Putujući zemaljskim putovima
prema željenim odredištima
nije lako odrediti točan položaj,
a uslijed toga i smjer kretanja.
Zbog toga je suvremeni čovjek
izradio posebne GPS uređaje –
sustave za određivanja položaja.
Oni s velikom preciznošću
određuju mjesto i vrijeme,
brzinu i smjer kretanja
zahvaljujući kontaktu sa satelitima,
omogućujući tako siguran hod
do unaprijed zadanog cilja.

Slično tome postoje precizni,
u nas ljude ugrađeni,
duhovni navigacijski uređaji,
koji funkcioniraju za nas
kao pravi Božji GPS sustavi.
Uvijek kad želimo provjeriti
gdje smo i u kojem smjeru putujemo
možemo se bez straha osloniti
na ispravne duhovne koordinate
koje nam daje satelit Božjeg srca.
Nismo više u bespućima
i neznanju ćudorednih odluka,
nego nepogrešivo izabiremo
put povratka u kuću Očevu
vođeni silnicama njegove ljubavi.
Jer kad smo s njim povezani,
omogućuje nam odrediti
sigurnu i brzu rutu,
pa i onda kad je to uski put,
koja vodi do nebeskog cilja.

12. nedjelja kroz godinu – C

Sveti nam Luka u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje jedan događaj koji nam svjedoči kako je Gospodin Isus poučavao svoje učenike o svom identitetu i poslanju među ljudima. Svoju pouku Gospodin je započeo pitajući učenike da mu kažu što svijet govori o njemu. Apostoli su ga doista o tome izvijestili svjedočeći kako svijet o njemu ima, bez daljnjega, uzvišeno poimanje, jer ga prihvaćaju za nekog od proroka, tih duhovnih velikana Božjega naroda. No to Gospodinu nije bilo dosta, nego je od njih tražio da mu kažu što oni misle o njemu, na što je Petar ustvrdio da je on Krist – Pomazanik Božji. Iznenađuje potom što ovu istinu, to jest zaključak do kojeg je došao Petar, Gospodin Isus nije dopustio da kazuju drugima, jer se prije toga trebalo ispuniti veliko otajstvo otkupljenja, kako im je obznanio: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Idući korak dalje od ove evanđeoske scene, možemo uočiti i ustvrditi da se ona opetovala mnogo puta u tolikim situacijama tijekom povijesti ljudskoga roda. Mnogi su ljudi, naime, o Kristu Gospodinu toliko toga govorili u ovih dvije tisuće godina, kao što se i u našem vremenu o njemu toliki izjašnjavaju. Na žalost mnogo je onih što ne polaze od onoga što je on rekao o sebi, niti od njegova spasiteljskog djela, kao što je učinio Petar kad je došao do ispravnog zaključka, nego o Isusu stvaraju neko svoje mišljenje koje ne odgovara onim datostima koje je on o sebi objavio. Mnogi su uvjereni da je dovoljno imati mišljenje o Kristu kako bi se potvrdilo da ga poznaju dobro, a da se uopće ne pitaju imaju li ispravno mišljenje o njemu i kako bi mogli doći do toga da stvore takvo mišljenje.

Štoviše, valja naglasiti da ovdje ne uzimamo u obzir niti ona zlonamjerna mišljenja, nego samo dobronamjerna, kako su učinili i apostoli. Jer niti dobronamjernost neke izjave ili mišljenja nije jamstvo da je onaj koji ih iznosi pogodio bit stvari i da je izrekao istinu o Gospodinu Isusu. Isto tako ne govori se niti o nekim lošim mišljenjima, nego o prilično dobrim mišljenjima punima poštovanja i pozitivnog vrednovanja, a da su ipak daleko od biti Gospodinova identiteta. Radi se ponekada o najboljemu što je čovjek mogao reći o drugome čovjeku, poput onoga što je svijet tvrdio za Gospodina da je neki od proroka, a opet vidimo da je to bilo vrlo nedostatno, bez obzira što je onaj tko ih je oblikovao htio počastiti Gospodina Isusa tako uzvišenim nazivima. Uostalom, i sami su apostoli imali o njemu najprije samo takvo mišljenje kao o nekom izvrsnom čovjeku, te mu je trebalo dosta vremena da ih pouči istini o samome sebi, istini koju je Petar prvi počeo nazrijevati otvarajući se Božjem nadahnuću.

