3. kroz godinu – A

Nakon što je Ivan Krstitelj bio zatočen u Herodovoj tamnici, Isus se vratio iz Judeje u Galileju, kako nam danas u Evanđelju svjedoči sveti Matej. No s povratkom uslijedila je još jedna odluka, a ta je da napusti Nazaret, mjesto u kojem je proveo svoje djetinjstvo i mladost, a nastani se u Kafarnaumu, ribarskom gradiću na obali Galilejskoga jezera. Možda bismo danas, sudeći po svome ponašanju, odlukama i motivacijama, mogli zaključiti da se on nastanio u Kafarnaumu jer se zasitio života u Nazaretu, najzabitijem selu u Galileji, te da je odlučio okušati se u većem mjestu koje bi mu pružilo više mogućnosti za ostvarenje. Jer danas mnogi ljudi odlaze u grad kako bi se imali više mogućnosti za bolje ostvarenje vlastitih ambicija, želja i potreba. Nekima je čak to pitanje i pomodarstva, a ne potrebe, jer jednostavno ne žele živjeti na selu, bez obzira što takav život ima i svojih životnih prednosti. Svakako mnogo je ljudskih izgovora zbog kojih mnogi pojedinci žrtvuju i obiteljski život i vrednote, samo da se maknu sa sela i dokopaju grada.

Doista, mnogima je pitanje grada pitanje prestiža i ugodnijeg i lagodnijeg života. Svi radije volimo kositi travnjak i šišati živicu, nego kositi travu i kopati njivu. Ljepše je i draže imati u stanu kućne ljubimce, o njima se brinuti i hraniti ih, nego biti na selu i imati neku od korisnih domaćih životinja. Osim toga, kada se negdje ode u grad, ode se u anonimnost vlastitoga stana i života. Mnogi to dožive i kao bijeg od male sredine u kojoj svatko sve zna, pa onda tu mogu živjeti kako ih volja, jer ih nitko ne zna, te stoga nije čudo da je u našim gradovima mnogo tog skrivenoga, a opet javnog nemorala, takozvanih divljih brakova, suživota s partnerima istoga ili različitoga spola po nekom modernom ključu.

2. nedjelja kroz godinu – A

Danas druge nedjelje kroz godinu, nakon nedjelje Krštenja Gospodinova razmišljamo o početku Isusova javnog djelovanja, to jest o njegovim prvim danima nakon krštenja. Sveti Ivan je u svome Evanđelju opisao taj događaj koji se zbio na Jordanu, na mjestu gdje je Isus bio kršten, a kuda je nedugo nakon svoga krštenja prolazio. Kad ga je spazio sveti Ivan Krstitelj, koji je stajao s dvojicom svojih učenika, odmah je prokomentirao ukazujući im na Isusa govoreći: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Neupućenu slušatelju, pa čak i njegovim učenicima, ove riječi zvučale su vrlo zagonetno, te je Ivan imao potrebu dodatno protumačiti što je mislio kad je to rekao, kako bi naposljetku izgovorio veliku istinu koja mu je u duhu bila objavljena: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: `Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.` I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”

No ovaj događaj, kako bismo bolje upoznali njegove značenje i one početne Krstiteljeve riječi, valja proširiti stavljajući u ispravan kontekst. Dakle, dok je sveti Ivan Krstitelj vršio svoje poslanje naviještanja obraćenja, Evanđelisti izviještaju da je među onima koji su dolazili bilo različitih profila ljudi, od običnih do uglednih, od carinika i vojnika, do farizeja i saduceja. Osim toga, što je još presudnije, ti isti ljudi razlikovali su se u svojim nakanama i ciljevima, a nadasve u očekivanjima. Svih njih je živo zanimalo tko je Ivan, jer je očito da su nešto očekivali od njega. Nije stoga slučajno da su mu slali glasnike s pitanjem: ‘Tko si?’ Takva pitanja su postavljali misleći je li on Mesija koji ima doći, što je on svaki put odlučno nijekao: ‘Ja nisam Mesija!’

