31. nedjelja kroz godinu – A
Dok je Isus bio sa svojim učenicima prije dvije tisuće godina u tjelesnom obličju na zemlji, mogao je izreći riječi koje su nam naviještene: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ No sada kad njega nema među nama u zemaljskom obličju, postavlja se pitanje vrijede li još uvijek ove njegove riječi, to jest, ako vrijede, onda na koji način i u kojem opsegu vrijede danas nakon toliko vremena i toliko društvenih i drugih promjena među ljudima. Danas u vremenu znanja i tehnologija, može li još uvijek značiti njegova riječ da nam je samo on učitelj, a mi svi braća jedni drugima? Osim toga vrlo je zanimljivo pitanje, što danas u suvremenom svijetu u kojem su razvijene znanosti i znanja, instituti i sveučilišta, znači govoriti o njegovu učiteljstvu među ljudima?
Odgovoriti na ova pitanja možemo polazeći samo od nauka i stava njegove zajednice kojoj je on povjerio svoj nauk. Valja vidjeti što je zajednica onih koji su bili svjedoci ovih riječi vjerovala kada je iz naraštaja u naraštaj prenosila njegove riječi propovijedajući ih drugima. Njegovi učenici na čelu s apostolima bili su uvjereni da se ove riječi nisu ticale samo nekolicine njih, već da vrijede za Crkvu do konca vremena, što znači i do danas. Doista bili su uvjereni da je jedini i jedinstveni učitelj Crkve i u Crkvi samo on – Krist Gospodin. Crkva stoji na njegovu vječnom i neopozivom nauku koji donosi slobodu i spasenje svim ljudima, te je ujedno taj nauk temelj i jamstvo života vječnoga. Štoviše, njegovi učenici i Crkva koja je čitala i naviještala njegove riječi bili su uvjerenja da je on Učitelj cijeloga čovječanstva, jer njegov nauk je bio neprolazni nauk spasenja za sva vremena i za sve ljude koji traže istinski život.
Na početku svoga javnoga djelovanja Isus se susreo s potrebama svoga naroda koji je od njega imao određena očekivanja, te mu je i upravljao svoje vapaje i iznosio potrebe. Sveti Matej govori o mnoštvu koje je pošlo za njim i koje je od njega očekivalo riječ utjehe, poticaja i razumijevanja. Pun samilosti i sućuti nije se mogao oglušiti na sve što je vidio i čuo, no isto tako nije htio davati lažnu nadu i kriva rješenja svima onima koji su iskreno tražili od njega odgovore dok su slušali njegove božanske nagovore. Zato on nije htio niti povlađivati niti se dodvoravati ljudima koji su ga slušali, već je realno iznosio svoju viziju, svjestan stvarnosti života u kojoj su živjeli oni koji su se okupili slušati ga, kao i narod u cjelini.
Isusova pouka o dvije zapovijedi ljubavi je doista neiscrpna i nadvremenita, te svakim novim razmišljanjem u njoj se otkriva nova dubina i poruka. Upravo time ono se diže iznad ljudske banalnosti na koje čovjeka može svesti eventualno promišljanje bez osobitog truda i napora. Jer svatko će se složiti da se radi o jednoj vrlo važnoj općeljudskoj temi koja bi se po sebi mogla smatrati i vrlo razumljivom, što bi mnogima bio povod da ne traže dublje razumijevanje. I doista, nema čovjeka koji neće ustvrditi da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. U tom duhu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji u Evanđelju reče da o zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“, čime je istaknuo njezinu neizmjernu važnost. No ako je ljubav samorazumljiva, te ako svi znaju što je ljubav i trude se ljubiti i živjeti po ljubavi koja je najvažnija stvarnost ljudskog života, onda je veliko pitanje zašto je Isus rekao da je riječ o zapovijedima. Zašto nam on mora zapovijedati nešto što je tako jasno i razumljivo, te sukladno biti i smislu naše naravi?
