U ove ljetne dane mnogi se
opredjeljuju provesti godišnji
kampirajući u šatoru,
premda je manje raskošno
od ljetovanja u hotelima.
Kampiranje ima prednost
jer se šator može postaviti
na bilo kojem mjestu,
te se vrlo lako možeš
mijenjati lokacije jer nisi
čvrsto vezan uz nijedno
određeno mjesto.
Kampiranje podsjeća na
nomadski način života,
a poruka koju ostavlja
obnavlja svijest
o nestalnosti ljudskoga života.
Na sličnu pustolovinu
odlučio se i Božji Sin kad je
došao među nas ljude.
Zato će sveti Ivan zapisati
da se Riječ Božja ušatorila
među nama u ljudskom tijelu.
Došao je među nas
u naš zemaljski šator
da nas upozori na nestalnost
ljudskog života na zemlji,
te da nas nauči kako
podići šator i zaputiti se
prema vječnoj i neprolaznoj
domovini na nebesima.
Boravkom u ljudskome tijelu
počastio je i posvetio
naš mali zemaljski šator,
te je čovjeka, ušatorivši se
u ljudskoj naravi,
uzeo u svoj nebeski šator.

Uznsenje Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo je veliko otajstvo kojim Bog krijepi vjeru i nadu svoga naroda, te postaje neiscrpno vrelo nadahnuća za kršćanski život. Premda ima onih kojima ova istina vjere djeluje čudno, ipak je ona nešto najnaravnije djelovanju milosti i milosrđa Božjega u korist nas ljudi. To možemo vidjeti i iz svjedočanstva svetoga Pavla koji je razmatrao učinke otajstva Kristova na nas ljude i na naše spasenje. Iako sveti Pavao ne govori izravno o Mariji, njegovo promišljanje se može primijeniti na otajstvo njezina uznesenja.

Antropološki zaokret

Naime, sveti Pavao u 2. poglavlju Poslanice Efežanima u više točki tumači promjene koje su se s Kristom dogodile za nas ljude. Najprije podsjeća Efežane da su bili mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima su “nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima” (2,2). Osim toga, Pavao smatra da su svi ostali živjeli “u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi” zbog čega su bili “djeca gnjeva kao i drugi” (2,3).

No s Kristom se dogodio veliki preokret, jer je po njemu Bog iskazao svoje veliko milosrđe ljudima koje je uzljubio velikom ljubavlju. Učinci Božjeg milosrđa su neprocjenjivi: one koji su bili mrtvi (a svi su bili mrtvi!), oživio je zajedno s Kristom: “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (2,5).

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamolio za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.

19. nedjelja kroz godinu – A

U ovom događaju u kojemu Petar ima ‘glavnu ulogu’ kao malovjerni tragičar, a mogao je postati heroj zapamćen za povijest, iščitavamo svu dinamiku čina vjere i što bi trebala biti prava vjera za one koji pristupaju Isusu. Naime, kad je Petar vidio da Isus dolazi k njemu hodeći po vodi, htio je i sam okušati to jedinstveno iskustvo za koje je znao da ne može poći za rukom nijednome smrtniku. Zato se ponudio Isusu da dođe po vodi do njega, umjesto da pričeka da Isus dođe do lađe koja se mučila u valovima. Isus mu je ispunio tu želju i pozvao ga da krene hoditi po vodi, što je Petru u prvi mah i pošlo za rukom. No nakon početnog uspjeha nastupa strah i nesigurnost, te Petar počinje tonuti zapomažući: Gospodine, spasi me! Znamo kako mu je Gospodin pružio ruku, ali nije propustio prekoriti ga za malovjernost: Malovjerni, zašto si posumnjao?

