Biti pod vedrim nebom

Božićna ponoćka – 2010.
U ovoj svetoj noći, dok slavimo rođenje svoga Gospodina, čitali smo evanđeoski opis događanja iz pera svetog Luke evanđeliste. On nas uvodi u razumijevanje okolnosti u kojima se dogodilo Gospodinovo rođenje u Palestini, smještajući ga u vrijeme cara Augustina i rimskog upravitelja Sirije Kvirinija, koji izdaje naredbu o provođenju popisa pučanstva. Osim toga, Gospodinovo rođenje smješteno je i u palestinski prostor između Nazareta i Betlehema, na samim marginama društvene zbilje i poteza koje vuku moćnici i kojima se podvrgavaju stanovnici ondašnjega svijeta. Teško je uopće ikome bilo zamislivo da bi se u takvim okolnostima moglo dogoditi nešto veliko i značajno, što bi se ticalo cijeloga svijeta, a pogotovo da bi sam Bog došao među ljude na takav način. Stoga nije čudo što sveti Luka svjedoči kako je anđeo Gospodnji javio najprije skromnim pastirima da se u Davidovu gradu rodio Spasitelj. Oni su, kao izraz suprotnosti onim moćnim pojedincima koji upravljaju svijetom, pod vedrim nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada, kako veli Evanđelist, što nam može biti znakovit izraz i za razumijevanje Gospodinova rođenja i u ovom trenutku. Dok su moćnici računali u brojkama svoju moć popisujući pučanstvo, Bog je došao među one koji su stajali pod vedrim nebom.
Doista, promatrajući tolike suprotnosti kojih je dionik još prije svoga rođenja bio utjelovljeni Bog, možemo reći kako se Bog rodio pod vedrim nebom, gdje se zatekao dijeleći sudbinu siromašnog Židova zajedno sa svojom Majkom i poočimom Josipom. Kako vidimo, Bog dolazi na svijet doslovno pod vedrim palestinskim nebom, daleko i od svoje zemaljske kuće, uslijed okolnosti svoga vremena. Bog dolazi iz neba poradi čovjeka, te se, na sramotu ljudskoga roda, nalazi u povijesti pod vedrim nebom neprepoznat i ne priznat. Rađa se, međutim, među onima koji ga jednostavna i iskrena srca dočekuju, onima koji žive pod vedrim nebom, kao što je njegova sveta Majka i poočim Josip, muž pravedan. Vijest o njegovu rođenju naviještena je, stoga, najprije pastirima, skromnim i običnim ljudima što provode vrijeme čuvajući svoja stada pod vedrim nebom. Jer samo onaj tko pod vedrim nebom, poput pastira, živi svoje postojanje, prikladan je razumjeti što se dogodilo svete betlehemske noći. Samo takvi ga mogu primiti, jer između njih i neba nema zapreke, sve je čisto i vidljivo.
Riječ Božja koju smo čuli danas odzvanja i nama, jer Bog i danas među nama traži prostor utjelovljenja i rođenja. Želi ući u naše životne okolnosti, u naš prostor i naše vrijeme. I večeras njegova prisutnost među nama treba biti poruka blagovijesti, velike radosti za sav narod, pa i za one koji ga se odrekoše, koji ga odbaciše, koji ga ne prepoznaše. Pa i kad sa žaljenjem možemo ustvrditi kako danas nismo više spremni živjeti pod vedrim nebom kao ljudi koji se otvaraju Bogu u jednostavnosti i iskrenosti života. Kao da je danas malo onih koji su pod vedrim nebom pred Bogom, jer su spremni pogledati Bogu u lice i pred njega iznijeti svoja djela. Kao da je malo onih koji su spremni biti vjerni živeći kršćanske vrijednosti dosljedno i predano, jer im nebo nije zamračeno oblacima strasti, niti im je potamnilo od grijeha, niti im je zastrto ljudskim interesom i zemaljskim oblicima života bez Boga. Kao da je malo onih koji skrbe oko toga kako bi imali živu svijest Božje prisutnosti u svom životu, kako bi ozbiljno mislili primiti Boga koji dolazi. Kao da i mi kršćani ne živimo pod vedrim nebom, pod Božjim pogledom, kao da smo i sami negdje zavučeni u svoje zakutke i jazbine, skriveni od svoga Boga. Kao da živimo zbunjeni u ovom svijetu koji tone u dublji mrak i potištenost življenja, ne znajući kako dalje, kako u budućnost, kako vratiti nadu, pouzdanje i optimizam.
Međutim, ako je Bog bio spreman stati pod vedro nebo našega življenja, onda je zadaća nas kršćana živjeti suobličeni svome Gospodinu. Večeras nam se naći pod vedrim nebom njegove prisutnosti, jer on je došao zato kako bi nam se otkrio, kako bi probio neprobojno nebo ljudskih interesa, kako bi svojim svjetlom raspršio tmaste oblake zemaljskih tmina koje obuzimaju naš um, srce i volju. Postao je čovjek pod vedrim nebom, gol, malen, potreban svega kao i svaki drugi čovjek, kako bi nas obasuo nebeskim blagoslovom. Večeras nam je prihvatiti njega i obilje koje nam nosi i kojim nas želi obdariti, ali preduvjet je sljedeći: Valja živjeti skromno i jednostavno poput onih što žive pod vedrim nebom, a ne poput bahatih, oholih i umišljenih koji misle kako svojom moću i bezobzirnošću vedre i oblače u ljudskoj povijesti. Budimo poput pastira u čijim srcima nebo i čežnja prema nebu i Bogu nije zastrta ni stavljena na margine života, nego je u središtu svih nastojanja.
Bog večeras silazi među nas, s neba, kako bi nam ukazao da naše nebo nije više zastrto, jer je raskriveno njegovim dolaskom. Očistimo i uzdignimo stoga svoja srca! Ne dopustimo da budu zastrta ikakvim zlom i udaljenošću od Boga, jer je Bog došao među nas kako bi nas očistio svojom čistoćom i kako bi dokinuo svaku daljinu koja se stvara između nas i Boga živoga. Stavimo se, poput pastira one betlehemske noći, pod vedro nebo čestitog življenja. Nama je danas objavljena radost Božje blizine i Božjeg suživota s nama, te nemamo pravo na život bez Boga i bez radosti. Nemamo pravo na život udaljen od njegova života, od njega i od neba, nego smo dužni već sada živjeti zahvaćeni nebeskim ozračjem. Nemamo pravo stidjeti se Boga i života koji nam je dao, kao ni vrijednosti koje nam je objavio, nego smo pozvani svojim životom pjevati slavu Bogu. Ne bojmo se! Poput pastira primimo veliku radost za sav narod i donesimo je svome narodu koji je počeo lutati i gubiti se jer je počeo živjeti bez Boga. Prihvatimo Boga koji je sišao s nebesa, koji se utjelovio i rodio kako bi bio Bog s nama i svome narodu donesimo blagovijest njegova dolaska među nas! Pozovimo svoj narod da živi pod vedrim nebom Božje prisutnosti i blizine, jer je i sam postao narodom miljenikom Boga živoga.
Samo tako ćemo dati slavu Bogu na visini i ponuditi mir ljudima na zemlji, te u konačnici zavrijediti prijelaz iz ovog života na zemlji pod vedrim nebom u onaj život na nebu gdje nas očekuje punina života koju smo primili po utjelovljenom Spasitelju, kojemu neka je, i ovdje na zemlji i gore na nebu, svaka čast i slava, u sve vijeke vjekova. Amene.

Riječ djelom postala

Božić – danja misa
Božja riječ koja još odzvanja u našim ušima uzdiže nam dušu i potiče nas na dublje i ozbiljnije shvaćanja događaja koji danas slavimo, a koji se zbio u Betlehemu prije više od 2000 godina, čime je ljudska povijest bila obilježena i zahvaćena. Prologom svoga Evanđelja sveti Ivan nas želi uvesti u to iznimno otajstvo, pred kojim on zastaje zadivljen, te izgovara birane riječi, koje kao ograničen čovjek može pred Bogom izgovoriti u pokušaju tumačenja onog što se zbilo u tišini betlehemske noći. Mnogo toga je doista bilo skriveno ljudskim očima, a trebalo je pročitati u prizoru jedne skromne žene što rađa svoga sina, što je Ivan pokušao pišući ove retke svoga Evanđelja. U pozadini štalice i jaslica bila je nesaglediva dubina Božjeg otajstvenog plana po kojem je poslao na svijet Svjetlo što prosvjetljuje čovjeka. Isto tako, razmatrajući rođenje koje je nagovijestio prorok Izaija riječime: Evo Djevica će začeti i roditi Sina, pozvani smo ponirati dalje u dubinu tog otajstva te razumjeti da se ne radi o bilo kojoj ženi, nego o Djevici, Ženi osjenjenoj silom Duha Svetoga, po kojoj je primila Sina Božjega, Svjetlo što Bog šalje na svijet. I konačno, shodno tome, betlehemska štalica i jaslice daju nam prigodu promatrati jedno Dijete, ali ne obično dijete i čovjeka, nego onoga koji je ujedno Božja neizreciva Riječ, Božji Logos. Dok u naručju jedne Žene promatramo Dijete, razumjeti nam je potom kako on nije samo njezino Dijete, nego da je on i stvarni Sin Božji. Doista, u novorođenom Dječaku bio prisutan Bog, stvoritelj cijelog svijeta, te nam sveti Ivan želi svojim svjedočanstvom dočarati upravo tu istinu, koja za nas ljude ima čudesno lijepe i važne posljedice, te nam daje novu radost života i novu snagu. I mi smo stoga pozvani ići dalje i dublje od betlehemske idile, ne udaljavajući se od događaja koji se tamo dogodio, nego tražeći razumjeti njegovu otajstvenu dubinu. Sveti Evanđelist nam je put kako i mi možemo i trebamo poći od Betlehema, a ne udaljavajući se od njega, k razumijevanju višnjeg otajstva.
No dok Ivan razmišlja o Isusu sinu Marije iz Nazareta, on u njemu prepoznaje Božju vječnu Riječi koja je bila u početku kod Boga i po kojoj je sve postalo, i u kojoj se mogu prepoznati počeci života svega stvorenoga, a napose svjetlo ljudima. Kako je očito, on je Riječ koja je postala tijelom, to jest Božja djelatna Riječ kojom je sve stvoreno i za koga je sve stvoreno. On je Riječ kojom su stvorena nebesa i zemlja, kao i riječ koja je do te mjere djelatna u ljudskoj povijesti da je postala tijelo, vidljiv i prisutan, dionik i čimbenik povijesti spasenja. Snagom njegova utjelovljenja ostala je ista zadaća svim kršćanima: utjeloviti se u povijesti kao tvorci, dionici i čimbenici njezinih događanja privodeći je k spasenju, ali ne poistovjećujući se samo s pojavnošću ovoga svijeta, nego nadilazeći ga svojom aktivnošću.
