Ljudi kojima je u društvu povjereno upravljati i presuđivati, ali eventualno i poučavati, redovito su imali posebna mjesta ili sjedišta na kojima bi se pokazivali i s kojih bi vršili službu. Takva povlaštena mjesta na koja su mogli sjesti samo spomenuti pojedinci zvala su se prijestolja. Njima je u prvom redu bila svojstvena vlast upravljanja, a jer se za takvu vlast predviđa i određeno znanje i umijeće, onda su im ljudi povlađivali i davali im titule umnika i mudraca, premda to po sebi nisu morali biti. Bilo je poželjno da vladar ima ne samo krutu ili sirovu vlast, već i znanje. Kako bi se upravljalo društvom, carstvom ili kraljevstvom, nije dovoljna samo vlast, već je potrebno i znanje, dužno i sposobno donositi ispravne odluke, procjene i prosudbe, pa je utoliko s likom vladara bila povezana i mudrost, to jest prijestolje je postalo slika ne samo onoga koji vlada već i onoga koji poučava.
Starozavjetne mudrost
Zato je već kralj Salomon, kao kralj mudrac, kada se išao pomoliti Bogu nakon što je trebao preuzeti kraljevsku službu od svoga oca Davida, nije tražio ni duga života, ni vojne moći, ni ekonomske snage, već je tražio mudro i pronicavo srce. Time je pokazao da je ona vrjednija od svega što je mogao kao kralj imati i steći. Važnija je od bogatstva i slave i svake druge ljudske stečevine. Tko posjeduje mudrost može sve to steći i sačuvati, a tko nema mudrosti, vrlo lako izgubi i to što misli da ima. Tko ima mudrost i razboritost, njegova vladavina ostaje trajna, jer ima misao koja je postojana i u Bogu ukorijenjena. O tome govori i Knjiga mudrosti 9,1-6 kada prenosi riječi Salomonove molitve: „Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.“
Ova Salomonova molitva ispovijest je velike istine o mudrosti Božjoj koju Bog daje ljudima, i za koju se Salomon kao kralj opredijelio, podredivši sva druga dobra ovom vrhovnom dobru. No opredjeljujući se za mudrost, Salomon je potvrdio da sluti i da vjeruje u Mudrost Božju, pa i kada nije sve do kraja mogao pojmiti. No ipak je vjerovao da je to posebna Božja snaga i poseban dar bez kojega se ne može upravljati ni svojim životom, a kamo li kraljevati nad drugima i voditi cijeli narod.
Mudrost se utjelovljuje
A ova istinska Mudrost o kojoj u slutnji svjedoči ovaj, a i više drugih starozavjetnih tekstova je Božja Mudrost koja se utjelovila. Ona je bila pri Božjem sjedištu, te je došla s nebesa među ljude. Te je za nju Bog pripremao mjesto i način da pred ljudima zasja i zablista u punome sjaju. No ako kralj koji vodi narod zavrjeđuje sjesti na prijestolje jer je mudar, razborit i pravedan, to jest jer se dao poučiti Božjom mudrošću koju doživljava ‘prisjednica Božjeg prijestolja’, što li je tek zavrijedila na zemlji ta ista Mudrost Božja koja stoluje na nebeskom Božjem prijestolju? Kojom počašću je treba počastiti i kakvo joj prijestolje pripraviti?
Doista, čovjek nije mogao pripraviti dostojno sjedište za Božju Mudrost, pa je zato sam Bog odlučio pripremiti sjedište, to jest prijestolje na koje može njegova Mudrost doći i sjesti, te tako izvršiti naum spasenja poučavajući svijet svojom istinom i vodeći ga svojim sudovima i odlukama.
To prijestolje bila je presveta Djevica Marija. Ona je bila prijestolje Mudrosti, one Mudrosti za koju je Stari zavjet najavio da će se utjeloviti, to jest ušatoriti u Božjemu narodu. No kako je Mudrost Božja toliko dostojna, tako je trebala imati dolično prihvatilište, to jest prijestolje, sjedište, katedru na koju doći i s koje poučavati. Tako da je naš prijevod prijestolje prijevod latinske riječi sedes – što označava uzvišeno sjedište na koje je sjeda samo netko tko je dostojan tog prijestolja. Mariju zato i zazivamo u litanijama kao „Sedes Sapientiae – Prijestolje Mudrosti“, uvjereni da ju je Gospodin pripravio za to djelo.
Ona je to sveto sjedište, ponizno prijestolje dostojno Božje mudrosti, jer je ona svoj um potpuno njoj podredila, svoju pamte potpuno njemu otvorila i izložila njegovu sjaju. Zato je i molimo da nam kao prijestolje Mudrosti isprosi onu pravu božansku mudrost, mudrost koja nije prolazna i hirovita, koja nije ljudski isprazna, već trajna, čvrsta i do kraja božanska.
Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome. Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“
Čovjek je u svojoj biti nezasitno biće. U svojoj nezasitnosti, međutim, zna biti nelogičan. Jer on u biti žeđa za punijim životom i za dubljim smislom, ali ne zna uvijek svoju žeđ ispravno artikulirati ni kanalizirati. Dok teži za ostvarenjem svoje biti i ispunjenjem smisla života, nije rijetkost da te istinske težnje i želje dovede u pitanje i upropasti nezdravim željama i površnim težnjama koje mu se nametnu kao tekuće potrebe koje na neki način apsolutizira i od kojih potom ne vidi onih dubljih stvarnih potreba.
Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.
Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.
Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.
Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.