|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Draga braćo i sestre! |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Draga braćo i sestre! |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Kateheze Ćirila Jeruzalemskog, uzor i za današnje kateheze Draga braćo i sestre! |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 20. lipnja 2007. Sv. Atanazije Aleksandrijski učitelj istinske vjere i duhovnog života Draga braćo i sestre, nastavljajući s razmišljanjem o velikim učiteljima drevne Crkve, želimo danas svoju pozornost posvetiti svetom Atanaziju Aleksandrijskom. Ovog autentičnog protagonista kršćanske predaje, tek nekoliko godina nakon njegove smrti već je veliki teolog i carigradski biskup, Grgur Nazijanski slavio kao “stup Crkve”(Govori 21,26), a uvijek da se držalo uzorom pravovjerja, kako na Istoku tako i na Zapadu. Nije stoga slučajno što je Gian Lorenzo Bernini njegov kip smjestio među kipove četvorice svetih crkvenih naučitelja Istoka i Zapada – Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Augustina -, koji u predivnoj apsidi vatikanske bazilike okružuju Katedru svetog Petra. Atanazije je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih i najčašćenijih otaca drevne Crkve. No u prvom je redu ovaj veliki svetac bio strastveni teolog utjelovljenja Logosa, Božje Riječi, koji – kao što kaže proslov četvrtoga Evanđelja – “tijelom postade i nastani se među nama”(Iv 1,14). Upravo s toga razloga Atanazije je bio i najznačajniji i najtvrđi protivnik arijanskoga krivovjerja, koje je tada prijetilo vjeri u Krista, umanjujući njegovo božanstvo, u skladu s težnjama prisutnima u povijesti, a na različite ih načine i danas vidimo na djelu. Rođen vjerojatno u Aleksandriji oko 300. godine, Atanazije je primio dobro obrazovanje prije no što je postao đakonom i tajnikom biskupa egipatske metropole, Aleksandra. Kao blizak suradnik svoga biskupa, mladi je klerik skupa s njime sudjelovao na Nicejskom saboru, prvom koji je imao ekumenski, sveopći karakter, a sazvao ga je car Konstantin u svibnju 325., kako bi osigurao jedinstvo Crkve. Nicejski oci mogli su tako potražiti odgovore na različita pitanja, a ponajprije na težak problem koji je nekoliko godina ranije potaknut propovijedanjem aleksandrijskoga prezbitera Arija. Na Arijevo propovijedanje, koje je prijetilo istinskoj vjeri u Krista, biskupi okupljeni u Niceji odgovorili su sastavljajući i određujući “Simbol vjere”koji je, pošto je dopunjen kasnije na Carigradskom saboru, u tradiciji raznih kršćanskih konfesija postao dijelom liturgije ka Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U tom temeljnom tekstu – koji izriče vjeru nepodijeljene Crkve, i koji se i danas ponavlja u našim euharistijskim slavljima – pojavljuje se grčki izričaj homoousios, na latinskom consubstantialis (hrv. “istobitan”): koji označava da je Sin “iste biti” s Ocem, ističući tako njegovo puno božanstvo što su ga pak nijekali arijanci. Nakon Aleksandrove smrti, Atanazije je 328. godine postao njegov nasljednik kao biskup Aleksandrije, te je odmah pokazao svoju odlučnost u odbijanju svakog kompromisa u odnosu na arijanske teorije što ih je Nicejski sabor osudio. Njegova nepopustljivost, žilava a pokatkad i izrazito tvrda, protiv svih koji su se usprotivili njegovu izboru za biskupa i posebice u odnosu na protivnike Nicejskoga simbola, priskrbila mu je neumoljivo neprijateljstvo arijanaca i filoarijanaca. Unatoč ishodu sabora, uskoro su oni počeli nadvladavati, pa je čak i sam Arije bio rehabilitiran. Usto, imali su na svojoj strani političke razloge samog cara Konstantina, a potom i njegova sina Konstancija II., koji ga je naslijedio na prijestolju. Arijanska kriza, za koju se mislilo da je riješena u Niceji, nastavila se tako kroz više desetljeća, provlačeći Crkvu kroz teške događaje i bolne podjele. Unutar trideset godina, između 336. i 366., Atanazije je pet puta bio prisiljen napustiti svoj grad, provevši sedamnaest godina u progonstvu i trpeći poradi vjere. No za svojih prisilnih izbivanja iz Aleksandrije, ovaj je biskup našao načina da na Zapadu, isprva u Treviru, a potom u Rimu, podrži i proširi nicejsku vjeru ali i ideale monaštva, što ih je u Egiptu primio veliki pustinjak Antun čijem je životnom izboru Atanazije uvijek bio blizak. Kad je konačno bio vraćen u svoj grad, biskup Aleksandrije mogao se posvetiti smirivanju vjerskih prilika i preustrojavanju kršćanskih zajednica. Umro je 2. svibnja 373., a danas taj dan slavimo kao njegov liturgijski spomen. Najslavnije