Danas kao da se kršćani utjelovljuju na krivi način. Utjelovljuju se na način da materijaliziraju svoj život, da se stapaju s životom i načinom svih ljudi, te se više ne vidi nikakva razlika između njih i onih koji ne vjeruju, ili pak Boga priznaju na sasvim drugi način u odnosu na ono što on jest i što je o sebi objavio.
Mnogi kršćani svoje kršćanstvo, pa i ovaj božićni događaj, proživljavaju na razini riječi koja ne prelaze u djela vjere, koja Gospodin od nas očekuje. Ali Riječ Božja koja je postala tijelom, traži od nas da naša postane djelom, to jest da ne živimo samo na razini izjava, nego da se trudimo biti ono što nam ime govori – kršćani. Novorođeni Gospodin nas je obilježio svojim imenom, Krist, te smo i sami postali i trebamo biti kršćani, Kristovi, riječju i djelom, dušom i tijelom. Danas smo pozvani biti sljedbenici ove djelatne Riječi Božje, koja je oduvijek bila djelatna, te je prešla u djelo i na ljudski način utjeloviši se. Ako je sam Bog postao čovjekom kako bi bio djelatni čimbenik spasenja svojom prisutnošću, onda smo i mi pozvani s riječi prelaziti na djela, pokazujući životom kako smo kršćani, osviješteni njegovim životom i spasenjem. Trebamo prijeći u djelo, trebamo se u-činiti, jer sve ostalo je besplodni način življenja kršćanstva. Postati nam je tijelo u okviru svjedočenja Božje prisutnosti među nama, kako bismo njemu omogućili utjelovljenje po nama u život svijeta i čovjeka koji traži doseći puninu i vječnost. Ako je on, Sin Božji, postao i Sin Djevice Marije, učinio je to kako bi nas učinio djecom Božjom. Prigoda je to koju ne bismo smjeli propustiti ni prokockati, jer je jedinstveni događaj ljudske povijesti, kao i povijesti našega života. Rodivši se kao čovjek, dao je prigodu nama da se rodimo od Boga, prema čemu bismo trebali usmjeriti cijelo svoje postojanje. Nastanio se među nama, kako bismo se mi mogli nastaniti u blaženstvu samoga Boga. Vidjeli smo slavu njegovu na zemlju kako bismo je, ne samo gledali na nebu, nego kako bismo bili njezini dionici, to jest kako bi on mogao nas gledati u svojoj slavi kojom nas je već sada obasuo.
Neka stoga ovaj svečani dan kad slavimo rođenje našega Boga i Spasitelja bude dan i kad slavimo i svoje rađanje za nebo, za život djece Božje. Neka to bude ne samo izvanjska proslava, nego proslava našega duha, proslava iznutra, jer smo se suobličili otajstvu Boga živoga i utjelovljenoga. Krist je svojim rođenjem danas označio da su nebo i zemlja ponovno neraskidivo dotaknuli u njegovu životu, te on istu zadaću ostavlja nama kršćanima. Ne možemo pustiti svijet da se udaljava od Boga, ni čovjeka da luta u tami. A još manje bismo trebali sami lutati u hladnoći nepoznavanja i nepoštivanja Boga, njegove riječi i života, odredbi i zakona. Svjetlom istinskim koje nas prosvjetljuje i čiji rođendan u našim srcima i životima slavimo prosvjetljujemo svijet i grijmo srca ljudi u hladnoći i bezobzirnosti postojanja.
Budimo djelatni i svojim životom utjelovljujmo Boga u svijetu. Budimo dosljedni i prijeđimo s riječi na djela, kako to od nas traži Bog koji nas je pohodio, jer je prevažan i presnažan događaj njegove prisutnosti među nama kako bismo sebi dopustili ostati udaljeni od njega i njegova djelatnog života. Ne budimo pasivni u svijetu i ne niječimo sebe bojeći se dati svjedočanstvo o njemu koji nas je toliko ljubio da je došao u naš život. Dao nam je moć da budemo djeca Božja, ne živimo stoga kao djeca ovoga svijeta, nepomični i besplodni za život neba i vječnosti. Neka danas betlehemski događaj uđe u naše srce i naše duše i primimo ga kao svoji svoga, kako bi onda i mi bili jednom primljeni, kao sinovi Božji i subraća Kristova, u srce samoga Boga, po sve vijeke vjekova. Amen.

Obitelj u bijegu

Svetkovina Svete Obitelji – 2010.
Danas kad Crkva slavi svetkovinu Svete obitelji, svetopisamska čitanja govore o značenju i vrijednosti obitelji ne samo unutar ljudskog plana i života, nego također ukazuju na to kako je ona dio Božjeg plana za ljudski život. Već od prve stranice Svetoga pisma postaje jasno kako autor obitelji kao prve ljudske zajednice nije čovjek, nego sam Bog koji čovjeku nudi i poziva ga na obiteljski život kao jedinu mogućnost i jedini pravi put dolaska na svijet i odrastanja u svijetu. Takvom putu se podložio i Sin Božji koji je za ozračje svoga rođenja i odrastanja izabrao jednu obitelj, obitelj svetih, čistih i pravednih ljudi kao što su bili Marija i Josip. Stoga Evanđelje, opisujući Isusov život u njihovoj obitelji, neizravno potvrđuje kako je obitelj toliko vrijedna da ju je Bog predvidio i za svoga Sina, te je ujedno njegovim dolaskom posvetio i potvrdio kao zakonitu zajednicu.
No Evanđelje nam ne donosi nikakvu idiličnu situaciju vezanu uz njihovu obitelj, nego nam opisuje poteškoće i nevolje koje su ih zadesile nakon Gospodinova rođenja u Betlehemu. Zbog kraljevskog dostojanstva kojim je bio obdaren Gospodin Isus kao Sin Božji i Sin Davidov, oni su se našli na udaru progonitelja, bezbožnog kralja Heroda, koji se osjetio ugroženim u svojoj kraljevskoj moći i ulozi. Zato je htio ukloniti dijete Isusa, kujući svoj krvavi plan, od kojeg se Sveta obitelj spasila zahvaljujući Božjoj skrbi i anđelovoj pomoći. A kako bi Isus preživio ovaj betlehemski bezbožni progon, njegova obitelj je morala najprije pobjeći iz Betlehema u Egipat, te se tek kasnije, kad mine vrijeme progona, vratiti u rodnu Palestinu. Morali su bježati iz svoga kraja, jer su se našli nezaštićeni u trenutku kad im je pomoć bila najpotrebnija.
Ne samo u Gospodinovo vrijeme, nego i inače, obitelj je bila ugrožena i bez prave i dužne zaštite koju bi joj trebalo pružiti u društvu, kao što je i danas nezaštićena, te na neki način prisiljena na uzmak. Postaje gotovo tragično promatrati kako suvremeno društvo tako bezobzirno postupa s obitelj, koja i danas mora bježati u svojevrsni progon, kako bi se zaštitila od nedaća koje se na nju sručuju s različitih strana i od različitih progonitelja. Danas su doista mnoge obitelji u bijegu, s time da su danas neprijatelji obitelji dodatno opremljeni mnogo savršenijim sredstvima i metodama za uništavanje obitelji. S jedne strane, što je vrlo tragično, kao i u Gospodinovo vrijeme, obitelj mora bježati od onih koji bi trebali pružiti pravu zaštitu obitelji, a to su odgovorni u društvu. Kao što je on nekada pokrenuo progon protiv Gospodinove obitelji, tako je i danas na raznim razinama društva, pokrenut progon protiv obitelji koja živi ili želi živjeti vjerno Božjim načelima. Kao u obitelji Marije i Josipa na udaru je i danas Bog i vjera u obitelji. Ne progoni se obitelj kao takva, nego joj se često i podilazi, a navodno i pomaže kojekakvim ljudskim pomagalima, psihološke, medicinske i druge vrste. Ali tamo gdje obitelj želi primiti Boga kao člana svoga doma i zajedništva, gdje ga želi poštivati i čuvati, kako bi se hranila njegovom blizinom, to postaje sporno i na udaru. U tom trenutku neprijatelja želi ukloniti Boga koji mu smeta, zagorčavajući obiteljima život i prisiljavajući ih da ga same izbace. Na zakonodavnoj, a isto tako i na društvenoj razini, u javnom mnijenju i s obzirom na socijalnu skrb, dosljedna i Bogu vjerna obitelj je obespravljena i u podređenom položaju u odnosu na one koji se protiv nje bore, vrlo moćnim oružjem pokvarenosti. Daje se prednost koječemu i bilokakvim oblicima života, umjesto da se podupire obitelj kao najzdraviji oblik života, kao istinsku temeljnu ljudsku zajednicu. Zato postoje danas sustavi zaštite od žive do nežive prirode, od predmeta do životinja, a o obitelji nitko i ne razmišlja na pravi način. Daje se prednost nastranom i nemoralnom životu, stvaraju se i zakonom su zaštićene i podupirane istospolne zajednice, pa čak zajednice ljudi i životinja, kao da se radi o obiteljima, a samu obitelj koja počiva na božanskim vrijednostima kao takvu se prezire i smatra ju se nazadnom zajednicom. Tako je zdrava obitelj, obitelj po Božjem srcu i planu, protjerana iz sustava ljudskih vrijednosti, kao da je štetočina ili opasnost, a ne nositeljica i hraniteljica života. Svaka ona obitelj koja želi zadržati kršćanske vrijednosti i vjeru kao bitnu značajku života, prisiljena je na uzmak. Gotovo da se može reći kako se u društvima više ulaže u rušenje i uništavanje obitelji, nego što se ulaže u podupiranje i pomoć. Pa i onda kad se ne ulaže izravno u rušenje obitelji, ulaže se neizravno dopuštajući kojekakve nemorale i zla u društvu kojima se nagriza obitelj i njezina stabilnost. Od svega toga obitelj bi danas trebala pobjeći, kao što su Marija, Josip i Isus pobjegli od Herodova progona.
