, Krist je u tijelu. Njega se pronalazi po milosti. Propovijedanje je Evanđelja dokončano. Ali ne može postojati moć uporabe i posjedovanja tog blaga s njivom jer se nebeska bogatstva posjeduju samo na štetu svijeta.

Kako vidimo sveti Hilarije skrivenim blagom na njivi naziva utjelovljenoga Isusa, jer je u njegovu ljudskom tijelu prisutna sva punina božanstva. Na neki način možemo reći da je božanska narav skrivena, jer u Isusovu ljudskom liku nije bila očita tjelesnim očima, nego ju je trebalo otkriti očima vjere. U obličju sluge trebalo je prepoznati svu slavu Gospodara koji nam je došao ususret svojom božanskom moću, to jest valja ga doista prepoznati kao blago skriveno na njivi, poradi kojega treba žrtvovati sve zemaljske i ljudske sigurnosti, u protivnom ne možemo doći do njega. Stoga nije dostatno otkriti Krista kao milosni dar, nego je neophodno učiniti sve kako bismo ga i posjedovali, a to znači da se odreknemo bogatstava ovoga svijet, kako bismo njega stekli. Samo na taj način on postaje najveća dragocjenost ljudima.

Sveti Hilarije ukazuje na to kako je Isus htio naglasiti da u životu valja razlikovati bitno od nebitnoga, vrijedno od nevrijednoga, dragocjeno od nedragocjenoga, dragi kamen od običnoga kamena, istinski biser od bižuterije ovoga svijeta koja nam se nudi na svakom koraku. To jasno izriče njegova prispodoba o trgovcu koji traga za lijepim biserjem, jer pretpostavlja čovjeka koji se razumije u ono što radi. Prevelik je ulog da bi se mogao time poigravati, nego doista mora biti znalac kako mu netko ne bi podvalio privid ili imitaciju bisera za biser. Hilraije drži da je u liku trgovca prispodobljen dobra i vrstan poznavatelj Zakona koji je nakon brižnog i upornog istraživanja osposobljen razlikovati prave dragocjenosti, poradi kojih je spreman žrtvovati sve što je imao da bi stekao taj biser: I o biserju tumačenje je isto. Ipak je ovaj govor o trgovcu koji je dugo živio pod Zakonom napredak. Trgovac je dugotrajnim trudom došao do poznavanja bisera i on ostavlja ono što je stekao pod teretom Zakona. Dugo je trgovao i jednom je našao biser kakav je želio. Za nj je, da kupi taj jedini kamen koji želi, cijena gubitak ostaloga rada.

I u ovom drugom slučaju očita je kristološka aluzija, to jest Hilarije uspoređuje vrijednosti starozavjetnog Zakona s novošću Evanđelja, ukazujući kako se radi o novoj kvaliteti. No ljepotu i bogatstvo Evanđelja može prepoznati samo pozorni i osposobljeni trgovac, to jest vršitelj Zakona koji će potom otkriti koliko Isus nadilazi Zakon, te će biti spreman odreći se svega što je smatrao vrijednim pod Zakonom kako bi stekao Isusa. Pouka iz ove dvije prispodobe kako ih je protumačio sveti Hilarije, tiče se i svakoga od nas. Isus nam je darom svoga utjelovljenja ponudio blago božanske punine, te ga stoga nastojmo primati sa svom ozbiljnošću kao istinsko neprocjenjivo blago i predragocjeni biser koji je bogatstvo našega života. A on je bogatstvo kad osjetimo njegovu jedincatost, te odbacimo od sebe sve što bi moglo okrnjiti ili narušiti njegovo ljepotu i dragocjenost, sve što bi moglo dovesti do toga da ga izgubimo i ostanemo bez njega. Iskoristimo sve svoje darove i talente kako bi u našem životu ovo blago došlo do izražaja, kako bi zasjalo u punom sjaju, jer primajući utjelovljenog Isusa i sami postajemo dionici istog otajstva Božjeg života koji nas prožima i u nama se nastanjuje kao što se nastanilo u njegovoj ljudskoj naravi. Tada ćemo otkriti koliko smo bogati i obdareni u vlastitom biću neizmjernom božanskom vrijednošću.