Krštenje Gospodinovo

Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinova kojim se završava božićni liturgijski ciklus. Ovaj blagdan koji je spomen početka Isusova javnog djelovanja kruna je razmatranja otajstva Sina Božjega koji dolazi u tišini i skrovitosti, u poniznosti i jednostavnosti, premda ne potpunoj. Jer već dok je došao u posvemašnjem siromaštvu i skromnosti betlehemske špilje i jasala, ipak njegova slava nije bila do kraja skrivena svim ljudima, već se počela objavljivati na zemlji onima koji su bili čista srca i iskreni tražitelji Božji, kao što su bili pastiri, mudraci, starac Šimun i proročica Ana, i vjerojatno još mnogi drugi. Ali ipak njegova je slava i njegovo otajstvo je ostalo skriveno, jer on još nije počeo pokazivati zašto je došao, niti je naizvana ičim ukazivao na svoju božansku veličinu. U tom smislu događaj njegova krštenja predstavlja prekretnicu s obzirom da je to trenutak kada on počinje objavljivati svijetu svoje bogosinovstvo i svoje božansko poslanje.

Tako nam danas evanđelist sveti Matej opisa taj događaj i njegov dolazak pred Ivana Krstitelja na Jordanu s namjerom da se dadne krstiti. Ivan je, naravno, svjestan tko je došao pred njega, htio taj zahtjev pod svaku cijenu odbiti, no Isus je bio uporan, te Ivanu nije preostalo drugo nego izvršiti to što Isus traži: „Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu popusti.“

Bogojavljenje – Tri kralja

Današnjom svetkovinom Božićni ciklus liturgijskih slavlja dolazi k svome vrhuncu. Božji Sin koji se rodio u Betlehemu još od kolijevke – jaslica započeo je svoje objavljivanje. Ne samo da je svojim sjajem obasjao Mariju i Josipa, već se taj krug postupno širio i na sve kojima je bilo očitovano otajstvo Božje ljubavi prema svom narodu. Tako su se među prvim svjedocima u Betlehemu našli pastiri koji su mu se došli pokloniti, te potom i drugima navijestiti što su vidjeli i čuli o djetetu Isusu. Međutim, božićno čudo Božjega očitovanja tu ne staje. Njegova slava koja po njegovu Sinu silazi na zemlju ne ostaje, kako vidimo, skrivena, ali isto tako ne ostaje niti zatvorena samo za mali krug ljudi, pa niti samo za izraelski narod. Božja slava koja se spušta na zemlju događaj je koji se tiče svih ljudi i svakoga čovjeka. Zato je Bog učinio da se ovo otajstvo počne objavljivati već od tada i izvan granica izabranoga naroda svim ljudima dobre volje.

Među ljude dobre volje svakako se ubrajaju trojica mudraca s Istoka kojima se na čudesan način objavila slava Božja, te su imali potrebu potražiti novorođenoga kralja i pokloniti mu se. Njihova gesta je bila predokus i nagovještaja ostvarenja proročanske vizije proroka Izaije koji je, kako smo čuli u prvome čitanju, promatrao slavu Božju kako dolazi na Sion i na cijeli Božji naroda. Riječ je, međutim, o slavi koja ne svijetli samo Izraelu, koji je zajedno sa svim drugim narodima upao u tminu i mrklinu, već Božja slava obasjava sve naroda koji dolaze k Bogu jer žele i sami koračati u toj svjetlosti i sjaju. Trojica kraljeva – mudraca su početak ispunjenja tog proročanstva da će mnogi narodi i kraljevi doći k Bogu noseći

Svetkovina presvete Bogorodice Marije

Po prirodnom daru koji je Bog usadio u ljudska bića, majka je biće koje potpuno živi za drugoga, to jest za svoju djecu na osobit način. Ona je biće koje prima dar života, ali ga ne zadržava za sebe, već ga dijeli dalje. Njezina je uloga toliko uzvišena i časna kada se zna taj dar života koji ona prima u zajedništvu sa svojim suprugom nije običan, dar, već je to neobičan i neizmjeran dar koji svoje korijene ima u samome Bogu.