doktrinalno djelo toga aleksandrijskoga biskupa rasprava je O utjelovljenju Riječi, božanskoga Logosa koji je postao tijelom poput nas radi našega spasenja. U tom djelu Atanazije izriče rečenicu koja je s pravom postala slavna: Riječ Božja “postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog; učinio se vidljivim u tijelu kako bismo mi mogli pojmiti nevidljivoga Oca, a on sam podnio je nasilje od strane ljudi kako bismo mi baštinili neraspadljivost”(54,3). Svojim uskrsnućem, doista, Gospodin je učinio da smrt nestane kao da je “slama u vatri”(8,4). Među djelima ovoga velikoga crkvenog oca – koja većim dijelom ostaju vezana uz arijansku krizu – spominjemo četiri pisma što ih je uputio svome prijatelju Serapionu, biskupu Tmuisa, o božanstvu Duha Svetoga, koje je ondje jasno potvrđeno. Usto, tu je i tridesetak “blagdanskih” poslanica što ih je početkom svake godine upućivao egipatskim Crkvama i samostanima određujući datum blagdana Uskrsa, no ponajprije utvrđujući vezu među vjernicima i učvršćujući njihovu vjeru. Atanazije je konačno i autor, kasnije vrlo raširenih, meditativnih tekstova o Psalmima, a posebice i autor djela koje predstavlja svojevrsnu uspješnicu drevne kršćanske književnosti – Života sv. Antuna-, to jest životopisa svetog Antuna opata, napisanog nedugo nakon njegove smrti, dok je biskup Atanazije bio prognan i živio s monasima egipatske pustinje. Atanazije je bio prijatelj velikoga pustinjaka do te mjere da je dobio jednu od dvije ovčje kože što ih je Antun ostavio u nasljedstvo, zajedno s ogrtačem što mu ga je bio darovao sam biskup Aleksandrije. Ovo je djelo ubrzo postalo izuzetno poznato te je vrlo brzo prevedeno na latinski i to čak dvaput, a potom i na razne istočne jezike. Životopis ovog uzornog monaškoga lika, toliko dragog kršćanskoj tradiciji, značajno je pridonio širenju monaštva na Istoku i na Zapadu. Nije slučajno što čitanje toga teksta u Treviru predstavlja središnji dio izvještaja o obraćenju dvojice carskih službenika, o čemu Augustin piše u svojim Ispovijedima (VIII,6,15) poput uvoda u vlastito obraćenje. Uostalom, i sam Atanazije pokazuje da je imao jasnu svijest o utjecaju što ga je na kršćanski svijet mogao imati uzorni lik Antunov. Stoga u zaključku ovoga djela piše: “Činjenica da je posvuda poznat, da mu se svi dive i da ga žele, pa čak i oni koji ga nisu vidjeli, znak je njegove kreposti i njegove duše koja je prijateljica Božja. Doista, ne po spisima ni po svjetovnoj mudrosti niti po kojoj drugoj sposobnosti on je postao poznat, nego samo po svome štovanju Boga. I nitko ne može zanijekati da je to dar Božji. Kako bi se inače moglo čuti u Španjolskoj i u Galiji, u Rimu i u Africi o tom čovjeku koji je živio povučen među brdima, da ga posvuda nije učinio poznatim sam Bog, kao što čini s onima koji mu pripadaju, i kao što je bio od samog početka navijestio Antunu? Pa iako takvi djeluju u tajnosti i žele ostati skriveni, Gospodin ih pokazuje svima kao svjetiljku, da svi koji čuju o njima znaju da je moguće slijedi zapovijedi i skupe hrabrost da krenu putem kreposti”(Život sv. Antuna, 93,5-6). Da, braćo i sestre! Toliko je razloga da budemo zahvalni svetom Atanaziju. Njegov život, kao i život Antunov i životi bezbrojnih drugih svetaca, pokazuje nam da “tko ide prema Bogu ne udaljava se od ljudi, nego im postaje doista blizak”(Deus caritas est, 42). |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Euzebije Cezarejski potiče na otkrivanje Božjih djela u povijesti Draga braćo i sestre, |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 6. lipnja2007. Sv. Ciprijan, uzor odgovornosti u službi i učitelj molitve Draga braćo i sestre, Ciprijan “je bio prvi biskup koji je u Africi zadobio vijenac mučeništva.” Usto, njegova je slava – o čemu svjedoči đakon Poncije, koji je napisao njegov prvi Život – povezana s njegovim književnim djelom i pastoralnim radom kroz trinaest godina od njegova obraćenja do mučeništva (usp. Vita 19,1; 1,1). Rođen u Kartagi u bogatoj poganskoj obitelji, nakon rasipne mladosti, Ciprijan se s 35 godina obraća na kršćanstvo. On sam pripovijeda o svome duhovnome putu: “Dok sam još bio kao u nekoj tamnoj noći – piše on nekoliko mjeseci nakon svoga krštenja – činilo mi se krajnje teškim i mučnim učiniti ono na što me pozivalo Božje milosrđe… Bio sam vezan premnogim greškama svoga prethodnog života i nisam vjerovao da bih se od njih mogao osloboditi. Toliko sam slijedio poroke i pogodovao svojim zlim nagnućima… No potom, uz pomoć preporoditeljske vode, oprana je bijeda moga prethodnoga života; nenadmašivo svjetlo raširilo se mojim srcem; drugo rođenje pretvorilo me u sasvim novo biće. Na čudesan način počela je tada nestajati svaka sumnja… Jasno sam shvatio da je ono što je dotad živjelo u meni bilo zemaljsko, u ropstvu porocima i tijelu, a božansko i nebesko bilo je ono što je Duh Sveti u meni već bio porodio” (Ad Donatum, 3-4). Odmah nakon obraćenja, Ciprijan – ne bez zavisti i otpora – izabran je u svećeničku službu i u biskupsko dostojanstvo. Kroz kratko razdoblje svoga biskupstva suočavao se s prvim progonima određenima nekim carskim ediktom, prvo onim Decijevim (250.), a onda i Valerijanovim (257.