Osim već rečenoga, danas se može ustvrditi, na žalost, kako su obitelji u bijegu i od same sebe, a ne samo od svojih neprijatelja. Kao da ne ulažu dovoljno napora pobjeći od bezbožnih progonitelja, nego se daju uvjeriti kako je besmisleno bježati, ili pak se daju zavarati svojevrsnim čovjekoljubljem, naivno vjerujući kako se na njemu može izgraditi sustav koji će i njoj osigurati miran život. Tako više ne prepoznaje progonitelja niti uočava odakle joj prijeti prava opasnost, pa onda niti kako bi se mogla djelotvorno zaštititi. Danas obitelj najčešće bježi od same sebe i od stvarnih izvora svoga života, a to su božanski izvori. Danas bježi, svjesno ili nesvjesno, od božanskog načina življenja, koji podrazumijeva potpunu vjernost Božjim vrijednostima, ne dajući se zbuniti bezbožnim mentalitetom koji stoji u pozadini određenih ‘čovjekoljublja’ koji čovjeku nude slobodu bez odgovornosti, a obiteljski život bez rađanja i bez žrtve. Ne držeći se sadržaja svoje vjere i iskrenog vjerskog života, obitelj se više ne okuplja oko pravih životnih vrijednosti. Ali ako želi biti prava obitelj, ako želi opstati i doći cjelovito do vječnosti, sa svim svojim članovima, onda mora pobjeći i od takvog načina života koji ju razgrađuje iznutra.
Kao što obitelj Isusa, Marije i Josipa nije mogla računati na ljudsku pomoć, jer ih ljudi nisu mogli zaštititi od moćnika poput Heroda, tako ni današnja obitelj ne bi smjela računati samo na ljudska rješenja. Jedina prava zaštita im je mogla doći od samoga Boga u trenutku kad se obitelj pokaže spremna i voljna zaštititi sebe kao najveću vrijednost. Pogrešno je izabrati ljudski put zaštite za bijeg od progonitelja i za povratak iz progonstva, što se danas najčešće čini na način da se obitelj suobliči svijetu u kojemu živi i njegovim vrijednostima koje ne dolaze od Boga. Mnoge obitelji, želeći se zaštiti od nedaća života, utječu se ljudskim rješenjima, koja ni približno nisu dovoljna za budućnost same obitelji, pa tako ni pojedinca i naroda.
Kao što je Sveta obitelj slušala Božje poticaje, razumijevala njegovu volju, slutila opasnosti i pobjegla iz pogibelji, takav put ostaje kako jedini valjan i današnjoj obitelji. Tako i danas Bog dolazi ususret obitelji koja se želi zaštiti od bezboštva i živjeti sukladno njegovim zapovijedima, te joj stoga daje danas i primjer Svete obitelji. Samo ako je Bog u obitelji, onda ona ima što čuvati kao trajnu i neprolaznu vrijednost. Samo takva obitelj može imati razloga i snage štititi sadržaje istinskog života. Samo takva obitelj može ostati u sebi cjelovita, jer je Bog jamac njezine cjelovitosti i spasenja. Ne bojmo se stoga živjeti sveto i cjelovito, po Božju snagom Božića, u svojim obiteljima, čuvajući u srcu obitelji Božju prisutnost, čuvajući utjelovljenoga Boga koji je došao na svijet kako bi bio srce svake obitelji, da bi nas potom privukao u srce Božje trojstvene obitelji po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – A
Držim kako je svatko od nas imao barem neko iskustvo glede putovanja u nepoznato, bilo da smo mi ili netko od naših trebali ići u zemlju u kojoj do tada nismo bili. Na poseban način ako je roditelj slao svoje dijete na put, ipak se morao prije toga potruditi i osigurati da ga na odredištu netko pričeka, te mu omogući lakše snalaženje. I ma koliko danas bilo pojednostavljeno i olakšano putovati u odnosu na nekada, ipak svatko zna kako u nepoznatom kraju ili zemlji valja potražiti i kontaktirati nekoga poznatoga i voljnoga poslužiti kao svojevrsni odbor za doček. A možda nam se i samima dogodilo da smo trebali mi nekome biti pomoć kad je dolazio u našu zemlju ili grad, te je mogao u miru putovati znajući kako će ga na stanici netko dočekati i olakšati mu snalaženje u nepoznatom mjestu. Takva svijest i sigurnost uvijek umirujuće djeluje na putnika, bez obzira koliko lako ili teško, bezopasno ili opasno bilo putovanje prema željenom cilju.
Nešto slično dogodilo se i u Božjem planu spasenja. Bog je odlučio poslati svoga Sina na zemlju, dajući mu izvršiti poslanje među ljudima, koje nije bilo baš bezopasno i lagano, gdje su ga čekala mnoga iskušenja, opasnosti i izazovi. Želeći ga poslati kao čovjeka među ljude, morao je domisliti kako to izvesti, to jest kako svome Sinu pružiti dostatnu skrb, pomoć i zaštitu. Trebao je pronaći neke ljude koji će mu biti ‘odbor za doček, te pomoći izvršiti zadano poslanje. Pred Bogom je sigurno bilo više varijanti za takav plan: mogao je računati na moćnike i vojnike, na imućnike i njihova bogatstva, na umnike i njihovo znanje, no ništa od svega toga Boga nije privlačilo. Bog, naprotiv, suprotno od moguće logike ovoga svijeta, podiže Josipa pravednoga i čistu Djevicu kako bi dočekali njegova Sina na zemlji. Samo takvih dvoje biranih i izabranih ljudi moglo je na pravi način surađivati u djelu spasenja i pomoći Kristu Gospodinu da izvrši svoje poslanje.
Zato nam bogoslužje svete Crkve danas stavlja pred oči ovo dvoje ljudi, jer je Gospodinov dolazak neupitan i neminovan, te se i svaki vjernik treba pripremiti poput Josipa i Marije. Time svaki od nas postaje dio odbora za doček našeg Spasitelja koji dolazi kao Emanuel. Kao što su Josip i Marija razumjeli kako je bit Božje naravi ‘biti s čovjekom’, tako trebamo i mi učiniti isto, bez obzira koliko to učene glave mogle ili ne mogle shvatiti. Istina o toliko Božjoj blizini zbunjivala je ne samo pogane, nego su i židovi bili zbunjeni pred tom činjenicom, ali mi bismo je zato trebali prihvatiti u pravednosti i čestitosti srca. Dok su židovi poznavali Boga moćnoga i svesilnoga koji stoluje na nebu, u visinama, mi bismo trebali živjeti na tragu ove istine o blizom i bliskom Bogu koji toliko ljubi čovjeka da postaje Bog s nama – Emanuel, Bog koji se spušta iz visina ususret čovjeku. Štoviše, spušta se na zemlju ali još uvijek ne u svojoj moći, nego u poniznosti ljudskog lika i života.
Od nas vjernika se očekuje da mu budemo odbor za doček koji je Bog pripravio svome Sinu, te da ne proigramo ovu časnu i odgovornu zadaću. Svojom spremnošću možemo samome Bogu jamčiti sigurnost u ovom svijetu koji na tolikim područjima isključuje Boga ili se čak otvoreno bori protiv njega. Kao što je Božja riječ bila upućena Josipu i Mariji, tako je upućena i nama, s pozivom na čist, svet i pravedan život, koji je jedini dostojan dolaska Božjega i koji jedini može Sinu Božjemu jamčiti boravka među ljudima, te izvršiti poslanje Emanuela, Boga s nama. Put kojim trebao ići je onaj na koji je Bog pozvao Josipa govoreći: Josipe, sine Davidov, e boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će i začeti sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. To za nas znači sljedeće: Kršćanine, ne boj se uzeti Mariju i njezina sina u svoj život i svoj dom. Tako ćeš primiti spasitelja, jedinoga koji te može spasiti od grijeha i jedino tako možeš donositi spasenje svome narodu, ako mu doneseš Boga koji spašava. Bog se ni danas ne zanosi zaštitom i pomoći koju bi mu mogli pružiti gospodari ovoga svijeta na ljudski način, nego on želi suradnji s ljudima pravednicima koji mu jedini mogu priskrbiti pravo gostoprimstvo na zemlji. Nije se zanosio spasenjem ni boljitkom koji čovjek može pružiti čovjeku, nego računa na boljitak koji on donosi čovječanstvu po pravednicima koji surađuju u djelu spasenja.
Božić je pred vratima, pa dočekajmo stoga svoga Spasitelja kako dolikuje, jer dolazi s neba iz Božje punine kako bi nas obasuo svojom prisutnošću i spasenjem. Budimo mu odbor za doček, kako bi i on jednom nas mogao dočekati na vratima neba uvodeći nas u život vječni. Amen.

3. nedjelja došašća – A
Nakon što smo prošle nedjelje čuli kako Ivan Krstitelj daje svjedočanstvo o Isusovu dolasku, ove nedjelje Evanđelje nam donosi Isusovo svjedočanstvo o rođaku Ivanu Krstitelju i o njegovu djelovanju. Njihov govor jednoga o drugom nije bio dodvoravanje niti prijetvorno laskanje, kao što to često znaju ljudi činiti, što postoje onda i ogavno. Njihov govor jednoga o drugome bio je istinito svjedočanstvo koje je čak moglo biti opasno po život, jer su govorili istinu Božju bez uvijanja i straha, pa i pred onima kojima se nije sviđala takva istina. Prošle nedjelje čuli smo kako Preteča govori o Mesiji, a danas kako Mesija izgovara pohvalne riječi o Preteči. Osim toga Gospodin Isus u današnjem odlomku potvrđuje onu istinu o kojoj smo razmišljali prošle nedjelje, to jest ukazuje kako je sam Bog pripravljao svoj narod po djelovanju Ivana Krstitelja. Zato Isus, govoreći o Ivanu, naziva ga glasnikom Božjim, navodeći riječi proroka Izaije: „On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom’.
Ivan kao Božji glasnik i ove nedjelje nam svijetli vodeći nas putem priprave za blagdan Spasiteljeva rođenja. Ako ga Gospodin stavlja za uzor svojim sunarodnjacima i naraštaju onoga vremena, to znači kako može biti uzor i nama u vremenu došašća. Štoviše, Isus ga suprotstavlja ljudima svoga vremena koji žive povodljivo i povitljivo prema svakoj novotariji i prema modama ovoga svijeta. A vrijeme došašća je idealno vrijeme za naše kršćansko preispitivanje i za rad na sebi. Vrijeme došašća je idealno vrijeme za stvoriti novi i uspravan naraštaj, a ne povodljiv pred ponudama svijeta i mekušastog života u kojima se trošimo kao ljudi, u koje trošimo vrijeme, darove i energije. Došašće bi trebalo stvoriti naraštaj koji od života ne traži ono mekušasto, ugodno i lagodno, nego koji upravo to odbacuje, jer nije dostojno čovjeka, niti je dostatno njegovoj veličini. Mi kršćani trebali bismo odbaciti tolike zemaljske i prizemljene mogućnosti u kojima mnogi traže i pronalaze isključivi smisao života, a prigrliti one ozbiljne, uzvišene i božanske, kako je učinio Ivan Krstitelj. Zato Isus nije bez razloga rekao kako Ivan nije trska koju vjetar ljulja, niti čovjek odjeven u mekušastu odjeću.