Središnji događaj i poruka današnjeg evanđeoskog odlomka vezana je uz pitanje oko zakonitosti plaćanja poreza caru koje su farizeji postavili Isusu. Znamo kako je Isus na ovaj upit odgovorio na izuzetan način, služeći se poreznim novčićem i konačnom poukom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ No u ovom događaju vrlo je zanimljiva pozadina koju bi trebalo bolje propitati da se jasnije razumiju okolnosti ovog događaja, te također i odlučnost i snaga Isusova odgovora. Sveti Matej opisujući ovaj događaj napominje kako je svemu prethodilo vijećanje farizeja koji su smišljali kako da Isusa uhvate u riječi. No njihove nakane nisu bile nepoznate Isusu, pa ih je onda, ‘znajući njihovu opakost’, najprije raskrinkao i prekorio govoreći: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Kako vidimo, htio je biti potpuno iskren i ne praviti se da ne zna što oni smjeraju i planiraju. Htio im je odmah pokazati da svi znaju na čemu su: on im je pokazao da zna njihove namjere, a oni su trebali shvatiti da njihova dvoličnost i gluma kod njega ne prolazi. Njihove laskave i neiskrene riječi „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ nisu ga mogle zavarati, pa je zato prije odgovora najprije odlučio raskrinkati njihovu prijetvornost.
U prispodobi koju danas čitamo Isus nam stavlja pred oči lik jednog neobičnog kralja koji je slika samoga Boga. Doista, on sam reče: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome.“ Time što ovom prispodobom priča istinu o kraljevstvu nebeskome, jasno je da je likom kralj htio prispodobiti lik Oca nebeskoga, istinskoga kralja koji je svome Sinu pripremao svadbu na zemlji. Dok s jedne strane ima vrlo logičnih i uobičajenih stvari, s druge pak strane ovaj kralj je i neobičan. Cilj mu je, naime, da okupi uzvanike na svadbu i da napuni dvoranu, te u nekoliko navrata šalje svoje sluge da pozovu i prikupe uzvanike sve dok nije uspio u svome naumu. No unatoč takvome planu i naumu, dogodilo se da je jednoga od uzvanika koji se u odzvao u drugome valu na gozbu, ipak isključuje jer nije bio primjereno odjeven za svadbu. Jer s pravom je ljut na one prve uzvanike koji odbijaju poziv na svadbu, ali čudno da nije imao razumijevanja za ovoga čovjeka koji se ipak odazvao njegovu pozivu. Ako je imao razloga kazniti uzvanike koji su uhvatili njegove sluge, zlostavljali ih i ubili, postavlja se pitanje nije li mogao imati razumijevanja za ovoga čovjeka koji je ipak došao na svadbu, umjesto da ga izbaci u tamu svezana i ponižena.
Propitujući stanje svoga naroda, te povijesne odnose i ponašanje naroda prema Bogu i njegovoj riječi, Isus će ispričati prispodobu o zlim vinogradarima. To su oni vinogradari koji je gospodar postavio da čuvaju vinograd, a oni su ga uzurpirali i uskratili su davati gospodaru od njegova uroda. Primjenjujući ovu prispodobu na duhovno stanje u narodu, Isus je htio ukazati poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim neprimjereni odnos prema Bogu i njegovu planu. Isto tako im je naznačio da će oni trebati platiti cijenu svega što su činili, a to je da će ‘oduzeti od njih kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove’. Isus im je jasno dao do znanja da Bog neće dopustiti da propadne njegov plan, ni tolika uložena ljubav u spas čovječanstva, izražena slikom vinograda i skrbi oko njega.
U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.
Isusova prispodoba o gospodaru i radnicima u vinogradu koji dolaze u različitim trenutcima dana vrlo je izazovna, te porukom može biti primjenjiva i na naše vrijeme. Zanimljivo je nadasve da je tom prispodobom Isus htio prispodobiti kraljevstvo nebesko, te dobrotu Oca nebeskoga koji do posljednjeg trenutka iščekuje obraćenje, to jest odlazi na trgove i ulice ‘tražiti radnike za svoj vinograd’, ali ona se može primijeniti i na izgradnju naših zemaljskih odnosa, jer je Isus među nas donio nauk svoga kraljevstva. I ako je njegova želja da to kraljevstvo zaživi među nama, onda i ova prispodoba ne priča samo o ostvarenju kraljevstva nebeskoga u vječnosti, već treba i nama danas biti vodilja kako uz pomoć kraljevstva nebeskoga izgrađivati ovo naše zemaljsko. Nedvojbeno je da je Isus dao smjernice i želi da svoje društvo i odnose izgrađujemo nadnaravnim odnosima, to jest htio je da u naše zemaljsko kraljevstvo ugrađujemo ono nebesko, čime ga istinski činimo čvrstim i stabilnim.