Veliki petak – 2011.
Večerašnjim obredima spominjemo se najbolnijeg trenutka ljudske povijesti. Osudivši Isusa na smrt čovjek je odbacio Boga iz svoje sredine i svoga zajedništva, do mjere da se Bog osjećao napuštenim i osamljenim u ljudskoj povijesti kao nikad do tada. Utješno je za samoga Boga, ako se time može tješiti, što ovaj događaj nije iznimka u povijesti objave i skrbi za čovjeka, jer je od početka ljudskog postojanja Bog primao iste pljuske. Toliko puta je čovjek zatvarao vrata svoga života njemu bez kojega nije moga živjeti, njemu bez kojega zdanje ljudskosti ne bi moglo opstati. Odbacujući Božju riječ i njegove zapovijedi, Boga je stavljao u zapećak. Obrušavajući se na glasnike koje je slao, činio je nepristupačnim svoj život, opredjeljujući se za lažnu sigurnost samostalnosti. Tragedija je dosegnula vrhunac kada u Isusu nije htio prepoznati Sina Božjega, to jest kada su ga nedužna osudili na smrt ozakonjujući vlastitu drskost sramotnom osudom. Ne samo da nisu odgovorili na Božju ljubav, nego su je odbacili, a onoga koji ih je ljubio ostavili bez riječi. Doveli su ga do poniženja i krajnje odbačenosti u kojoj je trebao iskusiti što znači ljubiti do kraja, a primiti poruge i mržnju od onih koje je ljubio. Osjetio je što znači darivati se za dobro drugoga, a ostati ismijan zbog toga. Shvatio je što znači govoriti istinu što spašava i prosvjetljuje, a biti lažno osuđen. Na sva dobročinstva koja je Bog po njemu učinio dovodeći djelo spasenja k vrhuncu, čovjek je dao jedan odgovor: križ!
Križ stoga označava negaciju i odbacivanje Božje inicijative. Križ je izraz mržnje i neslaganja s Božjom točkom gledišta. Osudom na križ i razapinjanjem izvan gradskih vrata Isus je bio odbačen iz zajedništva svoga naroda na najradikalniji mogući način. U konačnici osuda na smrt je predstavljala i odbacivanje iz zajedništva ljudskoga roda. Zato mu je bilo bolno ne samo podnijeti tjelesne muke na koje je bio osuđen, nego i doživjeti takvu odbačenost. Morao je i sam iskusiti krajnju samoću i napuštenost, čega se boji svaki čovjek više nego tereta života. A on je uz teret križa koji je nosio, morao proći i tragediju odbačenosti, koja je teška ljudskim leđima i s kojom se teško nositi i u idealnim uvjetima, a kamoli pritisnut tolikim zlima i patnjom. Osuda i prijezir su bili toliko izričiti, a njihov učinak tragičan, da se moglo pomisliti kako ga je i sam Bog zaboravio i odbacio. A ljudi mu nisu samo okrenuli leđa i udaljili od njega, nego su ga izričito i do kraja odbacili, naslađujući se čak njegovim mukama i poniženju kojem je bio izvrgnut. Posebno bolno u takvoj situaciji je osjećaj napuštenosti i od samoga Boga, koji je svojstven mnogima koji su izloženi trpljenju od bolesti ili od kakve pošasti. Ne čudi onda niti da je Isus s križa zavapio: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, premda je znao da nije napušten.
Kušajući odbačenost on se kao sućutni Bog, solidarizirao sa svakim čovjekom koji se boji osamljenosti i odbačenosti, a koja ga pritišće sa svih strana ako se ne poistovjeti i ne suobliči mentalitetu društva u kojemu živi. Solidarizirao s tolikim ljudima koji su izvrgnuti sramoti, ruglu, nerazumijevanju, ismijavanju zbog svojih stavova i uvjerenja, samo zato jer pokušavaju živjeti dosljednim kršćanskim životom prenoseći Božje ljubav i blizinu u okolini u kojoj živi. Solidarizirao se i s tolikim drugima koji su odbačeni i pogođeni zlom kojem je uzrok grijeh drugih ljudi.
Zato upravo dok na križu proživljava iskustvo posvemašnje odbačenosti, Isus stvara novo zajedništvo u koje će uvesti sve one odbačene i ponižene, u koje će uvesti čovjeka koji je izbacio Boga iz svoga života. Svakoga onoga tko je shvatio kako je, odbacujući Boga, u konačnici sebe osudio na samoću i napuštenost, smrću na križu uvodi u zajedništvo s Ocem i s ljudskim rodom koji pronalazi svoje ispunjenje u kraljevstvu Božjemu. Dok na križu proživljava bol napuštenosti vapeći: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?, upravlja Ocu nebeskome vapaj u ime svakog čovjeka koji vidi koliko je bolna i tragična odijeljenost od ljudi i od Boga. Ali je njegov vapaj bio i vapaj molitve i povjerenja u Očevu prisutnost i snagu, svijesti da ga Otac nikad ne napušta. Krik s križa bio je plod želje da čovjeku koji odbacuje Boga kaže da time sebe čini napuštenim i odbačenim, a s druge strane da posvjedoči kako ga ipak Bog nikad ne napušta.
Zato križ na kojem je visio naš Gospodin, nakon njegova svjedočanstva, nije više znak napuštenosti i odbačenosti, nego znak neraskidivog zajedništva s Bogom koje je pobijedilo tamu u koju je tonuo čovjek. Nije više izraz mržnje i nijekanja Boga, nego ljubavi i vjernog vršenja Božje volje. Štoviše, Isus pokazuje da križ nije bio samo ljudski odgovor na Božju prisutnost, nego i Božji odgovor na ljudske potrebe. Križ nije bio samo ljudski izbor za Boga, nego i Božji za čovjeka, premda na drugi način. Prihvaćajući križ Isus je pokazao da križ samo jednim dijelom predstavlja odnos čovjeka prema Bogu, dok drugim dijelom sadrži odnos Boga prema čovjeku, što nije istovjetno. S Isusom križ postaje svjedočanstvo Božje neupitne zauzetosti kojom zahvaća čovjeka, spašava i uzdiže u nebo. On je znak da Bog ne napušta čovjeka, pa i onda kad ga prepušta kratkotrajno u ruke ljudi. Stoga Gospodin, dok je vapio na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, nije izgovarao riječi protesta i prigovora, nego vapaje predanja i molitve. Dok su jedni od njega prali ruke, a drugi svoje prljali njegovom krvlju, on se predavao u ruke onoga koji sve drži svojom snažnom rukom, te je i sam mogao položiti svoj ljudski duh u njegove ruke.
Raspeti Gospodin i njegov sveti križ ostaju stoga jedino uporište za povratak čovjeka k Bogu. Jer on na križu nije samo raspeti čovjek napušten od ljudi, nego je i Bog koji u nijednom trenutku ne napušta čovjeka. Odbacivanje i sramotu kojoj su ga izvrgli, Isus je iskoristio za uzvišenje i proslavu Boga u svome tijelu. U iskustvu ljudske odbačenosti i odvojenosti iz zajedništva naroda, doživio je da mu je snažnu i trajnu prisutnost Očevu. Ne napustivši ga u odsudnom trenutku, Otac je njegovim patnjama dao željeni smisao. Po raspetom Kristu ostala je tako ispružena njegova milosna ruka svakom čovjeku. Krist patnik na križu izraz je Očeve skrbi za čovjeka, siguran znak povratka u Božje zajedništvo, pa mu večeras iskažimo doličnu čast, zahvalni za sve što je učinio za nas. Budimo uz njega u samoći križa i napuštenosti koju je podnio za nas, kako bi nas priveo u zajedništvo s Ocem nebeskim obdarujući nas životom vječnim.

Veliki četvrtak – 2011.
U večerašnjem slavlju slavimo cjelovit događaj Božje ljubavi i zajedništva koji je Isus htio podijeliti sa svojim učenicima čineći ih dionici Božje neposrednosti i prisnosti. Današnji evanđeoski odlomak, u kojem smo čitali izvještaj o tome kako je Isus oprao noge učenicima, tek nam dijelom opisuje otajstvo kojeg se sjećamo i koje slavimo u ovom slavlju Mise večere Gospodnje. Ivan je očito bio dirnut Isusovom poniznošću, koja je prethodila žrtvi sebedarja. Isusov čin služenja duboko mu se urezao u sjećanje, što je, za razliku od drugih Evanđelista, uklopio potom u svoje Evanđelje. Međutim, otajstva koja večeras slavimo daleko su sadržajnija, o čemu nam onda svjedoče druga dva čitanja. U starozavjetnom tekstu iz Knjige Izlaska čitali smo izvještaj o židovskom blagovanju Pashe prije izlaska iz Egipta, dok smo u drugom čitanju slušali Pavlovo svjedočanstvo o slavljenju euharistije prvih kršćana.