Ivan je, dakle, bio Božji glasnik, koji je čvrsto i uspravno stajao pred ljudima pripravljajući put Gospodinu. Bio je toliko velik, u veličini svoga dostojanstva i uspravnog ponosa, da ‘između rođenih od žene ne usta veći’ od njega. Bio je velik jer se klanjao samo Bogu, ne strašeći se stati pred ljude, za razliku od suvremenog čovjeka i naraštaja, koji se brine i zanima isključivo time kako stati pred ljude, kako se njima svidjeti i dodvoriti, dok zanemaruje što Bog o svemu tome ima reći i što govori. Čak se stvara stereotip kako oni koji se Bogu klanjaju nisu uspravni ni veliki ljudi, kao da bi Bog htio čovjeka držati u ropskoj pokornosti, a ne u suradničkoj uzvišenosti. Ivan je stoga svjedok kako nije beskičmenjak onaj tko se Bogu klanja, nego, naprotiv, on postaje uspravan i velik i pred ljudima, dok oni koji se klanjaju ljudima, ostaju trajno puzavci i dodvorice. Ivan nije imao mekušastih interesa koji bi ga tjerali da bude poltron. Pokazao je da činiti pokoru, obraćati se, prigibati glavu i koljeno pred Bogom, nije pomanjkanje karaktera i ljudske čvrstoće, nego, naprotiv, znak velike unutarnje snage.
Kad iskreno štujemo Boga, on nas izgrađuje kako bismo bili čvrst i neporočan naraštaj. Bog nas pridiže kako bismo bili uspravni ljudi, puni ponosa i dostojanstva, kako nama ne bi upravljali ni gospodarili vjetrovi ovoga svijeta, povijajući nas lijevo i desno, ili već na stranu koju im se prohtije. Zato i danas, razmišljajući o liku Ivana Krstitelja u adventskoj pripravi, uočavamo proturječje kao i proteklih nedjelja. Od trenutka kad pred Bogom povijamo svoje glave, srca i koljena, on nas izgrađuje i čini čvrstima. U protivnom, može nam se dogoditi tragedija. Ako zanemarimo Boga pretvorit ćemo se u povitljiv i povodljiv naraštaj, koji traži mekušasti i koji se povija za onima koji mu nude veću količinu mekušastog užitka i života. Upravo to je problem današnjeg kršćanskog naraštaja, kao i cijelog našeg naroda. Stvara se naraštaj nestalnih trstika, ljudi koji se povijaju pred vjetrovima interesa i svjetskih ponuda, naraštaj koji ne zna podmetnuti leđa, naraštaj koji živi od ugoda ovoga svijeta. Stvara se naraštaj onih kojima je Bog tek slovo na papiru, koji ga ne štuju svojim umom, srcem i djelima, nego ispraznim običajima i riječima. Stoga je rezultat kako smo danas postali, kako kaže Sveto pismo na više mjesta kad govori o Izraelskom narodu, narod tvrde šije, tvrdog srca i sporog uma, začepljenog uha i stisnute ruke. Naravno, tvrde šije pred Bogom, ali zato meke i popustljive pred naletom ponuda ovoga svijeta pred kojima se klanjamo kao pred zlatnim teletom. Velika je povijesna istina da, što je narod oholiji i drskiji pred Bogom, to je povodljiviji pred ponudama ovoga svijeta, te time mekušastiji u sebi. A tko je sebi dopustio takvu raskalašenost, onda je spreman trgovati vrijednostima i daje se uvjeriti kako uopće nema stalne i nepromjenjive vrijednosti, što mu je bitno kao opravdanje svojih povodljivih i mekušastih stavova. Takav se daje pretvoriti u pomodara koji trči za stavovima ovoga svijeta, samo zato kako ne bi izgradio čvrst i stalan stav života, došavši k svijesti kako je besmislen svaki drukčiji izbor. Takav trči za novotarijama, tumačeći njihovu privlačnost, jer mora opravdati svoj bijeg od vrijednosti kojima ga uči sam Bog.
Kršćani koji ozbiljno žive ovo vrijeme došašća trebali bi biti u današnjem svijetu novi naraštaj, ali ne naraštaj šupljih trstika ili mekušastih ljudi, nego naraštaj koji nosi novost Božju, izgrađen obraćenjem i pokorom, svjestan Božje prisutnosti i utjelovljenosti u svijetu. Kršćani bi trebali biti uspravan naraštaj koji živi od riječi svoga Boga i naviješta je kao Božji glasnik, te time preporađa lice zemlje. Novost na koju imamo pravo nisu novotarije svjetskih vjetrova. Jedina novost na koju imamo pravo je novost božanskog života, koji nas mora iznutra obnoviti i izgraditi u cjelovite i uspravne ljude, poput onih kao što je bio Ivan Krstitelj. Dajmo se izgraditi, odgojiti Božjom riječju i njegovim dolaskom, kako bismo bili proroci svoga vremena koji svojim životom slave Boga na zemlji, te će jednom, poradi uspravnosti i ispravnosti života, primiti i vječnu nagradu na nebesima.

2. nedjelja došašća – A
U čitanjima prošle nedjelje mogli smo uočiti jedno proturječje: Božja riječ nas je pozivala na pripravu kako bi nas Bog iznenadio. Ova nedjelja nam govori na koji se točno način trebamo pripravljati, to jest uvodi nas dijelom u otajstvo koje nas iznenađuje, te bi smo danas već mogli naslutiti čime nas Bog želi iznenaditi. Ivana Krstitelja je zapala zadaća protumačiti nam na što se trebamo pripremiti, to jest koji je sadržaj Božjeg plana iznenađenja. Iz Krstiteljevih riječi razaznajemo kako nas Bog želi iznenaditi uspostavljajući svoje kraljevstvo na zemlji. A ako je do kraja vjerovati njegovim proročkim riječima, onda je dolazak samoga Boga vezan uz kraljevstvo. Kraljevstvo se približava jer on dolazi, to jest njegov dolazak je dolazak kraljevstva. Iz toga je jasno kako pripremajući se za dolazak kraljevstva, pripremamo put Gospodinu. Treba, kako kaže Ivan, pripraviti put Gospodinu, to jest poravniti mu staze, što u konačnici znači pronaći stazu do njegova kraljevstva, to jest do njega samoga. Pripraviti put do njega samoga nije teško kad znamo da on dolazi, čime nam se potvrđuje kako on pripravlja put prilazeći nama, a ne mi njemu.
Ma koliko se u prvi mah činilo suprotno, vidimo i iz primjera Ivana Krstitelja kako prvenstvo djelovanja u pripravi ima sam Bog. Prorok Izaija govori o ‘glasu koji viče u pustinji’: Pripravite put Gospodinu. Svojim pojavkom i propovijedanjem u Judejskoj pustinji Ivan Krstitelj je bio taj glas o kojem je prorokovao Izaija. On je u samom sebi i u cijelom narodu pripravljao put Gospodinu. Ali dok je Ivan pozivao da se pripravi put Gospodinu, nije baš mislio kako Gospodin ne može doći bez njega i njegova djelovanja. Znao je Ivan vrlo dobro kako Bog može čudesno zahvatiti u život čovjeka i bez čovjeka, premda nikad nije htio bez čovjekove suradnje. Štoviše, znao je kako Bog može i od kamenja podići djecu Abrahamovu. A ako je sebe smatrao glasom koji viče u pustinji, to znači kako je sebe Ivan doživljavao tek Božjim glasnikom poslanim pozivati na obraćenje i pokoru. Time je svjedočio kako je Bog i njega podigao u narodu i za narod, jer on takvo poslanje nije počeo vršiti bez Božjeg poticaja. Njegova zadaća je bila pripraviti put Mesiji, što u konačnici potvrđuje Mesijino prvenstvo nad njim. Prije nego je progovorio kao glas, Duh Božji mu je objavio u duhu kako uskoro dolazi Riječ. Vrlo dobro je znao kako nije počeo propovijedati sam od sebe, nego jer je pozvan. Sam od sebe, naime, nije mogao znati za Mesijine namjere, niti je mogao na pravi način pripremati mu put, nego samo po nadahnuću Božjemu. U trenutku kad je pozivao na obraćenje i nudio put pokore, nudeći tako konkretne mjere priprave, znao je kako ih nije izmislio sam od sebe, nego su mu došle odozgo. Koraci koje je poduzeo nisu stoga bili ljudski, nego božanski i kao takvi sukladni volji Božjoj.
Tako je u stvari značenje Izaijina poziva: Pripravite put Gospodinu, za Ivana bilo sljedeće: Pripravite se, jer Gospodin dolazi. Nadalje, trebalo je dopustiti Gospodinu da ih pripravi, kako je to činio još od proročkih vremena. Jer dok se narod pripravljao, od Izaije i proroka do Ivana Krstitelja, sam Bog je, u stvari, po ljudima pripravljao put svome Sinu. Štoviše, time je Bog pripravljao put spasenja ljudima, a ne oni njemu. Dok je od njih tražio da se priprave za dolazak njegova kraljevstva, on je u biti njima pripremao ulazak u svoje kraljevstvo. No, kako bi ih on poveo putem spasenja, očekivao je od njih pripravljeno srce, to jest put u srcu pripravljen za njegov dolazak.
Time se izbjegava svaka dvosmislica i nesporazum, te krivo poimanje djelovanja između Boga i čovjeka. Kako vidimo čovjek ne pripravlja put Bogu, nego Bog čovjeku, premda uz dužnu ljudsku suradnju svakog čovjeka oko svoga spasenja, a također i oko spasenja svoje braće. Ovakva priprava postaje i jedno od obilježja došašća, koje nije samo ljudska priprava za Božić, nego je prvenstveno priprava kojom Bog priprema nas ljude za dolazak svoga Sina.