-258.). Nakon Decijeva progona naš se biskup morao snažno založiti u obnovi discipline unutar kršćanske zajednice. Mnogi su se vjernici, zapravo, bili odrekli vjere ili nisu održali ispravan stav pred kušnjama. Bili su to takozvani lapsi – to jest “posrnuli” – koji su se živo željeli vratiti u zajednicu. Rasprava o njihovu ponovnu primanju dovela je do podjele kartaških kršćana na lapsiste i rigoriste. Tim teškoćama valja pridodati i tešku kugu koja je potresla Afriku te podigla mučna teološka pitanja kako unutar zajednice, tako i u odnosu prema poganima. Konačno, treba napomenuti i sukob između Ciprijana i rimskog biskupa Stjepana o valjanosti krštenja što su ga poganima podjeljivali krivovjerni kršćani. U tim teškim uvjetima Ciprijan je pokazao izvrsne sposobnosti upravljanja: bio je strog, ali ne nefleksibilan prema lapsima, priznajući im mogućnost oprosta nakon primjerene pokore; pred Rimom je čvrsto branio zdrave predaje afričke Crkve; bio je čovječan i obuhvaćen najistinskijim evanđeoskim duhom dok je poticao kršćane na bratsku pomoć poganima u vrijeme kuge; znao je održati pravu mjeru dok je opominjao vjernike – često prestrašene da će izgubiti život ili zemaljska dobra – da za njih pravi život i prava dobra nisu od ovoga svijeta; bio je neumoljiv u borbi protiv pokvarenih običaja i grijeha koji su razarali moralni život, posebice protiv škrtosti. “Tako je provodio svoje dane – pripovijeda đakon Poncije – kad je po prokonzulovu nalogu nenadano u njegov dom stigao vođa redarstva” (Vita, 15,1). Toga dana sveti je biskup uhićen te je nakon kratka ispitivanja odvažno izdržao mučeništvo usred svoga naroda. Ciprijan je sastavio brojne rasprave i pisma, uvijek vezane uz svoju pastoralnu službu. Ne previše naklon teološkom umovanju, pisao je ponajprije u cilju izgradnje zajednice i dobra ponašanja vjernika. Doista, Crkva je tema koja mu je daleko draža od svega ostaloga. Pritom razlikuje vidljivu Crkvu, onu hijerarhijsku, i nevidljivu Crkvu, onu mističnu, ali i snažno potvrđuje da je Crkva samo jedna, utemeljena na Petru. Neumorno ponavlja da “tko se udalji od Petrove stolice, na kojoj je utemeljena Crkva, zavarava se misli li da ostaje u Crkvi” (De ecclesiae catholicae unitate, 4). Ciprijan dobro zna da “izvan Crkve nema spasenja” (Epistola 4,4 i 73,21), te da “ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za majku” (De ecclesiae catholicae unitate, 4). Značajka koja je neodvojiva od Crkve njezino je jedinstvo, simbolizirano Kristovom haljinom bez šavova (isto, 7): jedinstvo koje svoj temelj nalazi u Petru (isto, 4), a svoje savršeno ostvarenje u Euharistiji (Epistola 63,13). “Postoji samo jedan Bog, samo jedan Krist – opominje Ciprijan – samo jedna je njegova Crkva, samo jedna vjera, samo jedan kršćanski narod, okupljen u čvrstom jedinstvu cementom sloge. A ne može se razdvojiti ono što je po svojoj naravi jedno” (De ecclesiae catholicae unitate, 23). Ne smije se zanemariti, na kraju, ni Ciprijanov nauk o molitvi. On prije svega otkriva da je molitva, poput vjere, kršćaninu darovana s Očenašom. Darovana je u množini, “da tko moli ne bi molio samo za sebe. Naša molitva javna je i zajednička, pa kad molim, ne molimo samo za jednoga, nego za čitav narod, jer s čitavim smo narodom jedno” (De Dominica oratione, 8). Tako osobna i liturgijska molitva ostaju čvrsto međusobno povezane. Njihovo jedinstvo proizlazi iz činjenice da obje odgovaraju na istu Riječ Božju. Kršćanin ne kaže “Oče moj”, već “Oče naš”, pa i u tajnosti zatvorene sobe, jer zna da je na svakom mjestu i u svakoj prilici on član istoga Tijela. “Molim stoga, ljubljena braćo – piše kartaški biskup – kako nas je Bog, Učitelj, naučio. Riječ je o povjerljivoj i intimnoj molitvi kad molimo Boga onim što je njegovo, kad prema njegovim ušima uzdižemo molitvu Kristovu. Neka Otac prepozna riječi svoga Sina dok izgovaramo molitvu: onaj koji