Sva tri teksta pretpostavljaju ozračje zajedništva u kojem se Bog približava čovjeku do mjere da mu se stavlja na raspolaganje, što je doseglo gotovo sablažnjive vrhunce u Isusovu služenju. Stari zavjet je također bio divno svjedočanstvo Božjeg služenja čovjeku, pri čemu Bog služi narodu kako bi došao do dubljeg zajedništva i stvarnog oslobođenja. Takvo Božje ophođenje prema čovjeku bilo je gotovo sablažnjivo. Kad bi se čovjek iskrenije zapitao nad činjenicom da neizmjerni vječni Bog služi čovjeku, umjesto da ga uzme za svoga slugu, morao bi se prestrašiti. Primjer takve sablazni uočavamo u Petru. On se usprotivio da mu Isus opere noge, jer mu je djelovalo sablažnjivo da Učitelj služi njemu, običnom čovjeku, koji ničim nije zaslužio takvu čast i dostojanstvo. Još da je mogao dobro razumjeti o kome je riječ i o kolikoj se poniznosti radilo, ostao bi šutke te večeri ne razmećući se velikim riječima. Jer njegovo protivljenje nije bilo bezrazložno: Zar ti meni da pereš noge? Odražavalo je osjećaj za Isusovu uzvišenost, premda je nije do kraja razumio. U najmanju ruku poznavao ga je kao Božjeg čovjeka i velikog proroka i učitelja, što je bilo dovoljno da mu ne dopusti prati mu noge. Nije još razumio da je Isusu bilo lakše oprati noge učenicima, nego dati život za spasenje, ali ni ovo drugo nije odbio.
Isus je, međutim, ipak znao kako samo u prijateljskom ozračju može saopćiti otajstva, koja uz vidljivu znakovitost, imaju i nevidljivi sadržaj. Nadalje, nije dvojio kako se uzvišenost može doživjeti samo u čistoći srca, kao i u čistoći međusobnog prijateljstva i ljubavi. Upravo takvo ozračje stvorio je u dvorani posljednje večere u kojoj je svojim učenicima imao prenijeti najuzvišenije otajstvo Božjeg života koje je postalo ljudskim otajstvom i ljudskom hranom. Prijateljstvo i zajedništvo s prijateljima svjesno je pretvorio u obred, čime je starom pashalnom obredu svoga naroda dao novo značenje. Pashalno blagovanje postalo je tako prostor neraskidivog zajedništva s Bogom.
Danas u istrošenom i vulgariziranom društvu postoji toliko druženja koja bi trebala poslužiti za izgradnju zajedništva među prijateljima, ali su se pretvorila u osiromašenja tog istog zajedništva. Pa čak i oni najznačajniji, najznakovitiji i najsvetiji trenuci života nisu više bogati sadržajem da bi mogli jamčiti prisnost i zajedništvo. U glavni plan se stavlja uživanje jela i pića, ali ne kao dio života koji ima otajstveno značenje. Tako onda umjesto da se zajedništvo pretvori u bratsko blagovanje, promatra se uglavnom količinsko obilje kojim se zadovoljava vlastitu neumjerenost. Takvo blagovanje ne može upućivati na otajstvenost života, bez koje zajedničko blagovanje nema osobitog smisla. A gdje se život ne doživljava o ozračju otajstvenoga, onda se vrlo brzo događa trošenje, umjesto da se uvećava radost. Nije čudno onda da toliki koji dijele vremenito zajedništvo, ne vodeći se Isusovim kriterijima, umjesto da jedni drugima služe, radije se drugim posluže za svoje ciljeve i potom odbace, umjesto da život daju jedni za druge, oni ga oduzimaju.
Isto vrijedi i u obiteljskom ozračju, gdje se obitelj više ne okuplja oko stola radi otajstvenog zajedništva, nego radi potrebe zasićivanja primarnih potraživanja. Obiteljski stol u mnogim obiteljima nije više prostor duhovnog zajedništva oko kojeg obitelj moli i svjedoči predanost jednih drugima, nego se je pretvorio u štand brze hrane, na kojem ima svega, ali nema zajedništva, vjere i ljubavi. No takav stol, ma koliko obilje bilo na njemu, vrlo je siromašan, jer ne nasićuje dušu. Ako se na njemu ne osjeća otajstvena Božja prisutnost, onda on ne služi pravoj svrsi. Ako on nije znakom Božjeg stola, onda saopćava pravu poruku ukućanima.
Zato je Isus želio žarko blagovati pashu sa svojim učenicima, uzdižući svoje zajedništvo s njima na božansku razinu. I zato je na posljednjoj večeri učinio više znakovitih gesti kojima je učvrstio svoje zajedništvo s apostolima, kao što je želio učvrstiti i njihovo međusobno zajedništvo. Služeći ponizno perući im noge, zatražio je da i oni budu spremni na služenje. Razlomivši svoj život predao se njima u ruke, kako im ruke nikad ne bi bile prazne za darivanje života drugima. Njegova posljednja večera bila je za apostole otajstveno blagovanje koje će kasnije hraniti i nadahnjivati njihov život. Takvom zajedništvu i takvoj prisnosti s Gospodinom treba težiti svaki vjernik i svaka vjernička obitelj, pretvarajući se u euharistijsku obitelj, obitelj zahvaljivanja i zahvalnosti.
Večeras smo pozvani otkriti značenje Isusove večere s apostolima, te iz tog događaja crpiti snagu, oblikujući njime osobni život i međusobno zajedništvo. Gospodinovo služenje i sebedarje treba biti uzor svakodnevnog darivanja koje učvršćuje zajedništvo među ljudima. Samo tako se zajedništvo na koje su pozvane obitelji može pretvoriti u otajstvo Božje prisutnosti, što je bila Isusova izričita želja. Biti vjernik, razmatrati večeras otajstvo u kojem se Isus predao za nas, a ne htjeti ga uosobiti ili ne htjeti njime oblikovati svoje odnose s drugima, previše je siromašno i nedostatno. Slavlje Gospodinove večere priprema nas da naučimo prati noge jedni drugima, te da dajemo život jedni za druge, kao što je on učinio, doživljavajući kako upravo tada naš život prima otajstveno ostvarenje.

Veliki četvrtak – 2011.
U večerašnjem slavlju slavimo cjelovit događaj Božje ljubavi i zajedništva koji je Isus htio podijeliti sa svojim učenicima čineći ih dionici Božje neposrednosti i prisnosti. Današnji evanđeoski odlomak, u kojem smo čitali izvještaj o tome kako je Isus oprao noge učenicima, tek nam dijelom opisuje otajstvo kojeg se sjećamo i koje slavimo u ovom slavlju Mise večere Gospodnje. Ivan je očito bio dirnut Isusovom poniznošću, koja je prethodila žrtvi sebedarja. Isusov čin služenja duboko mu se urezao u sjećanje, što je, za razliku od drugih Evanđelista, uklopio potom u svoje Evanđelje. Međutim, otajstva koja večeras slavimo daleko su sadržajnija, o čemu nam onda svjedoče druga dva čitanja. U starozavjetnom tekstu iz Knjige Izlaska čitali smo izvještaj o židovskom blagovanju Pashe prije izlaska iz Egipta, dok smo u drugom čitanju slušali Pavlovo svjedočanstvo o slavljenju euharistije prvih kršćana.
Sva tri teksta pretpostavljaju ozračje zajedništva u kojem se Bog približava čovjeku do mjere da mu se stavlja na raspolaganje, što je doseglo gotovo sablažnjive vrhunce u Isusovu služenju. Stari zavjet je također bio divno svjedočanstvo Božjeg služenja čovjeku, pri čemu Bog služi narodu kako bi došao do dubljeg zajedništva i stvarnog oslobođenja. Takvo Božje ophođenje prema čovjeku bilo je gotovo sablažnjivo. Kad bi se čovjek iskrenije zapitao nad činjenicom da neizmjerni vječni Bog služi čovjeku, umjesto da ga uzme za svoga slugu, morao bi se prestrašiti. Primjer takve sablazni uočavamo u Petru. On se usprotivio da mu Isus opere noge, jer mu je djelovalo sablažnjivo da Učitelj služi njemu, običnom čovjeku, koji ničim nije zaslužio takvu čast i dostojanstvo. Još da je mogao dobro razumjeti o kome je riječ i o kolikoj se poniznosti radilo, ostao bi šutke te večeri ne razmećući se velikim riječima. Jer njegovo protivljenje nije bilo bezrazložno: Zar ti meni da pereš noge? Odražavalo je osjećaj za Isusovu uzvišenost, premda je nije do kraja razumio. U najmanju ruku poznavao ga je kao Božjeg čovjeka i velikog proroka i učitelja, što je bilo dovoljno da mu ne dopusti prati mu noge. Nije još razumio da je Isusu bilo lakše oprati noge učenicima, nego dati život za spasenje, ali ni ovo drugo nije odbio.