16. nedjelja kroz godinu – A

Ovom prispodoba o čovjeku koji sije dobro sjeme na svojoj njivi, Isus je želio protumačiti jednu čestu i zanimljivu pojavu koja uvijek iznova izaziva čuđenje. Radi se o pojavi zla koje nije izvorna sastavnica ljudskog života, nego je naprotiv suprotnost, surogat i štetni dodatak svemu vrijednome što postoji u čovjeku. Ova prispodoba, naučava sveti Ivan Zlatousti, govori o onima koji nisu prihvatili Božji navještaj, te su štoviše u svijetu djelovali kao iskrivljivači istine služeći se posebnom metodom zorno opisanom u prispodobi:  I to je doista đavolja zamka, pomiješati uvijek zabludu s istinom zaogrćući je mnogim prividima istine na način da se podmuklo i lako domogne onih koji se broz daju zavarati. Stoga ne govori o nekom drugom sjemenu, nego o kukolju koji po izgledu sliči pšenici.

A ove zamke iskrivljivanja istine ponekad čini đavao izravno, kao otac laži, a često prepušta i svojim slugama da to čine umjesto njega. Doista je zanimljivo kako uvijek ima ljudi spremnih sijati sumnju u srcu, iskoristiti svaku neopreznost slušatelja ili uljuljanost pastira kako bi ubacivali sjeme zloće, zavisti, razdora. Zanimljivo da uvijek ima ljudi koji nemaju straha Božjega, nego siju u srca ljudi sjeme koji nije provjereno, koje nije božansko, koje nema žig vjerodostojnosti. Oni propovijedaju navodno Božju riječ, a sami nemaju korijena u Bogu, sami odbacuju zajednicu koju je Krist utemeljio, te pod izlikom rada na njivi kvare usjev Božji, pod izlikom vjere propovijedaju nevjeru, pod izlikom istine naučavaju laži, pod izlikom prosvjetljenja donose tamu i pod izlikom vodstva na putu odvode na stranputicu i u bespuće.

Zlatousti će, pozivajući se na Evanđelje, reći da se radi o ljudima koji siju zablude krivovjerja i to noću: Dok su ljudi spavali. Na temelju tih riječi on potiče poglavare Crkve na veću odgovornost i zauzetost, jer je u prvom redu njima povjerena Božja njiva na čuvanje. Međutim ne samo njima, nego i svim njihovim podređenima, nego i svim vjernicima na njivi Gospodnjoj koji bi trebali živjeti pomno i vjerno pazeći da đavao u njih ne ubacuje sjeme zloće i laži. Svatko je pozvan na evanđeosku dosljednost, te da bude sposoban u sebi prepoznati iskonsku sastavnicu koja dolazi od Boga, jer laž ne postoji prije istine, nego samo kao zločesta reakcija na istinu. Isto tako zlo ne postoji prije dobra, nego samo kao iskrivljenje istoga, pa će stoga Zlatousti i reći da u ovoj prispodobi Isus pokazuje da zabluda dolazi nakon istine, jer đavao djeluje tak kad je njiva bila uzorana i posijana: Doista nakon proroka dođoše lažni proroci, nakon apostola dođoše lažni apostoli i nakon Krista antikrist. Dakle ako đavao ne vidi što nasljedovati ili komu postavljati zamke, ne upušta se u to niti to zna.

