Stiskom ruke izražavaju se
osjećaji ljubavi i prijateljstva.
Stiskom ruke sklapaju se
poznanstva i zajedništva,
te pečate životni savezi.
Njime se izriče dobrodošlica
ili lijepe želje na odlasku.
Ali naš krhki ljudski stisak
nije dovoljno snažan
da bi zajamčio trajnost
svim osjećajima i željama,
te konačni i neopozivi uspjeh
svim naporima i stremljenjima.
Ma koliko mogao biti čvrst,
ipak je to samo ljudski stisak
koji prije ili poslije popušta
i propada sa svime što je nosio.
Zato je se vječni Božji Sin
među nama utjelovio,
te je božanskom snagom
dao snagu stiska našoj ruci
postajući jamac njezine čvrstoće.
Od trenutka kad je neopozivo uzeo
našu slabu ljudsku narav,
postao je neraskidiva spona
svih naših saveza i zajedništva,.
Time nam je omogućio
da i sami učinimo neraskidivim
svaki stisak ruke u ljubavi
i uzdignemo ga u svetosti
do neprolaznih visina.

11. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo točno koja je bila priča ove žene o kojoj je riječ u Evanđelju, no mora da je bila izuzetno bolna. Bila je grješnica u gradu, dakle osoba poznata po svom zanatu, dok su svi drugi bili poštenjaci, pa i onda kad su koristili njezine usluge. Malo koga je bila briga što je ona u duši patila i vapila za životom dostojnim čovjeka. Nitko joj nije pomogao ni omogućio da ga ostvario. Dio njih jer im je bila korisna da zadovolje svoju pohotu i niske strast, a drugi je nisu prihvaćali u ime svoga čistunskog stava o ljudima. Ovi potonji s njome nisu htjeli imati kontakta jer je se grijesima ogriješila o Zakon, te su je prezirali i osuđivali u svojim srcima. No njezina odlučnost da potraži Isusa, te suze koje je lila pokazuju da je postala grješnicom kao žrtva okolnosti, a ne zato što je to htjela slobodnim izborom. Očito je bila uvjetovana siromaštvom ili drugim otegotnim prilikama koje je određeni krug ljudi koristio da zadovolji svoje nagonske potrebe. A kad se čovjek ravna samo nagonom, ne vodeći računa o svojem i tuđem dostojanstvu, te kao izgubi iz vida odgovornost koju nam Bog stavlja u zadaću, kako za sebe, tako i za druge, onda padne niže od životinje.

Tako se ova žena našla u procijepu između vlastite i bijede i drugih neprilika, te pohote bezočnika kojima je bila primarna potreba zadovoljiti nekontrolirane strasti. Time su je pretvorili u ropkinju i robu svoje pohote, te gurnuli u još veću osobnu bijedu iz koje nije vidjela izlaza kao iz nekog začaranoga kruga. Našla se u procijepu između pohota jednih kojima je ‘nudila usluge’ i prijezira drugih jer je bila grješnica, kršiteljica Božjega Zakona i javnog ćudoređa. Zato kad je čula za Isusa da je u gradu, uhvatila se za to kao za slamku spasa, pa i onda kad se dodatno izložila poruzi onih koji su je prezirali, kao što je i Isusa izložila glasinama koje su odmah krenule od stola i sustolnika s kojima je u tom trenutku blagovao: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica. Doista je morala smoći snage i napraviti ovaj veliki zaokret u životu nakon kojeg će prestati sebe prezirati zbog stanja u koje se dovela.

Na žalost, i našem današnjem društvu imamo primjera takvih sudbina, o kojima se govori malo ili nimalo. A kad se govori onda je to redovito bez pravog duhovnog razlučivanja. Tu i tamo se u javnosti govori o studenticama koje se moraju prostituirati po hotelima i noćnim klubovima da bi zaradile novca za preživjeti i završiti studij. Ponekad ispliva na površinu priča o ženama koje, da bi dobile posao, moraju se ‘dati’ poslodavcu, političaru, lokalnom tajkunu ili kriminalcu. Ili je pak toliko drugih primjera gdje su žene iskorištene kako bi od moćnika ostvarile svoja prava i održale se u ovakvom beskrupuloznom društvu. No o njima se najčešće piše ili govori kao o turističkoj atrakciji, ili hotelskoj ponudi bogatoj klijenteli, a da se nitko ne zabrinjava o njihovom pogaženom ljudskom dostojanstvu. Kad mediji o njima pišu, gotovo se ne usude iznijeti svoj ljudski i ćudoredni sud o tome što se događa, te ne pišu o njima kao o žrtvama siromaštva i loših životnih okolnosti. Redovito ih znaju čak predstaviti kao heroine koje su se snašle i kao da se bave vrlo ‘unosnim poslom’, te poneke od njih postaju zvijezde malih i velikih ekrana kojima počesto i sami plješćemo, a da ne mislimo što stoji iza svega toga. Valjda zato što je određenim krugovima cilj da se ugrožavaju vrijednosti i urušava ćudoređe u društvu.