Isus je, međutim, ipak znao kako samo u prijateljskom ozračju može saopćiti otajstva, koja uz vidljivu znakovitost, imaju i nevidljivi sadržaj. Nadalje, nije dvojio kako se uzvišenost može doživjeti samo u čistoći srca, kao i u čistoći međusobnog prijateljstva i ljubavi. Upravo takvo ozračje stvorio je u dvorani posljednje večere u kojoj je svojim učenicima imao prenijeti najuzvišenije otajstvo Božjeg života koje je postalo ljudskim otajstvom i ljudskom hranom. Prijateljstvo i zajedništvo s prijateljima svjesno je pretvorio u obred, čime je starom pashalnom obredu svoga naroda dao novo značenje. Pashalno blagovanje postalo je tako prostor neraskidivog zajedništva s Bogom.
Danas u istrošenom i vulgariziranom društvu postoji toliko druženja koja bi trebala poslužiti za izgradnju zajedništva među prijateljima, ali su se pretvorila u osiromašenja tog istog zajedništva. Pa čak i oni najznačajniji, najznakovitiji i najsvetiji trenuci života nisu više bogati sadržajem da bi mogli jamčiti prisnost i zajedništvo. U glavni plan se stavlja uživanje jela i pića, ali ne kao dio života koji ima otajstveno značenje. Tako onda umjesto da se zajedništvo pretvori u bratsko blagovanje, promatra se uglavnom količinsko obilje kojim se zadovoljava vlastitu neumjerenost. Takvo blagovanje ne može upućivati na otajstvenost života, bez koje zajedničko blagovanje nema osobitog smisla. A gdje se život ne doživljava o ozračju otajstvenoga, onda se vrlo brzo događa trošenje, umjesto da se uvećava radost. Nije čudno onda da toliki koji dijele vremenito zajedništvo, ne vodeći se Isusovim kriterijima, umjesto da jedni drugima služe, radije se drugim posluže za svoje ciljeve i potom odbace, umjesto da život daju jedni za druge, oni ga oduzimaju.
Isto vrijedi i u obiteljskom ozračju, gdje se obitelj više ne okuplja oko stola radi otajstvenog zajedništva, nego radi potrebe zasićivanja primarnih potraživanja. Obiteljski stol u mnogim obiteljima nije više prostor duhovnog zajedništva oko kojeg obitelj moli i svjedoči predanost jednih drugima, nego se je pretvorio u štand brze hrane, na kojem ima svega, ali nema zajedništva, vjere i ljubavi. No takav stol, ma koliko obilje bilo na njemu, vrlo je siromašan, jer ne nasićuje dušu. Ako se na njemu ne osjeća otajstvena Božja prisutnost, onda on ne služi pravoj svrsi. Ako on nije znakom Božjeg stola, onda saopćava pravu poruku ukućanima.
Zato je Isus želio žarko blagovati pashu sa svojim učenicima, uzdižući svoje zajedništvo s njima na božansku razinu. I zato je na posljednjoj večeri učinio više znakovitih gesti kojima je učvrstio svoje zajedništvo s apostolima, kao što je želio učvrstiti i njihovo međusobno zajedništvo. Služeći ponizno perući im noge, zatražio je da i oni budu spremni na služenje. Razlomivši svoj život predao se njima u ruke, kako im ruke nikad ne bi bile prazne za darivanje života drugima. Njegova posljednja večera bila je za apostole otajstveno blagovanje koje će kasnije hraniti i nadahnjivati njihov život. Takvom zajedništvu i takvoj prisnosti s Gospodinom treba težiti svaki vjernik i svaka vjernička obitelj, pretvarajući se u euharistijsku obitelj, obitelj zahvaljivanja i zahvalnosti.
Večeras smo pozvani otkriti značenje Isusove večere s apostolima, te iz tog događaja crpiti snagu, oblikujući njime osobni život i međusobno zajedništvo. Gospodinovo služenje i sebedarje treba biti uzor svakodnevnog darivanja koje učvršćuje zajedništvo među ljudima. Samo tako se zajedništvo na koje su pozvane obitelji može pretvoriti u otajstvo Božje prisutnosti, što je bila Isusova izričita želja. Biti vjernik, razmatrati večeras otajstvo u kojem se Isus predao za nas, a ne htjeti ga uosobiti ili ne htjeti njime oblikovati svoje odnose s drugima, previše je siromašno i nedostatno. Slavlje Gospodinove večere priprema nas da naučimo prati noge jedni drugima, te da dajemo život jedni za druge, kao što je on učinio, doživljavajući kako upravo tada naš život prima otajstveno ostvarenje.

Cvjetnica 2011. – A
Današnja liturgija vodi nas s Isusom na njegovom putu koji je prošao između svečanog dočeka i ulaska u Jeruzalem, proslavljenog mahanjem palminim i maslinovim grančicama, pa sve do odlaska na Kalvariju na suho drvo križa. U događanjima od slavljeničkog ulaska u Jeruzalem do razapinjanja dogodio se postupak vrlo uobičajeno u ljudskom životu i u društvu. Društvo je, naime, spremno odbaciti bilo koga u trenutku kad mu ili više ne treba, ili ga smatra oprečnim za svoje ciljeve, te se to obistinilo i na Gospodinu Isusu.
U svačijem životu, promatrano ljudskim očima i kriterijima, postoje trenuci slave i odbacivanja, svijetla i tame, usponi i padovi. Gospodin Isus, kao savršen poznavatelj ljudskoga života i povijesti, nije se previše zanosio ljudskim procjenama života, te se zato nije ni trudio udovoljavati ljudima da ostvaruju svoje zemaljske ciljeve. Znao je dobro za ovo nepisano pravilo, po kojem se ljudi i danas ravnaju, kako plješću isključivo onda, dotle i samo onima koji im pomažu ostvariti ljudske prizemljene ciljeve. Kad prođe vrijeme oduševljenja, ili kad im se želi ukazati na one uzvišeniji ideale koji su zahtjevni, jednostavno se okreću protiv onih koji ih pokušavaju prema njima voditi. Znao je da ni njega neće mimoići takva sudbina, te zato nije živio od ljudskog pljeska, pohvala i uzvisivanja. U tom duhu nikada i nije tražio slavu od ljudi, a pogotovo se čuvao slave moćnika i lažnih veličina. Odbijao je svako veličanje poradi ljudskih ciljeva popraćeno zemaljskim motivima i obojeno prizemljenim interesima.
Jedini put kad je sebi dopustio da ga narod veliča bio je prigodom mesijanskog ulaska u Jeruzalem, opisan u Evanđelju koje smo čitali kao opis i spomen na ovaj događaj. Taj ga ulazak i neće odvesti na put ljudske slave, nego na križni put patnje i smrti, jer jeruzalemskoj gospodi nije odgovarala njegova slava i popularnost koju je uživao kao Božji čovjek i sluga. Bit će žrtveno janje za sve krive poteze i propuste političke i vjerske elite. Bez obzira što je znao za sve to što se nadvijalo nad Jeruzalemom i nad njim, nije mogao iznevjeriti očekivanja jednostavnog vjerničkog puka koji je živio iščekujući Božje očitovanje. Nije se htio poigrati s osjećajima vjernika koji su se djecom i poput djece veselili njegovu ulasku u Jeruzalem slaveći ga kao Mesiju i Sina Davidova. Pred njima nije zatajio svoj identitet, premda time navlačeći bijes onih kojima njegov vjerski ideal i ciljevi nisu bili po volji.
Kao što je bilo u Isusovu slučaju, tako se događa i u životu svakoga čovjeka. Društvo svojim odlukama odvodi pojedinca od trijumfa do osude. Pitanje je samo hoće li za života, u trijumfu, pojedinac imati dovoljno prisebnosti shvatiti scenarij koji se odigrava, te sačuvati svoje dostojanstvo živeći vjerno pred Bogom, neopterećen što će biti pred moćnicima i vlastodršcima. Osuda će u svakom slučaju doći praćena odbacivanjem, jer nikad nitko nije mogao zadovoljiti sve apetite svih ljudi. Zato je mnogo važnije i korisnije da se svatko ispituje je li svoj život živio sukladno pravilima Božjim, kako bi mogao biti primljen u zajedništvo s Bogom onda kad ga ljudi odbace i ne prepoznaju njegov život, vrijednost i ciljeve. Ako se neće dati uplesti u takav život da ispunjava ljudska, nego Božja očekivanja, onda, pa i kad ne bude imao uspjeha pred ljudima, znat će da njegov život nije bio neuspjeh. I u trenutku kad dođe do ljudske osude, uvijek će biti uzdignute glave znajući kako će vrijeme pokazati da je živio ispravno, a bio je žrtve jer nije htio zanijekati Božje vrijednosti među ljudima.