Važnost majčinstva

Po njemu majka postaje primateljica i prenositeljica života. Otvorena je, dakle, kao primateljica dara, ali je i spremna velikodušno njime raspolagati i širiti život. Prenoseći život dalje, produžuje otajstvo koje je povjereno postajući i njegova čuvateljica. A otajstvo života koje prima nju posebno duboko obilježava. Jer po tom otajstvu ona od žene postaje majkom. Tako je majka u svojoj biti upravo to što ostvaruje u odnosu sa svojim djetetom. Da nije djeteta, ona ne bi bila majka, dakle, ne bi stekla novu dimenziju života u koju je ušla majčinskim odnosom.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Dok u Božićnoj osmini Crkva razmatra otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, izdvaja i jedan dan kako bi slavila blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, ističući tako koliko joj je stalo di ljudske obitelji i do njezina zdravog života. Štoviše, ustrajno naglašava kako ljudska obitelj ima svoj uzor u Svetoj obitelji koja ima izovor u nebeskoj ‘obitelji’ Presvetoga Trojstva. Po tome Sveta obitelj postaje model i nadahnuće oblikovanja kako u cjelini obiteljskoga života, tako i u pojedinim životnim sadržajima koji se tiču same obitelji. A o Svetoj obitelji i njihovu životu učimo najbolje iz evanđeoskih događaja koje su nam zapisali Evanđelisti opisujući povijest spasenja, dok iz cjeline svetopisamskog nauka učimo i uočavamo koji je bio Božji plan kada je stvarao čovjeka i određujući da mu obitelj bude vjerodostojno mjesto življenja. Štoviše, i u samom Evanđelju vidimo da Bog skrbi o Svetoj obitelji na vrlo konkretan način dajući svetome Josipu jasne i neprocjenjivo važne upute u konkretnim situacijama. Doista, da je se Sveta obitelj našla u pogibelji, Josipu je to dojavio anđeo Gospodnji, koji mu je ujedno rekao što mu je činiti: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“

Josip štiti dijete i majku njegovu

Anđelova uputa Josipu je više nego jasna. Josip treba uzeti u svoju zaštitu Isusa i Mariju, te sve učiniti da izbjegnu pogibelj koja se nadvila nad dijete Isusa. I Josip to revno i odgovorno čini slušajući anđelove upute i razmišljajući o Božjem planu kojemu postaje suradnikom izlažući i samoga sebe za Isusa i Mariju. Isto vrijedi i kada se treba vratiti iz Egipta, Josip će pratiti upute, no i sam će razmišljati i paziti da dijete bude potpuno sigurno i zaštićeno.

Premda je Sunca konstanta našeg
svijeta i svemira, svakog jutra kad se
pojavi na obzorju kažemo da se rađa.
No ono samo pokazuje svoju slavu
svakoga dana iznova na nekom
drugom području i dijelu svijeta.
Tako je i Krist vječno Sunce Božje
nazvan mladim Suncem s visine,
jer se odlučio zasjati ljudima
puninom svoga sjaja u jednom
trenutku ljudske povijesti.
Tako se za ljude rodio novi Dan,
jer im se rodilo Sunce Božje
koje nema zalaska, kako bi
i njihova povijest bila svijetla,
bez sjena i tmina, obasjana
Suncem koje ne gubi svoj sjaj.
A jer se utjelovio u krilu Djevice,
i rodio kao čovjek u ljudskoj naravi,
svojim biće je zasvijetlio čovjeku
koji s njime može živjeti svoju
svijetlu stranu povijesti
dok ne dođe do vječnosti
gdje će mu neizrecivo Božje
Sunce svijetli punim sjajem.

Božić – danja misa

Dok smo u liturgiji Božićne noći slavili Božji silazak među ljude i njegove sveto rođenje, danas nas Božja riječ poziva da još dublje i iz nove perspektive razmišljamo o Božićnom otajstvu. Nakon početnog trenutka djetinje radosti pred božanskim Djetetom, pred Sinom Božjim koji je postao i pravi čovjek u krilu Presvete Djevice, danas je trenutak za novi korak. Danas je trenutak za dublje promišljanje i za nove upite, danas je prigoda za daljnji hod u slavlju božićnoga otajstva. Sin Božji je došao među nas ne samo radi toga da on postane čovjekom, već da nas učini djecom Božjom. No i osim toga ne možemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo se po njegovu rođenju rodili i mi za novi život, već da hoće da rastemo pred Bogom kao djeca njegova. Želja mu je da idemo korak dalje i da se učimo hoditi ovim svijetom kao njegova djeca svjedočeći milosno obilje koje nam je priskrbila njegova dobrota.

Zato danas razmišljamo o snazi učinaka Kristova rođenja za nas, jer ne možemo ostati nijemi pred činjenicom da se vječna Očeva Riječ učinila nijemim djetetom koje uči naš ljudski jezik. Ne možemo ostati nepomični da se Bog pomakao iz svoje vječnosti i sišao k nama. Ta činjenica od nas zahtijeva da mi sami učimo Božji jezik i da se mi pokrećemo i hodimo prema Bogu živomu i životu vječnomu. Božić je događaj koji se širi od Isusovih jaslica i zahvaća svu ljudsku stvarnost.