Zanimljivo je kako sam čovjek ne želi u sebi razlikovati ove iskonske činjenice, ne želi razlikovati žito od kukolja, istinu od laži, dobro od zla. Zanimljivo kako se dade tako lako zavesti i još lakše ustrajava u zabludi, kako da se ne radi o njegovu životu i spasenju. Zlatousti, uvjeren da ova prispodoba o kukolju govori o krivovjerjima i krivovjercima koji iskrivljuju istine vjere, smatra ipak da ona govori prije svega o Božjoj dobroti i pedagogiji. Bog je čovjekoljubac i nije mu drago da se sije zlo sjeme jer ono šteti dobrima, ali isto tako ne želi niti brzopletu reakciju protiv onih koji se dadoše ujarmiti u savez sa sotonom, nego strpljivo čeka svoje vrijeme: A onoga koji je posijao kukolj zove čovjekom neprijateljem, jer je nanio štetu ljudima. Zasigurno šteta je nanesena nama, ali ona ne proistječe iz neprijateljstva prema nama nego prema Bogu. Iz toga se jasno razabire da nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Razmišljaj potom o đavoljoj zloći i iz druge perspektive. Uistinu nije sijao prije jer nije imao što uništiti, ali kad je bilo sve napravljeno, da učini uzaludnim napore seljaka, činio je sve tjeran netrpeljivošću prema njemu. Promatraj također brižnost slugu. Doista žele odmah iščupati kukolj, premda ne djeluju do kraja promišljeno, što pokazuje njihovu skrb za usjev i da su imali samo jedan cilj, ne onaj da se kazne kukolj, nego da ne propadne što je bilo posijano, jer nije kazna najžurnija stvar. Stoga razmišljaju kako u međuvremenu iščupati zlo. I ne nastoje učiniti to odmah ne dopuštajući si toliku slobodu, nego čekaju gospodarevu odluku govoreći: Hoćeš li?

Doista pojava lažnih učitelja koje sotona uzima sebi za najamnike kušanja su Crkvi i svim vjernicima, te ih je i Isus kao takve ovom prispodobom nagovijestio, kako bi nas pozvao na budnost i kako bi nam dao prigodu da stasamo u čvrstoći i svjedočenju koje potom pokazuje tko je pšenica a tko je kukolj. Sijači kukolja kojih je pun svijet dani su nam kao kušnja u kojoj nas Bog poziva da ustrajemo u ljubavi prema istini koju valja naviještati svakom čovjeku još revnije i žarčom ljubavlju upravo onda kad se suočimo sa sotonskom zavišću koja želi Bogu pomrsiti račune na njegovoj njivi. Stoga kao suradnici Kristovi budimo budni, te i sami poput Boga, strpljivo i s ljubavlju služimo na njegovoj njivi odgajajući naraštaje pravednika koji će jednom sjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.

15. nedjelja kroz godinu – A

Isusovu besjedu u prispodobama sveti Matej u svom Evanđelju otvara upravo prispodobom o sijaču koju smo upravo čuli. Ona je uopće ključ razumijevanja Isusovih govora u prispodobama i otajstava kraljevstva u koja Isus želi uvesti svoje učenike i sve slušatelje. Kao propovjednik i učitelj Isus pokazuje posvemašnji realizam. Svjestan je da njegovu riječ ne prihvaćaju svi na jednak način niti s istim oduševljenjem, a niti svi donose jednak plod. Isus je na izuzetan način očitao mentalitete ljudi svoga vremena, no ne samo svoga, nego i našega, jer sve što je onda izgovorio za svoje suvremenike, vrijedi za sve naraštaje, pa tako i za naš. Riječ koju on sije u srcima ljudi ima različitu sudbinu, pa čak i različit učinak. Njegovo zapažanje o stavu ljudi pred Bogom i pred njegovom riječju bilo je izvrsno.