I bez obzira što svijet, pa čak ni apostoli, na prvi pogled nije znao pravu istinu o Isusu, njemu je ipak bilo od iznimne važnosti postaviti ovo pitanje: Što govori svijet, tko sam ja? Bilo je prevažno postaviti to pitanje, jer su se s tim pitanjem trebali suočiti apostoli, a u isto vrijeme ga je trebalo nadići. Njime je trebalo ukazati koliko je važno na to pitanje ispravno odgovoriti kako apostoli nekada, tako i mi danas. Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao je dugu i temeljitu pouku koja je bila zahtijevan proces. A proces pouke je bio proces patnje, muke i smrti Gospodinove koja im je trebala biti najveći dokaz njegova božanskog poslanja i identiteta. Samo tako, promatrajući njegovu muku, smrti i uskrsnuće, mogli su se istinski osvjedočiti u njegovo božanstvo. Jer Gospodin nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama pripisujući mu isključivo ljudsko poslanje, nego da ga promatraju u otajstvu čovjeka koji pati i Boga koji otkupljuje. On koji je bio istinski utjelovljen uzevši ljudsku narav, nije bio sam čovjek,nego i Bog koji je svojim tijelom htio biti pomirnica i otkupljenje grešnoga čovjeka.

Zato on i nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama, nego kao Boga i Božjeg Pomazanika koji je ujedno i čovjek. Ali do ovako ispravnog zaključka trebalo je doista doći osvjedočivši se promatrajući njegovo slavno uskrsnuće, jer bi svaki pokušaj da ga se definira bez toga bio nedostatan da se ljudi uvjere u pravi utjelovljeni identitet i poslanje Bogočovjeka Isusa Krista. Znajući da ni apostoli još nisu do kraja sigurni i uvjereni, on ne želi niti da drugima otkrivaju njegov identitet, jer otajstvo njegova života ne bi znali ispravno prenijeti ni protumačiti, što im je postalo moguće tek kad su postali svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U tom duhu valja iščitati i njegov zahtjev kojim poziva onima koji hoće da idu za njim kad im veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Drugim riječima je htio reći: Hoće li me tko upoznati, neka promatra moj križ i neka ga potom prihvati kao svoj i neka ide za mnom.

Tako nam iz Gospodinovih riječi i zahtijeva proizlazi višestruko znakovita poruka. Kao prvo, nitko ne može dobro poznavati Krista, ako ga ne poznaje kao patnika koji je dao svoj život za čovjeka. Nadalje, nitko ga ne može upoznati dobro ako ne kroz dimenziju patnje, križa i muke. Ako je to vrijedilo za apostole koji su spoznali njegovo božanstvo ne neopoziv način tek nakon uskrsnuća, onda to vrijedi i za nas koji živimo svoju vjeru između njegova križa i uskrsnuća. I na nama se očituje da nitko ne može dobro upoznati Gospodina nego samo putem križa koji je pravo sredstvo upoznavanja. Doista, njega možemo prepoznati samo na temelju svjedočanstva njegova križa na kojem je pobijedio smrt. Štoviše, njega mogu dobro prepoznati i upoznati samo oni koji nose svoj križ, to jest dopuste da ih njegov križ obilježi. Jer samo kad je ljudski život obilježen tim svetim znakom, onda u rukama imamo istinsko identifikacijsko sredstvo po kojem spoznajemo Kristovu božansku prisutnost. Samo ako se iz dana u dan razapinjemo na križu i gubimo svoj život, spašavamo se, jer nam je Krist Gospodin iz dana u dan jasniji pred očima i bliži u srcu. Prihvatimo križ Gospodinov da nas po njemu Gospodin obasja slavom svoga spoznanja.