Malo tko, međutim, ima hrabrosti stati u obranu njihova dostojanstva i prava, te reći da je takav oblik iskorištavanja žena zločin koji vapi u nebo, da je nedopustivo da netko svoju pohotu hrani na tuđoj bijedi i nevolji, te da će zato odgovarati pred Bogom. Oni koji ih iskorištavaju ostati će u ovom svijetu imućnici i moćnici, ljudi u kravatama i na položajima, a one će biti obilježene kao žene jeftina morala i niskih vrijednosti, čije se tijelo i usluge mogu jeftino kupiti. A u cijeloj toj priči žene zaboravljaju da mogu biti privlačne dok se nalogodavci ne zasite, nakon čega ih odbace u potrazi za mlađim i bolje iskoristivijim ‘materijalom’ ili ‘komadima’. A oni koji imaju stvarnu moć u društvu i ne pokušavaju nešto poduzeti, jer se ne žele zamjerati ovakvoj vrsti ljudi, nego radije žrtvuju one male i nezaštićene.

No kao što je Gospodin Isus u današnjem Evanđelju pokazao da ima duhovnu moć osloboditi ovu ženu svih spona grijeha, kao i spona sa starim životom u kojem je bila žrtva muških pohota, i nama danas Gospodin daje zaduženje da isto činimo u našem okruženju. Pozvani smo stvarati ozračje evanđeoskog života, te živjeti u odgovornosti za one pored nas, ne dopuštajući da itko od onih koje znamo postanu žrtvama ni loših materijalnih okolnosti, a još manje žrtvama izopačene pohote koja izobličuje ljude i njihove međusobne odnose. Nismo pozvani niti biti suci, pogotovo onih koji su zapali u bijedu, nego nositelji opraštanja i oslobođenja koji drugima otvaraju vrata milosrđa Božjega kojim se duša preporađa. Pozvano smo svjedočiti da rješenje nikada nikome nije u grijeh, nego u Bogu, kao što ni žena iz Evanđelja nije pronašla rješenje u grješnom životu, nego u Isusovu milosrđu. Budimo stoga nositelji Isusove slobode koja je prepoznatljiva po opraštanju grijeha i daru novoga života grješnicima, za bolji, pravedniji i uljudniji svijet.

Ljubitelji dobre fotografije
znaju da nije dovoljno
samo staviti u kadar
željeni predmet ili osobu
koji se želi ovjekovječiti.
Neophodno je također
znati dobro fokusirati,
to jest izoštriti sliku,
tako da uočeni motiv
koji se hvata u kadar
ostane jasno otisnut
na fotografskom snimku.

Isto vrijedi i za vjernički život.
Bog nas je stvorio s ciljem
da budemo njegova slika.
No za to nije dovoljno
biti okrenut prema Bogu
na uopćen i nejasan način,
bez dobrog izoštravanja detalja.
Kako bismo bili dobra slika Božja
neophodno je vrlo precizno
fokusirati trojstveni život,
te ga svojim životom odraziti.
Ali ako se nazivamo vjernicima
uglavnom samo riječima,
dok fokusiramo pozornost
isključivo na zemaljska dobra,
neraspoznatljiva smo slika Božja.
No kad se trudimo biti
jasna slika Božjeg života,
tada pomažemo drugima
da i sami stave u središte
ljepotu života živoga Boga.
Tako i sami poput Sina
iz dana u dan postajemo
njegova vjerodostojna slika,
to jest odsjaj slave
i otisak bića Božjega.

10. nedjelja kroz godinu – C

Ni u naše vrijeme nisu rijetke situacije poput ove opisane u Evanđelju, gdje čitamo kako je u gradu Nainu majka udovica pokopavala svoga mrtvog sina mladića. Dok je pogrebna povorka izlazila iz grada, Gospodin Isus je ulazio u grad, te je se s tužnom povorkom susreo na gradskim vratima. Prizor je bio toliko bolan da se Isus sažalio nad ovom rastuženom ženom, te ju je ne samo tješio, nego je uskrisio njezina sina, što Evanđelist zorno opisuje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Nitko u životu ne želi takve tragične situacije koju je proživjela ova žena, no isto tako znamo da ih ne želi ni sam Bog. Zato je i poslao svoga Sina na naše putove da otklanja našu tugu i da nas vraća u život, te da nas daje jedne drugima, kao što je udovici iz Naina dao uskrišenoga sina. Doista, samo Bog nam daje da se međusobno dajemo jedni drugima, te nas na to i poziva. Roditeljima je dao da se daju djeci, a djeci da se daju roditeljima. Dajući se jedni drugima, jedni druge, kako to kaže lijepo u hrvatskom naš izraz, imaju. Imati se znači biti u dobrim odnosima, znači poštivati se i ljubiti. Imati se znači biti međusobno jedni za druge. A imati se možemo ako smo jedni drugima darovani i ako živimo jedni za druge. No za takav projekt nismo sposobni sami od sebe, nego nas je Krist osposobio svojim životom da se možemo do kraja predati, te da se nikad ne izgubimo i ne ostanemo jedni bez drugih. To je učinio onda kad nam je podario besmrtni život, kako bismo se mogli imati njegujući dar besmrtnosti, kao što je udovici iz Naina dao oživljenog sina.