Dajući nam danas primjer i riječi Ivana Krstitelja Bog nas valjano priprema za taj veliki događaj. Slušajući Krstitelja i promatrajući njegov primjer otkrit ćemo kako je on samo glas, ali glas koji, međutim, u njemu nema ni izvor ni počelo. Ivan je spoznao kako je to glas koji dolazi iz daljine, mnogo snažniji i uzvišeniji nego može biti samo ljudski glas. Glas koji on prenosi glas je koji dolazi iz dubina Božjih, glas dan Preteči kako bi navijestio neposredni dolazak Riječi koja je imala biti izgovorena u svoj punini i snazi. Dajmo se stoga pripraviti snagom Božje blizine u srcima, jer dolazi onaj koji je toliko uzvišen da mu nismo dostojni niti obuće nositi. Dajmo se poučiti učeći božanski jezik, jer dolazi Riječ koju nismo sposobni izgovoriti, ako ne prođemo školu njegove ljubavi. Dajmo se krstiti Duhom Svetim i zapaliti njegovim ognjem, kako nas ne bi spalio oganj strasti na ovome svijetu i oganj neugasive propasti na drugome. Dajmo se pročistiti u srcima kako bi nas mogao skupiti kao žito u svoju žitnicu, kao istinski plod života vječnoga.

1. nedjelja došašća – A
Dok kao vjernici započinjemo pripravu za blagdan Kristova rođenja stječemo dojam, a i ostavljamo, kako upravo nas gorljive ništa i nitko ne može iznenaditi, jer smo na sve spremni. Takvim stavom odražavamo čak onu izvornu evanđeosku potrebe budnosti. Gospodin nas je pozvao na budnost, te držimo kako nas ništa ne smije iznenaditi, ako smo stvarno budni. Ali kad govorimo o iznenađenju, potrebno je razlikovati barem dvije vrste iznenađenja. Iznenađenje može biti ugodno, a može biti neugodno. Kad se pripremamo protiv iznenađenja budnošću, onda se pripremamo protiv onih neugodnih, kojima bi nas protivnik mogao zaskočiti i onesposobiti.
Ali iznenađenje može biti i sasvim drukčije, a za ugodna iznenađenja, ona priželjkivana, se ne možemo pripremati. Jer ih mi ne možemo proizvesti, a od trenutka kad se počnemo pripremati, dokida se mogućnost iznenađenja. Ovdje i počiva sva proturječnost takve izjave i izričaja, koji počiva na Božjoj svemoći. Čovjek se priprema životom za događaj Božje prisutnosti i za zahvat njegove dobrote i ljubavi, te bi sama činjenica priprave trebala ukloniti mogućnost iznenađenja. Ne bi nas trebao iznenaditi nitko koga željno čekamo, jer znamo kad će doći i ne može nas zateći nespremnima. Činjenica je, međutim, kako nas Bog to više iznenađuje što se više pripremamo. Odnos pripreme i iznenađenja je obrnuto proporcionalan nego u svakodnevlju. Boga i njegovo iznenađenje ne mogu doživjeti oni koji ga drže nečim uobičajenim, dok se on objavljuje kao izvanredna neuobičajenost.
Bog uvijek dolazi na način koji je njemu svojstven, a to je tiho i neprimjetno. Njemu ne trebaju bučne scene ni spektakularni zahvati, bez obzira što čovjek redovito čeka takva iznenađenja. Uvijek je u životu ljudi djelovao iznutra, prisutan u duši kao onaj koji je prisutniji i prisniji čovjeku od same ljudske nutrine, od njegove prisutnosti i prisnosti. Nije baš bilo lako to razumjeti, niti se svaki čovjek s time mirio, tražeći radije izvanjske znakove i vidljive potvrde Božje prisutnosti. Ako ih nije pronalazio na način na koji ih je tražio ili očekivao, čovjek je onda padajući u grijeh zanemarivao i gušio ovu svoju potrebu duhovne blizine s Bogom i duhovne blizine Boga u duši, te ga ja Bog morao iznenađivati u grijesima i slabostima. Pa i kad ga je tako iznenađivao, uvijek je to činio dajući mu još jednu prigodu, kako bi ga izvukao iz blata i poveo sigurnim putem duhovnog preporoda do spasenja. Bog se morao poslužiti faktorom iznenađenja, kako bi došao do mnogih srdaca, isto kao što se mnogim vjernicima dogodilo pasti u mlakost, jer su držali kako ih Bog ne može iznenaditi, te su bez duhovnog žara pristupali njegovim otajstvima.
Ali Bog je ostao dosljedan sebi, te je se objavljivao ‘neprimjetno’ kao u dane Noine, kako veli Gospodin, pa i onda kad je iznenađivao. Upravo neprimjetno objavljivanje bilo je iznenađivanje. Objava je bila neprimjetna jer je bila nevidljiva, satkana od Božjeg govora u duši pravednika koji, premda pravedan, bio je iznenađen Božjom ljubavlju i dobrotom, pa i onda kad je ta ista u očima njegovih suvremenika mogla djelovati kao ludost. Svi ostali, jer nisu uzimali Božje poruke ozbiljno poput Noe, nisu ni slutili što će se dogoditi. Živjeli su svoju svakodnevnicu, jeli i pili, kao da se ništa nije događalo ni dogodilo. Propuštali su doživjeti iznenađenje Božje dobrote u srcu, dok se nisu našli pred iznenađenjem kazne koja je bila posljednja mjera Božjeg iznenađenja.
Stoga, više nego se čuditi potopu kojim su kažnjeni, jer su im zla djela i namisli došle glave potapajući ih, treba se iznenaditi činjenici spasenja i Božje brige za one koji nisu htjeli uludo provesti svoj život. Jer ih Bog ugodno iznenađuje, ujedno ih poziva i šalje izvršiti čin predviđenog i željenog spasenja, čime su mogli poslužiti kao posrednici i svima drugima. Tako nas iznenađuje Bog ljubavlju i dobrotom, jer podiže one koje je našao dostojnima spasenja. Iznenađenje je to iznimno veliko kojim ukazuje kako ne želi smrti čovjekove, nego spasenje, dok bi nevješti čitatelj i slušatelj teksta o Noi mogao zaključiti kako on želi kazniti ljude potopom. Kazna je tek logična posljedica njihovih djela, a ono što je iznenađujuće je spasenje koje ipak nudi onima koji se nisu okaljali živeći neuredno. Iznenađenje je doživjeti Boga koji nudi čovjeku sredstva spasenja ne prepuštajući ga njemu samome.
Nama je kroz ovo došašće bdjeti imajući pred očima čudesna djela Božje ljubavi kojom nas uvijek iznova iznenađuje. Diviti nam se Bogu koji nas želi spasiti i sve čini kako bi nas iznenadio obdarujući nas spasenjem. Iznenađuje nas način na koji nam se približava, iznutra, u duši, tiho i neprimjetno da i ne osjetimo njegovu prisutnost, a opet tako snažno pridiže naš duh. Iznenađuje nas sadržajem spasenja koje nam nudi u svome Sinu, za čije se rođenje kao iznimno iznenađenje pripremamo. A što se bolje pripremamo i bolje bdijemo, to će nas on više iznenaditi i prekomjernije nagraditi.
Kako vidimo, Bog nas doista iznenađuje bez mjere, a mi ćemo biti dobri vjernici tek kad otkrijemo značaj i dubinu istine o iznenađenju, što nam je glavna zadaća kroz vrijeme došašća. Tek kad, spremajući se za blagdan koji nam predstoji, spoznamo koliko Božje iznenađenje kojim smo obasuti prelazi granice svakog ljudskog očekivanja i ljudske priprave, naslutit ćemo veličinu dara kojim nas želi obasuti. Bdijmo, stoga, i pripravni budimo, jer sam Sin Božji nam dolazi kao najveće iznenađenje koje je Bog mogao učiniti za nas.

Svetkovina Krista Kralja – C
Govoreći o današnjoj svetkovini Krista Kralja svega stvorenja, valja znati kako riječ ‘kralj’ pripada ondašnjem načinu izražavanja, to jest vremenu u kojemu je Isus živio prije dvije tisuće godina. Takva riječ je tada bila bremenita značajem i značenjima, a ostala je još izvjesno vrijeme dok je bilo kraljeva i monarhija. Danas pak kraljeve vidimo eventualno na filmovima, te bi se s pravom mogli pitati koje je značenje današnje svetkovine i koja je njezina poruka ljudima suvremenoga svijeta. Radi se o riječi koja koristi u jeziku, ali gotovo da nema sadržaja, nego nosi više simboličko značenje ili tek prizvuk sjećanja na neka prošla vremena. Ako je i sama riječ ispražnjena dobrog dijela svoga sadržaja, potiče nas stoga razmišljati o današnjem liturgijskom slavlju i sumnjati u njegovu moguću aktualnost. Upravo taj neobičan naziv, dijelom i sporan, kojima Crkva oslovljava svoga Gospodina kao kralja svega stvorenoga, potiče na razmišljanje o otajstvu koje je njegov sadržaj, pa i onda kad sama riječ gotovo više nema uporišta u stvarnosti.
Riječ kralj upućuje na osobe uzvišena položaja među ljudima, osobe sa neprikosnovenom moći i čašću u društvu. Kralj je bio poglavar i upravitelj naroda, te nam spontano doziva u pamet sjaj palača i raskošnoga života koji im je bio omogućen. Ostvarujući gospodstvo nad svojim podanicima, bio je slavljen i čašćen gdje god bi došao, a onome tko bi mu se suprotstavio nije bio dužan uvjeravanje, nego je mogao upotrijebiti kraljevsku moć kao sredstvo ostvarenja ciljeva. Jer je to uobičajena slika koju stvaramo kad se izgovori riječ kralj, tim više nas zbunjuje današnje Evanđelje s opisom posljednjih Isusovih trenutaka na križu.
Događaj razapinjanja, međutim, nije samo izričaj, simbol i znak, nego stvarnost koja se treba urezati u ljudski život. Razapinjanje i borba na križu nisu dokaz Isusove nemoći i ropske podređenosti vlastodršcima zemlja, nego su najveći izraz njegove kraljevske moći nad životom, što nije bilo dano uočiti onima koji su ga razapinjali, ali jest jednom od onih koji su bili s njime razapeti. Taj ponizno moli Gospodina da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo, čime je ispovjedio vjeru u njegovu kraljevsku moć, premda u Raspetome na križu pored sebe nije vidio ništa od kraljevskoga sjaja.
