Ovih jesenskih i zimskih dana did Mate, sjedeći na svome ognjištu, ložeći vatru i grijući se, razmišlja, kako je već njegov običaj, o vremenu u kojemu živi, o stanju i sudbini svoga naroda. Česte su to teme i njegovih sugovornika, pa je tako svratio do njega i susjed Stipan na čašicu razgovora. Slušao je Stipan razne rasprave i ostao je u nedoumici glede mnogih stvari. Zbunjuju ga prijepori glede poimanja naroda i dužnosnika na vlasti. Svaka vlast se poziva na narod i djeluje u ime naroda, i to ne samo u novije demokratsko doba, nego i prije. A pogotovo one demokratski izabrane vlasti imaju doista pokriće naroda, jer su izabrani voljom većine birača, te se kao takvi nazivaju narodnom vlasti. Čuje on i vidi da neki dužnosnici s prijezirom govore o svom narodu, to jest o jednom dijelu nazivajući ga glupim. Za njih je pravi narod onaj koji im plješće i odobrava njihove poteze, a čim to ne čini, onda je glupi narod i svjetina. Ima li on na to pravo? A isto tako, ima li zakonito pravo jedan dio naroda ne slagati se s potezima onih koji su na vlasti? Kako u tom slučaju treba tretirati taj dio naroda? Je li taj narod, narod ili je doista glupi narod? Niže tako kum Stipan pitanja i razmišljanja kako bi došao na čistac je li i sam glup ili pametan, je li narod ili nenarod. Više ne zna tko je, što je i što mu je činiti. Ako je i on glupi narod, treba li onda tu istu vlast tretirati kao svoju i narodnu, ili odbacivati kao nenarodnu? Je li narod samo masa ruku i većina biračkoga tijela? Je li onda ona manjina koja nije dala svoj glas za neku vlast izuzeta iz naroda? Mogu li oni i trebaju li biti narod? I kad su narod, kad i sami odobravaju svaki potez vlasti ili pak kad se distanciraju od nje?

Teško mi je bilo odgovoriti na bujicu pitanja koja je i mene prisilila izbistriti ideje o tim temama, zavirujući malo dublje u povijesno iskustvo koje je učiteljica života, kako su govorili stari Latini. Nekima je narodna vlast ona vlast koja ima trenutno pokriće većine birača. Tako je postalo moderno u suvremenom svijetu vladati u ime naroda, to jest preglasavanjem većine. A koliko je to dobro ili ne, treba vidjeti od slučaja do slučaja. U ime naroda se u mnogim slučajevima ozakonilo samorazaranje naroda i potpisuje njegovo samouništenje predajući ga u ruke smrti, pošasti poroka i slobodnom robovanju ovisnostima. Ali (z)broj ruku nije vrijednosna kategorija, ma koliko ih bilo, da bi se na temelju toga definiralo narod ili pak narodnu vlast, to jest onu vlast koja je za narod. Jer imati vlast nad jednim narodom, ne znači ujedno biti narodna vlast. Narod je zajednica okupljena oko čvrstih vrijednosti kao što su jezik, povijest, predaja, samosvijest, ćudoredne vrijednosti, kultura… U duhu toga narodna vlast je ona vlast koja se bori za istinske i iskonske vrijednosti na kojima je narod nastao i iz kojih crpi svoje postojanje. Vlast koja podržava narodni rast i uvijek trajnije i bolje ukorijenjenje naroda na neotuđivim vrijednostima, može se smatrati narodnom vlasti. Ona vlast koja osluškuje bilo svoga naroda i njegovu žilu kucavicu, koja osjeća prisutnost Duha u njegovim plućima, te koja poštuje njegovu povijest i običaje, može se bez lažne skromnosti smatrati narodnom vlasti.

Oni koji su udaljeni od duše svoga naroda ne mogu biti narodna vlast, bez obzira na broj glasača koji ih podupirao. Pa sve kad bi zlatom optočili cijelu zemlju, ako bi dušu njegovu zanemarili, oni nisu narodna vlast. Pa i u komunizmu, koji svi mi stariji dobro pamtimo i na vlastitoj koži, takozvana ‘narodna vlast’ je imala biračku potporu većine birača, ali nije bila narodna. Ne samo zato što je do glasova dolazila snagom prisile, nego i zato što je gazila samu bit naroda, njegove vrijednosti i uvjerenja, kulturu i običaje, jezik i samosvijest. Narodna vlast koja je kadra pogaziti sve duhovno naslijeđe svoga naroda, zanemariti dušu svoga naroda, ili, što je još gore, isprljati je, nije nikakva narodna vlast, bez obzira koliko glasačkih ruku imala. Narodna vlast koja pokušava ubiti Boga u svome narodu nije narodna vlast, nego je bezbožna vlast. Narodna vlast koja se kune u humanizam i kojoj najveći legitimitet daje čovjek, nije uopće ni narodna ni humana vlast, pa i onda kad bi sve činila po zakonima i kad bi se hvastala izuzetnim humanističkim pothvatima. Ona bi bila obična ideološka vlast, najčešće bez ideje, jer čim je ideološka nema što ponuditi čovjeku osim obmane. A time što netko ima vlast nad narodom, koju će svatko od nas koji vjerujemo poradi Boga poštivati kao svoju zakonitu vlast u vremenu, ne znači da je samim time narodna.