Kako vidimo darove zajedništva i ljubavi koje nam Bog daje i na koje nas poziva, redovito nam smrt oduzima. Tako onda i sami, počesto se nemamo jer smo mrtvi jedni za druge, najčešće duhovom smrću, to jest jer jedni druge ne obdarujemo pravim neumrlim životom, kojim je Krist nas obdario. Dogodi nam se da samo živimo jedni pored drugih, umjesto jedni za druge na uzvišen i besmrtan način, te se u biti nemamo, umjesto da ‘imati se’ postane smisao našega življenja. Tako na primjer dijete koje ne živi krjeposno, koje je odbacilo vjeru i savjete svojih roditelja, nema se sa svojim roditeljima, nego eventualno traži načina nešto im uzeti od zemaljskih dobara, umjesto da traži načina imati se u ljubavi i životu vjere. Supružnici koji ne mare za obećanja dana pred Bogom, koji ne vode računa o bračnom i obiteljskom zajedništvu, koji se poigravaju s darovima Božjim, koji se oglušuju na njegove riječi, poslanje i poziv, uopće se nemaju u Gospodinu, te onda izlažu riziku i dar međusobnog života u slozi i darivanju. Koliko je onda i onih koji su spremni prevariti, napustiti, izdati svoje bračne obveze i smisao međusobnog predanja i zajedništva, te umjesto da se međusobno imaju, jedni protiv drugih rade i nanose štetu. Svaki onaj koji olako počne padati u grijeh, kad ne dopušta da ga Bog poučava, da mu nudi životna rješenja, više se nije imao sa svojim ukućanima, te je raskinuo sveto zajedništvo koje za posljedicu ima ugrozu obitelji.

Zato, da bismo se mogli međusobno imati, treba nam čvrsta spona koja će naše ruke kad se stisnu međusobno učvrstiti u neraskidiv stisak, a kad se zagrlimo u neodvojiv zagrljaj. Tu sponu nam je zajamčio Bog, te nam ona omogućuje da se imamo na čist i odgovoran način. Što manje držimo do te božanske spone, to je slabije i krhkije naše zajedništvo, te se manje imamo, a više se međusobno oduzimamo, lomimo, trošimo i zadajemo udarce. Gospodin nas današnjim Evanđeljem poziva da se borimo protiv ove pojave duhovnog oduzimanja i međusobnog ugrožavanja. Lako je razbiti i okrnjiti brak kad se zapadne u poteškoće. Lako je zaviti u tugu i raniti dragu nam osobu, ostaviti nekoga siročićem ili udovicom, bilo tjelesno bilo duhovno. To previše olako danas ljudi rade otklanjajući od sebe odgovornost koju im je Bog povjerio za druge, zaboravljajući da će jednom polagati račun pred Gospodinom upravo o tome. Teže je, međutim, imati odgovornosti za svoje najmilije, te odgovornim ponašanjem skrbiti oko cjelovitosti, da se ne razbije ono što je sveto. Lako je drugome nanijeti ranu i zaviti ga u tugu, dok je mnogo teže žalosne utješiti istinskom utjehom kojom nas tješi Bog, što nam je pokazao primjerom Gospodin Isus.

Uistinu, on se utjelovio da bismo mi mogli živjeti preporođenom odgovornošću jedni za druge, to jest da bismo se mogli imati u punini, ne gubeći se nikada. Ta preporođena odgovornost znači da se sa životom suočavamo slušajući glas Božji i provodeći njegovu svetu volju tješeći jedni druge, to jest obdarujući jedni druge milosnim životom koji nam je dobri Bog povjerio. Prihvatimo, dakle, odgovornost jedni za druge i nastojmo se imati obdarujući se milosnim životom vjere kojim smo sami obdareni po Božjem daru dok ne dođemo do blažene vječnosti.