11. nedjelja kroz godinu – C

Jedno od umijeća života je sposobnost upoznavanja ljudi, što pretpostavlja da ih znamo ispravno procijeniti, to jest dobro prosuditi. Ispravna procjena ljudi koje upoznajemo i susrećemo dragocjen je dar i velika milost, dok loša procjena može biti vrlo pogubna, pa čak donijeti razočaranje u ljude, kao i štetu, kako duhovnu tako i materijalnu. Dobra procjena može nas spasiti od podvala i prijevara kojih smo, gotovo pa svakodnevno, svjedoci i u naše vrijeme. No s druge strana prevelike mjere predostrožnosti mogu nas udaljiti od ljudi, te da onda napravimo i nepravdu ako se kod pristupa ljudima vodimo logikom straha i bijega, te se zatvaramo zajedništvu s njima, jer ih držimo mogućom opasnosti i protivnicima. Tako nije rijetkost da ljude, umjesto da ih prosudimo, mi ih osudimo, umjesto da ih procijenimo, mi ih podcijenimo. Zato se postavlja pitanje što je potrebno učiniti kako bismo sebe zaštitili, a drugima ne učinili nepravdu, kao što bi bilo u slučaju da nekoga procijenimo kao zloga, a on to ne bude. Kako naučiti procjenjivati ljude i kojim se kriterijima voditi da nam to bude duhovno iskustvo i obogaćenje pri svakom susretu i upoznavanju, pri svakoj prosudbi i procjeni? A postavlja se pitanje i kako se nositi s lošim procjenama koje ljudi iznose na naš račun, to jest s prosudbama koje nam ugrožavaju ugled i dovode u pitanje dobar glas.

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku može nam pomoći da nađemo takve odgovore. Evanđelist sveti Luka opisuje Isusov odlazak u goste u kuću jednog farizeja imenom Šimun. Kad pozorno pratimo sve što se dogodilo, vidimo da je Gospodinov domaćin nastojao procijeniti kako Gospodina, tako i svoje sustolnike, ali isto tako i nenadanu gošću – ženu grešnicu koja je nepozvana došla na ovu gozbu. Tako se i ponašao sukladno svojim procjenama: Isusa je procijenio gostom osrednje važnosti, te mu nije iskazao niti uobičajeno gostoprimstvo. Ponašajući se oportunistički mnogo više je držao do toga da ne izazove kritike javnog mnijenja – druge sustolnike, a bojao se da bi se to moglo dogoditi ako bi Isusa počastio kao izuzetnog gosta. Ženu koja je došla nepozvana procijenio je kao grešnicu, ali je ujedno podcijenio njezinu sposobnost i mogućnost da se oslobodi svoje grešne prošlosti i da zaživi novim životom. Dok je prosuđivao njezin život i postupke, on ju je ujedno osuđivao, ne pokušavajući niti ući joj u dušu, te osjetiti muku koja ju je mučila i bol što ju je razdirala.

S druge pak strane i Gospodin Isus je imao procjenu i prosudbu svoga domaćina, kao i svih ostalih sudionika ovog događaja, ali na mnogo drukčiji način nego je to učinio farizej Šimun. No on je pokazao da je imao mnogo bolju procjenu, jer je dobro procijenio njihova srca i skrivene misli i želje, dok je se njegov domaćin vodio samo izvanjskim nahođenjem, ljudskim obzirima i osobnim interesima. Tako je Gospodin Isus pokazao da nije sporno što moramo ljude upoznavati i procjenjivati, s njima se družiti i prosuđivati, ali je vrlo bitno da to znamo činiti na pravi način. No ono što postaje problematično, a i neizbježno, mi ljude ne možemo nego procjenjivati očima svoje duše i metrom svojih vrijednosti. Problem je u tome što naša duša može biti prljava, a mjera iskrivljena, te onda nemamo ispravnu predodžbu ljudi koji su ispred nas.

