13. nedjelja kroz godinu – C
U svom putu put Jeruzalema Gospodin i njegovi učenici doživjeli su neugodnosti u Samariji gdje su im mještani jednog sela bili negostoljubivi odbijajući njega i glasnike koje je poslao pred sobom. No takav stav i ponašanje izazvao je oštru reakciju Jakova i Ivana koji su u manje ili više opravdanom gnjevu htjeli zazvati oganj s neba da uništi to mjesto i njegove stanovnike. No Gospodin nije pohvalio njihov radikalizam i toliku gorljivost koja ih je nukala da kazne te mještane i da im se osvete za negostoljubivost, već je njih dvojicu prekorio i produžio je u drugo selo. Na putu su se dogodili još neki susreti i pouke o nasljedovanju i o uvjetima koje je iznio Isus za one koji žele ići za njim. Očito je on o tome govorio svojim učenicima nakon što su ih u spomenutom selu odbili. Zato je sveti Luka imao potrebu u nastavku dodati što je Isus tražio od onih koji su htjeli ići za njim, kao i od onih koje je sam pozivao. Kao da ih je htio upozoriti da on sam nema gdje glavu nasloniti, pa da onda ni oni ne traže za sebe drukčije pravilo života, jednako kao što je drugome rekao da prije svega mora imati pred očima cilj kraljevstva Božjega. I kad se bolje razmotri ovaj događaj s poukama koje su uslijedile jedna su cjelina iz koje razaznajemo kako je Isus poučavao svoje učenike da ga nasljeduju dosljedno i odvažno.
Ova Isusova poruka vrijedi i danas kada se u nekim našim vjerničkim krugovima osjeća stanoviti radikalizam, poput onoga koji pokazaše apostoli Jakov i Ivan. No takav radikalizam, bez obzira što brani Božju stvar, odviše je ljudski, a nije po mjeri Isusova spasenjskog plana. Bez obzira što se možemo složiti da i u današnjem društvu postoji kriza vjere, pa čak i otvorenog odbijanja kao što je bilo ono samarijsko, ipak ne znači da kao vjernici trebamo ići u obračun s drugima. Štoviše, primjećujemo da ima i mnogo mlakosti u Crkvi, te da i u Crkvi valja mnoge stvari mijenjati ili postaviti na svoje mjesto, ali zacijelo ne metodama koje su htjeli primijeniti sinovi Zebedejevi. Jer kao što je Isus bio svjestan nevjere i nepovjerenja u samarijskome selu, tako je svjestan nevjere i današnjega društva. Osim toga, znao je da kod svojih učenika treba izazvati žar, ako želi promjenu u društvu, ali žar koji su pokazali dvojica braće Jakov i Ivan je bio neprimjeren za apostolski poziv i poslanje. Zato kada i danas vidimo da vjernici često ulaze u rasprave i sporove, razmirice i sukobe u kojima dokazuju sebe i svoje prianjanje uz Isusa, može se dogoditi da to čine na kriv način, jer ni ova dvojica apostola nisu u svojoj gorljivosti ispravno prionuli uz Isusov spasenjski plan.
I danas se stječe dojam da mnogi vjernici u svojoj gorljivosti samo čekaju povod za rasprave i kritike na račun drugih, bilo onih u Crkvi bilo izvan Crkve, bilo vjernika ili pastira. Počesto u želji da pokažu svoju revnost za Isusa, a u želji da dokažu da su oni u pravu, šire kao neko nepovjerenje i prema samoj Crkvi prikazujući sami sebe kao jedine do kraja vjerne i revne, dok sve ostale gotovo da preziru i osuđuju kao nevjerne i nedosljedne, te ujedno Isusa nedostojne. Mnogi u našem svijetu su uvjereni da svoju revnost u obrani istine i Gospodina trebaju iskazivati pisanom riječju, što potom svedu na jalove kritike, najčešće neopravdane, ali često na pogrešan način i kada su opravdane. Jer nakon takvih kritika i tekstova oni koji čitaju još su više puni nezadovoljstva i nesigurnosti, nepovjerenja i malodušnosti.
U tom smislu Isusova pouka iz današnjeg Evanđelje je više nego dobro došla kao svjetlo i u našoj današnjoj vjerničkoj stvarnosti. Isus koji je ‘sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu’ pokazao je učenicima primjer prave revnosti. On koji je naviještao istinu spasenja i bio Istina i Spasitelj, učenicima je posvjedočio da voli sve ljude i da ih sve želi spasiti, te je apostole pozvao da naviještaju tu istinu i da surađuju na njegovu poslanju. Za takvo što im je trebala doista posvemašnja revnost i srce puno ljubavi, iz čega je mogla izrasti i potpuno predanje poslanju koje im dodjeljuje Gospodin. Osim toga, vrlo važno za vršenje poslanja je bila i njihova dosljednost, to jest potreba da budu sasvim usredotočeni na služenje Isusu, a ne da pod izlikom revnosti budu koristoljupci kojima je primarna stvar osigurati se zemaljskim dobrima.
