Na uzburkanom moru jedna barka se mukotrpno,
ali uspješno, probijala kroz valove prema svojoj luci.
Čvrsta vesla u snažnim rukama odradila su veliki dio posla,
ali ipak svi dobro znaju da je između zaveslaja s desna i s lijeva potrebno održavati ravnotežu, ne samo kad je more uzburkano, već i kad je mirno.
Zato postoji jedan mali regulator – kormilo
pomoću kojega svaka barka
drži zacrtani smjer kretanja i stiže na odredište.
I kolikogod se našlo između ekstrema
i eventualne disproporcije jačine desnog i lijevog vesla,
kormilo inteligentno koristi njihovu snagu
hiteći svojim pravcem.
Radost i olakšanje koje barka osjeća ulaskom u cilj
potiču i tebe da pronađeš kormilo života
kojim ćeš se probijati sigurno između Scila i Haribda,
kojim ćeš broditi veslima razuma i vjere,
molitve i rada,
jedrima napunjenim Duhom,
ne skrećući ni lijevo ni desno.
Kormilom upravljenim k luci spasenja
pronaći ćeš sklad između duše i tijela,
sebe i svijeta, neba i zemlje,
opsjena i stvarnoga napretka čovječanstva.
Naposljetku shvatit ćeš da je in medio virtus
krepost je u sredini,
ali sredini bez kompromisa.
Jer zlatna sredina i središte svega je ljubav,
a ona ne pozna kompromise na putu do cilja.
Držeći na okupu tolike ekstreme,
te služeći se njihovom energijom
kao pogonskim gorivom tvoje barke,
odlučno upravlja kormilom tvoga srca
do obala vječnoga života.
 Na jednom mjestu prorok Ezekijel, svjestan ljudske tvrdokornosti i nevjernosti Božjim zapovijedima, ovim riječima zapisuje Božje obećanje svome narodu: »I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa» (11,19). Proroku je jasno da ne može čovjek izmijeniti ni obnoviti svoje okorjelo srce, da čovjek nije sposoban izmijeniti svoj život vlastitim snagama, kao što nije sposoban doći do spasenja ukoliko mu ne dođe u pomoć Božja milost.Srce je izraz punine čovjeka, njegova cjelovitog postojanja koje se ne iscrpljuje samo u intelektualnom promišljanju, nego se prepoznaje po životnim brigama i stremljenjima, željama i djelovanju. Čovjek koji samo ljudski razmišlja i djeluje sukladno zakonu tjelesnosti i ovozemnih interesa, u stvari nema srce od mesa, nego ga okamenjuje. Samo onaj tko svoju ljudskost živi na višoj razini od obične biologije uzdižući je prema Bogu, takav ima srce od mesa, srce koje je otkrilo pravi smisao života s Bogom i po Bogu. Prvi kršćani su bili svjesni da se u proročanstvu proroka Ezekijela krije jedno veliko otajstvo, pa je tako Pseudo-Barnaba u svojoj poslanici na jednom mjestu protumačio spomenuti redak kao Božju nakanu da se očituje u tijelu i prebiva među nama, zaključujući potom kako je prebivalište našega srca Gospodinu sveti hram (6,14-15). Višestruko je značenje ovog tumačenja, jer s jedne stane govori o Kristovom dolasku na svijet u tijelu kao darivanju novoga srca čovjeku, a s druge strane govori o Božjem dolasku u srce svakog čovjeka koji ga prima po vjeri. Očito je autoru jasno da je Bog Kristovim utjelovljenjem na najizvrsniji način ispunio i jedno i drugo, jer njegov dolazak na svijet nema istinskog smisla u tome da on bude samo jedan od ljudi, nego da se on naseli i u svakom čovjeka, da zamijeni ljudsko srce svojim božanskim, da bi napokon čovjek imao pravo srce od mesa, srce koje ljubi Boga i bližnjega stvarnom božanskom ljubavlju koja od iskona postoji u Božanskom Srcu. Krist Gospodin, ne samo što je Srce Očevo, Srce u koje je Otac odvijeka položio svu puninu, nego je on i novo Srce čovječanstva. On je Srce po kojem nam Otac u vremenu daje od punine svoga vječnog života i ljubavi. To vječno Srce Očevo uzelo je i ljudsko srce u obličju sluge, da bi nama ljudima bilo dostupno ono božansko. Utjelovivši se uzeo je ljudsko tijelo, da postane Srce ljudskoga srca i princip ljudskoga života, da bi svaki kršćanin, primajući ga u svoje biće, mogao reći, da mu je sad napokon srce na mjestu! |
Reading time: 2 min