Tako ovaj pojam ‘narodna vlast’ ima različito značenje ovisno iz kojega se kuta promatra. Svojedobno se, kako rekoh, govorilo o narodnoj vlasti, samo da se ospori božansko porijeklo vlasti. Vjernici su vjerovali, kako je Isus posvjedočio pred Pilatom, da je svaka vlast od Boga, a bezbošci, revolucionari i ideolozi ustvrdiše da je vlast od čovjeka. Takvi su narodnom stoga proglašavalo svoju vlast za koju su tvrdili da nije od Boga, budući da su partijski čelnici odlučili da Boga nema. A da bi sebi ipak dali neko pokriće i legitimitet u narodu, nazivali su se narodnom vlasti. Prema njihovoj logici vlast dolazi od naroda, od ljudi, premda nisu pitali taj isti narod za mišljenje kad su uzeli vlast u ruke. Osim toga, jer su vlast držali ljudskom tvorevinom, uzimali su sebi za pravo, sukladno teorijama vlastitih ideologa, podizati revolucije i rušiti zakonite vlasti bilo kojim raspoloživim sredstvima samo zato jer im se nisu sviđale ili nisu bile po njihovoj mjeri. Naravno, ako se već netko toliko trudi dokazati da njegova vlast i vladavina nema veze s Bogom, onda za njega vrijedi ono što je govorio moj pokojni did: ‘Sinko moj, ako ima vlasti koja ne želi prihvatiti da je od Boga, onda ona služi vragu paklenome. Trećega nema.’

Za druge pak, i ja bih se priklonio tom viđenju, pojam narodna vlast označava onu vlast koja se bori za stvarno dobro naroda sukladno vrijednosnom sustavu, to jest sustavu neprolaznih vrijednosti, uvažavanja njegove povijesti, kulture, duha i tradicija. Jao onoj vlasti kojoj legitimitet i pokriće daje samo broj ruku glasača, a ne čista savjest i trud oko očuvanja vrijednosti i cjelovite izgradnje tog istog naroda, što uključuje njegov identitet i njegovu dušu. Jer lako se razmetati parolom: U ime naroda! Nekoć su drugovi u onom režimu dolazili na vrata crkava odvoditi biskupe ‘u ime naroda’, dok je taj isti goloruki narod svojim tijelima branio svoje pastire. Doista, nekoć su skorojevići ovoga naroda progonili Crkvu ‘u ime naroda’, zaboravljajući da je ona od njegovih početaka na ovim prostorima bila utkana u njegov život i dijelila njegovu sudbinu. Zaboravljali su da je ona postala najbolji dio tog istog naroda, dupa njegove duše i tijelo njegova bića, trajno prisutna u svim njegovim usponima i padovima, teškim i lakim trenutcima. A da je Crkva pokleknula i sišla s križa povijesne odgovornosti da bude spona Boga i naroda, i da je našem narodu ponestalo Božje snage da iznese križ svoje povijesti, ne bismo danas imali o čemu razgovarati. I da to potkrijepim jednim primjerom: da se naš narod u onih 50 godina vladavine ‘narodne vlasti’ pretvorio u ono što je ta ‘narodna vlast’ htjela, nas danas ne bi bilo i ne bismo imalo ni naroda ni svoje države.

Moj dragi kume Stipane, ovaj glupi narod, kako ga neki zovu, je cijelu svoju povijest ginuo za svoje ideale, radije nego da okalja obraz ubijajući druge za svoje ideologije! I ja sam ponosan upravo na taj dio svoga naroda! To je za mene narod. I bez truna sumnje znam: narod je onoliko narod koliko sluša glas živoga Boga i živi za istinske vrijednosti. Takvom narodu nitko ne može prodavati maglu i zaslijepiti mu oči, jer on vidi Božjim očima. Takav narod ne mogu voditi kao guske u magli, jer on za vođu ima živoga Boga. Takvom narodu ne mogu nametnuti ideologiju, jer on ima ideju i viziju vječne budućnosti. Takvome narodu ne mogu podmetati laži oni koji na svaki spomen Boga i Crkve reagiraju agresivno kao bik na crvenu krpu, jer on u svojim genima i žilama ima istinu Boga živoga od koje ga oni ne mogu odvojiti!

Dida Matu to uče one svete knjige koje zovemo Svetim pismom, a u kojima je, između ostaloga, opisana povijest izabranoga naroda. Zato su proroci taj isti narod zvali ne-narodom onda kad je odbacivanjem Boga potkopavao bit svoga postojanja i dovodio u pitanje svoju budućnost. Kršeći Božji zakon sjekao je granu na kojoj je sjedio. A oni koji to nisu vidjeli ili su svjesno pred tim zatvarali oči nazvani su bili slijepcima i slijepim vođama. Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i sada. Za sva vremena i prostore, za svaku vlast, bilo slijeva ili zdesna, bilo za crvene ili crne, bilo za zelene ili plave. Kako je bilo do sada, tako će biti i od sada, vrijeme će pokazati da je did Mate pravo zborio. Vlasti i sile ovoga svijeta prolaze, a ostaje onaj narod koji čuva neprolazne vrijednosti, kao što je bio slučaj i onog ‘Ostatka Izraelova’ koji se nikad nije pokolebao i prignuo koljeno pred idolima ideologija i pred lažnim bogovima, nego je odvažno živio i svjedočio istinu o Bogu u čijem je svjetlu spoznavao pravu istinu o samome sebi.