U današnjem modernom svijetu
živi se i radi prebrzo,
te mnogi nemaju vremena
pripremati i jesti zdrava jela,
već se hrane instant hranom.
Ali uz saznanja koja imamo,
a i bez njih zdravi razum govori,
da je zdrava hrana i prehrana
jedan od stožera zdravoga života.
Zato su stari znali govoriti
da zdravlje ulazi na usta.
Nutricionisti stoga ističu potrebu
raznolike i kvalitetne hrane
u kojoj organizam pronalazi
sve potrebne korisne sastojke
od vitamina do proteina,
od bjelančevina do žitarica,
u ispravnom omjeru
i u odmjerenim količinama.
Poželjna je stoga raznolika,
po mogućnosti domaća,
te brižno pripremljena hrana.

I dok se danas od rečenoga
stvara nova religija,
kojom su mnogi skoro opsjednuti,
zaboravlja se veliku istinu:
nema prave i zdrave prehrane
ako čovjek ne hrani cijelo biće,
a time i svoj bogoliki duh,
zdravom i prikladnom hranom.
Nema, doista, dobre prehrane
ako se ne unose božanski sastojci,
jer je prevelik rizik za organizam
da ostane neishranjen i zakržljao,
pa čak i da umre od gladi.
Bio bi to uistinu grijeh i propust
nakon što nam je Božji Sin
zajamčio svojim tijelom i krvlju
hranu i piće života vječnoga.

9. nedjelja kroz godinu – C

Današnji odlomak opisuje zanimljivu situaciju u kojoj je došla do izražaja vjera jednog rimskog satnika do te mjere da je Gospodin izrekao izuzetno pohvalne riječi o njemu i njegovoj vjeri. Radilo se o uglednom i časnom čovjeku čiji je sluga ležao bolestan, te je zamolio židovske starješine da posreduju kod Isusa da dođe izliječiti ga. Jer su ga smatrali dostojnim svoga posredovanja i Isusove pomoći, starješine su prenijele Isusu njegovu zamolbu i Isus se je zaputio prema njegovoj kući kako bi to mu izliječio slugu. No dok se Gospodin približavao njegovoj kući, satnik je poslao poruku po prijateljima kako se ne osjeća dostojnim da mu Isus uđe u kuću, nego ga je zamolio da samo izgovori riječ kako bi mu sluga ozdravio. A to nije izjavio zato što nije imao gdje Isusa primiti, nego zato što je osjećao nedostojnost vlastite duše prema onom za kojega je već vjerovao da je Bog koji može jednom riječju otkloniti bolest, što je pokazao svojim postupkom i riječima.

Bio je uglednik u mjestu, ali nije po tome mjerio ugled i dostojanstvo svoga doma, nego po ljudskosti u kojoj se osjećao nedostojnim Gospodina. Drugi su ga zato i smatrali dostojnim Gospodinove usluge, jer je bio skroman i ponizan čovjek, te nije pravio ideoloških ili klasnih razlika među ljudima. Kako vidimo, premda poganin, prema židovskom narodu nije se ponašao bahato kao rimski osvajač, nego je pun poštovanja prema tom narodu čak i sinagogu sagradio. Jednako tako kao što ni prema slugama nije zlorabio svoj nadređeni gospodarski položaj, nego je skrbio čak o njihovu dobru. Upravo takav čovjek je ostavljao dobar dojam i zavrijedio je bio poštovanje židovskih starješina preko kojih i upravlja molbu Gospodinu. Upravo takav čovjek, pun poštovanja za židovsku vjeru i pozoran na ljude oko sebe, te na vrijednosti njihova dostojanstva, koji je pazio na svoj život, a nije sebe izdizao iznad drugih, mogao se otvoriti vjeri, te osjetiti Isusovu božansku prisutnost. Zato će ga Isus pohvaliti govoreći: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.

Doista, što smo pozorniji prema neizmjernom Bogu koji nas nadilazi, to s više poniznosti upravljamo svoj život te bježimo od bahate oholosti. Što smo na većem stupnju spoznaje Boga i njegove svete uzvišenosti, to se osjećamo manje dostojni njegove prisutnosti i dolaska među nas. A to što je Bog u svome Sinu između sebe i nas skratio udaljenost, što se sam smjestio u ljudski život i ambijent, ne treba zato u nama roditi nikakvim osjećajem nepoštivanja, niti dokinuti osjećaj za njegovu uzvišenost. Naprotiv, treba u nama pojačati osjećaj zahvalnosti za Boga koji se tako za nas izložio da je i došao k nama, spreman ući i u naš dom, liječiti naše bolesti, pomagati nam na našim životnim putovima. Nije nas prezirao, niti se ustručavao našeg siromaštva i oskudice, nego je dragovoljno prihvatio naš ljudski dom kao svoj. Upravo takav čovjek koji je pazio na dom svoje duše i na krjepost u svojoj obitelji mogao je iskreno reći da nije dostojan da mu Isus dođe pod krov. No Isus je već prebivao u njegovu domu po vjere koju je pokazao, te je tako Isus svima dao do znanja koliko je taj čovjek dostojan da Bog pohodi njega i njegov dom.