Tako je jasno uočio tri kategorije ljudi koji dolaze u doticaj s njegovom riječi, ali zbog određenih razloga gube svaku povezanost, te guše ili odbacuju naviještenu riječ. Oni koji se ne trude razumjeti riječ o Kraljevstvu koje im je navješteno, sliče zrnu posijanu uz put, kojemu Zli otima što je u srcu posijano. Osim ovih što riječ Božju primaju usputno i površno, postoje i oni koji je primaju oduševljeno u početku, ali u nestalnosti i kolebljivosti, te uslijed nevolja ili progonstava se pokolebaju. Postoje i oni treći koji slušaju Božju riječ, ali je potom ne njeguju, nego se prepuste drugim svjetovnim brigama i obvezama, te sliče sjemenu u trnju. Sveti Jeronim o ovoj trećoj skupini reče sljedeće: Meni se čini da i ono što je doslovno kazano Adamu – ‘svoj ćeš kruh jesti sred trnja i drače (Post 3,18) – otajstveno znači sljedeće: tko god se preda svjetovnim željama i brizi za ovaj svijet, nebeski kruh i pravo jelo jede posred trnja. Isus je fino dodao: ‘Lukavstvo bogatstva zaguši riječ.’ Bogatstvo mami. Jedno čini, drugo obećava. Njegovo je posjedovanje, dok se odasvud skuplja, zavodljivo. Nestalnom nogom posjednike ostavlja, a zasipa one koji ga nemaju. Gospodin tvrdi da bogataši ‘teško ulaze u kraljevstvo’ jer bogatstvo guši Božju riječ i mlitavi strogost kreposti.

I nama bi trebala biti očita ova Isusova pouka, jer ona sadrži upozorenje i poticaj. On, naime, govori o zemlji našega srca koja nije unaprijed zadana kao put, kamen ili drača, nego ovisi o nama kako i koliko ćemo dopustiti Boga da je obrađuje. Sigurno je samo jedno da ni Božja riječ ne donosi plodove života vječnoga u bilo kakvoj zemlji, nego da ljudski život i način primanja uvjetuju njezinu plodnost. Svaki pokušaj da je primimo i u svoje srce posijemo u kompromisu sa zemaljskim težnjama i brigama je kao da je blagujemo u trnju i rađa neuspjehom. No i kod onih koji prihvaćaju Božju riječ,postoje razlike u količini plodnosti, ako tako smijemo reći. U nekima ona potiče veću duhovnu plodnost, to jest pronalazi veću otvorenost života, dok u nekima pronalazi manje, premda im je zajedničko da su je ipak primili na plodonosan način. Osvrćući se na to sveti će Jeronim reći: U lošoj su zemlji bile tri različitosti: ono što je uz put, te kamenito i trnovito tlo. Tako i kod dobre zemlje postoji trostruka raznovrsnost. Ali se ni kod jedne ni kod druge zbilje ne mijenja narav nego volja. Sjeme dobivaju nevjernička i vjernička srca. Isus reče: ‘Zli dolazi i odnosi što je zasijano u njegovu srcu.’ Drugi i treći put veli ‘taj je to koji je čuo riječ’. Prvo, dakle, moramo čuti, potom razumjeti i nakon shvaćanja donijeti plod od poučavanja. Moramo donijeti stostruki, šezdesetostruki ili tridesetostruki plod. Stostruki urod pripisujemo djevičanskim osobama, šezdesetostruki udovičkom staležu i onima koji se uzdržavaju, a tridesetostruki svetome braku.

Premda je upitno može li pripadnost pojedinoj skupini sama od sebe zajamčiti određeni postotak plodnosti, bitno je ipak razumjeti da nijedan čovjek i nijedan stalež ljudi nije isključen nego, naprotiv, svaki je pozvan pokazati plodnost. Božja riječ je upravljena svima, jer u svakom čovjeku želi donijeti plodove života, te, neovisno tko je u kojem staležu, donosi onoliko ploda koliko je pojedino ljudsko srce prepozna i prihvati, to jest sluša i razumije. Potruditi nam je pobjeći od ljudske površnosti, nestalnosti i zemaljskih zavođenja, kako bismo riječ Božju primili u plodna srca, te bili otvoreni prema stalnom rastu i napretku. Za takve je Isus rekao nešto što nam u prvi mah može zvučati nepravednim, ali je do kraja istinito: Onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.