Svetkovina Bogojavljenja – Sveta tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja koju danas slavimo spomen je na pohod trojice mudraca Isusu u Betlehem kako bi mu se poklonili prinoseći svoje darove. Kako bi došli do željenog cilja morali su upotrijebiti mnogo snage uma i duha, izložiti se poteškoćama i naporima, no ništa ih od toga svega nije spriječilo da dođu do Isusa u Betlehemu. Nasuprot njima stoji figura židovskoga kralja Heroda koji sustavno u sebi potiskuje iskonske vrijednosti ljudskoga duha i izričito se suprotstavlja Božjem planu spasenja podlošću i lažima. S jedne strane mudraci s Istoka, a s druge strane Herod, postaju modeli dvaju različitih načina razmišljanja i odnosa prema Bogu iz kojih i mi vjernici možemo izvući konkretnu pouku za duhovni život. Naime, i kraljevi s Istoka i Herod svjedoče, svatko na svoj način, kako se ljudi mogu odnositi prema dva bitna čimbenika, to jest sastavnice svoga života. A ta dva iskonska čimbenika ili odrednice kojima je obilježena naša ljudska narav su potreba da se jedni drugima očitujemo i potreba da tražimo Boga. Uostalom, on je u nas utkao potrebu da ga tražimo, kao što je utkao i potrebu da se jedni drugima očitujemo. Potreba očitovanja je njegova božanska odrednica čije tragove mi nosimo u duši, poradi čega nam je sasvim naravno da jedni drugima očitujemo svoju dušu, dobrotu i plemenitost. Svaki onaj tko ima iskustvo života, ljepote i dobrote, ima potrebu svoje iskustvo podijeliti s drugim. Njemu je naravno da iskustvo kojim je obogaćen podijeli s drugima bez straha i ustezanja jer time čini isključivo samo dobro drugima. Osoba ispunjena takvim iskustvom nema neku skrivenu namjeru prema drugima, nego samo želju da i oni postanu dionicima njihova iskustva. Zato to čini spontano i bez ikakve primisli.

Ljudi pak koji su udaljeni od Boga i koji se ne daju obasjati njegovim svjetlom žive u svom mraku, te ostaju mračni i nedostupni drugima. Njihove namjere su nečasne i skrivene. Sve spoznaje o životu i sve informacije koje dobiju koriste u borbi protiv Božjeg nauma spasenja. Tipičan predstavnik je Herod koji trajno ostaje u svome mraku, premda je nadomak Božjega svjetla koje mu se primaklo na toliko načina. Ali on ostaje nepropustan za to svijetlo u mraku svoje duše. Uslijed toga ne prihvaća niti da je poslanje i smisao ljudskoga života biti svjetiljka koju Bog želi zapaliti svojim svjetlom. On ne prihvaća Božju poruku za sebe, nego će poradi mraka koji nosi u duši u isti mrak uvlačiti svoj narod kojem je bio na čelu. Premda je kralj Božjega naroda, on je udaljen od navještaja spasenja Božjega, te su njegova obzorja skučena samo na zemaljski interes. Njemu koji uživa u crnilu vlastite duše ne može zasjati zvijezda kao Božji znak, jer on sve koristi da je skine s neba. Njemu anđeli Božji ne mogu u snu prenijeti Božje poruke, jer se on služi okriljem noći za svoje mračne planove.

Kao što Herod nije mogao biti zapreka Božjeg objavljenja mudracima, današnja svetkovina je dokaz da se Bog nezaustavljivo objavljuje svijetu, te se zato i rodi kao čovjek kako bi to svjetlo trajno sjala među ljudima i bilo svjetlo njihova života i njihove povijesti. Postavši čovjekom postao je dio ljudske stvarnosti, te time neuklonjiv iz ljudskoga života. Tmine zla ne mogu ugroziti ni ugušiti ovo svjetlo, ma koliko se trudile. Doista, njihov trud je neopravdan i pogrešan, jer trud koji je poželjan i koji nas, štoviše, obvezuje, jest trud koji nas vodi prema susretu s Bogom. Sebi čak normalan čovjek ne može niti protumačiti ovaj fenomen borbe protiv svjetla i Boga koji postoji u ljudskoj povijesti i samome čovjeku. Nikada ne ćemo do kraja razumjeti zašto se ljudi bore protiv Boga, što im smeta njegovo svjetlo, jer time pokazuju da ne žele ni vlastito dobro. Ljudi pak, čiste duše, spremni i voljni za dijalog s njime primaju ga, dok oni koji se uzdaju u svoju moć i štite vlastiti interes ne mogu zaustaviti njegovo objavljivanje svijetu. Ljudi pak poput Heroda su nepropusne duše koji su sebe kao optočili katranom crnila, zla i grijeha, dobro se zatvorili u se kako ne bi Božje svjetlo prodrlo u njihove dubine, kako ne bi prihvatili ljepotu života u svjetlu i promijenili vlastiti život.

Stoga,razmišljajući o dolasku trojice kraljeva mudraca u Betlehem, a i Herodu, dano nam je razmišljati upravo o ta dva značajna čimbenika našeg ljudskog života. Svatko od nas se ispunja i osmišljava svoje postojanje saopćavajući sebe i svoja iskustva kojima obogaćuje svoje bližnje, a jedno od najljepših iskustava nam se događa kad pronađemo i osjetimo živoga Boga, kao što je bio slučaj trojice mudraca kraljeva. I jedno i drugo je veliki Božji dar darovan za smislom puniji život, što se pokazalo u slučaju mudraca i Heroda, premda kod njega nije imalo onaj pozitivan učinak jer ga je sam odbacio. Ali da naša ljudska traženja i iskustva koja valja očitovati drugima ne bi ostala na razini apstrakcije, Bog se utjelovio i došao među nas rodivši se u Betlehemu. Dao nam je prigodu da ga poput mudraca dotaknemo i primimo u naručje i u vlastiti život. I premda je božanstvo bilo skriveno u krhkom ljudskom tijelu Betlehemskog Djeteta, Bog ipak nije došao samo radi toga da s nama podijeli krhkost, nego da nam udjeli božansku jakost. Premda je utjelovljenog Božjeg Sina trebalo tražiti, Bog nije došao k nama da bi se skrivao,nego da bi nam otkrio Božju ljepotu. Otvorimo se ovom Božjem daru objave, prihvatimo Isusa i preobraženi hodimo ovim svijetom svjedočeći o sjaju njegova života u našem životu.