 Mnoštvo toga je skriveno u zrnu pšenice. No ono u dubini bića krije svoju tajnu života. Ne možeš je se domoći nikakvom silom ni prijetnjom. Ona svoju tajnu čuva dobro zaštićenom šifrom. A šifru njegovih vrata ne možeš ‘probiti’ nasilno, ni lukavstvom ni prijevarom, da bi joj tajnu oteo iz grudi. Čuvana je ona ispod čvrste ljuske koja svoju dragocjenost štiti od krađa i podvala. Pa i onda kad bi netko upotrijebio silu, kad bi bio toliko jak da zgnječi njegovu opnu, da ugrozi sam njegov život, ipak tajnu ne bi pronašao, jer ono bi je sa sobom u grob odnijelo.Postoji samo jedna šifra i jedan način kojim se mogu otvoriti ta vrata. Ne sastoji se u sili, već je sadržan u dragovoljnom umiranju kojim se zrno otvara kad pada na plodnu zemlju da predanjem u smrt i žrtvom sebedarja donese novi rod. U tom trenutku nevidljiva snaga duha pokreće sve njezine energije, uslijed čega skriveno otajstvo polaganim rastom izlazi na površinu. Premda klica ne izlazi iz sjemena nasilno, tjerana nekom izvanjskom silom, ona ipak nije bez sile, jer je u sebi toliko jaka da snagom života koji umire oslobađa nove energije. Na taj način ona spontano daje ono što joj nikakva sila ne bi mogla iznuditi niti joj oteti. Ona ne izlazi bez sile, jer njezina sila jest snaga života koji nosi u svome krhkom biću, koji se oslobađa dragovoljnim odlaskom u smrt. Zrno tako otkriva tajnu svoga života koja se sastoji u nepodijeljenosti bića, koju čuva svim snagama, da bi postalo bitno plodno po svojevoljnom umiranju iz kojeg se onda rađa novi život. Ljudsko srce je poput zrna pšenice koje se nalazi u rascjepu između prirodne plodnosti i izazova da proda svoju tajnu, da je se odreče u ime ili u korist ponude koja će djelovati izazovnije od umiranja u vlažnoj zemlji.Zato je prije dvije tisuće godina jedno takvo Zrno došlo na svijet i umrlo za čovjeka pretvarajući se u kruh, da bi smrtne ljude obdarilo plodnošću besmrtnosti. Potom ih je poslalo u svijet govoreći: Ovo činite meni na spomen. To će reći: Širite ovo otajstvo zrna svjedočeći primjerom tajnu plodnosti njegova umiranja. Jer samo njegov primjer i sila Duha odozgor može u čovjeku pokrenuti one nevidljive snage, iznutra rastvoriti opnu aktivirajući nevidljivi kôd života, da bi onda ono, odbacivši ljušturu skučenosti, izišlo u svijet. Nezaštićeno, jer bez ljušture, ali zaštićeno iznimnom snagom čistog života i nevinosti koja daje stostruki plod. I što je najvažnije, zaštićeno je silom onoga Branitelja koji duhovnim darom milosti čuva njegovu bogolikost od izobličenja, a svetište života od ugasnuća. |
Reading time: 2 min
 |
|
Promatrajući mnogobrojne ožiljke na njegovoj kori
i tražeći spasonosne savjete za život, pitao mladi, tek stasali, orah staroga što mu je sve nanijelo tolike ožiljke na deblu, te kako je uspio preživjeti sve boli i rane nanesene očito kojekakvim oštrim predmetima. S mirom u glasu stari je orah mudro prozborio: |
Reading time: 1 min
 Kad sam nakon tri godineboravka na suhom ponovno zaplovila morem, osjećala sam se zbunjeno i rastreseno. Ne samo da nisam doživjela očekivani remont, već sam pretrpjela pravi brodolom vlastitih stremljenja i prebolno buđenje iz snova. Bile su mi potopljene sve nade, a na kopnu sam doživjela takve bure i oluje, da sam se ponovno zaželjela starih genezaretskih obala i voda. No nakon toliko vremena moje su daske bile rasušene, jedro žalosno obješeno na pola jarbola, a vesla mlohavo i bezdušno pravila nekoordinirane pokrete vrteći me besciljno u krug. Ali ono što bješe noćna mora |
Reading time: 1 min
 Premda uspravna i vitka,stajala je tužno i smeteno jedna svijeća voštanica u mračnom kutu sobe koji joj nije ulijevao nadu. Upravila je nit života dužinom cijelog svoga bića, s dna do vrha, put neba čeznući za slobodom, ali je i dalje ostajalazarobljena oštrim čavlom koji ju je, probadajući joj tkivo, držao prikovanu za masivni metalni svijećnjak. Tek kad je nevidljiva Rukanečujno plamenom zapalila njezin stijenj, veselo je zaplamsala i trgnula se iz svoje ukrućenosti rastapajući se od topline koja ju je obuzimala i raspršujući tmine koje su je do tada obavijale. I dok su neupućeni, prolazeći pored nje, govorili kako nestaje, ona je jednostavno znala da nije tako, već da živi drugim životom. Zahvaljujući plamenu koji ju je zapalio, oslobađala se svoga ropstva, uzdižući se put neba u novo postojanje. |
Reading time: 1 min
 Svi putovi vode u Rim,govorili su nekad stari. No zna se da i nije baš tako, već da ima jedna točnija, dublja i stvarnija izreka, koja se obistinjuje sa svakim čovjekom: Svi putovi vode u grob. Iz toga se izvodila daljnja kategorička tvrdnja da iz groba nema ni izlaska ni puta. I bi tako do uskrsnog jutra, |
Reading time: 1 min