No kako reče sveti Jeronim da se apostolima koji imaju vjeru u Krista dodaje ako nešto od kreposti i nemaju, no s druge strane onima koji ne vjeruju u Sina Božjega, oduzima se ako što posjeduju kao naravno dobro, jer oni koji nemaju Glavu mudrosti ne mogu nešto mudro razumjeti. Stoga mi budimo privrženi Božjoj riječi, svjesni da sami od sebe ne možemo donijeti roda. A kad osjetimo kolika je radost biti plodna po primanju Božje riječi, ne ostanimo na mjestu, nego se trajno raspolažimo Bogu se otvarajmo za uvijek veću plodnost života sve dok ne dođemo do punine prema kojoj nos vodi u životu vječnom na nebesima.

Bog ne daje kišu svoje milosti
uvijek i na isti način.
Nekad je to obilan pljusak,
a nekad tek blaga rosa,
nekad je to natapanje,
a nekad je neophodan napor
da se iz dubina srca
izvuče zlatnu zalihu vlage.
Čovjek je stoga pozvan biti
kao krovište kuće
rašireno pred nebom,
što skuplja svaku kapljicu,
te je izvijenim olukom
vodi do prikladnog spremišta
kao zalihu za sušna razdoblja.
A čovjek nemaran na Božje poticaje
sliči kući i krovu bez oluka,
nespreman sabirati milosno obilje
u spremnike vlastitoga srce
za sušna i krizna vremena.
I ne samo svojih suhoća,
nego i tolikih žednih duša.

Kreker (eng. cracker) je osoba
vješta u rukovanju računalima
koja neovlašteno ulazi,
odnosno provaljuje u računalni sustav,
kako bi ga neodgovorno iskoristila
za svoje sitne i nedopuštene ciljeve.
Gledano na spomenutu pojavu
iz perspektive duhovnog života,
može se reći da je Sotona
vrlo vješt i iskusan kreker.
Čim u ljudskom duhu otkrije
i najmanju pukotinu – slabost
ili neopreznost koketiranja
koja pristaje na laskave igre
i lukava svjetovna zavođenja,
probija mu zaštitni kȏd
kradući korisne sadržaje.
Onesposobljujući čovjeka za život
i vodeći ga u grijeh i propast
ovaj iskvareni i drski kreker
Tvorcu ljudskog bića oduzima
ono najsvetije i najmilije.
A kako bi učinkovito spriječio
uništavanje djela svojih ruku,
Stvoritelj je žrtvovao na križu
svoga ljubljenoga Sina
koji je poslužio kao zakrpa
kojom je Sotoni onemogućio
pristup u ljudski život
i upravljačku ovlast nad čovjekom.

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo : Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. U ovim riječima se osjeća ona jednostavna uzvišenost koju je osjećao Isus poradi onih malenih što su razumjeli njegov navještaj, koji su se osjećali dotaknutima njegovom riječju. Međutim, postavlja se pitanje koji je stav zauzimao prema onima drugima. Je li on držao radosnu vijest evanđelja samo za niže slojeve društva i ljude manjeg intelektualnog potencijala i sposobnosti? Je li to značilo da iz svoga zajedništva i iz kraljevstva nebeskoga svjesno želi isključiti mudre i umne? Je li navještaj vjere samo za one koji nisu navikli ili ne znaju misliti, dok ga oni mudri, umni i pametni nadilaze sposobnošću svoga uma do mjere da im je vjera suvišna, pa čak i neka vrsta degradiranja?