2. božićna – B

Rođenje Božjeg Sina u povijesti značilo je veliku, po prorocima dugo najavljivanu, prekretnicu u povijesti ljudskoga roda. Prekretnica se dogodila time što je sam Bog odlučio do kraja izvesti svoj naum spasenja. O tome će sveti Ivan u današnjem evanđeoskom tekstu reći: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju imam kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. I ta Riječ – Mudrost koja se nastanila u Jakovu, to jest u židovskom narodu, bila je stvoritelj svijeta. Svemu što postade u njoj bijaše život i taj život je bio ljudima svjetlo. Isusovim rođenjem dogodilo se neviđeno čudo, dogodila su se tolika proturječja nama ljudima teško shvatljiva osim u svjetlu Božje ljubavi prema čovjeku. Doista, po nijemom Betlehemskom Djetetu Bog je na najglasniji način progovorio u ljudskom životu. Po njegovu tijelu podložnu smrti, Bog je oživio ljudski rod.

Stoga je Ivanovo promišljanje korisno i nama da o svemu ozbiljno razmislimo, jer i mi živimo u svijetu i vremenu mraka u kojem se potiskuje Božje svjetlo. Ne dopušta se Božjem životu da nam svijetli, čime čovjek izravno ugrožava vlastiti život. Živimo u svijetu u kojemu vlada zaborav Boga kao sustavna sljepoća uma i srca za Božje svjetlo. Kao da su nam uši tvrdo začepljene za Božji glas kojemu ne dopuštamo doprijeti do našeg duha. Živimo takvim načinom života u kojem nam je Bog tako udaljen jer mu hladnoćom svoga srca ne dopuštamo pristup i gluhoćom ga odbijamo ga iz svoje sredine, uslijed čega naš život dolazi na manje. Živimo u svijetu smrti kojoj smo podanici i žrtve jer ne doživljavamo Boga Ocem, niti ga častimo, slušamo i poštujemo kao vlastitog roditelja. Živimo u svijetu u kojemu se ograničeno svjetlo ljudskog razuma smatra dostatnim kako bi obasjavalo putove kojima je ići čovjeku, te ne vidimo niti da padamo u jamu beznađa i očaja. No sve to nas nuka da se ozbiljno zapitamo. Ako odbacujemo Božji život, zar nam ljudski može postati temeljem budućnosti? Ako ne upijamo savršenu Božju ljubav, zar možemo graditi na ranjenoj i ranjivoj ljudskoj? Ako ne prihvaćamo život po milosti Božjoj, zar ne vidimo da ćemo biti žrtve nemilosti ljudske? Ako ne prihvaćamo Boga kao Oca nebeskoga, zar će nam biti sveti i zemaljski roditelji? Zar možemo reći da živimo, ako smo udaljeni od središta života, od njegove punine i dubine?

Slavlje rođenja Sina Božjega želi u nama oživjeti sve dimenzije našega života koje zamiru i odumiru poradi ovakvog udaljenog načina života. Slavimo rođendan Onoga koji je kadar učiniti da Božji glas prodre u našu zaglušenu nutrinu, jer u njegovoj riječi ima neprocjenjive topline i jasnoće. Dok s ljubavlju izgovaramo njegovo im on je kadar našem ljudskom umu dati onog božanskog svjetla bez kojega je doista pomračen i izgubljen. Dok spoznajemo njegovu blizinu promatrajući ga nemoćna u jaslicama, spoznajemo da nam sam Bog dolazi ususret snagom božanskog života. Dok se čudimo ljudskoj nijemosti koju je kao Dijete izabrao želeći podijeliti našu ljudsku stvarnosti, ujedno se divimo Božjoj veličini koja je na čudesan ljudski i božanski način izgovorila svoju riječ.

Svjedoci smo danas lažnog čovjekoljublja i lažnih obećanja i ponuda na koje se uhvatio suvremeni čovjek. Svijet se danas prikazuje u ruhu čovjekoljublja i iznimne dobrohotnosti, ali najčešće svoje ponude pravi u rukavicama skrivajući prave namjere. Nije zato rijetkost da nas zavarava, obmanjuje i uzima nam ono najdragocjenije. Za šaku novca ili imovine uzima nam život, premda je obećavao da će nam ga dati. Vrijeme Božića za nas treba biti vrijeme raskida s takvim starim i ispraznim načinom života, te vrijeme opredjeljenja za novi, obnovljeni život. Božić je za nas vrijeme darovane punine koju nam daruje utjelovljeni Sin Božji. Isus nam očituje pravo Božje čovjekoljublje, ne ono koje nas hvata u zamke dugova, nego ono koje nam otpušta dugove. Svjedoči nam danas da prava ljubav Božja ne pritiska teretima kredita, kamata i hipoteka, nego nam oslobađa leđa od pritiska i tereta starih nagomilanih dugova i hipoteka grijeha koje nam troše život. Iskreno čovjekoljublje nije ono koje čovjeku obećava samo ispraznost i ispunja ga svojom prazninom, nego ono koje mu nudi da se napuni Božjom puninom i savršenim obiljem njegova života.

Stoga se danas nalazimo pred čudesnim događajem Božje ljubavi pred kojom ljudski razum zastaje, a riječ osjeća nemoć izraziti uzvišeno čudo, koje je opet tako neobično ljudsko i dohvatljivo. Sve želje i zebnje čovjeka sabrane su danas u Sinu Božjemu prisutnome među nama u ljudskom tijelu po kojem nam je postao sličan i blizak kako bi odgovorio na sva naša traženja, vapaje i molitve, kako bi naš život obdario Božjim životom. U svjetlu utjelovljene Božje Riječi i naša ljudska prima dužnu snagu, razumljivost i prepoznatljivost. Samo u svjetlu Božjega Svjetla čovjek može biti obasjan, samo u snazi Božjeg Života može biti živ. Samo onaj tko ispravno izgovara Ime Božje, može izgovoriti i ime čovječje. Samo onaj tko živi od Bića Božjega, ima istinski ljudski bitak. Neka rođenje Sina Božjega zahvati cijelo naše biće i neka preporodi naš život svojom božanskom snagom i svojim životom kako bismo mi primili neizrecivi život Božje Riječi, te kako bismo se, po njemu nastanjenom među nama, nastanili u vječnom zajedništvu života Presvetoga Trojstva.