Uistinu se i mi danas moramo trajno ispitivati kako živimo i kako pazimo da svoj dom održimo na razini da bude dostojan Božjeg ulaska u nj. A da bi Krist ušao u naš dom, ne postavlja nikakve preduvjete niti nas ucjenjuje. Ne očekuje da poradi njega izvodimo građevinske zahvate i preuređenja. Jedino što traži je čistoća naših duša i ljepota odnosa. Naš dom je prikladan za Krista onda kad se Božjom snagom čistimo od grijeha, kad grijeh ne puštamo ni u svoje srce niti preko praga svoga doma, to jest kad smo mu uskratili gostoprimstvo, a granicu snošljivosti sveli na nulu. Naš dom je dostojan Krista onda kad se ukućani međusobno ljube, kad žive skladno, kad ne ugrožavaju obiteljsku zajednicu porocima, psovkama, pijankama, svađama, nezdravim interesima i bolesnim ambicijama. Tako nam je živjeti u vlastitom domu da on drugima bude svjedočanstvo krjeposna života. Naš dom treba biti prepoznatljiv kao dom kršćanske ljubavi, te se posvetimo, stoga, sa svom skromnošću i brižljivošću vođenju svoga doma, jer Bog upravo u njemu traži svoje mjesto. Skrb o obitelji i domu treba biti sveta, te nas u tome nitko ne može zamijeniti, te ne može biti tek samo usputna, nego je valja razumjeti kao izravno Božje zaduženje. Skrb za dom je sveta obveza koju nam je Gospodin povjerio, te se iz takvog ambijenta lakše otvaramo dodatnim Božjim milostima, poticajima i čvršćoj vjeri.

Onaj tko je svjestan vječnih vrijednosti života, taj zna upravljati svoju obitelj ravnajući se upravo prema tim vrijednostima, te onda i otkriva Isusa kao neponovljivog Učitelja koji izlaže božanski nauk i u izuzetnoj snazi skrbi za pojedince i njihove obitelji. I tkogod želi dobrobit svome narodu, ne može je ostvariti ako ne sluša Gospodinov glas i ako svoj dom ne učini dostojnim njega. Jer dom se ne brani uzvikujući navijački političke parole, nego krjeposnim životom i brižnom vjereničkom skrbi za obitelj. Tko ne živi tako da mu dom bude dostojan Gospodinova dolaska, taj ne živi niti za vlastito spasenje, niti za boljitak društva i domovine. Neka nam vjera rimskog satnika bude nadahnuće da i sami svjedočimo koliko smo dostojni Gospodina onda kad skrbimo za obitelj onako kako nas je on poučio i kako nas njegova sveta prisutnost krijepi.

Svetkovina Tijelova

Danas na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja o umnažanju kruha, nakon što je veliko mnoštvo koje je došlo slušati Gospodinov navještaj u kraljevstvu Božjemu ostalo bez hrane. Iz Lukina opisa uočavamo da je Isus ovom prigodom učinio više znakovitih gesta poradi kojih ovaj tekst s pravom uzimamo kao euharistijski tekst, sa snažnom porukom i nama danas i današnjemu svijetu. Bolje rečeno, sveti Luka je euharistijskim jezikom opisao ovaj događaj, uočivši da je Isus svjesno istaknuo nekoliko bitnih poveznica između ovog umnažanja kruha s čudom umnažanja koje se događa u euharistijskom kruhu koji se već dvije tisuće godina umnaža za Kristove vjernike.

Isus je, kako vidimo, najprije zatražio od svojih učenika da dadnu ljudima jesti, te je kasnije, kad je sam odlučio umnožiti pet kruhova i dvije ribe, a nakon što je podigao pogled k nebu, blagoslovio i razlomio, dao njima da razdijele mnoštvu. U ovoj gesti sadržana je njegova volje da svoje apostole učini dionicima umnažanja euharistijskog kruha, te da nakon njegova uzašašća k Ocu oni budu zaduženi dijeliti čovječanstvu kruh života. U protivnom njegovo predanje na posljednjoj večeri ostalo bi samo za mali krug učenika, a ne za cijelo čovječanstvo. Zato će na posljednjoj večeri apostoli primiti nalog da čine na spomen sve što je učinio i on kad je predao sebe u kruhu i vinu na vrlo sličan način kao što je umnožio, blagoslovio i razlomio kruhove prilikom ovog čudesnog umnažanja.