U duhu pitanja koje postavismo, tumačeći ove retke, sveti Ivan Zlatousti također se pita što je Isus htio reći kad je izgovarao spomenute riječi. Jer ovako formulirano moglo bi zvučati kao da se veseli što je Otac nebeski uskratio spoznaju istina mudrima i umnima, te bi kao posljedicu imalo da se veseli i njihovoj propasti. No ovaj vrsni tumač Božje riječi je doista drugog mišljenja: Veseli li se možda zbog njihove propasti i zbog toga što ne poznaju ove stvari? Ni najmanje, nego je najbolji put spasenja bio da ne prisiljava one koji su odbacivali i nisu htjeli prihvatiti njegove riječi, kako bi, od trenutka kad nisu postali bolji nakon što su pozvani, nego su se povukli i prezreli ga, bili potaknuti na želju za spasenjem na temelju činjenice što su bili isključeni. Tako bi također oni koji su joj dali dužnu pozornost postali još gorljivijima. A da je to objavljeno malenima, bio je razlog radosti, dok činjenica da su onim drugima ostale skrivene, nije bio razlog radosti, nego žalosti. E to čini kad plače nad gradom. Dakle, ne veseli se zbog toga, nego zato što su maleni upoznali to što mudri nisu.

No tko ispravno i pozorno promatra društvo i ljude pored sebe, te njihov odnos prema znanju i neznanju, tko uočava njihove osjećaje kad osjete da ih se smatra pametnima i učenima, onda će kod mnogih primijetiti veliku dozu samodostatne oholosti. Jer pamet je danas na tržištu tražena roba, te čovjek teško prihvaća da treba učiti od onih koji su pored njega, a napose teško prihvaća da ga uče oni koji se pozivaju na Boga, kad je sam uvjeren da ima najjasnije ideje o vlastitom životu. Upravo to će i Zlatousti prepoznati kao glavnu zapreku onima koje Isus nazva mudrima i umnima od kojih su skrivena otajstva Božja: Stoga pismoznanci i mudri, koji su držali da su razumni sami po sebi, zakazali su zbog svoje oholosti. Dakle, hoće reći, ako su zato njima bile skrivene te stvari, strahujte i vi i ostanite malenima. To vam pomaže da iskoristite tu objavu, kao što je suprotno držanje učinilo to da je budu lišeni. Uostalom kad kaže sakrio si, ne tvrdi da sve ovisi o Bogu, nego kao kad Pavao kaže da ih je Bog predao nečistom umu i da je zaslijepio njihove misli, ne govori to kako bi ukazao da on čini te stvari, nego da mu oni daju prigodu, te u tom smislu veli i ovdje: sakrio si.

Kako Isusove riječi iz Evanđelja, tako i ovo tumačenje mogu i nama biti korisni u današnjem svijetu u kojem ljudi nisu ništa drugačiji od onih iz Gospodinova vremena i okruženja ili pak od onih iz druge polovice četvrtoga stoljeća kad živi sveti Ivan Zlatousti. Jer doista što se tiče Boga on nije pristran prema ljudima da bi jednima davao a drugima uskraćivao, nije zao da bi jedne htio spasiti a druge upropastiti. No i danas je mnogo onih kojima ne treba njegova riječ kao svjetlo na putu, koji se drže mudrima i umnima zato što imaju diplomu nekog sveučilišta, koji vjeruju u domete vlastitog razuma samo zato jer o životu i njegovim vrijednostima imaju neko svoje uopćeno mišljenje, a de se izbjegavaju suočiti i susresti s Kristovom riječi kao s riječi Boga živoga. Štoviše i otvoreno je odbacuju u ime potrebe da istaknu svoju pamet.

Ostanimo stoga malenima koji uspijevaju prepoznati i poznati Sina snagom Očeva duha i dara, kako bismo u toj objavi prepoznali najveću istinu života. Samo kao maleni osjećamo snagu Isusove riječi, istinitost i prodornost koju ima u životu. Samo maleni osjete da je njegova riječ riječ života koja nas nepogrješivo vodi, krijepi i hrani u životu. Ovaj poziv da budemo maleni vrijedi i za one koji su među nama mudri i umni, da svoje mudrosti i umnosti ne žive udaljeno od Boga, jer tada im prijeti opasnost da je potpuno izgube. Samo s Kristom, donositeljem uzvišenih Božjih objava o životu, mogu iskoristiti sav potencijal mudrosti i umnosti za spasenje, te ga time privesti istinskoj svrsi. Tako i sami, prihvaćajući u poniznosti Kristovu riječ kao plodni blagoslov dolaze do maksimalnih dometa i ostvarenja vlastite mudrosti, koja u njima rađa jasnijim i životnijim znanjem.