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći osjeća se kao neka napetost i neizvjesnost poradi toga što su ćuti ispunjenje nečega čemu je ljudski rod i svaki čovjek u dubini bića težio. Jer otajstvo rođenja Sina Božjega koje slavimo u ovoj svetoj noći, otajstvo je koje je toliko očekivano. Jer nema toga tko ne ćuti potrebu za Bogom u svome životu, pa i onaj tko od njega bježi ili mu se suprotstavlja. Jer i onaj tko u tami hodi, upravo on želi svjetlo, a onaj tko se smrzava u studeni ljudske hladnoće, želi toplinu kojom će dušu ogrijati, a onaj tko se zamorio hoda pod bremenom nevolja, želi odmora i onaj tko se izmučio u ropstvu želi oslobođenje. Ako itko žeđa za spasenjem i spasiteljem, onaj je tko je postao žrtvom grijeha. Doista, nitko ne želi život toliko kao onaj komu se smrt približila, pa se želi izvući iz njezina zagrljaja i nitko svjetlo kao onaj tko je u tami, niti itko slobodu kao onaj tko je u ropstvu.

O tome svjedoči i proročanski navještaj proroka Izaije koji govori o narodu koji hodi u tmini, koji obitava mrkli kraj smrti, o narodu koji nosi teški jaram ropstva i muči se u neslobodi svoje povijesti. I starozavjetni Božji narod slika je svakoga naroda koji traži oslobođenje, koji vapi za svjetlom, koji žeđa za životom. A sve to što čovjek i narod žeđa, ne može sam sebi dati, već čeka da mu to Bog gospodar povijesti podari i da on s visine zahvati u ljudsku povijest i svaki život, da ga preobrazi i učvrsti svojom moću i ljubavlju. Zato i mi kršćani dok sa svim ljudima iščekujemo ostvarenje univerzalnih vrednota i vjernosti, ipak mi jasno znamo da ne iščekujemo da se dogodi nešto, već da dođe netko. Iščekujemo da dođe sam Bog, jer se ništa oko nas ni za nas neće dogoditi samo od sebe, već samo snagom Boga živoga i njegove ljubavi.

4. nedjelja došašća – A

U postupnom hodu kroz liturgiju došašća i Božju riječ koja nas je približavala otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, došli smo do 4. nedjelje došašća koja predstavlja posljednji veliki korak priprave za svetkovinu rođenja Sina Božjega. Kao ključna osoba koju nam današnje bogoštovlje nudi za razmišljanje,  iz tišine i skromnosti izranja sveti Josip, zaručnik i muž presvete Djevice Marije. No osim što je bio čovjek u svetom zajedništvu s Marijom, njegova svetost je došla bila na kušnju, te ju je morao pokazati u vrlo konkretnim i jako zahtjevnim stvarima. Taj trenutak kušnje bio je onaj kada je otkrio da je njegova zaručnica Marija trudna, te je trebao nadići sve bolne osjećaje koji su pratili tu spoznaju. Štoviše, morao je zatomiti i moguću vlastitu povrijeđenost, jer je njega taj događaj sigurno morao povrijediti do srži.

Možda bi netko mogao reći da sveti Josip nije bio gorljiv, jer je gotovo prešutio taj događaj. Nije reagirao burno, premda mu je bilo bolno. Nije prozvao Mariju pred svima i nije je prokazao poradi grijeha, što je bila njegova dužnost, već je smišljao kako da je potajice otpusti. A mnogi bi je u ime gorljivosti, i da dokažu pred drugima svoju vjeru u javnosti, dali kamenovati i bili bi ponosni da su iskorijenili jednog grešnika iz naroda. No Josip ne čini tako. Josip u svojoj poniznosti i skromnosti svoju kauzu prepušta Gospodinu. A Gospodin je njega pripustio toj kušnji, jer nema nijednog kreposnog čovjeka koji je stekao krepost bez kušnje. Tako isti i Josip ne može biti svet, ako mu Gospodin ne daje prigodu da pokaže svetost u konkretnoj situaciji u kojoj treba pokazati da se ponaša kao svetac i tako pred Bogom živi. A da nije bio prokušan kao Božji čovjek, teško bi mogao potom prihvatiti i odgovornost koja mu je trebala biti povjerena i teško bi bio pouzdan zaštitnik utjelovljenome Sinu Božjemu.