No i kada rekosmo sve ovo što povezuje umnažanje kruha i euharistiju, ipak nam je postaviti pitanje nije li prebacivanje govora na euharistiju u ovom slučaju bijeg od onoga što je Isus učinio, to jest nije li zatvaranje očiju pred problemima pred kojima se danas nalazi čovječanstvo. A jedan od velikih problema je glad kao uzrok siromaštva u svijetu. Ako je Isus umnožio pravi kruh i ribu, te je nahranio gladno mnoštvo, ne događa li se da mi danas, u nemogućnosti da to ponovimo, prebacujemo argument na pobožne priče o euharistiji, te se onda zadovoljavamo ljudima nuditi euharistiju, umjesto da im pomognemo rješavati životne probleme? Jer postavlja se pitanje može li euharistija riješiti problem gladi u svijetu? S pravom nam je postaviti ova pitanja, jer očito je da je Isus umnažanjem kruha nagovijestio euharistiju, kako je razvidno iz Lukina opisa. Isto tako je razvidno da Isus nije došao kako bi rješavao socijalne probleme čovječanstva čarobnim štapićem, te nije ni htio biti kralj koji će davati kruha svojim podanicima, nego je naprotiv ukazivao na uzroke, a ne samo otklanjao posljedice.

To vrijedi i u slučaju euharistije i gladi u svijetu, jer među njima postoji određena veza za koju bi se čak moglo reći da je uzročno-posljedična. Isus je, doista, vjerovao da euharistija može riješiti problem gladi u svijetu, u protivnom ne bi na ovakav način učinio čudo umnažanja kruha, nego bi to učinio ne skrećući pozornost prema euharistijskom blagovanju. Znakovitošću ovog događaja htio je istaknuti da glad u svijetu nastaje onda kad ljudi ne blaguju Boga i ne žive od njega, što kao posljedicu ima da se ne odnose jedan prema drugome kao braća. Zato se Gospodin trudio u ljudima pojačavati glad za Bogom, smjerajući prema tome da bude ta glad jača od one gladi za kruhom zemaljskim, o čemu svjedoči i ovaj evanđeoski odlomak.

A u trenutku kad postajemo Boga gladni, Isus nam nudi svoje tijelo kao pravo jelo koje nas njemu suobličava. Doista, Euharistija preobražava naš duh do mjere da nas čini voljnima dijeliti d drugima. Zato je za prvu Crkvu umnažanje kruha bilo simbol umnažanja Isusova tijela koje se ne prestaje ni danas umnažati za svijet. I danas je Isusovo tijelo, kao hrana života vječnoga, vrelo nadahnuća za sebedaran i nesebičan život prema drugima milijunima vjernika. Tako Isus pitanje gladi u svijetu nije htio svesti na socijalni problem, nego ukazati da ona ima i (ne)duhovnu pozadinu, to jest uzroke. Glad u svijetu nastaje radi toga što ljudi nisu gladni Boga, te tako nisu spremni sebe darivati za druge. U svijetu u kojem prevladava individualizam i sve se mjeri količinom osobne koristi, malo je onih koji su spremni izići iz takvog načina razmišljanja posvećujući sebe dobrobiti vlastite braće. Ovaj svijet nas i uči uglavnom tome da ostvarujemo sebe i da nastojimo zasititi najprije svoje potrebe. A kad smo kao ljudi usmjereni na svoje zemaljsko umjesto na duhovno dobro, onda se događaju nepravde i nejednakosti, osiromašenja i međusobna pustošenja, umjesto da jedni drugima dajemo jamstvo sigurnosti unutarnjim duhovnim obiljem i nesebičnom pomoću.

Zato i nama vjernicima odzvanjaju danas one Isusove riječi upućene apostolima: Podajte im vi jesti! Kao što je zadužio apostole onda, tako je danas zadužio one koji su njegovi, da skrbe o braći u potrebi. A da bismo drugima dali jesti, mi sami moramo biti gladni Boga. A kad se mi Bogom nahranimo, osjetit ćemo glad za dobrom braće, te ćemo biti spremni dijeliti s njima i skrbiti o njima u okviru vlastitih mogućnosti. Tako nam je duhovna hrana iznutra snažno pogonsko gorivo da utažimo i duhovnu i tjelesnu glad onih koji su oko nas. Isus je ovim čudom nagovijestio svoje predanje na posljednjoj večeri koje postaje vrelom nadahnuća i snage apostolima, a i svim vjernicima, da i sami crpe iz njega kako bi mogli davati drugima. Tako je Isus na vrlo neobičan način ukazao da je euharistija pravi odgovor na problem gladi u svijetu, te koliko svi skupa budemo euharistijski ljudi na autentičan način, naše će društvo imati i veća društvena jamstva i sigurnost.

Jer mi koji se hranimo Kristovim tijelom trebamo danas posvjedočiti svijetu da nitko nije sitiji od onoga tko je Boga gladan, niti ima itko gladniji od onoga tko je Boga sit. Samo takvi mogu svijet nahraniti, jer dok zasićuju svoju glad istinski težeći za Bogom, s druge pak strane ostaju gladni i žedni pravednosti na zemlji i spasenja svojih bližnjih. Neka Kristovo tijelo koje blagujemo u nama ražari tu svijest i odgovornost, te nas učini njegovim suradnicima u skrbi za duhovno i tjelesno dobro vlastite braće.