Gospodin Isus, koji je imao čistu dušu i božansku mjeru procjene, dobro je poznavao svačiju dušu, te stoga nije imao predrasude prema ljudima. Nije bio opterećen prljavštinom grijeha ni iskrivljenim pogledom oholosti, nego je ljude procjenjivao pogledom dobrote i željom da ih privede spasenju i punom zajedništvo s Bogom. Zato i nas danas uči da je za procjenu ljudi potrebna doza zdravog realizma – svijest da znamo da je svaki čovjek grješnik, ali ujedno i Božje dijete pozvano na spasenje. No ta doza realizma ne isključuje, nego uključuje nas same, pretpostavljajući svijest da smo pred Bogom mi prvi grješnici. Da je toga bio svjestan Šimun, sigurno bi se drukčije odnosio prema ženi koja je Isusu pomazala noge.

Zato se od nas iziskuje izniman duhovni napor da pročistimo pogled svoje duše, kako ne bismo prljavim pogledom promatrali i procjenjivali druge, jer onda je procjena neminovno pogrešna. Doista treba pročistiti pogled srca da naša prosuda ne bude osuda čovjeka, nego razumijevanje kojim ga možemo dovesti do spasenja. Svaka naša procjena doista treba biti u korist spasenja i izgradnje ljudskosti onih koje procjenjujemo, a svaka prosudba trebala bi biti i oslobađajuća presuda, to jest takva da oslobađa grješnika tereta njegova grijeha i svih loših posljedica, kako nam je pokazao Gospodin Isus. Stoga si ne možemo niti umišljati da dobro poznajemo druge ljude ako ih procjenjujemo ljudskim pogledom, a ne Božjim, jer samo njegovim pogledom možemo otkriti stvarnu vrijednost ljudskoga života za koju se valja boriti da ga dovedemo k spasenju.

Samo ako smo u sebi neopterećeni ohološću kao duhovnom dvoličnošću, ako smo neopterećeni ljudskim obzirima, onda ćemo prema drugima nastupati poput Gospodina Isusa – otvorena srca, noseći im radosnu vijest koja je s jedne strane vijest oslobođenja od grijeha, a s druge dar Božje blizine, što Šimun nije prepoznao jer se držao nadmoćnijim od Isusa. Samo ako smo svjesni Božje prisutnosti, onda ni tuđa loša procjena ne će utjecati na stanje našega duha i na naša raspoloženja, jer će nam biti jasan cilj poradi kojega ljude procjenjujemo i što želimo time postići. Tako je i Gospodin Isus prešao preko neiskazanog poštovanja, ali je ipak znao dobro prosuditi ponašanje i žene grješnice i farizeja Šimuna, ukazujući Šimunu da je grješnica bolje znala iskoristiti njegovu spasenjsku prisutnost.

Tako Gospodin Isus – Pravednik i nas uči kako da ljude procjenjujemo, a da ih ne podcjenjujemo, nego im pomažemo da i sami postanu svjesni cijene svoga života, te da njegovu vrijednost više ne razbacuju u bescjenje vlastitim grijesima, kako je činila grješnica, te da to isto ne čine s tuđim životima vlastitom ohološću, kako je to činio Šimun. Nastojmo iz ovog događaja izvući poučak ljubavi, jer samo ako budemo Boga i ljude ljubili, onda ćemo znati dobro procjenjivati svoju braću ljude, njima i nama na spasenje.

Kad se ljudi upoznaju
onda traže sebi nekoga
sličnih nazora i uvjerenja,
sličnog odgoja i stavova.
S osobom kojom postoji
velika duhovna bliskost
može se najlakše sporazumjeti
i pronaći zajednički nazivnik,
očekivati poticaj i pomoć,
ostvariti životne planove.
Moderna psihologija je sklona
govoriti o takvim prijateljstvima
kao o srodnim dušama
koje se traže kroz prostor i vrijeme
određene za čarobni susret
i pripadnost jedne drugoj.