Cvjetnica je dan kada trebamo jasnije spoznati kako je Bog na strani onih koji mu žive vjerno, pa i onda kad sami prolaze nepravedne procese, osude i kalvariju nerazumijevanja. Zato je on upravo poradi onih koji imaju božanska očekivanja od života i svete ciljeve, odlučio očitovati svijetu svoga Sina kao Mesiju, kako bi ih podržao u odlukama i hranio njegovom prisutnošću. Pa i onda kad je osuđen na patnju, Božji pravednik je poput Isusa spreman izdržati do kraja vjerno i predano. Njemu je jamstvo uspjeha Bog, a ne čovjek, te zna da će se sam Bog zauzeti da njegov sveti plan uspije na zemlji. Zato se i Isus više uzdao u Oca, nego što se strašio ljudske zloće, gnjeva i osude. Njemu je zalog pobjede i uskrsnuća bila vjernost Ocu, a ne ljudski trijumf i slava. Neka stoga događaj Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem, koji je kulminirao osudom, mukom i smrću, bude i životna škola nama kršćanima, koji se ne zadovoljavamo ljudskim očekivanjima u svome životu, niti se poistovjećujemo s ljudskim ciljevima na zemlji, nego poput našega Gospodina odvažno živimo za ona božanska, poradi kojih treba i trpjeti kako bi se u punini ostvarila u njegovu Kraljevstvu.

5. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju opisan je još jedan značajan događaj koji je bio znak onima koji su mu nazočili, te ga sveti Ivan tako i predstavlja u svom opisu. Radi se, naime, o Lazarovom uskrsnuću u Betaniji. Zato je Gospodin svjesno i oklijevao u trenutku kad su ga pozvali da dođe pohoditi svog prijatelja, znajući što će se sve dogoditi, te da je Lazar u međuvremenu umro. Htio je svojim učenicima ostaviti znak u trenutku kad je njegovo uskrsnuće već bilo neminovno. Dopustio je stoga da njegov prijatelj Lazar podlegne bolesti te uđe u zagrljaj smrti, kako bi učinio više od svih onih koji su govorili kako bi ga on izliječio da je na vrijeme došao u Betaniju. Gospodin se tako želio suočiti s jednim od najbolnijih i najneizvjesnijih trenutaka i stanja ljudskoga života, a to je bolest koja konačno razara ljudski organizam vodeći čovjeka u smrt. Stoga nema tog čovjeka koji se ne pita o smislu bolesti i patnje, napose ako je sam zahvaćen bolešću ili da od nje strahuje kao neizbježne životne stvarnost. Mnogima je bolest razlog nevjere i odbacivanja Boga, čemu se pripuštaju svjesno, ne znajući kako razumjeti i pomiriti Božje postojanje s takvom stvarnošću koja na okrutan način ugrožava čovjeka. Zbunjeno se pitaju o porijeklu bolesti u svijetu ili na konkretnom pojedincu koji nije ništa učinio čime bi ‘zaslužio’ takvu mučnu sudbinu, ako je Bog dobar kako se kaže te ako je sve stvorio kao dobro.
Odgovor na ove upite nije nimalo lagan, pogotovo kad se radi o konkretnom životu ugroženom bolešću i smrću. Relativno lako je prebaciti odgovornost na Boga, kao što su dijelom pokušali prebaciti na Isusa govoreći kako Lazar ne bi umro da je on na vrijeme došao izliječiti ga. No Isus nije htio izbjeći ovakvu situaciju, nego se s njome suočio kao netko tko je imao bolesnoga prijatelja za kojim je plakao jer ga je iskreno ljubio. Zato nam on može i pomoći kako razumjeti i, barem dijelom, odškrinuti otajstvo bolesti i patnje koja vodi čovjeka u smrt, jer nam on otkriva Božju misao i Božji stav prema bolesti i smrti. Bolest nije stanje koje je Bog htio za čovjeka, nego stanje protiv kojega se borio kao liječnik kad je čovjek sama sebe ugrozio i doveo u takav položaj. Sve što stvara, Bog stvara dobrim, pa tako i čovjeka, te ga nije stvorio zahvaćena bolešću. No ipak, poradi ljudske krhke konstitucije, postajala je mogućnost da čovjeka bolest zahvati ako se udalji od onoga koji ga je stvorio i koji ga želi zdravim. Stoga je bolest pokazatelj razornosti grijeha koji je čovjeka učinio dodatno ranjivim.
Što je bolest Isus je izrekao govoreći o Lazarovoj bolesti svojim apostolima: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. Što je izgovorio osvrćući se na Lazarovu bolest, vrijedi za bolest kao takvu, koju prepoznaje kao uljeza u ljudski život i Božji plan o njemu. Zato je za Isusa bolest najprije pokazatelj krhkosti ljudske konstitucije, koja se udaljavanjem od Boga po grijehu izložila bolesti i smrti, te nema čovjeka koji može u svom životu računati kako će je izbjeći. S Isusom, međutim, otvara se novo poglavlje, to jest zaokret u pristupu toj tragičnoj i bolnoj stvarnosti. Isus se trudi ne samo dokazati, nego i sam se uključuje u borbu protiv bolesti i smrti kako bi pobijedio bolest i smrt u onima koje susreće. Po njemu ljudski život i ljudska bolest nisu i ne bi smjeli biti na smrt, nego na slavu Božju, kao što je rekao za svoga prijatelja Lazara. Zato je on sam okusio patnju križa koja je ugrozila njegovu ljudsku konstituciju, krhku kao i svakog drugog čovjeka jer je i sama bila podložna smrti, ali do kraja vjerna Božjem planu kako bi izvojevala pobjedu upravo nad smrću.
Stoga je za nas vjernike korizma vrijeme ozbiljnog preispitivanja svog kršćanskog stava pred činjenicom zdravlja i bolesti. Korizma nas treba osvijestiti da se ne zavaravamo lažnim snovima i nadanjima pred onim što nam život nosi, nego da ozbiljno budemo svjesni ljudske krhkosti i neizvjesnosti budućnosti. Ljudski život, bez obzira koliki stupanj zdravlja uživao, uvijek je izložen krhkosti, ali uvijek može i treba biti toliko jak i velik kako bi primio Božji dar konačnog i cjelovitog ozdravljenja. Takav zahvat je izveo Gospodin Isus nad mrtvim prijateljem Lazarom, kojeg je bolest odvela u smrt. Ozdravljajući ga Gospodin je najprije potvrdio božansku nadmoć nad bolešću i smrću. Pokazao je time da bolest nije tek beznadno ljudsko stanje koje vodi u smrt, nego je uvijek prigoda da se u bolesti očituje djelo Božjeg milosrđa, te se onda i preko bolesti i smrti pokazuje slava Božja u ljudima i među ljudima.
Isus nam je najbolji putokaz prema tome. On od Marte i Marije traži vjeru, uvjeravajući ih kako će po vjeri vidjeti i veće znakove od ozdravljanja. Taj veći znak je uskrsnuće, no ne samo ono Lazarovo, nakon čega je Lazar opet bio podložan smrti, nego i ono konačno uskrsnuće koje na neponovljiv način pobjeđuje smrt. Ne samo uskrsnuće pojedinca koji je imao prigodu susresti Isusa u Palestini prije 2000 godine, nego i uskrsnuće svakoga onog koji vjeruje u njega na bilo kojem mjestu i u bilo kojem vremenu povijesti. Zato u bolesti zadnju riječ nema smrt koja nanosi posljednji udarac krhkoj ljudskoj konstituciji, niti je njezina perspektiva beznađe. Nakon svega postoji konačni Božji zahvat kojim se on proslavlja u ljudskom životu, a uskrsnuće Lazarovo bilo mu je nagovještaj i predokus. Time se Bog po svome Sinu proslavlja kao pobjednik nad svime što izravno ugrožava ljudsku cjelovitost. Jer Isus nije došao samo kao liječnik i iscjelitelj privremenih ljudskih stanja, nego kao liječnik od one najteže neizlječive bolesti koja se zove smrt.