U našem suvremenom društvu,
nazvanom i društvom mase,
vrlo je česta pojava imitiranje,
to jest nepromišljena povodljivosti
pred različitim vjetrovima moda,
modernih trendova života,
ili sadržaja za koje se kaže da su in.
Oni koji slijede takve stilove,
premda im se redovito povlađuje
kao naprednima i samosvjesnima,
u naivnosti najčešće ne vide
kako su vješto izmanipulirani
i svedeni na obične povodljivce,
te korisnike i promicatelje
nečijih interesa i moda.
Dok ih se u javnosti predstavlja
nositeljima novog identiteta,
oni su tek blijede kopije ljudskosti
bez autentičnog identiteta.

Jer stvarni identitet se ne gradi
na pomodarstvu i povodljivosti
nego na autentičnim vrijednostima,
kojima je izvor i jamac Bog.
U trojstvenim odnosima se očituje,
da Otac, Sin i Duh Sveti u ljubavi
savršeno jedan drugome daruju
i jedan od drugoga preuzimaju
sva savršenstva, snagu i darove
a nisu međusobno blijeda kopija,
već prepoznatljive božanske osobe.
Kamo sreće kad bi mi ljudi
izgrađivali osobni identitet
polazeći od trojstvenog primjera,
umjesto da se povodimo
za prolaznim ljudskim modama.
Usvajajući božanske odnose
naša se ljudskost neće izobličiti,
nego će se darom milosti uobličiti,
dok se potpuno ne suobliči
Onome na čiju je sliku stvorena.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva čitamo riječi Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Ne samo zato što su izgovorene u posebnom trenutku, nego je u njima Isus iznosio najuzvišenija otajstva, a opet pazeći pri tome da ih ne zbuni potpuni i da ih ne optereti preko mjere i na način koji ne bi mogli podnijeti. Kao potvrdu za to slušamo danas Isusove riječi: Još vam mnogo toga imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Učitelj je kao Sin Božji dobro znao koliko je veliko i uzvišeno Božje otajstvo, no, kako vidimo, nikad nije otklonio od svojih učenika obvezu da se tom otajstvu posvete i da ulože trud kako bi ga što bolje upoznali. Doista, njemu kome je bio cilj poučiti nas i prenijeti nam božanski život, bilo je od izuzetnog značenja istaknuti kako je preživotna potreba Boga bolje upoznavati da bismo odustali od toga samo zato jer se za takvo što iziskuje od nas truda i napora. U tom duhu i za nas danas svetkovina Presvetoga Trojstva ne bi smjela biti proslava nedostupne tajne koje nas ne dotiče, nego prije svega proslava otajstva Božjega života koji se tiče i našega života. Uostalom, velika je istina da smo stvoreni na sliku Božju, te bismo svojim životom iz dana u dan trebali tu istu sličnost i odražavati, a kako možemo Bogu sličiti ako se ne trudimo upoznati srce njegova božanskog života.

Zato dok slavimo otajstvo trojedinoga Boga, ova bi proslava u nama trebala biti nadahnuće i snaga da prije svega proničemo to isto otajstvo Božje, kako bismo i sami usvojili što više od života kakav je u dubinama Božje biti, te kako bismo ga postavili kao temelj i cilj vlastitoga življenja. Nadalje, promatrajući neizmjernu ljubav i međusobno prožimanje Presvete Trojice, pozvani smo i sami crpiti poticaje kako bismo na tom tragu uspostavljali i stvarali međuljudske odnose u društvu. Zato se ispravno primičemo tajni Trojstva tek ako osjetimo poziv da i mi ljudi proniknemo bit tog istog života, te da počnemo i sami tako živjeti. U protivnom Bog nam ostaje neko udaljeno i, ako tako smijemo reći, beskorisno biće. Pogotovo mi koji vjerujemo i Boga i kome je on za cilj života odredio blaženstvo, a za način ostvarenja svetost, pozvani smo upijati i usvajati u svoj život sve što nam struji iz Božjega života ako želimo biti blaženi. Prema tome je neupitno da Božji život treba biti utkan u temelje našeg ljudskog života, te kao što je Bog blažen u sebi, tako i nama onda predstavlja jedini put blaženstva. To jest, kao što Trojstvo ostvaruje savršeno zajedništvo međusobnih odnosa, i nama bi Božji život trebao biti temelj međuljudskih odnosa, te stvaranja boljeg i čestitijeg društva koje se može nositi s izazovima budućnosti.