Samar je dio magareće opreme
sastavljen od drvenog okvira
i platnenih podloga ispunjenih slamom.
Ljudi su izradili samare
kako bi bolje iskoristili
magareću krotkost i snagu.
Breme koje magare ne može nositi
na golim leđima,
uredno složeno na samaru
ne predstavlja problem.
I premda je samar dodatni tovar,
ipak čudesno postaje sredstvo
da se ponese daleko veći teret.
Tako čarobnu stvar napravio je i Isus
kad na nj natovariše drvo križa.
Umjesto da ga odbaci s leđa,
on ga pretvori u čudesni samar
na kojem je ponio teško breme
svakog opterećenog života,
sve patnje i boli koje pritišću čovjeka.
Na samaru svoga svetog križa
ponio je sva naša bremena,
križeve i patnje, brige i muke,
poučavajući i nas da i sami,
u posvemašnjoj poniznosti
nosimo bremena jedni drugima.
A ono što reče o jarmu,
kao da reče i o samaru:
Uzmite jaram moj na sebe,
učite se od mene
jer sam krotka i ponizna srca
i naći ćete spokoj dušama svojim.
Uistinu, jaram je moj sladak
i breme moje lako.

Svetkovina svetih Petra i Pavla

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin: Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga: Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:  Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova relativno je novijeg datuma, što ne znači da Božji ljudi i učitelji duhovnog života nisu prema Gospodinovom srcu gajili pobožnosti, to jest da nisu na temelju svetopisamske datosti o njemu razmišljali i o njemu tražili nadahnuće za kršćanski život. U tom smislu ključan je bio odlomak uz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli, a u kojem Isus, dok poziva sve izmorene i opterećene da se dođu k njemu okrijepiti, reče sljedeće riječi: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Ove će Isusove riječi svetom Augustinu (Sermo 142) prodrijeti u dušu kao zvučan poziv, što će onda i svojim vjernicima zorno prenijeti: Učitelj anđela glasno poziva, Riječ Božja, kojom se hrane sve razumske duše a da se sam ne umanjuje, glasno poziva. Hrana koja krijepi i ostaje cjelovita glasno doziva i govori: Učite se od mene. Neka ga narod posluša kako veli: Učite se od mene.

No nije dovoljno istaknuti da od Gospodina treba učiti, nego će Svetac iz Hipona htjeti i izbližega razumjeti i protumačiti što bi to trebalo učiti od utjelovljenoga Sina Božjega. Jer Gospodin je napravio mnogo toga, pa bi trebalo znati na što je mislio kad je pozvao malene, umorne i opterećene da uče od njega kako bi našli spokoj dušama svojim. Augustin se onda pita treba li od njega učiti kao od velikog tvorca svemira koji je sve stvorio, no dolazi do zaključka da nas Krist Bog ne želi time opteretiti, te ne želi da se učimo od njega stvarati stvorenje koje po njemu stvoreno. Isto tako se pita želi li Krist da od njega učimo činiti čuda, kao što neki čine kojima je dao moć da vraćaju vid slijepima, otvaraju uši gluhima, da uskrisuju mrtve, da izgonimo zloduhe, da bi opet odgovor bio negativan: On je dao sve te stvari, po ljudima je to napravio: ali nije dao svima da to čine. Zar bi trebali očajavati oni kojima nije dao, te reći da mu ne pripadaju, jer te darove nisu zavrijedili primiti? Oni su udovi tijela: nešto može jedan ud, a nešto drugo drugi. Bog je sastavio tijelo, ali nije dao uhu da vidi, niti oku da čuje, niti čelu da miriše, niti ruci da kuša. Nije tako učinio, ali je svim udovima dao zdravlje, dao im je sklad, dao im je jedinstvo, duhom je sve jednako oživio i ujedinio. Tako nekima nije dao da uskrisuju mrtve, a drugima nije dao sposobnost da raspravljaju: a što je pak dao svima? Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Budući da samo ga čuli kako kaže da je krotka i ponizna srca, braćo moja, sav naš lijek je u tome: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Što koristi ako netko čini čuda, a ohol je i nije krotka i ponizna srca? Neće li biti uvršten u broj onih koji će mu na koncu doći i reći: Nismo li u ime tvoje propovijedali, i u ime tvoje mnoga čuda činili? Ali što će čuti? Ne poznam vas. Odlazite d mene svi vi bezakonici.