Ako nam riječ kralj i odudara od našeg vremena, kao i od ovog evanđeoskog opisa, te ako bi nam se rodila želja odbaciti nju, a tražiti drugu, prikladniju i razumljiviju, ipak bismo trebali zadržati barem sadržaj koji joj Isus svojim životom pripisuje. Kad Isus dopušta za se naziv kralj, nikad mu ne pripisuje značenje ljudskog gospodstva i vlasti, nego pod tim podrazumijeva sebedarje za čovjeka do krajnjih granica. Dar svoga života za život čovjeka, čovjekoljublje je Boga našega kojemu nema ravna, te kao takvo općeprepoznatljivi dar i svjedočanstvo o kraljevstvu. Dar tijela i krvi, spremnost na smrt za nas ljude, govori snažnije nego sama riječ kralj. Cijeli njegov život upućuje na to kako vlada jedino s križa, te kako je moćni kralj među ljudima jer vlada ljubavlju do potpunog predanja. Zato postaje i jest kralj onih koje je naučio sebedarju života. Upravo opisani trenutci na križu su odraz njegove stvarne moći. Ma koliko bio nemoćan tjelesno, Isus ima neospornu moć opraštanja grijeha i otvaranja rajskih vrata. Ta se moć na križu ne gubi, nego, naprotiv, osnažuje, jer će, potvrđena snagom križa, ostati kraljevska vlast cijele Crkve. Tako je Gospodin, suprotno svim očekivanjima, nemoć križa iskoristio kako bi potvrdio konačni posjed prave kraljevske moći među ljudima.
Samo ako Isus živi u nama i među nama kao raspeti kralj, možemo osjetiti moć njegove riječi i njegova života u nama samima. To je osjetio raskajani razbojnik kad ga je priznao svojim kraljem, moćnim dati mu život svojim životom. Isus se pokazao moćan spasiti i druge, jer sam nije trebao spašavati se od grijeha. Ponizno prihvaćajući smrt i ne želeći sebe spasiti od ljudske osude, pokazao se moćan kao spasitelj ljudskoga roda, što je bila središnja kraljevska uloga.
Zato za njega naslov kralj odgovara ne zemaljskom, nego nebeskom planu. Nije to naslov moć i vlasti, nego naslov služenja i spasenja, čemu je cijeloga života poučavao svoje apostole i učenike, te tako i nas danas. Časteći Krista kralja, častimo onoga u čiju spasenjsku moć vjerujemo na koncu svoga života i na koncu vjekova kada će sve biti podvrgnuto njegovu sudu. Živjeti nam je dosljedno otajstva vjere u Kristovu kraljevsku moć koju danas ispovijedamo, te je nasljedovati vlastitom žrtvom i sebedarjem. Živjeti nam je prožeti onim povjerenjem i nadom kojim je razbojnik na križu zamolio Isusa da ga primi u svoje kraljevstvo. Živjeti nam je ljubeći onu žrtvu i ljubav kojom nas je Krist primio u svoje kraljevstvo otvarajući vrata raja i dajući nam život vječni.

33. nedjelja kroz godinu – C
Možemo pokušati zamisliti koliko je Gospodinu Isusu bilo teško kad je izgovarao riječi koje je izgovorio kao proročanstvo nad Hramom: Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Jer nije govorio o bilo kojoj građevini, nego je govorio o zdanju koje je stoljećima bilo simbol njegova naroda. Govorio je o jeruzalemskom Hramu koji je bio ponos i vjerske i nacionalne samosvijesti Božjeg naroda. Govorio je o mjestu na kojem su na povlašten način židovi iskazivali slavu Bogu Svemogućemu, prinoseći njegovu veličanstvu žrtve okajnice i paljenice za svoje grijehe. U konačnici jeruzalemski Hram nije bio samo jeruzalemski ili židovski, nego je bio Hram Boga živoga. Stoga, nitko od njih nije mogao pomisliti da bi Bog tako zapustio svoj narod i dopustio propast jednog takvog mjesta koje je bilo i mjesto njegova prebivališta, a ne samo ljudskog pomirilišta.
Isus, međutim, jasno ukazuje kako ništa od toga nije moglo biti sigurna zaštita u teškim nadolazećim vremenima za Božji narod. Jer, osim što je Bog držao do svog svetog Hrama i zauzimao se za narod, neosporno je kako su u povijesti i ljudi vukli političke odluke koje također stoje u pozadini povijesnih događanja. Pa i kad uz najbolju volju Bog nije mogao spriječiti uzročno-posljedičnu vezu među njima, ipak nije propustio ništa kako bi poučio svoj narod, dajući mu i novi Hram kao izraz skrbi za njihovo spasenje.
Gospodinu doista nije bilo lako ni drago izgovoriti riječi upozorenja na nadolazeće pogibelji, ali je znao kako one odražavaju povijesnu stvarnost, te ih nije mogao prešutjeti. Koliko mu je bilo teško, možemo pokušati razumjeti na način da pokušamo i sami nekome reći kako neće ostati ni kamen na kamenu od svih lijepih zdanja, katedrala i crkava, kojima se danas ponosimo u Crkvi u našem narodu. Ako je propao židovski Hram, mjesto Božjeg prebivališta, tko kaže da neće propasti, ne samo čuda graditeljstva i tehnike kojima se ponosi čovjek današnjice, nego i sva sveta zdanja i mjesta. Štoviše, možemo slobodno reći da je to jedina izvjesna povijesna činjenica: jednom će propasti sve ovo što nas okružuje! Jer kao što Bogu nije trebao jeruzalemski Hram kako bi prebivao na zemlji sa svojim narodom, nego kako bi taj isti narod uzdigao dušu k nebu i prebivao s njim u nebesima, tako isto i sva crkvena zdanja služe istoj svrsi. Isus je samo predočio jednu povijesnu istinu: nijedan čovjek niti narod u cjelini ne može živjeti od stare slave i povijesnih zasluga. Još manje mogu na takav način upravljati Bogom u svoju korist. Bog je Bog živih koji želi čovjeku i narodu dati život kako bi živio po Božju, kako bi živio drugim, nebeskim životom, a ako narod odbija čuti riječ Božju i poslušati je, nijedna ga građevina neće spasiti od propasti, pa taman da je i Bogu posvećena.
Isusu je doista bilo mnogo teže izreći riječi koje je izrekao, nego što bi bilo ijednom židovu, jer on je za jeruzalemski Hram bio vezan i kao Bog i kao čovjek. Taj Hram je bio sagrađen i voljom Božjom, te je i njega predoznačavao. No nije trebao biti simbol nekadašnje slave i sjaja, niti mjesto politikantske religioznosti, nego svetište Boga živoga i mjesto susreta sa Svevišnjim. Ista Isusova poruka vrijedi i danas za nas, ma kako to bilo bolno čuti. Kad narod prestane živjeti onako kako to od njega očekuje i iziskuje živi Bog, onda mu neživo kamenje ne može biti jamstvo života i sigurnosti. Svakoga će, nesumnjivo, zadesiti nesigurnost, samo je pitanje čime će je prevladati. Nesigurnost i nevolja će zadesiti one koji vjeruju, ali oni će se spasiti, ne kamenjem, nego postojanošću u vjeri.
Stoga danas s Isusom valja jasno utvrditi i ustvrditi: od ove crkve jednog dana neće ostati kamen na kamenu, premda smo toliko uložili u nju, kao što se dogodilo s mnogim crkvama kroz povijest. Od našeg doma, stana ili ureda, neće ostati kamen na kamenu, ma ne znam kako bili solidno građeni, kao što se dogodilo s tolikim domovima tijekom povijesti. Od svega što nas okružuje neće ostati kamen na kamenu, te svoju sigurnost za budućnost ne smijemo polagati u to. Jer sve što nabrojismo trebalo bi poslužiti kako bi se u nama izgradio i sačuvao božanski život. U protivnom je doista sve besmisleno. Samo ako imamo i čuvamo živu vjeru u Boga, ona nam može dati sigurnost vječne budućnosti, dok ne može biti obrnuto.
Ne bismo doista smjeli zaboraviti: Sve što nas okružuje, jednom će propasti, a i mi sa svime time ako se nismo služili stvorenom i izgrađenom stvarnošću kao darom koji treba poslužiti svojoj svrsi. Jer sve što nas okružuje nema cilj ni svrhu u sebi samome, nego je u funkciji služenja našem spasenju. Zato nam se svime služiti kako bismo održali u sebi božanski život i, vršeći volju Božju, postigli vječno spasenje.

32. nedjelja kroz godinu – C
Često se čuje kako zaljubljeni parovi ili bračni drugovi jedan drugome govore ‘anđele’, i ne misleći na uzvišenost takvog naziva, kao ni na svoju zadaću da žive sukladno tom imenu. Štoviše, doživljavajući takav naziv prikladnim samo za emotivno pražnjenje i iskazivanje osjećaja, mnogi od njih završe praveći jedno drugome pakao. Malo tko misli o drugome kao o stvarnom anđelu, te zanemaruje kako prema njemu ima pravu anđeosku, nadnaravnu i duhovnu odgovornost. Mnogo je onih koji polažu pravo živjeti kao đavoli, a htjeli bi pored sebe imati anđela, što je nemoguće. Takvi u drugome redovito promatraju samo predmet svojeg spolnog iživljavanja, a htjeli bi zauzvrat ljubav.
Zato se razvrgavaju mnogi brakovi, te još za života svojih prvih bračnih drugova mnogi traže nekog drugog ili trećeg. Kad se ne živi gajeći anđeosko poštovanje prema osobnosti, kad se osobu svede na predmet, umjesto da u se u njoj promatra nebesko biće, onda je ona u biti nezakonito prepuštena drugome, što sačinjava teški grijeh i propust i protiv nje i protiv sebe. Tko se ženi samo kako bi zadovoljio prirodne nagone ili zakonske odredbe, ili pak da izbjegne ogovaranju sela gdje je sramota ne biti oženjen, ne ženi se s pravim ciljem, riskirajući u konačnici drugu osobu izvrgnuti ruglu. Isto tako je istina da je ostalo mnoštvo ‘besciljnih’ neženja, kojima beženstvo nije izbor, nego odsutnost izbora, kojima takvo stanje nije cilj, nego ukazuje na pomanjkanje cilja. U svim tim situacijama primjećuje se odsutnost ideje vodilje koju čovjeku nudi svijest o vječnom životu, motivirajući ga za drukčiji život na zemlji.