On je potakao Martu da vjeruje, čime je i nama htio dati ključ kojim se može riješiti zagonetka bolesti i smrti. Vjerovati u onoga koji je uskrsnuće i život postaje zaglavni kamen životnog zdanja sposobnog pobijediti smrt pokazujući kako ljudski život i u bolesti i u smrti treba biti na slavu Božju. Za njega to nisu bile samo tek lijepe riječi, nego je i sam prošao kroz bolni proces muke, patnje i umiranja, čime je konačno pobijedio bolest i smrt, te na najveći mogući način proslavio Boga. Stoga je poruka ovoga Evanđelja da živimo tako da nam Isus uvijek bude blizu, kao u zdravlju tako i u bolesti. Štoviše, ako smo mu prijatelji u zdravlju, on će nam biti blizu u bolesti i smrti, kao što je bio bliz prijatelju Lazaru, proslavljajući Boga po njegovoj bolesti i smrti. Samo to može biti naš kršćanski odgovor na pitanje bolesti i zdravlja koji pritišću ljudski život kao teško nesnosno breme, te nam korizmena duhovnost služi kako bismo o tome stekli uvijek izričitiju svijest vjerujući u Isusa Sina Božjega po kojem je Otac izrekao svoju posljednju riječ ozdravljenja čovjeka i proslave Boga u ljudskom životu, i u zdravlju i u bolesti, i u životu i u smrti.

4. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam opisuje kako je Gospodin Isus ozdravio slijepca od rođenja, što je veliki znak očitovanja njegova božanstva. No osim samoga čuda, Ivan opisuje i rasprave koje su se vodile i prije i poslije ozdravljenja. Prije ozdravljenja vodile su se rasprave oko toga što je dotični slijepac sagriješio da se rodio slijep, a nakon ozdravljenja su se pitali kojom snagom je Isus učinio to čudo. U središtu rasprave bilo je pitanje Isusova poslanja, jer su farizeji tvrdili da on nije od Boga, dok su drugi tvrdili da je od Boga jer samo Bog može činiti takva čudesa. Nadalje, rasprava oko poslanja ticala se i Isusova identiteta, o čemu nas uredno izvještava Evanđelist. Međutim, osim što se vodila rasprava oko Isusova poslanja i identiteta, Ivan govori da se vodila rasprava i oko identiteta samoga slijepca, jer su nakon čudesnoga ozdravljenja čak neki od njegovih susjeda tvrdili da to nije on.
Ova nas rasprava nuka da na temelju nje razmišljamo o sebi i ljudima svoga vremena, koji, bez daljnjega, vode mnoge rasprave, i privatne i javne, kako o svome tako i o Isusovom identitetu i poslanju. Stječe se dojam da čovjek našega vremena zna mnogo, i o sebi i o pojavama oko sebe, ali da se ipak ne pozna dovoljno. Premda ima mnoge spoznaje o sebi iz povijesti, biologije, kemije, medicine i tolikih drugih znanosti, ali ne pozna dovoljno svoju iskonsku i najdublju bit. Stoga bi ga se moglo prispodobiti slijepu čovjeku. I kao što slijepac ne vodi tjelesnim očima, tako i čovjek ne vidi dobro onim duhovnim okom kojim se promatra bit života, kako svoga tako i Božjega. A današnji čovjek ne pozna sebe, jer ne pozna Boga. Ma kako tragično moglo zvučati pesimistički, čovjek je slijep za samoga sebe jer je pitanje spoznaje Boga danas stavio u drugi plan, te ne vidi vrijednost niti uočava potrebu zajedništva s njime. U takvom je stanju bio i slijepac kojemu oni oko njega nisu mogli otvoriti oči za spoznaju Boga, jer su ga uvjeravali kako ja njegova teška bolest posljedica grijeha. Po njima, mogao je samo pasti u beznađe i očaj, jer je, navodno, bio od Boga kažnjen i odbačen, te prepušten na milost i nemilost ljudima. Isus, srećom, pokazuje da njihovo tumačenje nije točno, te da Bog ne kažnjava grijeh šaljući bolest pojedincu. Bolest dolazi zbog ljudskog krhkog stanja, koje je, istina, postalo krhkim i ranjivim nakon što se čovjek grijehom odvojio od Boga.
Ali i nakon grijeha, Isus tumači bolest kao novu prigodu da Bog pokaže svoju dobrotu i svoja velika djela, bilo izravno bilo preko onih koji skrbe za bolesnika. Na taj način, slikovito rečeno, drugima otvaramo oči za Boga i za sebe samoga. Doista, najviše što možemo učiniti za slijepu osobu, jest da joj otvorimo oči i podarimo vid. Zločesto bi bilo držati ga u sljepoći, ako smo u stanju izliječiti ga. Na žalost, čini se da je to svakodnevna pojava, da ljude držimo u sljepoći njihovih strasti, grijeha i niskih pobuda. Tako se danas može primijetiti kako ovo društvo šireći bezbožni mentalitet stvara slijepce, jer time jamči sebi pristaše koje će vući za sobom i zloporabljivati njihovu situaciju. Uvjerljiv može biti samo onaj tko se do kraja solidarizira sa slijepcem dijeleći do kraja njegovu sudbinu, to jest onaj tko mu otvara oči za Božju tihu, nevidljivu i nenametljivu prisutnost.
U tom duhu je Isus došao podariti vid slijepima. Zato se najprije s čovjekom u potpunosti poistovjetio, čime je pokazao dobronamjernost i dao znak povjerenja. I sam je živio u ‘sljepoći’ ograničene ljudske naravi, podložan njezinim zakonitostima i kao čovjek, kako bi potom učinio da čovjek progleda.
kad nam Bog otvara oči stječemo jasniju svijest o sebi i o Bogu. Dolazimo do dubina svoga bića i do točnog razumijevanja svoga identiteta, kao što je učinio slijepac iz Evanđelja, koji je jasno potvrdio o sebi da je on taj, te da je bio nekada slijep, a sada vidi. Znak njegove svijesti i je svjedočenje za Isusa, za kojega jasno, protiv svih ‘znalaca’ dokazuje da je Isus od Boga, te da je božanskom snagom učinio spomenuto čudo.
Zato nas današnje Evanđelje višestruko poziva k dubljoj spoznaji kako samoga sebe, tako onda i Gospodina Isusa. Korizma nije samo vrijeme odricanja i pokore, nego vrijeme stjecanja jasnijeg identiteta o sebi i svome kršćanskom poslanju. Svaka korizmena disciplina i praksa treba biti usmjerena upravo prema tome, u protivnom ostala bi u sebi nedorečena i nedostatna. Korizmenom pobožnošću odbacujemo ljudske ljuske i ljuske ovoga svijeta s očiju, to jest odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za spoznaju Boga i za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo – Božja stvorenja i Božja djeca.
Odbacivanjem ljuski ovoga svijeta s očiju, odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo. Svijet nas veže za se, da se kao slijepci grčevito držimo zida ili štapa ili nekog drugog predmeta, ili da pak sjedimo u zapećku nepokretni, prepušteni na milost i nemilost prolaznika, ali ne želi da otvorimo oči, te da se izdignemo iznad njega i njegovih potreba, samostalno hodeći držeći se ruke Očeve.
Stoga je korizmeno vrijeme za kršćane vrijeme odlaska kod ‘okulisti’ i prigoda za pregledavanje vida. Ono je vrijeme pročišćavanja pogleda kojim smo pozvani jasnije promatrati i Boga i čovjeka. A skrećući pogleda na čovjeka, znači da smo dužni stjecati i o sebi i o bližnjemu jasniju svijet i predodžbu. Odricanje, molitva, post i pokora mogu nam pomoći da otkrijemo kako u sebi imamo jedno posebno oko, ono duhovno, darovano nam za ono dubinsko promatranje stvarnosti. Provjeriti nam je služi li ono kako treba, promatra li stvarnost oko nas na ispravan način. Uočavali li dubinu koju je dužno uočiti, ili ga sasvim zanemarujemo živeći površno, poput slijepaca od rođenja, slijepi za duhovnu, nebesku stvarnost u sebi i oko sebe.
Pročišćavanjem tog pogleda onda kao kršćani možemo i drugim ljudima postati oko koje i za njih gleda dok ne postanu sami sposobni za duhovno motrenje. Naša zadaća u svijetu je podariti drugima vid posuđujući im svoj pogled na smisao i bit života. Samo tako pomažemo da i oni sami polako otvore oči postajući svjesni svoga identiteta i Božje ljubavi koja skrbi za sve ljude, očekujući da otvorimo oči i spoznamo je.

3. korizmena nedjelja – A
Evanđelist Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje slučajni susret Gospodina Isusa s jednom ženom na Jakovljevu zdencu kod samarijskog grada Sihara. No ovaj slučajni susret Gospodin je iskoristio kako bi joj objavio sebe i svoje božansko poslanje, premda na pomalo čudan i provokativan način. Zapodjenuvši sasvim običan razgovor tražeći gutljaj vode, cilj mu je bio izazvati njezinu reakciju kako bi je doveo do vjere na jednoj većoj razini od one koju je ona poznavala. Kao povod za ovaj razgovor Gospodin je iskoristio simboliku zdenca i zahvaćanja vode, s čime je povezao potrebu ljudske žeđi. Zato je i započeo razgovor tražeći od nje da mu dade piti, svjestan kako svakodnevni ljudski čini mogu imati dublje značenje i simboliku. A kako nema nikoga bez takvih elementarnih iskustava, bilo mu je jasno da su ključne životne potrebe u biti dobra polazišna točka za dublji razgovor.