No naš ljudski život
nije fantastična fikcija
nego konkretna stvarnost blizine
sukladno onim vrijednostima
koje nam je Bog usadio.
Tako da nam je srodna duša
svaka osoba koja vjeruje
što i sami vjerujemo,
koja se nada ispunjenju
Božjih neprolaznih obećanja,
koja ljubi Božjom ljubavlju
sve što jesmo i želimo biti
sukladno Božjem planu.
Tako se potvrđuje istina
da nam je prava srodna duša
jedino živi i milostivi Bog
koji se u naš život utkao
utjelovljenjem svoga Sina
koji uze našu ljudsku narav.
Tim činom nam je postao
srodnikom i srodnom dušom
kako bi nam darovao život
srodan svojoj božanskoj naravi.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

U povijesti ljudske misli mnogi su se filozofi, da bi opisali ljudski život sa svim njegovim izazovima i opasnostima, služili slikom plovidbe preko mora, što su ostavili u naslijeđe i kršćanskim piscima i misliocima poput svetog Augustina. Želeći otkriti pravi smisao i doći do cilja, tvrdili su da je život uzburkano more koje treba preploviti kako bi se došlo u luku spasenja. Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu.

Izazovi plovidbe

Ni ovo naše vrijeme nije nimalo različito od vremena kad su grčki filozofi pokušavali odrediti ljudima ispravne koordinate pouzdane plovidbe između Scila i Haribda koju su hvatale neoprezne i neiskusne moreplovce u svoje zamke. I danas većina ljudi traži zadovoljenje svojih potreba samo odajući se častima i nasladama ovoga života, tako da niti ne vide opasnosti plovidbe morem života, niti traže siguran način plovidbe. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide ono svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti brod života, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Mnogi potom ne znaju odrediti ispravne duhovne i ćudoredne orijentire, dajući se voditi i zavoditi ljudskim ciljevima, poput moreplovca koji luta ne znajući dobro kuda mu je ploviti, nesposoban procijeniti snagu valova i jačinu vjetra.

Štoviše danas se za mnoge ljude može ustanoviti da nemaju pouzdanih navigacijskih uređaja duha, pa se kaže da su doista izgubili busolu. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike. Doista mnogi su izgubili busolu ćudoredna življenja, te ne znaju kamo idu, niti sebi postavljaju problem što žive u tolikim bezočnim grijesima, ili pak što se odaju zlima i duhovnom neredu, što uzima toliko maha da je čak mnogo toga proglasio danas normalnim, pa čak traži i njihovo ozakonjenje.

Ploviti put neba

Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koja se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Bila je to i jest busola koja čovjeku trajno pokazuje smjer neba. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa.

Imajući busolu vjere ne dopušta sebi izgubiti dobru savjest, jer bi onda to bio i krah vjere, kako se često događa u životu. U tom duhu je i sveti Pavao poticao svoga učenika Timoteja da bije boj plemeniti „imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,19). U tom duhu nas je i sveti otac Benedikt XVI. pozvao, najavljujući Godinu vjere, da kao članovi Crkve brodimo u ovom novom tisućljeću, sa sigurnošću koju nam pruža vjera, vođeni naukom Drugog vatikanskog sabora kao pravom busolom u današnjem svijetu (usp. Porta fidei 5). Naša snaga i iskusni kapetan u ovoj plovidbi je naš Gospodin Isus Krist, koji je ponukan Očevom ljubavlju, iz solidarnosti prema nama, došao iz vječnog zajedništva s Ocem u ljudski život, prebrodivši nepregledno more koje odvaja vječnost i vrijeme. A ostvarujući svoje poslanje otkupljenja ljudskoga roda, te želeći pokazati ljudima put sigurne plovidbe prema Bogu, kako bi nas obdario busolom vjere, zabrodio je kroz patnju, muku i smrt otvarajući nam prolaz prema Ocu. Naše je poći za njim služeći se darovanom busolom kojom možemo vjerno slijediti njegov trag!

Ulazeći u mračnu prostoriju
prvo što je potrebno učiniti,
tako uhodano i vrlo spontano,
je da potražimo prekidač od struje.
Dovoljan tek jedan mali klik
da dopustimo da nas obasja
svjetlo iz užarene žarulje
koja je tu da posluži svrsi.