A čemu nas uče Presveta Trojica svojim životom, Isus je objasnio u nastavku svoga govora apostolima. Nijedan od Trojice ne smatra svojim niti svojata sve što ima, nego se odnosi prema tome kao da je to zajedničko i primljeno na dar. Stoga će Isus reći: Sve što ima Otac, moje je. Naravno, i on će svime time Ocu uzvratiti, kao što će to staviti sve na raspolaganje Duhu Svetome da od toga uzima i daje apostolima i cijeloj Crkvi. Nadalje, ništa od svega što posjeduju i čime raspolažu, ne služi za vlastitu proslavu jednoga od njih, nego za proslavu cijeloga Trojstva, te će onda i Isus reći kako će Duh Sveti njega proslavljati uzimajući od njegova i dajući apostolima. U Trojstvu svi imaju sve, ali nitko svojim ne smatra ništa, već sve što imaju jedan drugome predaju spremno i potpuno, kao što će potom, u svojoj dobroti, sve dati i nama ljudima.

Na žalost, mi ljudi smo počesto slijepi za ljepote Božjega života, te im ne pripisujemo važnost za konkretno življenje. Umjesto da posvetimo svoj život nastojeći oko pobožanstvenjenja koje izvire iz Trojstva, počesto slijedimo samo ljudske mode i ljudske uzore življenja od kojih ne možemo naučiti tako uzvišene životne sadržaje. Umjesto da se oblikujemo Božjim životom, dajemo se izobličiti uzorima i uzorcima koji nas ne oblikuju prema uzvišenosti i ljepoti Božjeg dara. A mi kad dajemo drugima, najradije bismo dali drugima od tuđih dobara, da ne osiromašimo sebe dajući od svoga, ali bismo zasluge pripisali sebi, umjesto drugima. No u Trojstvu je sasvim drukčije, te nas stoga Trojstvo uči pravoj istini i ispravnom načinu odnosa prema drugima. Stoga u ovom slučaju kad Duh Sveti uzima od Isusova kako bi navješćivao apostolima, nije čin zloporabe i egoizma kojem bi bio cilj prikazati sebe u bolje svjetlu, ili pak pripisati sebi nešto što nije njegovo, nego, naprotiv, Duh velikodušno i nesebično pokazuje darove, dobrotu i ljepotu samoga Krista. Zato je čin poniznosti, ali i nesebičnosti, uzeti i dati apostolima ono što je Isusovo i predati to ljudima.

Tako nas Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka uvode u otajstvo odnosa unutar presvetoga Trojstva, kojih bi trebali biti preslika i naši međuljudski odnosi. Odnosi koji izviru iz Božje nutrine nisu ni sporedni ni zanemarivi, nego, naprotiv, vrlo životni svakome od nas jer nas ispunjaju njegovom puninom i nadahnjuju za svakodnevno življenje, kako osobno tako i zajedničko. Potruditi nam se, stoga, prihvatiti Isusovu pouku, jer ona postaje najvažniji preduvjet kako bismo mogli živjeli kao braća, pri čemu bismo trebali prednjačiti upravo mi vjernici oblikujući odnose i na razini društva prema ovome što nas je poučio Gospodin. Neka nas Presveto Trojstvo osnaži za život u kojemu neće biti koristoljubivoga uzimanja ni sebeljubnoga uskraćivanja, nego isključivo velikodušno darivanja za dobrobit onih s kojima živimo, kao i za dobrobit cijeloga društva i naroda.

U suvremenom svijetu prisustvujemo
naglom razvoju telekomunikacija,
teko da se u kratkom roku prešlo
s nepokretne na pokretnu telefoniju.
I dok je samo prije nekoliko desetljeća
bio fenomen da glas putuje žicom
do udaljenih zemalja i kontinenata,
danas je sasvim uobičajeno
da se prenosi bežičnim putem.
Dok je nekada analogni sustav
prenosio samo zvuk, danas se,
razvojem digitalnog sustava,
prenosi i tekst i slike i drugi podatci.
Tako je komunikacija prešla
na sve savršeniji stupanj rada,
ne oviseći više o jednom mjestu,
nego uživajući dostupnost posvuda
unutar područja pokrivenog uslugom.

No komunikaciju koja je domišljena
tek u suvremenom svijetu,
zaostaje za Božjim očitovanjem.
Dok je nekoć u Starom zavjetu,
kao nekom analognom vezom,
govorio ocima po prorocima,
u posljednje je dane progovorio,
kao nekom digitalnom vezom,
po svome Sinu i Duhu Svetom.
Tako je saopćio ne samo riječi,
nego nam je utisnuo i svoju Sliku,
ulijevajući ujedno neizmjernu Ljubav.
Od one nesavršene komunikacije
ograničene samo na jedno mjesto,
na jednu zemlju i mali narod,
sada njegov Duh puše gdje hoće,
te svojom nevidljivom snagom,
privodi u savršeno zajedništvo
ljude iz svakog plemena i naroda.