Dok sjedam za orgulje – organon,
instrument kraljevskog dostojanstva,
poniznu molitvu upućujem tebi,
Stvoritelju svemirskog ‘instrumenta’
koji neizmjernom ljepotom i skladom
zrcali tvoju dobrotu i umješnost –
tvoj istančan sluh za sve tonove života.
Ti Ureditelju sveopćeg sklada,
povjerio si mi božansku ulogu
kad si me osposobio i doveo
da kao orguljaš skladnim melodijama
ispunjavam duše slušatelja.
Veličanstven je osjećaj
vlastitim prstima proizvoditi
i pokretati harmoniju
tolikih tonova i zvukova
koji su odraz nebeskoga sklada
i slika onoga trenutka
kada tvoji prsti stvoriše svemir
i oblikovaše čovjeka – svemir u malome.
Ti si svoji prstima raširio nebesa,
a mojima si dao poslanje
da šire ozračje neba na zemlji.
Svjestan svoje nedostatnosti
pred uzvišenošću glazbenog dara,
molim te za milost da moje ruke
budu odraz evanđeoske umješnosti,
prema kojoj, u savršenom skladu,
ne zna ljevica što čini desnica.
Obdari me takvom vještinom da,
dok pokrećem svirale
u svom rasponu boja i jačina,
slušatelji osjete da kroz njih,
kao kroz najposebnije svirale,
struji sila tvoga Duha.
Svaki dodir na pedale
neka me podsjeti da je prava pjesma
staviti pod noge grijehe svoje
kao najveće protivnike tvoje.
Jer si me našao dostojnim
da uljepšavam zemaljsko bogoslužje
uzvišenim i milozvučnim tonovima,
koji preko srca vjernika
dopiru u tvoje božanske uši,
učini me i članom zbora svetih
koji ti pjevaju vječno bogoslužje
– svadbeno slavlje Kralja Jaganjca.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovljenjem Sina Božjega počeli smo otkrivati dar posinstva koji nam Bog po njemu daruje. Isus nam je svojim životom i propovijedanjem otkrio da smo djeca Božja, to jest velika Očeva obitelj. No njegova prisutnost među nama nije utjecala samo na naše shvaćanje Boga i zajedništva s njime, nego neophodno utječe i na razumijevanje našeg zemaljskog života, a neizostavno i onog obiteljskog. Doista, obitelj je jedna od najdragocjenijih i nezaobilaznih stvarnosti ljudskoga života koju ni sam Sin Božji nije htio izbjeći, nego je svjesno i rado ušao u zajedništvo ljudske obitelji. Današnja čitanja Božje riječi stavljaju nam pred oči stvarnost Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa koja je model i uzor svake vjerničke obitelji. Bog je oblikovao ovu obitelj dajući joj svoga Sina kao životno središte, no isto tako prema toj obiteljskoj stvarnosti su i Marija i Josip imali svoju odgovornost. A ta ljudska odgovornost trebala je biti sukladna primljenom Božjem daru, to jest daru Sina Božjega.

Sve rečeno vrijedi i za stvarnost svake ljudske obitelji. Stojeći pred Bogom ne možemo ne preuzeti i sami odgovornost za vlastite obitelji na način na koji su to učinili Marija i Josip. Time što je Sin Božji ušao u zajedništvo ljudske obitelji samo joj je dodatno dozvao u svijest odgovornost i obvezu koja postoji. Na žalost mi ljudi se vrlo površno odnosimo prema obiteljskim zadaćama, napose prema onoj duhovnoj odgovornosti koju nam je Bog povjerio. Time što je postao dio ljudske obitelji, svim obiteljima je povjerio zadaću njegovanja svetosti i božanskog ozračja i odnosa u obitelji. Napose kad vidimo tolike čimbenike u društvu koji negativno djeluju na život i dostojanstvo obitelji. Toliki su ljudi u svijetu izgubljeni da više i ne znaju što je obitelj, koja je njezina svrha i cilj. Imenom obitelji vođe ljudskih društava htjeli bi danas obuhvatiti tolike oblike života koji nisu obitelj i koji nemaju sadržaje da se nazovu obiteljskima, niti imaju unutarnje vrijednosti po kojoj bi bile obitelj.

Upravo zato je Isus došao među nas ljude kao član ljudske obitelji jer je znao da će obitelj biti na kušnji u svakom vremenu, kao što je bila i prije njega, a i u vrijeme njegova dolaska. A prva velika kušnja obitelji propituje se u odnosu na našu vjernost Bogu. Drugim riječima rečeno naša vjernost Bogu pokazuje se u vjernosti prema obitelji. Pozvani smo ne samo reći, nego i učiniti sve da obitelji zajamčimo skladan rast pred Bogom. No u posljednje vrijeme kao da nama vjernicima nije ni stalo, ni bitno tko i kako odgaja djecu i kakav utjecaj društvo vrši na njih. Kao da nam je svejedno kakvi se obiteljski zakoni donose u društvu i koje se sve tehnike lažnog odgoja donose u društvu, a napose uvode u školama. Kao da nas nije briga što nam politički i svjetski moćnici oduzimaju pravo na slobodu odgoja u obitelji, a sebi prisvajaju prava koja nemaju ni po Božjem ni po naravnom zakonu.