prebiva u nutrini duše, neka bude prisutan i u glasu… Kad se moli, potom, valja govoriti i moliti na taj način da se, stegom, održi mir i suzdržanost. Mislimo na to da smo pod pogledom Božjim. Valja se svidjeti božanskim očima bilo stavom tijela, bilo tonom glasa… A kad se sastajemo s braćom i slavimo božanske žrtve s Božjim svećenikom, moramo se spomenuti strahopoštovanja i stege, ne smijemo razbacivati uokolo svoje molitve nesložnim glasovima, niti nasrtati bučnom rječitošću molitve, koja zapravo treba biti prinesena Bogu u smjernosti, jer Bog sluša, ne glas, nego srce (non vocis sed cordis auditor est)” (3-4). U konačnici, Ciprijan se smješta na izvorište one plodne teološko-duhovne predaje koja u “srcu” vidi povlašteno mjesto molitve. Prema Bibliji i Ocima srce je čovjekova nutrina, mjesto gdje prebiva Bog. U njemu se ostvaruje onaj susret u kojem Bog govori čovjeku, a čovjek sluša Boga; čovjek govori Bogu, a Bog sluša čovjeka. A sve to po jedinoj božanskoj Riječi. Upravo u tom smislu, Smaragd, opat Svetog Mihaela u Mosi u prvim godinama devetog stoljeća, odražavajući Ciprijanovu misao, kaže da je molitva “djelo srca, ne usana, jer Bog gleda, ne na riječi, nego na srce molitelja” (Vijenac monahâ, 1). Predragi, usvojimo takvo “srce u stavu slušanja”, o kojemu nam govore Biblija (usp. 1 Kr 3,9) i Oci. To nam je tako potrebno! Samo tako moći ćemo u punini iskusiti da je Bog naš Otac i da je Crkva, sveta Zaručnica Kristova, doista naša Majka. |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 30. svibnja 2007. Draga braćo i sestre, krajem drugog i početkom trećeg stoljeća Tertulijan započinje niz kršćanskih pisaca latinskoga jezika. Njegovo je djelo dalo odlučujuće plodove, koje se nikako ne bi smjelo podcjenjivati. Njegov utjecaj razvija se na više razina: od načina izričaja i preuzimanja klasične kulture, do određivanja zajedničke “kršćanske duše” u svijetu i oblikovanja novih prijedloga za ljudski suživot. Nisu nam poznati točni datumi njegova rođenja i njegove smrti. Znamo, međutim, da je u Kartagi, od roditelja i poganskih učitelja, primio dobro obrazovanje iz retorike, filozofije, prava i povijesti. Obratio se potom na kršćanstvo, privučen – kako se čini – primjerom kršćanskih mučenika. Počeo je objavljivati svoje najpoznatije spise 197. godine. No, pretjerano individualistička potraga za istinom potkrijepljena nemirnim karakterom postupno ga je dovela do toga da napusti zajedništvo s Crkvom. Ipak, originalnost njegove misli, zajedno s upečatljivim izričajem osigurala mu je istaknuto mjesto u drevnoj kršćanskoj književnosti. Osobito su poznati njegovi spisi apologetskog karaktera. Oni otkrivaju dvije glavne nakane: da se odbace teške optužbe što su ih pogani upućivali na račun nove religije, te ona pozitivna i misionarska, da se prenese poruka Evanđelja u dijalogu s kulturom toga doba. Njegovo najpoznatije djelo Apologeticum upozorava na nepravedno ponašanje političkih vlasti prema Crkvi; tumači i brani nauk i običaje kršćana; utvrđuje razlike između nove religije i glavnih struja tadašnje filozofske misli; pokazuje pobjedu Duha, koji se nasilju svojih neprijatelja suprotstavlja krvlju mučenika: “Koliko god ona bila profinjena – piše ovaj Afrikanac – vaša okrutnost ničemu ne služi: naprotiv, našoj zajednici ona je poziv. Svakim zamahom vašeg srpa mi postajemo brojniji: krv je kršćana sjeme! (semen est sanguis christianorum!)” (Apologeticum 50,13). No, Tertulijan, kao svaki dobar apologet, shvaća u isto vrijeme i potrebu pozitivnog prenošenja biti kršćanstva. U tu svrhu rabi spekulativnu metodu da bi oslikao racionalne temelje kršćanske dogme. Produbljuje ih na sustavan način, počevši od opisa “Boga kršćana”: “Onaj kojem se mi klanjamo – svjedoči naš apologet – Bog je jedini”. Nastavlja, služeći se antitezama i karakterističnim paradoksima svoga izričaja: “On je nevidljiv, premda ga se vidi; nedostupan, premda ga je prisutan po milosti; neshvatljiv, premda ga se ljudskim osjetilima može shvatiti; stoga je istinit i velik!” (isto, 17,1-2). Tertulijan, usto, poduzima ogroman korak u razvoju trojstvenoga nauka, suočavajući se s problemom definicije triju božanskih osoba: one se razlikuju “ne po naravi, nego stupnjem; ne po biti, nego formom; ne po moći, nego po specifičnosti jedine biti, jedine moći, jer Bog je jedan” (Adversus Praxeam 2,4). Nije manje važna njegova kristologija: “Mi vjerujemo – piše on – da jedini Bog ima i Sina, svoju Riječ, koji od njega samoga proizlazi, po kojemu je sve stvoreno, i bez kojega ništa