Zato Isus ima potrebu svoje učenike prekoriti za pogrešnu revnost koja je bila usmjerena protiv drugih, umjesto da sva revnost bude usmjerena prema revnom vršenju njegove volje. A njegova volja nije bila da budu ratoborni i gnjevni svadljivci, već da budu predani svjedoci njegova života i ljubavi. Gospodin nije okupio ni poslao svoje učenike da bi se borio protiv drugih ljudi, već da se bore za ljude. I to za sve ljude da ih otrgnu od zla i s krivog puta privedu na put spasenja. Zato Kristovi učenici moraju svjedočiti svoju revnost za Gospodina pokazujući svoj žar za njegovu istinu i ljubav, žar koji svjedoči koliko je lijepo biti u zajedništvu s njime, te pokazuju vlastitim primjerom činjenicu obraćenja i njegove prisutnosti u svome životu. na taj način će posvjedočiti da kršćanska vjera nije vjera po nekim principima, već živi odnos s Isusom koji prožima cijelo postojanje i daje mu snagu ljubavi i predanja. Budimo kao kršćani širitelji takvog života uz Gospodina i u Gospodinu, te ga odlučno nasljedujmo u njegovoj revnosti za spasenjem svih duša. Budimo dosljedni i ne žudimo za zemaljskim dobrima, već za ostvarenjem njegova svetog kraljevstva među nama. Budimo revni u odricanju od zemaljskih dobara i vrijednosti, a nadasve nasljedujmo njegov život u poniznosti i skromnosti, te ćemo onda svojim primjerom privlačiti i drugima ishoditi milost obraćenja i života vječnoga.
Živimo danas u kulturu koja se može nazvati kulturom mišljenja. A takva kultura nastaje onda kad ljudi misle da sve ili da mnogo znaju. U tom duhu se mnogi osjećaju pozvanima iznositi svoja mišljenja te druge upućivati u vlastita uvjerenja. A svakoga tko je pozoran na živote drugih i na mukotrpan proces stjecanja cjelovitijeg uvida u stvarnost dovodi do zaprepaštenja vidjeti ljude koji s tolikom lakoćom i odlučnošću, pa i dozom neke sigurnosti govore o stvarima koje ne poznaju dobro ili ih ne poznaju nikako. Napose se to uočava kad se govori o Bogu i o božanskim vrijednostima, pri čemu si svatko daje za pravo iznositi vlastito mišljenje a da o tome nije temeljito promislio, razmatrao, molio. Jednom riječju o Bogu se iznosi mišljenje kao da se govori o nekom udaljenom, zamrznutom ili kamenom biću, a zaboravlja se da je on živi Bog koji nam govori i koji je prisutan u dubini bića, pa minimum korektnosti pretpostavlja dopustiti Bogu da progovori sam o sebi.
Znajući ljudsku krhkost koja je uz to nakon stvorenja bila zahvaćena grijehom, dobro Bog je skrbio o čovjeku na temeljit način. Nije Gospodin previđao njegovu tjelesnost, pa ni tjelesne potrebe, nego je s njima računao, spreman doći mu ususret u svakom pogledu. Sam Bog se zauzimamo za ljudsku tjelesnost i izgrađivao mu krhko biće ne samo duhovnim darovima, već predviđajući za njega i one vrlo konkretne tjelesne darove kojima se učvršćuje ljudski život. A koliko je Gospodin bio uviđavan, svjedoči cjelokupnost njegova djelovanja za čovjeka, čemu je današnje prvo čitanje tek primjer. Upravo zato što nijedan čovjek ne može sam od sebe doći do potpunog ostvarenja pred Bogom, već mu treba pomoć i drugih, Bog mu je i to velikodušno predvidio dajući mu ljude koje je obdarivao snagom svoga Duha i kojima je davao poticaje što činiti. U tome je Abraham najbolji primjer. Njega Bog izabire za primjer vjere i rodozačetnika svoga naroda, ali ga ne ostavlja sama, već mu na njegovu putu daruje one koji će ga krijepiti i blagoslivljati. Izabirući Abrahama za svog izabranika i za začetnika novoga posvećenoga naroda, Bog je označio da time da želi sve ljude posvetiti, nakon što su sami otpali od posvete kojom su bili obilježeni. Darujući Abrahamu Melkisedeka, kralja Šalema, da kao svećenik Boga Svevišnjega zazove nad njega blagoslov, Gospodin je predoznačio da će jednom poslati istinskog svećenika koji će zazvati njegov blagoslov nad svakoga čovjeka i nad sve stvorenje. A Melkisedekovim prinosom kruha i vina nagoviješteno je da će taj Velik Svećenik uspostaviti 
Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.