Danas nam je uzor skrbi za obitelj upravo Sveta obitelj koja, kako čitamo u Lukinu Evanđelju, skrbi tako da najprije do kraja vjerno vrši volju Božju i ispunjava sve Božje odredbe. Sukladno tome prave obitelji ne može biti ako se ne temelji na vjernosti Bogu i njegovoj riječi. U Evanđelju također vidimo da Sveta obitelj nije sama, nego se ona susreće i s drugim ljudima, pobožnim i svetim osobama koji potpomažu njih u njihovim svetim nastojanjima. Znakovito je dok dijete Isusa nose u Hram prikazati Bogu, u Hramu susreću starca Šimuna i proročicu Anu, koji uzimaju u ruke Isusa i izriču svoje hvale Bogu. Ne možemo se stoga i sami ne zapitati kako skrbimo da djeci priskrbimo ozračje svetosti i svetoga u obiteljima i društvu. Dovodimo li ih u doticaj sa svetim ljudima, ili olako dopuštamo da svoj božanski kapital života istroše s bezbožnima i grješnima? Dajemo li primjer u obitelji vršeći Božje zapovijedi i volju Božju, ili se ponašamo kao da Bog nije odgojitelj u našim obiteljima, kao da on nije pravi Otac svake vjerničke obitelji? Izabiremo li za djecu da budu u ozračju onih koji blagoslivljaju Boga ili ih neodgovorno prepuštamo psovačima, huliteljima, bezočnim bezvjercima i beskrupuloznim bezakonicima kojima ništa nije sveto? Sve se to događa onda kad nismo svjesni svoje zadaće i svoje odgovornosti za obitelj, onda kad peremo ili dižemo ruke od odgoja i prepuštamo da nas preodgajaju oni koji nikad nisu čuli za Božji odgoj.

Naše kršćanske obitelji su doista pozvane sve više pozornosti posvećivati životu vjere, te živjeti u skladu sa svime što je Bog za njih predvidio i providio. U svakoj obitelji je doista prisutan Božji Sin, te je po njemu svaki član kršćanske obitelji i Božje dijete, te se ne bi smjelo dogoditi da ijedno Božje dijete izlažemo bezboštvu i bezbošcima da mu oni kroje sudbinu, umjesto da mu omogućimo da bude u hramu Bogu trajno prikazan. Bog nas budi na novu odgovornost, jer nije nam dopušteno bacati biserje pred svinje, nije nam dopušteno profanirati svetost obitelji koju je Bog posvetio svojim dolaskom. Svetost naših obitelji je neprocjenjivo biserje koje smo pozvani čuvati kao najveću dragocjenost, pa neka nam stoga blagdan Svete obitelji bude dodatni poticaj da prihvatimo dar svetosti koji je po Isusu sišao u naše obitelji, te da onda i sami živimo sukladno toj svetosti, oblikujući vlastite obitelji prema mjeri Sina Božjega i prema mjeri dara koji nam je on darovao, dok nas ne privede u vječno nebesko zajedništvo okupljeno u ljubavi Presvetoga Trojstva.

Vrlo korisna i često korištena
komanda u svijeta komunikacija
je i komanda ‘podijeli’ – engleski share.
Ne samo što je vrlo popularna,
nego odražava i istinsku ljudsku potrebu
da s drugima podijelimo sadržaje
koji su nam od osobitog značaja
i koje držimo obogaćenjem iskustva
i proširenjem vlastitih spoznaja.
U bit ljudskog života pripada
da ne čuvamo za sebe bogatstva duha
nego da ih posredujemo dijeleći ih
na način na koji smo ih i primili.
Najuzvišeniji primjer u svemu
dao nam je dobri i milosrdni Bog.
Od samih početaka dijelio nam je
obilja svoga božanskog života,
da bi u punini vremena iz preobilne ljubavi
podijelio s nama vječnog Sina jedinca –
najsvetije i najdragocjenije blago srca.
Isti taj Sin je s nama velikodušno podijelio
ne samo neizmjerni božanski život,
nego je, postavši po Mariji sinom čovječjim,
ponizno podijelio sudbinu
ograničenoga ljudskog života.
A ako se on nije ustezao podijeli
naše slabosti, siromaštvo i bijedu,
zar mi vjernici smijemo oklijevati
dijeliti darovano bogatstvo
milosnog božanskog života?

Božić – danja misa

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postajo vidljiv svim krajevima zemlje. Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Misa ponoćka

Čitamo u ovoj svetoj noći riječi proroka Izaije, riječi pune nade svom narodu koji je čekao oslobođenje. Prorok u viziji koja nadilazi vrijeme u duhu vidi i naviješta konačni Božji dolazak u povijest za dobrobit i spasenje svoga naroda. Taj veliki Božji zahvat rođenja Djeteta koje će biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni i Knez mironosni opisuje slikama svakodnevnog života. Radi se o slikama koje izriču neizmjernu radost koju Bog daruje svome narodu. Ali radosti koje je tim upečatljivija jer dolazi nakon iskustva žalosti. Radost koju vidi prorok Izaija je kao radost onih koji su vidjeli svjetlo nakon što su hodili u tami, ili pak radost onih koji su nakon napornoga rada vidjeli plodove žetve ili borci koji nakon riskantnih bojeva uživaju radost pobjede i diobe plijena, ili pak radost onih koji su doživjeli slobodu nakon što su stenjali pod jarmom ropstva.

Ostvarenje upravo tog najvećeg Božjeg obećanja koje je izvor neizrecive radosti za cijeli narod dogodilo se Isusovim rođenjem u Betlehemu, kako reče anđeo pastirima: Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. No rođenje jednog djeteta u Betlehemskoj štalici, te položenog u jasle, ni po čemu ne bio bilo posebno ni zanimljivo da nije bilo ostvarenje drevnog Božjeg obećanja, prema kojem to nije bio običan dječak, premda se rodio na sasvim običan način u skromnim sirotinjskim uvjetima. Iako rođen u takvim uvjetima, on je prije svega bio Savjetnik divni, Otac vječni, Bog silni, Knez mironosni, pa je to bio pravi razlog zašto je anđeo pozvao pastire na radost. Da nije bio ispunjenja obećanja dana po prorocima, taj događaj ne bi po ničemu mogao biti temelj radosti cijelome narodu. Ali jer je ispunjenje obećanja, postaje neizrecivim i čudesnim događajem, uporištem radosti Božjemu narodu.