nije stvoreno; da je on poslan od Oca u Djevici; da se od nje rodio, čovjek i Bog, Sin čovječji i Sin Božji” (isto, 2,1). Ovaj afrički autor govori i o Duhu Svetomu, dokazujući njegov karakter osobe i božanstva: “Vjerujemo da je, po svome obećanju, Isus Krist poslao po Ocu Duha Svetoga, Parakleta, posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca, u Sina i Duha” (isto, 2,1). Nadalje, u njegovim djelima čitaju se brojni tekstovi o Crkvi (koju Tertulijan uvijek priznaje ‘majkom’, pa i nakon svoga pristajanja uz montanizam), o moralnom životu kršćana, o budućem životu. Njegovi su spisi važni i radi razumijevanja živih pokreta unutar kršćanskih zajednica s obzirom na Blaženu Djevicu Mariju, sakramente euharistije, ženidbe i pomirenja, s obzirom na Petrovo prvenstvo, na molitvu… Na osobiti način ovaj apologet potiče kršćane na nadu koja – prema njegovim spisima – nije samo krepost sama za sebe, nego je način postojanja koji obuzima svaki vid kršćanskoga življenja. Tako je Gospodinovo uskrsnuće predstavljeno kao temelj našeg budućeg uskrsnuća, te označuje osnovni predmet kršćanskoga uzdanja: “Tijelo će uskrsnuti – kategorički izjavljuje Tertulijan – čitavo tijelo, baš tijelo, cjelovito tijelo. Gdjegod se našlo, ono je sačuvano kod Boga, po vjernom posredniku između Boga i ljudi, Isusu Kristu, koji će vratiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu” (De resurrectione carnis 63,1). S ljudskog stanovišta može se bez sumnje govoriti o Tertulijanovoj drami. Prolaskom godina postao je sve zahtjevniji u odnosu na kršćane. Očekivao je od njih da u svim okolnostima, a osobito u progonstvima, zauzmu junački stav. Tvrd u svojim stavovima, nije štedio na teškim kritikama te se neizbježno našao izoliran. Uostalom, i danas su otvorena mnoga pitanja, ne samo o Tertulijanovoj teološkoj i filozofskoj misli, već i o njegovu ponašanju prema političkim institucijama i poganskom društvu, prema antičkoj filozofiji, retorici i općenito prema kulturi njegova doba. No, njegov je utjecaj na kršćanske pisce bio značajan, počevši od Ciprijana koji je poput njega bio iz Afrike, te je često od svojih suradnika tražio: Da magistrum (to jest: “Čitaj mi učitelja”, a taj učitelj bio je Tertulijan). U konačnici, Tertulijan ostaje zanimljiv svjedok prvih vremena Crkve, kad su se kršćani našli u ulozi promicatelja “nove kulture” u bliskom susretu između klasične baštine i evanđeoske poruke. Njegova je ona poznata izjava po kojoj je naša duša “naturaliter kršćanska” (to jest “po naravi kršćanska”; Apologeticum 17,6), gdje on podsjeća na trajan kontinuitet između autentičnih ljudskih vrijednosti i onih kršćanskih. Poznata je i misao preuzeta izravno iz Evanđelja, prema kojoj “kršćanin ne može mrziti čak ni svoje neprijatelje” (usp. Apologeticum37), gdje moralni aspekt odluke vjere zahtijeva “nenasilje” kao životno pravilo: i nema nikoga tko ne bi uočio aktualnost ovoga nauka i u svjetlu gorljive rasprave o religijama. U Tertulijanovim spisima zapravo se mogu još i danas naći mnoge teme s kojima bi se valjalo suočiti. One nas uvode u plodnu nutarnju potragu na koju potičem sve vjernike, kako bi na još uvjerljiviji način znali izreći Pravilo vjere, ono – vratimo li se ponovno Tertulijanu – “prema kojem vjerujemo da postoji samo jedan Bog, i nijedan drugi izvan Stvoritelja svijeta: on sve stvorio iz ničega po svojoj Riječi, rođenoj prije svih stvari” (De praescriptione haereticorum, 13,1). |
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 2. svibnja 2007. Origenov nauk o molitvi i o Crkvi Draga braćo i sestre, u prošloj katehezi posvećenoj Origenu promišljali smo o životu i spisateljskom djelu toga velikoga učitelja iz Aleksandrije, prepoznajući u “trostrukom čitanju” Biblije, što ga je on provodio, pokretačko središte čitavoga njegova djela. Po strani sam ostavio dva vida Origenova nauka – posvetit ću im se danas – koje držim osobito važnim i aktualnim: namjeravam govoriti o njegovu nauku o molitvi i o Crkvi. Zapravo, Origen – autor značajne rasprave O molitvi – neprestano isprepliće svoje egzegetsko i teološko djelo s iskustvima i poticajima koji se odnose na molitvu. Po njegovu mišljenju razumijevanje Svetog pisma zahtijeva ustvari, više negoli studij, bliskost s Kristom i molitvu. On je uvjeren da je povlašteni način upoznavanja Boga ljubav, te da nema istinskoga poznavanja Krista (scientia Christi) ukoliko se ne zaljubi u Njega. U Pismu Grguru Origen preporučuje: “Posveti se čitanju (lectio) božanskih Pisama; s ustrajnošću se tome predaj. Zauzmi se u čitanju (lectio) s nakanom da povjeruješ i da se svidiš Bogu. Ako se za vrijeme čitanja (lectio) nađeš pred zatvorenim vratima, pokucaj i otvorit će ti onaj čuvar o kojemu je Isus rekao: ‘Čuvar će joj otvoriti.’ Predajući se tako božanskome čitanju (lectio divina), s odanošću i nerazorivim pouzdanjem u Bogu traži smisao božanskih Pisama, koji se u njima skriva u velikom opsegu. Ne smiješ se međutim zadovoljiti time da kucaš i tražiš: kako bi shvatio ono što je Božje neophodno ti je potrebna molitva (oratio). Upravo da bi nas njoj približio Spasitelj nam je rekao ne samo: “Tražite i naći ćete”, i “Kucajte i otvorit će vam se”, nego je pridodao: “Tražite i naći ćete” (Ep. Gr. 4). Odmah u oči upada “uloga začetnika” što ju je Origen imao u povijesti božanskoga čitanja (lectio divina). Biskup Ambrozije Milanski – koji će naučiti čitati Pisma iz Origenovih djela – uvodi lectio divina na Zapad, te je prenosi Augustinu u kasnijoj monastičkoj tradiciji. Kao što smo već rekli, najviša razina poznavanja Boga, prema Origenu, izvire iz ljubavi. Kako bi to dokazao on temelji svoje tumačenje na značenju koje ponekad ima glagol poznavati na hebrejskom jeziku, kad ga se rabi za izričaj čina ljudske ljubavi: “Čovjek pozna svoju ženu, a ona zače” (Post 4,1). Tako se daje naslutiti da zajedništvo u ljubavi dovodi do najistinskijeg poznavanja. Kao što su muškarac i žena “dvoje u jednom tijelu”, tako i Bog i vjernik postaju “dvoje u istom duhu.” Na taj način molitva ovog aleksandrijskog učitelja dostiže najviše razine mistike, kao što se to vidi u Homilijama o Pjesmi nad pjesmama. Evo u tom smislu odlomka iz prve Homilije, gdje Origen priznaje: “Često sam – Bog mi je svjedok – osjetio da mi se Zaručnik približava u najvišoj mjeri; potom je neočekivano odlazio, a ja nisam mogao naći ono što sam tražio. Ponovno me obuzima želja za njegovim dolaskom, a on se ponekad vraća, a kad mi se pokazao, dok ga držim u rukama, opet mi bježi. Kad nestane, ponovno se bacam na potragu za njim…” (Hom. Cant. 1,7). U sjećanje se tako vraća ono što je moj prethodnik, kao autentični svjedok, napisao u enciklici Novo millenio ineunte, ondje gdje je vjernicima htio pokazati “kako molitva može napredovati, poput pravog dijaloga ljubavi, sve do točke u kojoj je ljudska osoba u potpunosti u vlasništvu božanskoga Ljubavnika, osjetljiva na dodir Duha, sinovski predana u srce Očevo.” Nadalje je pisao Ivan Pavao II.: “Riječ je o hodu koji je u cijelosti podržavan milošću, koji ipak zahtijeva snažan duhovan napor te poznaje i bolna čišćenja, ali zato dostiže, u najrazličitijim mogućim oblicima, neizrecivu radost što je mistici doživljavaju kao ‘zaručničko jedinstvo'” (br. 33).Dolazimo konačno i do Origenova nauka o Crkvi ili točnije – unutar toga nauka – općem svećeništvu vjernika. Doista, kao što ovaj Aleksandrijac kaže u svojoj devetoj Homiliji o Levitskom zakoniku, “ovaj govor odnosi se na sve nas” (Hom. Lev. 9,1). U istoj Homiliji Origen – govoreći o zabrani datoj Aronu, nakon smrti njegove dvojice sinova, da uđe u Svetinju nad svetinjama “u svako doba” (Lv 16,2) – ovako opominje vjernike: “Iz toga je vidljivo da ako netko ulazi u bilo koje doba u svetište, bez potrebne priprave i ne odjeven svećeničkim haljinama, bez prethodno pripravljenih propisanih prinosa, ne priskrbivši si tako Božju naklonost, umrijet će… Ovaj govor odnosi se na sve nas. On nam nalaže da moramo znati kako pristupiti Božjem oltaru. Ili ne znaš da je i tebi, to jest cijeloj Božjoj Crkvi i narodu vjernika, povjereno svećeništvo? Poslušaj kako Petar govori o vjernicima: ‘rod izabrani’, kaže, ‘kraljevski, svećenički, sveti puk, narod što si ga je Bog stekao.’ Ti dakle imaš svećeništvo jer si ‘svećeničkog roda’ i stoga moraš prinijeti Bogu žrtvu… No, kako bi je mogao dostojno prinijeti, potrebne su ti čiste haljine, različite od uobičajena odijela ostalih ljudi, a potreban ti je i božanski oganj” (ivi). Tako s jedne strane “opasani bokovi” i “svećeničke haljine”, što znači čistoća i poštenje života, a s druge strane “uvijek upaljena svjetiljka”, to jest vjera i poznavanje Pisama, oblikuju nas kao nezaobilazni uvjeti za obavljanje službe općega svećeništva. Tim više to su i uvjeti za obavljanje ministerijalnoga svećeništva. Ovi uvjeti – dostojan način života, a ponajviše prihvaćanje i studij Riječi – predstavljaju pravu “hijerarhiju svetosti” u općem svećeništvu kršćana. Na vrhuncu toga hoda savršenstva Origen smješta mučeništvo. I dalje u devetoj Homiliji o Levitskom zakoniku on podsjeća na “oganj