Dok je žena Samarijanka, usredotočena na tjelesnu žeđ i vodu, došla zahvatiti vode sa studenca, Gospodin je uspostavio kontakt govoreći o dubinskoj žeđi koja se nalazi u svakome čovjeku, a kojoj je samo slika ona tjelesna žeđ. Govorio je o vodi nakon koje se više ne žeđa, što je pomalo zbunjivalo njegovu sugovornicu. Najprije nije odmah razumjela o čemu govori, ali kad je on nastavio uvjeravati ozbiljnim i uvjerljivim riječima, onda se predbilježila za takvu čudotvornu vodu o kojoj je govorio. Htjela je sebi priskrbiti obilje koje bi joj olakšalo život i svakodnevni napor odlaska na zdenac, kao i potrebu taženja žeđi.
Ni čovjek današnjice nije u ništa drukčijem položaju od skromne Samarijanke. Dok se hvata svojih materijalnih sigurnosti, ipak u sebi mašta o potpunom zadovoljenju potreba, nakon čega mu ne će više trebati takva hrana i takvi sadržaji. Sa stvarnosti lako prijeđe u iluziju i mašta eventualno savršeno stanje u koje bi trebalo doći društvo i svaki pojedinac. Danas vjeruje i u apsolutni napredak koji će ga dovesti do rješenja svih problema, ne prihvaćajući da je to iluzija koju Gospodin svojim djelovanjem nije htio priuštiti čovjeku. Tako je isto bilo i sa Samarijancima, jer su i nakon susreta s njime i dalje trebali crpsti vodu na Jakovljevu zdencu. Međutim, našli su zasićenje svojih unutarnjih traženja, te im ništa u životu nije bilo više isto kao prije. Nakon susreta s Gospodinom ostala je ista tjelesan potreba, ali je zato došlo do revolucionarnog otkrića kako je ljudsko srce svakog pojedinca istinski zdenac stvoren kako bi bio vrelo žive vode. Strujanjem žeđi za vječnim i trajnim istinama u srcu, kao što je pitanje smisla života, ljubavi i dobra, čovjek otkriva da je dubok kao zdenac, te da želi biti ispunjen živom vodom što struji u život vječni. Međutim, takvu vodu čovjeku može dati samo Isus, istinski izvor žive vode.
Međutim današnji čovjek se nećka i s nepovjerenjem prihvaća ovu činjenicu koju je Samarijanka tako brzo shvatila. Isus ju je oduševio prodornošću i izvornošću razmišljanja, ukazao na shvaćanje vjere, pozvao na povezivanje i razumijevanje Božjih obećanja, kao i na klanjanje Bogu u duhu i istini. Bila je oduševljena do mjere da se osjetila bogatom i preporođenom u susretu s njime. Gledajući pak kako se suvremeni kršćanin nećka i koleba u vjeri, kako pristupa mlako i neuvjerljivo, može se zaključiti jedino kako mu nedostaje ova svijest i odlučnost, a još prije toga nedostaje mu stvarno korjenito iskustvo Isusa Krista u svom životu. No posljedica toga je golema. Takav je zatvorio u svoje srce pristup onome koji je jedini mogao učiniti da u njemu zastruji živa voda. Isto se događa kad čovjek, nakon što je dopustio da mu u srcu poteče živa voda, ne održava čistim zdenac srca, nego dopušta da se onečisti neprikladnim sadržajima, smećem i otpadom. Ako čovjek u sebi uguši žeđ za istinom i ljubavlju, dobrotom i pravdom, ili joj u životu ne dadne prednost pred drugim potrebama, onda se lišio mehanizma koji mu je održavao srce živim, te dopuštao samom Bogu da ga iznutra natapa živom vodom. Ujedno ga prati velika pogibelj i rizik da zbog zasićenja primarnih tjelesnih potreba osjeti sigurnost kao da su to jedine stvarne potrebe, pa izgubi žar traženja onog što je bitno u cjelovitom smislu riječi. Zatrpan površnim traženjima i težeći k zasićenju isključivo zemaljskih potreba, zastire vlastita obzorja i zatrpava u srcu izvor žive vode.
Korizmeno vrijeme nam stoga služi kako bismo i sami u pustinji života, posvetili malo vremena zdencu srca u kojem žubori živa voda vjere, nade i ljubavi, razlivena u našim srcima snagom Duha Svetoga. Prepoznati nam je kao kršćanima vječne težnje i neugasiva traženja u životu, ne dopuštajući da nam netko ili nešto zaguši upravo svetište iz kojeg nam izvire vječni život. Odbaciti nam je sve varke svijeta i vremena, napose osjećaj dostatnosti koji nam pruža obilje materijalnih dobara, a tražiti obilje duha, spasenja i života vječnoga koje nam nudi Krist Gospodin. Vrijeme je stoga da mu se poklonimo u duhu i istini, to jest gorljivim traženjem iz dubine srca, te da naš život bude navjestiteljsko svjedočanstvo radosti što smo u srcu otkrili živu vodu kojom natapa naš život i daje mu da struji u život vječni.

1. korizmena nedjelja – A
Redovito Sotonu zamišljamo kao odvratnu rugobu koja u nama izaziva osjećaj odbojnosti. Međutim, nije tako, jer to bi bio pojednostavljen način promatranja. Sotona nema ni rogove ni špicast rep, niti je takav da zastrašuje čovjeka. Takvim ga mi predstavljamo sebi, jer je konačni rezultat svih njegovih ponuda propast i smrt za čovjeka. Ali on kad govori o sebi i kad se pojavljuje s ponudama za čovjeka, ne nastupa kao biće koje na prvi pogled izaziva strah. Naprotiv, upravo želi na prvi pogled ostaviti dojam kakav nitko ne ostavlja, jer on i igra na kartu trenutnog dojma. Njemu ne ide u prilog da ljudi razmišljaju ozbiljno i temeljito o svim njegovim ponudama, nego ih hvata u zamku, na riječ ili na dojam, tako da ih skrene s puta ozbiljnog vrednovanja svih ponuda. Sotona je netko tko se zna predstaviti u boljem svjetlu nego što jest, jer se zna predstaviti s one strane na kojoj se ne vidi njegovo pravo lice. U prvom nastupu uvijek pokazuje lijepo i pozitivno, pa stoga ne otkriva svoje prave namjere. Nikad ne govori otvoreno o mogućim posljedicama, zato što želi da do njih dođe, trudeći se navesti čovjeka upravo na takve odluke koje bi ga dovele u beznadno i bezizlazno stanje. Sotona je poput menadžera koji idu okolo i nude ljudima „povoljan“ ugovor ili ponudu, ali mu, uza sva uvjeravanja ne dopuštaju pročitati sve njegove klauzuli, otisnute redovito na poleđini ili u dnu stranice sitnim slovima. Ma što god mi rekli o njemu, sotona se uvijek predstavlja radije kao čovjekoljubac, nego čovjekomrzac. U ruci uvijek ima pregršt rješenja, te se hvasta spremnošću pomoći čovjeku. I dok čovjek shvati kako on svoju djelomičnu dobrotu pokušava predstaviti cjelovitom, a Božjoj cjelovitoj pokušava pronaći mane, navodeći ljude da upravo prema takvom zaključku koji će ih odaljiti od vjere u Božju dobrotu i dobronamjernost.
Upravo o takvom scenariju koji nudi sotona čitamo i današnjem Evanđelju u kojem Evanđelist Matej opisuje kušnje kojima je bio izvrgnut Gospodin Isus. Pristupajući Gospodinu izgladnjelu od četrdesetodnevnog posta, stvara dojam kako je sam zainteresiran pomoći. U njegovoj velikodušnoj spremnosti sadržan je i skriveni žalac protiv Boga. Dok se navodno brine da se Isus nečim nahrani, u isto vrijeme je usmjerena optužba na takvoga Boga koji od ljudi traži da se trape i poste, da izgladnjivanjem slabe svoja tijela. Jer ako je dobar onaj koji ih je stvorio, onda je upitno zašto očekuje takve oblike pokore koji gotovo dovode u pitanje sam život i ljudsko zdravlje. Napastujući Isusa pri drugoj kušnji predstavlja se nekim kome je stalo do Isusove slave, nukajući ga da je ostvari čudesnim skokom s Hrama. I konačno, pri trećoj kušnji nastupa gotovo kao dobrotvor koji će velikodušno Isusu dati sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu.