Petar je htio isprobati nešto novo, okusiti novo pustolovno iskustvo, no nije ni mislio u prvi mah da će mu to biti test

Dezinficijensi su sredstva
koja služe za smanjenje broja
štetnih mikroorganizama
s površina, bilo da se radi
o predmetima, radnim površinama
ili ljudskome tijelu.
Oni smanjuju rizik infekcije
doticanjem površina
ili dijelova tijela kojim
prenosimo infekciju,
najčešće rukama.
Kao što korištenjem tjelesnim
dezinficijensa čuvamo
organizam od zaraze,
trebali bismo onim
duhovnim dezinficijensima
čuvati dušu od zaraze grijeha.
Zato nas Gospodin poziva
da živimo kreposno,
jer su kreposti najbolji
dezinficijensi koji
ne dopuštaju prodor
virusa grijeha u našu dušu.

18. nedjelja kroz godinu – A

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, te su ljudi uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle i u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada većina ljudi se ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću, te odbijaju i rađati djecu jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

Još od starine bilo je pojedinaca,
koji su što iz potrebe,
što iz želje za izazovom,
savladavali vještinu hodanja
po nategnutom užetu ili žici.
Jedino pomagalo kojim su se
pri tome koristili za
održavanje ravnoteže
bio je dugački štap čijim su
vještim pomicanjem uspijevali
da ne padnu s užeta
ni desno ni lijevo u provaliju,
već uspješno prijeđu
do zadanoga odredišta.
Ljudski život je kao hod po žici
sa zemlje do nebeskog odredišta.
Pri tome postoje mnogi izazovi
i zamke i s desna i slijeva
koji bi ga htjeli baciti u provaliju
ili odvratiti od njegova cilja.
Jedino oruđe koje mu preostaje
kako bi došao do cilja
ne gubeći ravnoteže
je štap križa Kristova
kojim održava svoj pravac
i uspješno prelazi do cilja
– života vječnoga u nebu.

17. nedjelja kroz godinu – A

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje,

Pčelama bi bio uzaludan
sav trud oko proljetnog
skupljanja cvjetnog nektara
da nemaju gdje odložiti
i prikladno čuvati
prikupljeni materijal.
Za to im služe stanice saća
– skladište prerade nektara
u kojem nastaje obrada
svih korisnih sastojaka
i pretvaranje u med.
Sličan proces je potreban
u duhovnom iskustvu:
ako dobro ne uskladišti
na prikladnome mjestu
plod rada i mukotrpnog truda,
može mu se dogoditi da mu
sve što skuplja i stječe
propadne i bude beskorisno
za vječno spasenje.
Gospodin nam je zato
dao srce da sve što imamo
skladištimo u njega,
te obavijemo i zaštitimo ljubavlju
koja sav rad naših ruku
pretvara u slatki,
hranjivi med života
i nama i onima oko nas.

16. nedjelja kroz godinu – A

Drugu nedjelju za redom slušamo Isusove pouke u prispodobama uzete iz poljodjelskog seoskog života, a kojima je Gospodin opisivao važne duhovne stvarnosti. Dok je prošle nedjelje naglasak više bio na osobnome primanju sjemena Božje riječ i plodnosti, ovisno o mjeri i raspoloživosti primanja, dotle ove nedjelje slušamo prispodobu koja daje sličnu pouku, ali upravljenu za život društva. Jer o plodnosti ili neplodnosti pojedinca ovisi također i plodnost i neplodnost društva u cjelini. Doista, gotovo da nema nekoga od nas koji nije imao nešto što bismo mogli nazvati neobičnim iskustvom. Naime, kad se baš svojski potrudimo da sve činimo dobro, kad se založimo da sve što činimo bude na slavu Božju i sukladno njegovoj volji i odredbama, upravo tada prolazimo kroz velike kušnje i nailazimo na velik prepreke u životu. To nas tjera da se pitamo odakle i zašto se događa tako da upravo onda kad radimo sve kako treba, dođu kušnje i nevolje, razne protivštine i dodatne poteškoće? Ili pak to možemo vidjeti jasno i u odgoju djece. Nema toga roditelja koji ne želi dobro svojoj djeci i koji ne teži k tome. Potom ima i velik broj onih koji se trude do kraja prenijeti sve vrijednosti, odgojiti ih kao prave kršćane i vjernike. Koliki su se samo pitali kako je to moguće i zašto se događa da dijete kojemu se da sve najbolje