Čitanja posljednjih nedjelja kroz godinu potiču nas stoga upraviti svoj pogled prema vječnom životu gdje se događa pravo ljudsko ostvarenje, to jest gdje će svatko ipak postati kao anđeo Božji. Međutim, ako svake nedjelje nismo uzdizali svoj pogled prema Bogu i nebu, onda nam se posljednjih nedjelja takav govor čini neprihvatljivim. Isto tako ako za života, iz dana u dan, nismo usmjeravali svoj pogled prema drugoj obali života, onda nam to postaje prilično teško u posljednjim danima. Vrlo teško je biti drukčiji u posljednjim trenucima života, od onoga što smo razmišljali i činili u danima i godinama koji su prethodili tome. Ako živimo isključivo kao sinovi ovoga svijeta, posvećeni uglavnom zemaljskim dobrima, teško u posljednji dan možemo razumjeti što znači živjeti kao dijete Bože i biti sin onoga svijeta. Ako u drugome pored nas ne prepoznajemo stvarnog anđela cijeloga života, teško da ćemo u posljednjem trenutku razumjeti kako smo imali zadaću pomoći nekome u ostvarenju svog anđeoskog poziva.
Primjer tome vidimo u današnjem evanđelju. Pred Isusa dolaze saduceji koji niječu uskrsnuće, te mu postavljaju pitanje na koje oni sami ne znaju odgovor i ne mogu znati, jer polaze tražiti odgovor od krive pretpostavke. Ne vjerujući u uskrsnuće oni žive kao djeca ovoga svijeta određeni za vječnu propast, pa im je sasvim logično život promatrati isključivo iz takve perspektive. Nije čudo što ne razumiju niti bračni život na zemlji kad ljudskim očima promatraju nebeske stvarnosti, umjesto da čine obrnuto, o čemu je Isus često govorio. Stoga kad im odgovara, Učitelj im ukazuje kako bi ljudi na zemlji trebali živjeti promatrajući svoje buduće ostvarenje u nebu, a ne mjeriti nebeski život mjerom svojih zemaljskih mjerila, potreba i strasti. Jasno im veli da bi trebali živjeti kao oni koji su dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih. A takvi se, veli Gospodin, niti na zemlji ne žene i ne udaju, pa ni umrijeti ne znaju, jer su slični anđelima Božjim i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.
Gotovo da bi se moglo zaključiti kako Isus osporava vrijednost bračnog života, no ipak nije tako, nego samo želi ukazati na nešto važnije od onoga čemu se ljudi posvećuju kad ulaze u bračne vode. Svojim naukom bitno je obilježio i kršćanske parove koji žive u braku, kao što je dao i poticaj mnogima koji se opredjeljuju na beženstvo sukladno njegovoj riječi. Odgovorio je odrješito onima koji su bračni život smatrali samo zemaljskom vrijednošću, procjenjujući ga isključivo zemaljskim vrijednostima i poistovjećujući ga uglavnom s ovozemnim.
Gospodin nije želio, međutim, osporavati vrijednost bračnog života na zemlji, nego je samo htio uputiti i oženjene i udane kako je i njima živjeti kao djeca onoga svijeta, premda u braku. Znajući po vjeri što ih očekuje u onom budućem, punom i stvarnom životu, pozvani su oblikovati sadašnji život prema onome i ne dati se zavarati zemaljskim prividom i ograničenim iskustvima. Time što se žene i udaju vjernici nisu i ne bi smjeli biti manje sinovi uskrsnuća, nego bi kao djeca onoga svijeta trebali živjeti svoj život u obiteljima, a pod tim se najprije misli na bračni život.
Stoga Isusov poziv kršćanima da žive kao djeca onoga svijeta treba biti i obveza, to jest trebao bi odražavati zadaću kršćanima koji su pozvani provoditi u praksu sadržaj ovog imena. Pozvani su u konkretnosti odnositi se na uzvišen način prema svom bračnom drugu, koji ima pravo primati toplinu anđeoske ljubavi, kao što s druge strane ima dužnost i sam je davati. Ukoliko ne žive sa svom dužnom dubinom svoj odnos prema drugome pokazuju kako nisu na visini svoga anđeoskog zadatka na zemlji, čime zanemaruju bitnu dužnost.
Cilj kršćanskoga braka, prema Gospodinu, je ostvariti ‘anđeoski odnos’ na zemlji, što ne znači bestjelesni za one koji su u braku, nego znači odnos apsolutnog poštivanja osoba i spremnost zajednički se odrediti i pomagati na putu spasenja. U konačnici to podrazumijeva život djece Božje, samo u drugim okolnostima u odnosu na neoženjene, iz čega proizlazi posebna odgovornost primijenjena na te okolnosti. Tek tko je naučio ulaziti u brak snagom vjere, a ne spolnog nagona, to jest tko je drugoga naučio uzimati u Kristu, zna što je brak, te zna kako je od Boga primio druga/družicu, to jest pomoćnika/pomoćnicu na putu spasenja za život vječni.
Kršćanski brak stoga nije usmjeren prvenstveno prema zadovoljavanju spolnih potreba, nego kršćani te iste potrebe zakonito koriste usmjeravajući ih prema uskrslom životu i spasenju. Jer za zadovoljenje samo spolnih potreba ne treba kršćanski brak, jer bi to u konačnici znale i životinje, nego je kršćanski brak usmjeren prema spasenjskim potrebama, prema kojima trebaju biti usmjerene i u službu kojih stavljene i spolne potrebe. Ove posljednje su upravo osmišljene vizijom spasenja, to jest zajedničkim hodom prema uskrsnuću od mrtvih. Zato je Gospodnja riječ melem na rani svima onima koji u ovom svijetu žele živjeti kao djeca onoga, točnije kao sinovi Božji i sinovi uskrsnuća.

31. nedjelja kroz godinu – C
Mi kršćani ne živimo dovoljno intenzivno svoj kršćanski život kao potragu za licem Kristovim. Uglavnom ga promatramo izdaleka, ili pak po čuvenju od drugih, a znamo kako to nije dovoljno. S udaljenosti i bez osobnog susreta ne možemo ga, međutim, dobro susresti. Pogotovo ako se i kršćanska zajednica ne ponaša kao zajednica braće i sestara, okupljena oko istoga Oca, nego, kako to često biva, masa koja je iz nekih svojih razloga i interesa nahrupila u Crkvu, poput mase koja se tiskala oko Isusa u Jerihonu. Takva masa nekim ljudima može postati zaprekom susreta s Isusom, kao što su Jerihonci bili zaprekom Zakeju koji je želio vidjeti zbog čega se najednom stvorila gužva na ulicama njegova grada. A kad se oko Isusa okupi masa, onda umjesto da ljudi promatraju njegovo lice, većina ih se usredotoči i gleda nečija tuđa leđa. A gledati nekoga s leđa simbolički može značiti: gledati njegova zla djela, ona koja čini u tajnosti ne ističući ih u prvi plan.
U današnjem Evanđelju smo čuli kako je carinik Zakej odlučio raskinuti s takvom stvarnošću i s takvim odnosom prema onima oko sebe, što je pretpostavljalo i značilo i intenzivniji odnos prema Gospodinu. Odlučio se izdignuti iznad ostalih koji su mu zaklanjali pogled na Isusa. Tražio je načina nadvisiti ih i ne gledati više samo njihova leđa, kad ga je Bog stvorio za uzvišenije promatranje. Pozvao ga je tražiti lice Božje umjesto da neprekidno gleda ljude s leđa s njihovim zlodjelima i nedjelima. A živeći iza tuđih leđa mogao je samo imati višestruki kompleks. S jedne strane ga je to upućivalo na činjenicu da je niži od ostalih, a s druge strane da je uvijek negdje iza njih, što mu nije moglo biti drago, kao što nijednom čovjeku nije drago živjeti ispod drugih ili iza drugih.
Stekavši stanovitu snagu i odlučnost, Zakej je odlučio u tom trenutku raskinuti sa dotadašnjom stvarnošću uvjetovanom životom u takvom okruženju domislivši što napraviti. Predvidjevši kuda će Isus proći, otrčao je naprijed i popeo se na smokvu s koje ga je mogao dobro vidjeti. Takva odluka postala mu je doista spasonosna jer se je ne samo u tom trenutku izdigao iznad ostalih želeći vidjeti Isusa, nego zato što mu je Isus omogućio svoju spasenjsku prisutnost kojem se do te mjere obogatio da je u poniznosti mogao napraviti još mnogo veće čine značajne za svoj duhovni rast i spasenje. Nakon što je Isus odlučio proboraviti u njegovoj kući taj dan, dotaknuo je njegovo srce i dao mu prigodu doživjeti obraćenje. Zakej nije propustio tu milosnu prigodu. Previše je milosti i darova primio po Isusu, što nije želio olako prokockati. Odlučio je ispraviti nepravde koje je nanio drugim ljudima, a isto tako dati pola svoga imanja siromasima, čime je potvrdio iskrenost svoga obraćenja. Tim činom prestao je biti niži od drugih ljudi i živjeti ispod njihovih prezrivih pogleda. Prestao je također živjeti iza njihovih leđa, ali i s njihovih leđa, što čine nepošteni ljudi i varalice u društvu. Napokon je postao častan čovjek, koji po iskrenom obraćenju može okrenuti novu stranicu u svome životu i svakog čovjeka mirno gledati u lice, zato što je primio milost i bio obasjan sjajem lica Gospodinova.
I mi kršćani bismo danas trebali slijediti Zakejov primjer, te gorljivo tražiti lice Kristovo i osobni susret s njime. Iz tog spasonosnog susreta može nam proizići neizmjerno dobro i obilje milosti, kao što je doživio i Zakej. Svojom svetom prisutnošću Gospodin nas može dovesti do spasonosnih odluka, koje onda postaju i zalog boljeg i pravednijeg društva, koje se može izgrađivati samo na pojedinačnom obraćenju i osobnijem životu vjere, to jest zauzetom promatranju lica Kristova.
Svetost blaženstava

Svetkovina svih svetih – 2010.
Ako Crkva časti pojedine svece i ako je uspostavila svetkovinu svih svetih časteći i one nepoznate, neimenovan i neuvrštene u katolički kalendar, moramo razumjeti zašto to čini. A kako bismo izbjegli nepotrebno postavljanje hrpe pitanja, valja odmah prijeći na stvar i reći kako Crkva na zemlji ne časti svece kako bi uvećala njihovu slavu u nebu, pa niti kako bi uvećala neizmjernu slavu Božju časteći njega preko njih. Isključivi razlog slavljenja svetaca na zemlji je priznavanje općeg crkvenog zajedništva s njima, jer mi prolazimo sada onu dionicu puta kojom su oni već prošli, dok se oni nalaze tamo kamo mi smjeramo. Stoga slavljenje svetaca ima za cilj potaknuti vjernike zemaljske Crkve na put svetosti u ovom sadašnjem trenutku, a ne uvećavati slavu onih koji su ostvarili svoj ljudski cilj.