Tako se poniznost pokazuje uzvišenijim darom od bilo kojeg drugog, te univerzalnim lijekom za sve bolesti ljudske duše, jer nas taj dar suobličuje onome koji s pravom može biti nazvan Srcem Očevim i koji nama ljudima pokazuje put krotkosti i poniznosti srca. Darom krotka i ponizna srca, bez obzira što tko činio i koje poslanje imao, od Krista je naučio poniznost po kojoj stječe najsvetije znanje koje ga dovodi do istinskog pokoja duše. U to je uvjeren i Augustin kad postavlja retoričko pitanje na koje daje odgovor: Što je korisno učiti? Jer sam krotka, veli, i ponizna srca. Ucjepljuje nam ljubavi, ali prvu pravcatu ljubav, bez zbrke, bez nadimanja, bez uzvisivanja, bez lukavstva. To ucjepljuje onaj koji veli: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kad se može dogoditi da ohol i napuhan čovjek ima potpuno iskrenu ljubav? Neophodno je da zavidi. A ljubi li možda taj koji zavidi, te tako pokazuje da mi griješimo? Neka nam se ne dogodi da netko od nas tako griješi da rekne kako zavidnik posjeduje ljubav. Što dakle kaže Apostol? Ljubav nije zavidna. Zašto nije zavidna? Ne nadima se: odmah dodaje razlog na temelju kojega ljubavi ne pripisuje zavist. Jer se ne nadima, ne zavidi. Najprije je rekao: ljubav ne zavidi, ali kao da ćeš ti pitati zašto ne zavidi, dodao je: Ne nadima se. Ako dakle zavidi jer se nadima, isto vrijedi da ako se ne nadima, onda ne zavidi. Ako se ljubav ne nadima, onda isto tako ne zavidi. Ljubav nam ucjepljuje onaj koji veli: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Kako je razvidno srce nas Isusovo uči autentičnoj ljubavi, jer poruka Božjeg srca je uvijek poruka ljubavi koju od Boga primaju samo ponizne i neznatne duše. Potrudimo se i sami primiti taj dar Krista poniznoga kako bismo potom srca punog ljubavi Božje nosili njegov slatki jaram odgovornosti za spasenje svijeta.

Za dobiti moćnu nuklearnu energiju,
te iskoristiti sav njezin potencijal,
neophodno je imati nuklearno gorivo.
Sirovina za gorivo je prirodni
radioaktivni element uran
koji se dobiva iz uranove rude.
Ali da bi bio prikladno gorivo
nije dostatna prirodna koncentracija,
nego se prije toga uran mora obogatiti
u posebnom procesu plinske difuzije.
Tek nakon toga postaje korisno gorivo
koje oslobađa izuzetne količine energije,
pretvorene potom u onu električnu
nezaobilaznu u svakodnevnom životu.

Proces obogaćivanja urana
slika je obogaćenja ljudskosti,
procesa kojem je pokretač sam Bog.
Jer sama ljudskost nije dostatna
biti pokretačko gorivo života,
ako se ne obogati božanskom milosti.
Zato je među nas i sišao Sin Božji
te nas obogaćuje darom božanske naravi.
Dajući nam svoju riječ i tijelo,
obogaćuje nas koncentracijom ljubavi,
kako bismo oslobađali energiju radosti
i bili svjetlo i snaga cijeloga svijeta.