paljenice”, to jest na vjeru i poznavanje Pisama, koji se nikad ne smije ugasiti na oltaru onoga koji vrši svećeničku službu. Potom dodaje: “No svatko od nas u sebi ima” ne samo oganj, nego “i paljenicu, te od svoje paljenica potpaljuje oltar, da tako zauvijek izgara. Ja, ako se odreknem svega što posjedujem i uzmem svoj križ te slijedim Krista, prinosim svoju paljenicu na oltaru Božjem; a ako predam svoje tijelo da izgori, imajući ljubav, te postignem slavu mučeništva, prinosim svoju paljenicu na Božjem oltaru” (Hom. Lev. 9,9). Ovaj neiscrpni hod savršenstva “odnosi se na sve nas”, dok god je “pogled našega srca” usmjeren na motrenje Mudrosti i Istine, koja je Isus Krist. Propovijedajući o Isusovu govoru u Nazaretu – kad su “oči sviju u sinagogi bile uprte u njega” (Lk 4,16-30) – Origen kao da se obraća upravo nama: “I danas, želite li to, u ovoj zajednici vaše oči mogu biti uprte u Spasitelja. Dosta, kad upraviš svoj najdublji pogled srca prema motrenju Mudrosti, Istine i jedinoga Sina Božjega, tada će tvoje oči vidjeti Boga. Sretne li zajednice, one o kojoj Sveto pismo svjedoči da su oči sviju bile uprte u njega! Koliko li žudim da ova zajednica primi slično svjedočanstvo, da oči sviju, nekrštenih i vjernika, žena, muškaraca i djece, ne tjelesne, nego oči duše, gledaju Isusa!… U nas je utisnuto svjetlo tvoga lica, o Gospodine, čija su slava i moć u vijeke vjekova. Amen!” (Hom. Lc. 32,6). |
|
|
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 25. travnja 2007. Origen, veliki učitelj razumijevanja Svetog pismaDraga braćo i sestre! Origen iz Aleksandrije ubraja se među najveće pisce koji su se pojavili u Crkvi kroz čitavu njezinu povijest. On preuzima Klementovu baštinu te je prenosi prema budućnosti na sasvim novi način, što je značajno unaprijedilo razvoj kršćanske misli. Bio je pravi “učitelj”, a tako su ga se uz nostalgiju i duboke osjećaje prisjećali njegovi učenici. Nije bio samo izvrstan teolog, nego i uzoran svjedok nauka što ga je prenosio. “Poučavao je”, kaže njegov biograf Euzebije Cezarejski, “da život mora točno odgovarati riječi, a upravo je to potaklo mnoge da ga, uz pomoć Božje milosti, slijede” (Hist. Eccl. 6,3,7). Čitav njegov život bio je prožet neprekidnom čežnjom za mučeništvom. Imao je sedamnaest godina kad je, u desetoj godini vlasti cara Septimija Severa, u Aleksandriji izbio progon kršćana. Klement je napustio grad, a Origenov otac, Leonij, bačen je u zatvor. Njegov je sin gorljivo želio mučeništvo, no tu svoju želji nije mogao ostvariti. Tada je pisao ocu potičući ga da se ne susteže pružiti najviše svjedočanstvo vjere. A kad je Leonidiju odrubljena glava, mladi Origen osjetio je da mora prihvatiti njegov život kao uzor. Četrdeset godina kasnije, dok je propovijedao u Cezareji, izrekao je ispovijest: “Ništa mi ne koristi što sam imao oca mučenika, ako sam ne živim dobro i tako nisam na čast svome rodu, to jest mučeništvu svoga oca i svjedočanstvu koje ga je u Kristu uzvisilo” (Hom. Ez. 4,8). U jednoj od sljedećih propovijedi – kad se već činilo da je, zahvaljujući tolerantnosti cara Filipa Arapina, smanjena mogućnost svjedočanstva vjere u krvi – Origen izjavljuje: “Kad bi mi Bog dozvolio da budem opran svojom krvlju, te tako primim drugo krštenje prihvativši smrt za Krista, siguran bih otišao s ovoga svijeta… No blaženi su oni koji takvo što zasluže” (Hom. Iud. 7,12). Ovi izričaji otkrivaju svu Origenovu nostalgiju za krštenjem krvlju. Konačno je ta neodoljiva žudnja, bar djelomično, ostvarena. U vrijeme Decijava progonstva, 250. godine, Origen je uhićen i okrutno mučen. Podlegavši podnesenim mučenjima, umro je koju godinu kasnije, ne napunivši sedamdeset godina. Spomenuli smo ono “zančajno unaprijeđenje” što ga je Origen proveo u povijesti teologije. No, u čemu se sastoji to “unaprijeđenje” tako dubokih posljedica? Ono zapravo odgovara utemeljenju teologije u tumačenju Svetog pisma, ili još bolje rečeno, savršenoj simbiozi između teologije i egzegeze. Doista, vlastitost Origenova nauka čini se da je upravo u trajnom pozivu da se od slova krene prema duhu Pisma, napredujući tako u poznavanju Boga. Taj “alegorizam”, napisao je von Balthasar, točno odgovara “razvoju kršćanske dogme što su ga proveli crkveni naučitelji”, koji su – na ovaj ili onaj način – prihvatili Origenovu “lekciju.” Tako se tradicija i učiteljstvo, temelj i jamstvo teološkoga istraživanja, počinju oblikovati kao “Sveto pismo na djelu” (usp. Origene: il mondo, Cristo e la Chiesa, tr. it., Milano 1972, p. 43). Možemo stoga potvrditi