Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan
Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.
Iza granice smrti
I dok se kao ljudi nalazimo pred tako važnom i snažnom činjenicom smrti, s druge strane, onome koji vjeruje u živoga Boga, smrt ne govori ništa bitnoga, što mu već nije Bog svojim životom, riječima i djelima poručio. Štoviše, smrt ne može čovjeku ostaviti takvu i toliku pouku i poruku koju mu može ostaviti sam Bog. Tko je primio dar vjere i s vjerom promatra život, pa i onda kada je pun neizvjesnosti i zagonetki, on ipak dobro zna da smrt ne izgovara istinu, barem ne cjelovitu, o čovjeku i njegovu životu. Smrt može izgovoriti samo djelomičnu istinu, za razliku od istine koju izgovara Život.
U Crkvi je, uz svece koji su se isticali posebnim krepostima, te koji su imali prigodu biti stavljani na čast oltara, uvijek bilo veliko mnoštvo onih „blaženih“ ljudi koji su tiho i skrovito živjeli svoju svetost pred Gospodinom. Živjeli su postojano i vjerno, kreposno i odano svjedočeći u svakodnevnici u okolinu u kojoj su bili, u svojim obiteljima i sredinama. Na njima je počivalo i društvo i obitelj, pa i onda kada to ljudi ne vide, jer su više držali do blaženoga života prema Isusovim uputama, nego da se kao i drugi ljudi bore samo za ono zemaljsko. Shvaćajući važnost Isusova programa blaženoga života, nisu bili gramzivi niti su polagali nadu u zemaljska dobra, već u dobra kraljevstva nebeskoga; nisu tražili utjehe ovoga svijeta, već utjehu Gospodnju; nisu tražili baštinu zemaljsku, već su isključivo vjerovali da je Gospodin njihova baština; nisu istjerivali ljudske pravednosti, već su strpljivo podnosili nepravde prepuštajući Gospodinu da on jednom kao pravedni Sudac donese pravedni pravorijek; izbjegavali su krutost i okrutnost svjesni da je i Gospodin milosrdni Otac koji svakom raskajanom grešniku milosrdno oprostio; čuvali su svoje srce čistim kao najveću dragocjenost usred nečistoća ovoga svijeta jer su shvatili koliko je važno srcem biti usmjereni prema Gospodinu; tražili su mir duše koji se ostvaruje Gospodinovom prisutnošću, te nisu dopustili da ih nemiri i svađe, sukobi i probitci udalje i od Gospodina i od braće ljudi; kad su ih drugi prezirali i progonili zbog njihove postojanosti u vjeri, 
Svijet u kojemu živimo vrlo je dinamičan. Ljudi su zauzeti svojim poslovima i obvezama do mjere da i ne uspijevaju vidjeti što je važno, pa ni onda kad im je to pred očima ili kada je pored njih. Jer problem je što svoju pozornost usmjeravaju prema nečem drugom što im privlači pogled i odvlači pozornost, pa zato nemaju oko i pogled za sve stvari. Pogotovo što često pogled u daljinu isključuje da vidimo ono što je oko nas ili tik do nas. I obrnuto: ako gledamo na ono što je neposredno oko nas, ne možemo u istom trenutku vidjeti ono što je daleko. Nešto slično vrijedi i za duhovne daljine i blizine. Ako se čovjek usredotoči na ono zemaljsko, onda je nesposoban vidjeti ono nebesko. Jednako kao što se može dogoditi da netko tko na kriv i isključiv način promatra ono nebesko, ne može uočiti vrijednost ovog zemaljskoga. Sve to nam govori u prilog potrebe da pronađemo pravu ravnotežu, to jest način da izoštrimo svoj pogled u pravome trenutku na ispravnu duljinu kako bi mogao poslužiti svojoj svrsi.
Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.
Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.
O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.
U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.