Vrlo često suvremeni čovjek
ne pozna i ne primjenjuje
ovu jednostavnu tehniku
i ne dopušta sebi ‘prosvjetljenje’.
On se ne sjeti pritisnuti prekidač
otvoreno uvjeravajući sebe
kako je i u mraku sasvim vidljivo
kad se na nj navikne.
Osim toga tješi se da pokazuje
i vrlo humano lice,
solidaran sa svima onima
koji su izabrali biti u tami.
Ne shvaća i ne prihvaća
da bi bilo mnogo korisnije
da one koji su u mraku
radije pouči živjeti u svjetlu
umjesto da se solidarizira
s tamom njihova života.

9. nedjelja kroz godinu – C

Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju:  Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.

Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo  jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.

I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.

I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.

Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek.  Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.

Tijelovo – 2013.

U četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove. Dok nas je svetkovina Presvetoga Trojstva poticala da razmišljamo o Bogu kakav je u sebi, u svojoj božanskoj biti, u zajedništvu i ljubavi presvete Trojice, ovom svetkovinom smo pozvani razmišljati o tome kakav je Bog za nas, kako nam pristupa i kako se prema nama ophodi.

A Boga kao duhovno biće najprije doživljavamo na razini duha i o njemu imamu duhovni doživljaj. U svome duhu u kojem se razvijaju misli i nastaju pojmovi imamo i predodžbu Boga koji nas hrani ispravnim mislima i vodi istinitim riječima držeći naš duh u ispravnosti i pripravnosti za Božji dar, a učeći ga da bježi od ispraznosti. Tako je Bog od samih početaka čovjeku predavao svoju riječ za koju je u Svetom pismu rečeno da čovjek ne živi samo od kruha nego i od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Božje predanje je krenulo prema vrhuncu kad se utjelovila njegova vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno i u kojoj Bog sve uzdržava. Utjelovljeni Božji Sin je među ljudima naviještao Boga živoga, ukazujući na iskonske ljudske potrebe za Bogom. Svojim djelovanjem pomagao je ljudima da otkriju, ali i da zasite, onu stvarnu glad za Bogom i božanskim životom koji je u njima bio posijan zahvaljujući sjemenu riječi koje je u njima pronalazilo plodno tlo Božjim djelovanjem. Koliko je u tome imao uspjeha i pogađao bit ljudskoga života svjedoči i današnje Evanđelje u kojem sveti Luka pokazuje da ga je slijedilo mnoštvo kojem je govorio o kraljevstvu Božjemu i svi oni koji su trebali ozdravljenje. Bog je u njemu govorio ljudskim jezikom koji je svima postao dostupan i razumljiv, jasan i sadržajan, te su svi jasno osjećali da se Bog po njegovoj riječi predao ljudima ne uskraćujući objaviti nijedno otajstvo svoga života. Jasnije nego ikada prije i nego će ikad poslije Božja riječ je odjekivala s usana utjelovljene Božje Riječi učeći ljude na nedvosmislen način božanskom životu.

Ali ipak nije u samom u utjelovljenju nije bio vrhunac njegova predanja, niti je bio konac Božjeg darivanja, jer se dolazak Božjeg Sina ne može poistovjetiti s time da je ljude samo poučio ispravnom načinu života, da ih je nahranio istinom Božje riječi govoreći nam našim ljudskim jezikom. Bog je napravio i korak dalje kad nam je ostavo i svoje tijelo po kojem je postao nama jednak i kojim se služio kako bi nas poučavao na spomenuti način i kako bi nas iskupio predanjem na križu. Ostavio nam je svoje Tijelo posvećeno prisutnošću Boga živoga. Tako njegovo presveto Tijelo nije bilo samo u funkciji propovijedanja, nego je sav govor i istine i sav navještaj ljubavi okrunilo predajući se za nas ljude kao stvarna žrtva pomirnica kojom smo otkupljeni i kao najveći Božji dar. Tako je njegovo predanje za nas postalo cjelovito, ne samo u riječima, nego cijelim bićem. Postao je potpuno solidaran s nama, vršeći čin predanja koji nam je trebao biti primjer, a ne samo smjernica na putu.