No sotona je htio prekrite ostale uvjete pogodbe, jer je davao na uvid samo pozitivne elemente ukazujući Isusu isključivo na dobit koju bi time ostvario. No nije iznio posljedice niti potraživanja u odnosu na njega. Nije mu objasnio što bi izgubio, te što bi se u svakoj pogodbi iziskivalo od njega. Kako vidimo sotona je bio stručnjak za prikrivanje tragova, to jest maskiranje pravih ciljeva i svojih zlih namjera. Ponašao se kao igrač šaha koji je isplanirao nekoliko poteza unaprijed, te čeka da se protivnik uhvati na zamku i učini onaj prvi krivi potez, nakon kojeg bi ga on prisilio redom i na ostale.
Korizmeno vrijeme sa svim sadržajima kršćanske duhovnosti i odricanja služi kako bi kršćani uspjeli prozreti taktiku Zloga, te se oduprijeti njegovim zamamnim ponudama, koje su u stvari samo trik. Razotkrivajući njegove stvarne i nimalo čovjekoljubive namjere možemo izbjeći onaj prvi krivi potez na koji nas želi navući zli, a koji, ako ga ne izbjegnemo, pokreći cijeli lanac zla u životu. Jer Sotona neće nikome doći sa zahtjevom da se odrekne Boga i Božjeg bogosinovstva, nego će ga navesti najprije na one naoko sitne prijestupe, nakon kojih će biti uvjetovan ići dalje istim putem dok ne dođe do bezizlazne situacije.
Dopuštajući biti kušan Gospodin Isus nam je dao primjer kako se postaviti prema sotonskim privlačnim ponudama pozorno otkrivajući đavolje ciljeve i ne dajući se uhvatiti u njegove zamke. To je izvedivo od trenutka kad se vjerno držimo Božje riječi, kad svim žarom želimo razvijati božanski život u sebi i držimo prvenstveno do njegovih vrijednosti u svome životu, vjerujući u njegovu ljubav. Dopustiti da se uvuče sumnja ili napravi pukotina u našem odnosu prema Bogu, vodi nas potom prema stvaranju nepremostivog jaza, te svojevrsne izolacije u sotonskom okruženju iz kojeg potom ne možemo pobjeći, jer smo sami porušili mostove prema Bogu, koje je, uostalom, on sagradio prema nama. Isus nas tako, tjerajući sotonu svojim odgovorima, uči kako i sami moramo živjeti od Božje riječi kao od kruha, kako Boga ne smijemo iskušavati, nego mu se klanjati i njemu jedinome služiti. Uči nas da je za čovjeka blagoslovljenije odricanje na koje ga Bog poziva, nego obilje koje mu sotona nudi. Vrijeme korizme nam stoga treba biti time obilježeno i po tome prepoznato, kako bismo odbili lažnu privlačnost zloga, te ostvarili sebe i svoj život u potpunoj vjernosti Bogu.

9. nedjelja kroz godinu – A
Teško bi se danas moglo reći da postoji čovjek koji sebe ne smatra mudrim, držeći mudrošću sposobnost izabiranja ispravnog načina življenja. Ali ako se osvrnemo oko sebi, ne mislim kako možemo zaključiti da je baš previše mudrosti uloženo oko nas u društvo i život. Ne želeći nikome osporavati pravo da procjenjuje svoj život i izbore kao mudre, ipak držim kako je jedino Gospodin Isus s mnogo jasnoće i sigurnosti poučio sve nas mudrosti. Stoga danas u Evanđelju slušamo kako on mudrim naziva svakoga koji sluša njegove riječi i vrši ih, te ga prispodobljuje čovjeku koji gradi kuću na stijeni. Isto tako, ludim čovjekom naziva onoga tko ne sluša njegovih riječi, a prispodobljuje se čovjeku koji gradi kuću na pijesku. Iz te prispodobe se vidi kako bismo kao ljudi znali prosuđivati ljudske čine poput graditeljskih zahvata, ali u isto vrijeme ne znamo napraviti taj isti solidni zahvat u duhovnome životu. Bez problema bismo nazvali ludim čovjeka koji gradi kuću na pijesku, a ne uočavamo da to isto činimo u izgradnji duhovnog života.
Stoga bismo na temelju Gospodnjih riječi iz današnjeg Evanđelja mogli reći kako se mudar čovjek trudi upoznati bit života i prema njoj težiti svim srcem, dok lud čovjek to ne čini.
Kako onda tako i danas, bilo je onih koji su se predstavljaju vjernicima i vrlo duhovnom ljudima, pravim Kristovim sljedbenicima, ali nisu tražili i ne traže bit i samo središte života, nego njihov napor i traženje ostaje na lijepim riječima. Obraćaju se Bogu s „Gospodine, Gospodine“, ali bez iskrene namjere uspostavljanja zdravog i cjelovitog odnosa s njime, nego samo radi ostvarenja svojih želja. Ne zato što Boga žele priznati isključivim Gospodinom i Gospodarom, nego što teže zadovoljenju svojih potreba. Praveći se njegovim, pokušavaju ga zavarati, a sebi pred ljudima steći koristi ispovijedajući ime njegovo. Rezultat je, međutim, da mogu zavarati tek pokojeg neupućenog i naivnog vjernika, ali Boga ne mogu zavarati svojim izjavama iza kojih ne stoji srce, a ne vide se niti djela.
Nije nemoguće, nadalje, da se neki vođeni prijetvornošću i izopačenim interesom domognu i kršćanskog imena, pa neki čak i crkvene službe ili dara koji im omogućuje propovijedati, đavle izgoniti ili čuda činiti, a da uopće ne budu u stvarnom zajedništvu s Ocem. Nije isključeno da čine i čuda i druga velika djela, navodno u ime Božje, a u biti da budu vođeni interesom. To se događa i danas kad se u kršćanskom svijetu pojavljuju mnogi čudotvorci i skupine vjernika kojima je čudo najveći dokaz Božje prisutnosti, a da uopće ne vode računa o istinskom crkvenom zajedništvu koje je temelj kršćanskog života i preduvjet stupanja u zajedništvo s Bogom. A ako nismo shvatili kako smo samo po Crkvi uspostavili istinsko zajedništvo s Ocem, onda je sve drugo što činimo zaludu.
Isto tako je moguće da ima drugih crkvenih službenika koji oštro prozivaju, kritiziraju i odbacuju druge, napose spomenute pojedince i skupine, a da ih nisu dovoljno upoznali. A što je još pogubnije da svoje motive nisu utemeljili u spoznaji i svijesti koja izvire iz Krista Gospodina, nego samo iznalaze tehnička rješenja sukladna svojim duhovnim sklonostima. I jedni i drugi na isti način potpadaju pod osudu Kristovih riječi današnjeg Evanđelja. Bilo da čine čuda ili prorokuju ili propovijedaju u Kristovo ime, ako njihov život uopće nije suobličen Kristovu, niti je iznutra oblikovan voljom Oca nebeskoga, poradi današnjeg Evanđelja trebali bi se preispitati.
A svjedoci smo kako se i danas tkivo crkvenoga života nagriza suprotstavljenostima ovakvih ekstremnih rješenja i odnosa, a nijedan od njih nije mudro rješenje, to jest nije utemeljen u onome što Isus drži bitnim. Dolazi tako do napetosti između karizme i institucije, službenika župnih zajednica i duhovnih autoriteti pojedinih skupina. Svi se oni pozivaju na svoja prava i dokazuju ispravnost, no očito argumentima koji nisu dostatni. Stvaraju se napetosti u kojima nije dovoljno reći: Ja činim čuda, dakle, ja sam pravi Kristov službenik i ja sam u pravu u svemu što činim. Isto kao što nije dovoljno reći: Ja imam službenu crkvenu ovlast propovijedanja, što znači da sam ja u pravu u svakom pogledu. Kako smo čuli u Evanđelju, nijedno ni drugo nije dovoljno jamstvo u onaj dan kad stanom pred Gospodina. Nego prije svega postoji autentična obveza spoznati i vršiti volju Oca nebeskoga. Mudar je dakle samo onaj tko se posveti slavljenju Boga vršeći njegovu volju, pa i onda kad ne čini čudesa, ne prorokuje ili ne izgoni đavle. No sama njegova mudrost pred Bogom bit će najveće čudo, proroštvo i najveći doprinos tjeranju đavla iz crkvene sredine. Svakom onom tko kao član Crkve obnaša neku službu ili djeluje u ime Boga, vršenje Božje volje mora biti pretpostavka i stvarni cilj. Tko tvrdi da služi Bogu i njegovoj stvari u svijetu, ne može onda djelovati pokazujući odbojnost prema Crkvi kao takvoj, isto kao što ni onaj tko djeluje u ime Crkve nema dovoljno vjerodostojnosti ako mu je glavni argument snaga vlasti koju posjeduje.