Doista, kao što je nekad u proročanstvima bilo najavljeno, u ovoj svetoj noći slavimo rođenje pravoga Pastira naših duša koji je bio kadar slomiti šibu goniča, pa i onda kad će se ona slomiti preko njegovih leđa. Rodio se onaj pravi ratar na Božjoj njivi koji će skinuti jaram s pleća svoga naroda, pa i pod cijenu da ga natovari na svoja leđa kao slatki jaram i lako breme, podnošljivo jer je bilo breme spasenja. Zato je došao kao dijete da se u svemu izjednači svakom čovjeku, da okusi jednostavni život običnog čovjeka, u ničemu izuzet od tegoba ljudskosti, kako bi ljudima omogućio radost pobjede nad svim protivnicima ljudskoga roda. Došao je kao dijete prihvaćajući i sam ograničenu ljudsku razumsku narav, kako bi je po vjeri obasjao neprolaznim svjetlom Božjim.

Upravo zbog toga je i nama danas ova noć znakovita i značajna po svim svojim detaljima jer nam iz ovog događaja može biti umnožena prava radost i uvećano istinsko veselje. I danas čovječanstvo tone u vlastitoj tami i mrklini, pa i onda kad to izravno ne vidi, kad mu se tako ne čini, jer je čovjek uvjeren u svjetlo materijalnog napretka i ljudskog društva. Postao je žrtvom žalosti kad je uvjeren u radost blagostanja kao da je to najveći plijen kojega se mogao domoći. Potrošio je pravu radost onda kad je napustio život na polju Božjega kraljevstva, kad se odrekao žetve Božje milosti, a prionuo isključivo na žetvu boljega standarda, većih plaća i zarada. Postao je gubitnikom u borbi života od trenutka kad se ponaša kao pobjednik jer vrlo lako dolazi do plijena po trgovinama i trgovačkim centrima, a niti ne primjećuje da se poradi toga lišio pravog nebeskog obilja. Ne vidi kako je žrtvovao dušu i istinske vrijednosti za komad zemaljske sigurnosti. Na rubu je propasti onda kad se dao porobiti, izgubiti dušu, svetinje, vrijednosti, obitelji. Upao je u mrak onda kad je ostao bez svjetla vjere, bez žara ljubavi, bez putokaza kršćanske nade. Izgubio je bitku onda kad je se dao obezglaviti ostajući bez Boga. Ostao je bez žetve onda kad je se odrekao Božjeg blaga i blagoslova. Postao je roblje kad je se oslobodio Boga i odrekao njegove svete volje.

Prihvatimo stoga i mi večeras sveti anđelov navještaj sa svom jednostavnošću i čistoćom srca kako su ga prihvatili pastiri, te pođimo srcem i duhom, umom i voljom prema svome Gospodinu koji se je radio poradi nas i radi našega spasenja. Otvorimo se ovoj radosti koja nam dolazi podariti svoje božansko obilje. Odbacimo svaki strah i tugu, jer nam se rodio Spasitelj koji nas uči vjerodostojnom načinu života. Prihvatimo izljev Božje radosti koji nam se daje po Bogu koji krijepi naše duše i daje nam da obnovimo vlastiti život u svijetu odričući se bezbožnosti i svjetovnih požuda, a živeći razumno, pravedno i pobožno. Ne budimo hladni večeras na ovu blagovijest i unesimo je u vlastite živote, u svoje obitelji, te je pretvorimo u radost za cijeli narod, pozivajući svakog čovjeka na život po Bogu koji nas jedini može obnoviti i dati da se radujemo u nadi bolje budućnosti. I mi se večeras svrstajmo među miljenike Božje, jer nas Bog obasiplje svojim mirom darujući nam svoga Sina – Kneza mira. Ne dajmo da nas itko liši ove radosti, te je kao miljenici Božji odvažno svjedočimo odajući slavu novorođenome Bogu svojim životom, dok ne prispijemo do one punine koju nam je on svojim rođenjem objavio i omogućio, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. amen.

U predindustrijskim vremenima
za tkanje odjevnih premeta
upotrebljavao se tkalački stan.
Tkanina se tkala isprepletanjem
uzdužnih niti zvanih osnova
i onih poprečnih zvanih potka.
Dobro nategnuta osnova
bila je podloga kvalitetnog tkanja,
a između njenih niti se utkivala potka,
u svoj raznolikosti i različitosti tehnika,
ovisno o maštovitosti i umješnosti tkalje.
Tkanje je slika ljudskoga života,
satkanog od okomitih i vodoravnih niti,
od božanske osnove i ljudske potke.
Ako osnova nije dobro učvršćena
u nadnaravnoj viziji i nebeskim uvjerenjima,
život nema ni ljepotu ni čvrstoću.
Učiti nam se na uzvišenom primjeru
Nazaretske Djevice, najizvrsnije tkalje.
Njezina čistoća i vjernost Bogu
bili su najbolji tkalački stan
na kojem je vlastitim životom otkala
prečistu i prečvrstu halju ljudskosti
vječnomu i neizrecivomu Sinu Božjemu.
On se utjelovio i rodio u krilu Djevice
kako bi tkanju ljudskog života podario
milost božanske neizmjernosti,
te ljudsku osnovu neraskidivo učvrstio
u nebu, u srcu samoga Boga.