Ovakav tijek njegova predanja za nas jezgrovito je i vjerno, opisujući tijek euharistijskog slavlja, prenio i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Sveti nas Apostol podsjeća kako je Gospodin Isus na posljednjoj večeri dvaput rekao, dajući svojim učenicima kruh i vinu: Ovo činite meni na spomen. Dajući nam sebe i tvrdeći da to što čini je za nas, Gospodin nas je, ponavljajući dvaput da činimo njemu na spomen, obvezao nalogom dvostrukog sadržaja. Kao prvo, obvezao nas je da njegovo predanje postojano slavimo i da navješćujemo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ne dođe. Kao drugo pozvani smo i sami činiti geste predanja kao što ih je on učinio, te mu se tako snagom euharistijske prisutnosti do kraja suobličiti i u konkretnom djelovanju. Na to nas potiče on sam kad nam kao i apostolima prilikom umnažanja kruha veli: Podajte im vi jesti!

Stoga ovo za nas znači da smo pozvani nahraniti se Bogom, te druge hraniti Bogom, jer samo tako izvršavamo Gospodinov nalog idući i sami putem predanja. U ovoj pustinji života čovjek je doista gladan dok se ne nahrani Bogom. A kad sam kuša slast božanskog života, onda treba i drugima dati da jedu, da kušaju kako je Bog sladak ljudskom nepcu. No u tom procesu u kojem smo pozvani mi dati drugima da jedu, to jest u kojem smo pozvani mi činiti što je Gospodin činio, neophodno je imati ruke i biće čisto od zla i grijeha, jer ljudi iz naše nedostojne ruke primaju Tijelo Kristovo, jer ljudi, dok mi činimo što je Krist činio, blaguju i naše biće koje se predaje za spasenje svijeta. Sve ostalo bi bilo nedostojno Boga i štetno našem vječnom spasenju. Tijelo Sina Božjega koje primamo obvezuje nas da čuvamo svoja tijela kako bismo ga mogli u čistoći primiti, ali isto tako da budemo čisti kako bismo ga u čistoći mogli dati drugima po svome tijelu, jer on dolazi drugima samo po onome što mi sami činimo svojim bićem.

Poput Pavla i prve kršćanske zajednice propovijedajmo i mi ovo veliko čudo Gospodinova predanja za čovječanstvo. Slavimo ga u crkvi časteći presveti sakrament njegova Tijela i Krvi njemu na spomen. Živimo od njega blagujući ga kako nam je sam zapovjedio, da bismo ga mogli i umnažati na blagoslov i na spasenje onima koji iskreno traže Boga. Neka nama euharistijski Gospodin bude središte života, pa ćemo uvijek imati dovoljno jela i pića kojim nahraniti, te dovoljno ljubavi i predanja kojim obdariti drugoga. Budimo predani Bogu kao što je on bio predan za nas, pa će cijelo naše biće postati blagoslovljeno i posvećeno njegovom prisutnošću, i umnoženo, poput njegova, kako bi nasitilo sve one koji od Boga žele živjeti.

Postoji priča o magarcu,
nazvanom po filozofu Buridanu,
a koja govori o magarcu
koji se gladan i žedan
našao na jednakoj udaljenosti
između dva stoga sijena
pokraj kojih su stajale
dvije posude s vodom.
Magarac je bio toliko neodlučan
između jednog i drugo stoga,
da se nije uspio odlučiti,
te je crkao od gladi i žeđ,
prema tako blizu vode i sijena.

Ovo se priča izvrsno primjenjuje
na suvremenog čovjeka
koji je na istovjetan način razapet
između zemaljskih dobara,
koja ga privlače na sve strane,
te na posljetku umire duhovno
premda s velikom željom zasititi se.
Čovjek je, poput tog magarca,
rob velike neodlučnosti
i nemoćan opredijeliti se
između privlačnih zemaljskih ponuda.
Kad bi se samo dosjetio
podići pogled prema nebu,
odakle mu Bog pruža
neizrecivu nebesku hranu,
obilje svoga života,
onda ne bi gladan i žedan
obilazio zemljom kušajući jela
koja ne daju trajno zasićenje.
Opredjeljenjem za Boga
razriješio bi sve svoje dileme,
a on ostaje žrtva nezasitnosti,
sputan zemaljskim obiljem
i razapet ljudskim željama.