Isus nas stoga poziva da se ponašamo na onaj način koji se sviđa Ocu nebeskome i koji Otac nebeski prepoznaje kao zaslužan, kako nas ne bi otjerao od sebe kao bezakonike, bez obzira koja čudesa činili ili koliko visoko bili pozicionirani na hijerarhijskoj ljestvici. Isto tako, dok smo pozvani prosuđivati svjedočenje i djelovanje svakog službenika i svakog vjernika, samo vršenje volje Božje može biti ispravan kriterij, jer da bilo tko napravi čudesna i zaslužna djela, malo mu vrijedi ako ih nije napravio vršeći volju Oca nebeskoga, nego provodeći samovolju. Isus nam time želi reći također da nam danas u Crkvi ne trebaju ni čudotvorci ni autoritativni vladari, nego nam trebaju vršitelji volje Božje koje on smatra istinski mudrima. Takvi su otkrili kako je najveća mudrost potpuno se osloniti na Boga i potpuno se usmjeriti prema njemu u svome djelovanju.
Primimo sa svom ozbiljnošću Gospodinove riječi, jer ako veli da neće imati razumijevanja niti za one koji su činili čudesa i pravili iznimna djela u njegovo ime, ako ne budu vršili volju njegova Oca koji je na nebesima, kako će tek onda biti s nama koji sebi polažemo pravo na mlakost, na osrednjost i slabost, ili pak na rješenja koja nisu Božja ni božanska? Kako će tek biti nama koji polažemo pravo biti loši kršćani, to jest ako ne razumijemo koliko je velika i odgovorna čast biti kršćaninom. Odazovimo se, stoga, njegovu pozivu, te kao vjernici budimo mudri graditelji svoga života na Stijeni koja se zove Krist, Očeva Mudrost i vjerni izvršitelj njegove volje i poslanja. Trudimo se živjeti mudro otkrivajući volju Očevu i živeći sukladno njoj, umjesto da vjerničko postojanje svedemo na traženje sitnih zemaljskih usluga. Napor i nastojanje oko stjecanja mudrosti učinit će nas poniznima i samozatajnima, te će nas poticati da, jednom učvršćeni na Stijeni Kristu, i druge učvršćujemo na tom istom temelju, učećih da se posvećuju vršeći volju Božju, što nam postaje preduvjet vječnoga spasenja.

8. nedjelja kroz godinu – A
Svaki čovjek zna da je život vrijednost, samo je pitanje kako ga do kraja procijeniti i vrednovati. Problem nastaje kad treba odrediti koliko vrijedi. Oni razboritiji shvatit će kako je on neprocjenjiva vrijednost, te se neće niti truditi procjenjivati ga, nego će ga prihvatiti kao takvoga, dok oni nerazumniji sve čine kako bi vrijednost života izrazili zemaljskim kategorijama, nesvjesni da upravo time samom životu čine najveću nepravdu. Jer glede vrednovanja vlastitoga života ljudi su redovito pristrani vrednujući samo jedan njegov dio. Rijetko se nađe netko tko vrednuje život u njegovoj cjelovitosti, to jest tko vrednuje život kao život. Kad se radi o procjenjivanju vrijednosti života najčešće se stavlja naglasak na sporedne sadržaje koji nisu niti vrijedni spomena, a do njih se, međutim, drži na osobit način. Kad bismo danas samo pogledali na kolike suvišne i nebitne stvari u životu trošimo život, tratimo vrijeme i sposobnosti, zaprepastili bismo se. S druge strane svi očekujemo pomake u društvu prema boljitku, a razasipamo životne energije na ono što život nije, ne uočavajući kako se ponašamo proturječno.
No vrednujući uglavnom ono vidljivo i zemaljsko, izvanjsku pojavnost i prizemljene vidove života, čovjek time upravo sebi i svome životu čini najveću štetu. Uvriježen je običaj da se život procjenjuje novcem i drugim dobrima, te uvjerenje da je kvalitetniji što je čovjek bogatiji. Radije se gleda na odjeću nego na čovjeka kao takvoga. Ako se pogled svrne na čovjeka, onda ga se procjenjuje po odjeći i obući, po nakitu ili tjelesnoj eleganciji. Kao što se dobrota čovjeka ne može procjenjivati prema debljini novčanika, nego po veličini srca, tako se ni život ne može vrednovati mjerama koje se primjenjuju na materijalne kategorije. Danas na žalost kvalitetu i vrijednost života vrednujemo isključivo standardom, izvanjskim uvjetima života, a ne bujanjem unutarnjih duhovnih snaga koje rastu iz susreta s Bogom.
A Gospodin Isus u današnjem Evanđelju htio bi nas naučiti ispravnom vrednovanju života. Boreći se protiv iskrivljenih poimanja i vrednovanja života Isus nam upućuje svoju riječ, kao što je nekoć uputio svojim sunarodnjacima. Promatrajući komu i čemu ljudi služe, čime se bave i oko čega su zabrinuti, Isus iščitava što smatraju svojim vrijednostima. Ne slažući se s njima, želi skrenuti njihovu pozornost prema samom životu, umjesto prema izvanjskosti i pojavnosti. Dok ih je promatrao kako se posvećuju jelu i piću, pod izlikom života, kako opravdavaju životom i životnim potrebama toliku skrb oko jela i pića koja ih obuzima i toliko vremena i energije uzima, želio je da podignu pogled prema samom životu i posvete se tom čudesnom dahu koji je u ljudskim grudima, a koji dolazi od samoga Boga. Tko je sposoban slijediti ga, pokazuje time svoje povjerenje u Oca nebeskoga koji skrbi za svoju djecu, očekujući od njih da više promatraju njegovo lice nego tanjure koje im je on prostro na stolu, bez obzira koliko su oni toga svjesni a koliko nisu. No sve skupa odražava stanje našega duha i sposobnost da se kao ljudi posvetimo bitnim stvarima u životu.
Isus, naprotiv, zna da se život vrednuje unutarnjim bogatstvom i unutarnjim dinamizmom duše koja se okreće prema božanskim vrijednostima. Svjestan je stoga kako se život mjeri isključivo trajnim rastom svih dobara koje Bog daje duši i bogatstvom koje Bog trajno uvećava. Bogat je onaj tko ima Boga i koliko ima u sebi Boga toliko mu je život dobio na vrijednosti. Bogat je onoliko koliko mu život posjeduje kakvoće i snage koja se ne može novcem steći. Jer jao svakome tko vrijednost života mjeri onim što se može kupiti. Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja žele nam ukazati također da prije svega Bog zna našu pravu vrijednost, pa i onda kad je mi ljudi ne poznamo. Bog nas poučava kako bismo trebali znati otkloniti od sebe brigu za nevažne stvari u životu, a isto tako one važne staviti ne njihovo mjesto. Ne dopušta nam da izokrenemo ljestvicu vrijednosti, jer time ugrožavamo sebe i svoj život, a obezvrjeđujemo svoju vrijednost. Zaboravom i zanemarivanjem Boga i duhovnih vrijednosti kao istinski bitnih, pokazujemo kako ne poznamo niti sami sebe, niti pravu vrijednost života. Vrednovanjem bezvrijednoga i obezvrjeđivanjem vrijednoga dovodimo u pitanje najprije sami sebe. A Bog, naš Otac nebeski, želi nas kao djecu povesti na pravi put učeći nas koliko smo dragocjeni i neponovljivi. Ukazujući nam kako se vrijednost ljudskog života ne mjeri zemaljskim nego nebeskim metrom, očinskom poukom oslobađa nas napasti da preračunavamo neprocjenjivo u ljudske brojke, a neizmjerno mjerimo ograničenim metrom. Što to bolje shvatimo, shvatit ćemo kako smo neprocjenjivo vrijedni, do te mjere da nikada ne možemo izraziti vrijednost života ljudskim kategorijama, nego samo božanskim. I kad se, prema Gospodnjoj sugestiji, pretvorimo u gorljive tražitelje Kraljevstva Božjega, otkrit ćemo u sebi neprolaznu vrijednost života zapisanu rukom Božjom kojom smo određeni za vječni neprolazni život. Stoga nam ne preostaje drugo nego se posvetiti traženju neprolaznoga u svome životu, te življenju za ono bitno. Prihvatimo sa svom ozbiljnošću riječi današnjega Evanđelja kako bi nam život postao neizrecivo lijep i neprocjenjivo bogat. Tražimo najprije Kraljevstvo Božje kako bismo primili puninu života u sebe, a sve druge će nam se dati još na zemlji, a na nebu neprolazni neprocjenjivi život po sve vijeke vjekova. Amen.