4. nedjelja došašća – B

U četvrtu nedjelju došašća u središtu evanđeoske poruke nalazi se nazaretska Djevica kojoj Božji poslanik anđeo Gabriel naviješta da će postati majkom Sinu Božjemu. Ali anđelovo ukazanje Mariji nije slučajnost, premda je besplatni Božji dar i nezasluženi izbor. Ovom navještaju i događaju utjelovljenja Sina Božjega u njezinu krilu prethodio je njezin uzoran i vjeran život kojim postaje najizvrsniji model iščekivanja Boga. Prpoznatljiva po žeđi za Bogom i ustrajnoj želji za zajedništvom s njime Marija postaje i ostaje nedostižan uzor traženja Boga koji može pomoći i svakom vjerniku da do punine proživi vrijeme došašća kao radosnog iščekivanja Božjeg dolaska među nas. Ona je surađivala s Bogom koji ju je izabrao i dao joj neprocjenjive milosti od samoga začeća. Milost Božja pak u njoj nije bila uzaludna, tako da je Marija primila milost na milost. Živjela je tražeći Boga, trudeći se njemu do kraja svidjeti, pa je za svoju gorljivost primila milost kakvu nije ni slutila. Točnije, Bog joj je iskazao neizrecivu milost povjerivši joj poslanje majke svoga Sina.

A da Božje povjerenje u Mariju nije bilo slučajno otkrivaju nam anđelove riječi iz kojih se iščitava i stanje Marijine duše i načina života. Dodatni Božji dar imao je uporišta i u njezinu životu, te je stoga anđeo i rekao: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Ove riječi se ne odnose samo na besplatni dar bezgrješnosti, nego i na život ove čiste djevojke koja je cijela posvećena traženju dara milosti za sebe i svoj narod. Ona je doista živjela moleći milost u Boga, što je značilo da je molila za spasiteljev pojavak i za otkupljenje svoga naroda. I nije smatrala da je dostatno nešto od Boga povremeno i usputno zamoliti, nego je živjela kao prava tražiteljica milosti, do kraja posvećena vjernom traženju otvarajući svoje srce do krajnjih granica kako bi primila milosni dar, što se i dogodilo dolaskom Sina Božjega u njezino srce.

I kad nije točno znala da će Bog prema njoj imati posebnih zahtijeva, ona je ipak bila potpuno pozorna na njegovu riječ i izvršavala sve što je od nje očekivao. Ona je stajala pred njim moleći ga da ispuni svoja obećanja i da spasi svoj narod. Takvu je molitvu smatrala istinski nasušnom potrebom. Jedino do čega joj je bilo stalo, bilo je Božje smilovanje svom narodu. Težila je k tome da ispravno razumije Boga, da pronikne u njegovu volju i da mu se pokloni u istinskom duhu poniznosti i neznatnosti. Sva pozornost njezina života bila je usmjerena prema njemu, a anđelove riječi samo nam otkrivaju njezin stav dobro poznat Bogu, poradi kojega je i našla milost u njegovim očima. Bog po svome anđelu prenosi Mariji pohvalne riječi u kojima se zrcali njezin stav i srce koje stoji pred Bogom tako intenzivno.

Mi vjernici imamo identičan poziv: živjeti tražeći milost u Boga. Ne tražimo od Boga koješta, niti zaboravimo tražiti milost za sebe i svoj narod. Prikazujmo svoje živote za druge, za dobrobit svoga naroda. Neka to bude bit našega života i Bog će nam doći ususret. Usmjerimo sve svoje snage prema spasenju, ne okolišajmo i ne trošimo život i svoje vrijeme na druge stvari koje nisu život. Budimo pred Bogom tražitelji milosti i pronaći ćemo utjelovljenoga Isusa kojega nam je donijela Marija. Raširimo svoje srce za Bog i on će nam iskazati sličnu milost kao i Mariji. Ražarimo u sebi Marijinu svijest pa ćemo i na povijesnoj sceni zajamčiti sebi bolju budućnost, pobjeđujući svaku muku i nevolju. Budimo raspoloživi za Boga poput nje, pa će se u našim dušama poroditi pravo rješenje za dobrobit čovjeka i cijeloga društva. Otvorimo mu srce tražeći milost, pa će i on nama dati sve obilje otvorenoga srca. On će nam se smilovati ako otvorimo prostor njegovu smilovanju živeći kao tražitelji njegove svete prisutnosti. Poput Marije stavimo pred njega svoju dušu, umjesto da ga poput ljudi optužujemo za tromost i udaljenost od naših životnih problema i muka.

Držimo se Marije u ovim bremenitim vremenima našega naroda i odbijmo svaku ponudu neke bolje budućnosti ako ona ne pretpostavlja dar Božje milosti, bez koje nema budućnosti ni dobrobiti čovjeku. Tražimo poput Marije i vapimo u molitvi dan i noć dok nam se ne smiluje. Imajmo srca čvrsta u Gospodinu i prionimo na molitvu i duhovni vapaj tražeći od Boga da zahvati u naše živote i u našu povijest. Ne zaobilazimo Boga u našim traženjima, nego ga stavimo na prvo mjesto. Ne budimo prikraćeni u svojim stavovima, jer ćemo biti uskraćeni za milost koju je osjetila Marija. Ako želimo dobro sebi i svome rodu i narodu, ne dopustimo da nas mimoiđe Božja milost, nego budimo pozorni na svaku riječ što izlazi iz njegovih usta.

Poput Marije prihvatimo odgovornost za spas svoga naroda, jer je samo Bog moćan spasiti ga darujući svoju milost, to jest svoga Sina, iskrenim tražitiljima koji pripravljaju srca za njegov dolazak. Molimo Marijin zagovor da nam Gospodin udijeli velikodušno i otvoreno srce koje će izgarati za posvećenje i spas svakoga čovjeka. Surađujmo s Bogom kako bi nam se mogao smilovati i kako bi sve ljude mogao privući u zajedništvo svoje ljubavi. U jednostavnosti otvorimo srce Kristu Gospodinu koji dolazi, kako bi nas ispunio milošću i podario nam bolju budućnost i vječni život.