Određujući jasno ispred sebe cilj i pojašnjavajući razloge, propitati nam s koji je pravi način ostvarenja cilja. U tom smislu neke naznake bi trebali ponuditi biblijski tekstovi koje čitamo danas slaveći ovu svetkovinu, no bitne su i neke druge teološke pretpostavke. Ako je svetac čovjek koji na zemlji živi božanskim životom, te ako nam Crkva nudi Evanđelje o blaženstvima kao zakonik ili pravilnik s kriterijima svetosti, onda zaključke treba izvlačiti polazeći od tih datosti. Vrlo dragocjena istina je koja izvire iz toga je o samome Bogu. Prema ovoj logici, naime, onda i on živi takvim životom kakav traži od ljudi. Ako ljudi postaju sveti onda kad žive njegovim životom, a Isus u Evanđelju ukazuje na blaženstva kao put svetosti, onda je jasno da je i sam Bog na zemlji živio istim načinom života i vodio se istim idealima. I doista, tko je živio tako siromašno duhom kao Bog koji je iz bogatstva božanskoga života prihvatio utjeloviti se i živjeti ponizni ljudski život! Tko je mogao biti toliko ožalošćen poput onoga koji je doživljavao tragediju ljudskih sudbina koje je dijelio do te mjere da je plakao nad njima! Tko je mogao biti tako krotak poput njega koji se i života odrekao, premda je mogao upotrijebiti božansku silu i spasiti se smrti na križu! Tko je mogao biti takao gladan i žedan pravednosti poput onoga koji je od postanka svijeta uočavao ljudsku nepravdu trudeći se ispraviti je! Tko je mogao biti tako milosrdniji od Milosrdnoga koji nam je objavio milosrdno lice Očevo otvorivši nam vrata spasenja! Tko je mogao biti čistijeg srca od onog Prečistog Srca u kojem je vrelo čistoće i ljepote! Tko je mogao biti veći mirotvorac od Mirotvorca koji je izmirio Boga i čovjeka, nebo i zemlju! Tko je doživio više progona zbog pravednosti od Pravednika kojega čovjek od pamtivijeka progoni i uklanja iz svoje sredine!
Ono što je Bogu u sebi i što je izvršio u povijesti očekuje, međutim, i od nas, svojih vjernika, o čemu su svoje svjedočanstvo ostavili sveci živeći vjerno Evanđelju i sukladno zahtjevima blaženstava. S time što je za nas vjernike postupak obrnut. Mi trebamo najprije prakticirati na zemlji onaj stil života i živjeti iste sadržaje koje je on živio, pa će nas on na koncu obdariti puninom svoga života u vječnosti, iz koje nam je došao ususret. Sveci su potvrda njegove ljubavi i skrbi, jer nam ukazuju kako ih je sam Bog uveo u vječnost. Živeći životom kojim je živio i kojim živi sam Bog, kršćani postaju sveti jer nasljedujući njega ispunjavaju se božanskim životom.
Svetost, dakle, nije samo nebesko stanje čovjeka, nego je najprije zemaljsko, jer Bog svojim životom zahvaća čovjeka na njegovom zemaljskom putu. Ispunjavajući ga snagom svoga života čini ga svetim na zemlji, to jest prepoznatljivim i spremnim za onu konačnu nagradu koju će mu udijeliti u vječnosti. Svetost, stoga, znači: prebivati na zemlji, a hoditi put neba, poštivati ljudske, a ravnati se po nebeskim zakonima, biti čovjek, a živjeti kao dijete Božje, graditi zemaljsku domovinu prema mjerama i kriterijima Božjeg kraljevstva. Biti svet znači imati ljudsko srce, a ljubiti na božanski način, živjeti s ljudima, a u njima promatrati samoga Boga.
Stoga i kad slavimo svece, ne slavimo samo one koji su se proslavili u nebu, nego ih slavimo zato što su sveto živjeli na zemlji. Svetac nije čardak ni na nebu ni na zemlji, premda onima koji su na zemlji može tako izgledati. On je onaj tko na zemlji živi nebeske vrijednosti, koji premda čovjek, živi božanskim životom. Svetac je čovjek koji ne živi samo za nebo, nego ostvaruje nebo posvećujući zemlju.
Samo tko tako živi, tko utjelovljuje Boga u životu i povijesnoj stvarnosti konkretnim činima i ponašanjem, može se smatrati svetim. Zato su se kršćani prvih stoljeća međusobno i zvali svetima. Svetac preobražava siromašne odnose i situacije na zemlji u stvarnost bogata Bogom i ljepotom. Živeći kao Kristov blaženik, to jest razdajući sebe za braću, upravo to ostvaruje. Zato je današnja svetkovina dan svih nas kršćana. Ona nam je poticaj na putu života. A živjeti nam je sveto i neporočno, iskreno ljubeći Boga i bližnjega. Vidjevši zahtjeve takve ljubavi, postoje jasno kako samo Bog može dati snagu za ustrajnu ljubav poput one kakvu iziskuju blaženstva.

30. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom društvu doista se mnogo govori o pravima, pravdi i pravednosti, te se često na temelju tih socijalnih vidova stvara predodžba i o onoj pravednosti, to jest o opravdanju koje čovjek ima ili bi trebao steći pred Bogom. Tako smo svi skloni usredotočiti se prema onoj izvanjskog pravednosti, a to znači promatrati pravednost isključivo kroz društvene i izvanjske čine. Sebe i druge smatramo pravednima ukoliko nismo prekršitelji zakona ni počinitelji kakvog kaznenog djela. Uvjereni smo kako smo pravednici time što nismo na udaru pravosuđa, niti među kandidatima za Remetinec.
No ako čitamo pozorno današnje Evanđelje, vidjet ćemo da je farizej iz prispodobe daleko iznad toga, te je zato i mislio da je pravednik u odnosu na druge jer nije na nikakvom popisu sumnjivaca. Ne samo da nije negativac i u krugu potencijalnih osuđenika za prijestupe, nego je on častan i pošten član svoga društva i vjerske zajednice. Hvali se, s pravom, što sve ne čini kao ostali ljudi koji su grabežljivci, nepravednici i preljubnici, a isto tako se hvali i što čini dobroga na društvenoj razini. Najprije mu je na čast što posti dvaput tjedno, daje desetinu, moli se redovno i svim svojim izvanjskim činima daje do znanja kako je revan i neporočan član svoga naroda.
Ni ovaj stupanj pravednosti nije najveći stupanj koji bismo kao kršćani mogli i trebali ostvarivati, jer ovakav stupanj pravednosti počiva na našim ljudskim djelima i zaslugama. Temelji se na ljudskoj nepogrešivosti i veličini, na njegovim krepostima i zaslugama. Farizej se hvali kako je savladao oba stupnja pravednosti. S jedne strane je bježao od nedjela, a s druge se mogao čak pohvaliti ljudskim dobrim i zaslužnim djelima. Boljka mu je pak nedostatak pravog zajedništva s Bogom koje nas može prožeti sasvim drugim osjećajem za život i potaknuti prema još uzvišenijoj pravednosti koja nije samo društveno-ljudske naravi, nego božanske. Ovakva je pravednost neophodna svakome, pa i onome tko se hvali izvanjskom neporočnošću, jer nas upućuje na malenost pred Bogom iz koje jedino može izići naša stvarna ljudska veličina. Ukoliko stupanj pravednosti dobrih djela treba biti prepreka poniznom zajedništvu s Bogom, onda Isus ukazuje na to kako je od njega čak bolja grešnost koja čovjeka vodi k obraćenju. A to je upravo ono što se dogodilo cariniku, premda ga uopće nije bilo na pozitivnom stupnju ljudske ljestvice pravednosti.
Zato je najveći stupanj pravednosti ova duhovna, koja ne osporava potrebu da čovjek i naizvana bude pravedan, i pred sobom i pred ljudima, ali takav osjećaj opravdanja i pravednosti treba se razvijati pred Bogom. U protivnom vjernik može steći osjećaj nadmoći nad drugima, osjećaj koji je u konačnici zavaravanje sama sebe. No onaj tko zna koliko je Bog velik i dobar, koliko je milostiv, milosrdan i ponizan, teško će sam trošiti vrijeme i umišljati sebi o vlastitoj veličini. Tko zna koliko je Gospodin ponizio sebe i darovao cijeli svoj život za spasenje svijeta, teško će sebi dopustiti gubiti se zamarati tako perifernim stvarima kao što je mjerenje vlastite pravednosti u odnosu prema drugima. Samo tako će moći zadobiti duhovno opravdanje, kojim nas Gospodin oslobađa sebeljublja i umišljene veličine, pa čak i bolesti vlastitog savršenstva.
Gospodin Isus nas današnjim Evanđeljem poučava kako je Bog onkraj naše ljudske pravednosti. Ali ne kao onaj koji bi nijekao i potrebu ljudske, ili pak da bi njegova božanska bila potpuno drukčija od naše i bez ičega zajedničkoga. Naprotiv, on je onaj koji zna da je ljudska izvanjska pravednost tek jedan mali dužni dio pravednosti, koja je neutemeljena bez one duhovne prema kojoj treba težiti. Tko bi se uhvatio za ljudsku i izvanjsku kao za najveći mogući domet pravednosti, učinio bi sebi medvjeđu uslugu poput farizeja koji nije primjećivao koliko ga je umišljena pravednost udaljila od stvarne pravednosti. Popisujući i iznoseći svoje zasluge, udaljio se od iskrenog zajedništva s Bogom, a naravno i od dobrog upoznavanja sama sebe i svoga poslanja među svojom subraćom.
Stoga Gospodin danas poziva nas vjernike da ne počinimo istu pogrešku, kao što naše rješenje nije činiti nepravdu i zanemarivati potrebu za pravednošću. Pozvani smo biti pravedni, a jedino pravo rješenje koje može voditi prema pravednijem društvu, jest nastojanje svakog pojedinca oko ostvarenja pravednosti pred Bogom, uslijed čega u svoj svojoj jednostavnosti i skrušenosti može i drugima posvjedočiti potrebu obraćenja i zauzetijeg duhovnog života. U protivnom ostajemo na površini života zavarani vlastitim osjećajem samodostatnosti. Neka snaga Krista Gospodina i njegova sveta riječ u nas koji se svake nedjelje okupljamo u njegovu svetom hramu usadi takav osjećaj pravednosti, te da s ovog svetog mjesta možemo uvijek odlaziti ne samo s osjećajem kako smo opravdani, nego i ispunjeni do punine svojih mogućnosti njegovom božanskom prisutnošću.