Slavimo danas svečani dan Pedesetnice, pedeseti dan nakon uskrsnuća Gospodinova na koji je otajstvo Isusova očitovanja svijetu dovedeno do svoga vrhunca. A riječ je o Božjoj objavi koja nije samo neka vrsta intelektualnog otkrića, već se radi o Božjem daru po kojem je Bog dovršio svoje darivanje. Svemogući Bog koji nas je obdario darom svoga Sina i njegova uskrsnuća, doveo je do punine svoj plan šaljući nam i Duha Svetoga. I doista, Gospodin Isus je svoje djelo spasenja i objavljenja doveo do kraja po Duhu Svetome koji je dovršio Očev spasenjski naum i njegove mesijansko djelovanje. I ono što je vrlo zanimljivo, Isus je svojim učenicima uvijek govorio da će im poslati onoga tko će ih dovršiti njegovo djelo, tko će uzimati od Oca i od njega, a davati njima. To jest, isticao je da će ih Duh uvesti u svu istinu, za razliku od razdoblja u kojem su tu istu istinu poznavali tek djelomično, jer nisu bili još otvorena duha sve to razumjeti do kraja.
Kada mi ljudi nešto činimo, onda uvijek pred očima imamo i određeni dugoročni cilj. Znamo da ono što činimo ima i svoje značenje za budućnost. Tako određeni konkretni čin uklapamo u cjelinu svoga života i djelovanja kao sastavni dio velike cjeline koja ima svoje višestruke domete. Redovito nas i nadživi to što činimo, pogotovo ako živimo svjesni odgovornosti kako nam je sve svoje čine usmjeriti prema vječnosti. Osim toga, ne samo u osobnom, već i u zajedničkom životu ljudi i ljudskoga društva, njihovog zajedništva i zajednica, postoje ključni trenutci koji nadilaze prostor i vrijeme, a postaju nosivi temelji i imaju svoje veliko značenje za budućnost. Najčešće su to trenutci zdušnosti i zajedništva kadri iznijeti narod i društvo iz kriza i lomova i dati mu stabilnost i čvrstu podlogu za kvalitetan život.
U vremenima u kojima živimo vidimo da su ljudi kao izgubljeni. Mnogo je onih koji lutaju besciljno. Ali ne zato što ne bi imali pravoga cilja i smisla ispred sebe, već zato što imaju previše isključivo zemaljskih ciljeva. Doista, današnji čovjek je vrlo dobro sebi odredio ciljeve, te točno zna što hoće ostvariti kada je riječ o zemaljskim dobrima, o uspjehu i karijeri. Današnji čovjek je izuzetno motiviran ambicijama, te se pošto poto želi ostvariti u svijetu konkurencije i probitaka. Kao da se boji da za nekim zaostane ako ne uđe u bespoštednu trku borbe za prevlast i zemaljska dobra, za uspjehe, radna mjesta i ostale utjecaje u društvu.
U vremenima duhovne nestalnosti i nesigurnosti, kada mnogi ljudi i ne žele sigurnost jer tako mogu živjeti po svojim pristranim uvjerenjima, dogodi se da i sami kršćani osjete nesigurnost i nelagodu u različitim situacijama i problemima ljudi. No problem je što kršćani ne osjećaju samo nesigurnost glede samih sebe i svoje slabe ljudskosti, već je problem kada se počnu osjećati nesigurno jer nisu sigurni u nauk svoga učitelja i Gospodina i ispravnost njegova nauka i riječi. Vjerojatno je i naš Gospodin bio svjestan tog mogućeg problema sa svojim učenicima, pa je zato i svoje učenike htio ohrabriti, kako i čitamo u današnjem Evanđelju: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” Kao obični i jednostavni ljudi sigurno su sebi postavljali pitanje kako sve upamtiti što im je govorio. Pogotovo su morali biti zbunjeni kad im je rekao da će otići, te da više neće biti s njima. Bili su uznemireni i prestrašeni pred odgovornošću koju im je ostavljao. Nisu se osjećali u stanju nositi s tim problemom, jer nije bila mala stvar moći doći pred ljude i ponašati se suvereno imajući potrebno znanje i mudrost po kojoj bi mogli odgovoriti na sva pitanja i nedoumice. Zato im je Isus i rekao da će im poslati Duha Svetoga koji će ih poučavati o svemu: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.”
Dovršivši svoje pashalno otajstvo Gospodin Isus je do kraja izvršio ne samo objavu Božju, već je i ispunio potpuno sebedarje. Točnije, ne samo da je objavio istine o Bogu, već je čovjeka obdario svojim životom i ispunio svojom ljubavlju. A to što je Isus napravio, doista je jedinstveno čudo s kojim se ništa ne može usporediti. Zato je Isus toliko naglašavao upravo potrebu ljubavi govoreći o njoj kao o novoj zapovijedi. Doista nije im je ostavio na dobru volju, na slobodan izbor, na sadržaj bez kojega se može ili na stvarnost koja nije životno važna i neophodna. Jer ono što je on činio, ne može biti nevažno niti prepušteno proizvoljnosti, već od jedinstvene životne važnosti. Zato je i rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” Ako je on ljubav prema nama stavio u središte života, onda smo i mi pozvani staviti ljubav prema njemu i jedni prema drugima u središte svih svojih nastojanja.