da je središte ogromnog Origenova pisanog djela njegovo “trostruko čitanje” Biblije. No, prije no što opišemo to “čitanje” valja baciti opći pogled na spise ovog Aleksandrijca. Sveti Jeronim u svojoj Epistoli 33 nabraja naslove Origenovih 320 knjiga i 310 homilija. Nažalost, najveći dio toga djela izgubljen je, ali i ono malo što je ostalo čini ga najplodnijim autorom prva tri kršćanska stoljeća. Područje njegova zanimanja širi se od egzegeze prema dogmi, filozofiji, apologetici, asketici i mistici. Jezgra koja nadahnjuje to djelo, kako rekosmo, trostruko je čitanje Svetog pisma što ga je Origen razvio tijekom svoga života. Ovim izričajem želimo označiti tri najvažnija načina – koji nisu međusobno susljedni, nego se često isprepliću – uz pomoć kojih se Origen posvećivao proučavanju Pisma. On je ponajprije čitao Bibliju s nakanom da dođe do najsigurnijeg mogućeg teksta i ponudi njegovu vjerodostojnu inačicu. U tu se svrhu služio tekstom koji je u šest paralelnih stupaca, s lijeva na desno, sadržavao: hebrejski tekst pisan hebrejskim pismom, hebrejski tekst transliteriran grčkim alfabetom, te četiri prijevoda teksta na grčki jezik. Odatle grčki naziv Heksapla nadjenut toj gorostasnoj sinopsi. Origen je potom sustavno čitao Bibliju prateći je svojim slavnim Komentarima. Oni vjerno prenose tumačenja što ga je taj učitelj davao u školi, kao u Aleksandriji, tako i u Cezareji. Origen slijedi tekst gotovo redak po redak, potankim, vrlo opširnim i dubokim tumačenjima, s bilješkama filozofskog i doktrinalnog sadržaja, uz gotovo uvijek izričito podsjećanje na različita značenja Svetoga pisma. Konačno, i prije svoga svećeničkoga ređenja, Origen se osobito posvetio propovijedanju Biblije, prilagođujući se raznovrsnom slušateljstvu. U svakom slučaju, i u njegovim se homilijama prepoznaje učitelj, sav posvećen sustavnom tumačenju perikope o kojoj je riječ, razdijeljene u susljedne retke. I u homilijama Origen koristi svaku priliku kako bi podsjetio na različita značenja Pisma, prateći u tom smjeru hod rasta vjere: od doslovnog smisla, preko moralnog tumačenja, vjernici moraju stići do najdubljeg duhovnog značenja. Naznaka takva tumačenja vidi se primjerice u devetoj Homiliji o Knjizi Brojeva, gdje Origen uspoređuje Pismo s orasima: “Takav je nauk Zakona i Proroka u školi Kristovoj”, kaže ovaj homiletičar; “doslovni mu je smisao gorak, poput kore; potom ćeš stići do ljuske, to jest moralnoga nauka; a na kraju ćeš naći otajstva na kojima se hrane duše svetih u sadašnjem i budućem životu” (Hom. Num. 9,7). Upravo tim putem Origen počinje učinkovito promicati “kršćansko čitanje” Staroga zavjeta, briljantno suzbijajući izazove krivovjeraca – ponajprije gnostika i Marcijonovih sljedbenika – koji su međusobno suprotstavljali dva Zavjeta sve do odbacivanja Starog zavjeta. U tom smislu, u istoj Homiliji o Knjizi Brojeva, naš Aleksandrijac izjavljuje: “Ja ne nazivam Zakon ‘Starim zavjetom’, ako ga u Duhu razumijem. Zakon postaje ‘Stari zavjet’ samo onima koji ga žele tjelesno shvatiti’, to jest zaustaviti se na samom slovu teksta. No “za nas, koji ga razumijemo i primjenjujemo u Duhu i u smislu Evanđelja, Zakon je uvijek nov, a dva su Zavjeta za nas jedan novi Zavjet, ne zbog svoga vremenskoga nastanka, već zbog novosti njegova značenja. S druge strane, za grešnika i za one koji ne poštuju savez ljubavi, i Evanđelja zastarijevaju” (Hom. Num. 9,4). Pozivam vas – i time zaključujem – da prihvatite u svome srcu nauk ovoga velikog učitelja vjere. On nas svojim zanosom podsjeća da se, u molitvenom čitanju Svetog pisma i u dosljednom načinu života, Crkva uvijek obnavlja i pomlađuje. Božja Riječ, koja nikad ne stari, niti se ikad iscrpljuje, povlašteno je sredstvo koje vodi tome cilju. Doista, Božja Riječ, djelovanjem Duha Svetoga, vodi nas uvijek iznova prema svoj istini (usp. Benedikt XVI., Ai partecipanti al Congresso Internazionale per il XL anniversario della Costituzione dogmatica “Dei Verbum”, u: Insegnamenti, vol. I, 2005., str. 552-553). |
|
|
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Klement Aleksandrijski – poklisar dijaloga između vjere i kulture Draga braćo i sestre! |
Propovijed
Zavodljivi znakovi
33. nedjelja kroz godinu – C Isusova pouka u današnjem evanđeoskom odlomku bila je motivirana komentarima ljudi koji su se divili ljepoti hrama i zavjetnih hramskih darova. Isus, svjestan da su ovi ljudi podlegli prividnom dojmu, poučava svoje učenike da se ne daju zavesti izvanjskim… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »