Svaki dobar gazda
koji je vodio računa
o svome imanju,
znao je kako ne smije
zapustiti plemenita stabla
ako ih je htio pretvoriti
u komade drveta
za gradnju svoga doma
ili u korisne alatke.
A da bi dobili korisno
i plemenito drvo
mora ga potkresavati
i usmjeravati u rastu.
Zato siječe i pila
suvišne grane i grančice
kako bi raslo uspravno,
te kasnije bilo uporabiv.

Slično duhovno potkresavanje
treba činiti svaki vjernik
u korizmenom vremenu.
Postom molitvom i pokorom
valja potkresavati
grubi karakter i zla nagnuća
i postajati Bogu ugodno,
a braći korisno drvo,
poput križa Gospodinova.
Tako sebe ugrađuje
u vječni hram spasenja.

3. korizmena nedjelja – C

U svim vremenima bilo je zala, nedaća i tragedija koje su pogađale ljude. Počesto su ostajali nerazjašnjeni i neprotumačivi uzroci istih. Ljudi su se pitali nekada, kao i danas, odakle takva zla. Isusovi sunarodnjaci u njegovo vrijeme, a i tijekom svoje povijesti, znali su da je Bog dobar i pravedan, te kao takav nije odgovoran za zla koja se ljudima događaju. U traženju odgovora o uzrocima zla, pomišljali su onda da su za to krivi ljudi koji svojim grijesima na se navlače stradanja u katastrofama. Bili su uvjerenja da dotični imaju pojedini skriveni grijeh koji onda Bog kažnjava

2. korizmena nedjelja – C

Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih

Naš ljudski život je počesto
kao išarana školska ploča
na kojoj nisu samo uredna slova i riječi,
ni pravilno riješeni zadaci
koje ispišu učitelji.
Na njoj je i hrpa neuspjelih pokušaja
i pogrešnih slova i poteza krede
koji su ostavili svoj trag na
njezinoj osjetljivoj plohi.
Upravo radi toga poželimo
neku vrstu spužve koja će
jednim potezom izbrisati
sva pogrješna slova i krive crte,
loše poteze i neuredne šare.
Takva spužva, međutim,
ne postoji za ljudsku svijest
iz koje ne možemo svojim htijenjem
izbrisati sve što je u nju zapisano,
bilo pravo bilo krivo.
Mi ljudi nismo vlasni ispraviti
krive zapise u svojoj duši,
ma koliko sanjali takvu spužvu
koja bi naš život do kraja vratila
u prvobitno, iskonsko stanje.
No zato je Bog moćan
izbrisati svako zlo i grijeh
iz našega života.
Spužvom svoga srca
koje sebi uzima k srcu sve
što nam se događa u životu,
on ispire naše duše
i čini ih bijelima,
a svetom krvlju svoga Sina
uklanja sve počinjeno zlo.
Sveto korizmeno vrijeme
izvrsna je prigoda iskušati
ovu čudesnu spužu
koja nas čisti krvlju
nevinog Božjeg Jaganjca.

1. korizmena nedjelja – C

Korizma nam se predstavlja kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore, te ju doživljavamo kao vrijeme kušnje. Naime, imamo osjećaj kako Bog od nas traži tijekom korizme nešto što ne traži u svakodnevnome životu, te bi time pred nas stavio određena iskušenja oko kojih trebamo poraditi. U tome smislu vidimo i da je Isus bio u pustinji četrdeset dana kad nije jeo ni pio, sve dok nije došao do toga da je ogladnio. Pitamo se stoga, je li on time išao prema granicama svojih mogućnosti, čime je u jednu ruku iskušavao Boga, a u drugu sebe.

S druge pak strane, čuli smo u Evanđelju kako on odbacuje Sotonu izričito tvrdeći da se ne smije Boga iskušavati: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga. Te se s pravom postavlja pitanje što znači iskušavati Boga. Potom, smije li Bog kušati nas,

8. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nekoliko Isusovih preporuka za duhovni život, koje je sveti Luka stavio zajedno u svom Evanđelju. Svaka od ovih preporuka je rečena vrlo jasnim i upečatljivim slikama koje Isus uzima iz svakodnevnoga života tako da mogu biti razumljive svima koji ga slušaju. Jedna od tih usporedbi je i slika slijepe osobe koja nije u stanju voditi drugu osobu, jer obojici onda prijeti opasnost da ne završe u jamu i tako naude samima sebi: Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Valja nam se upitati zašto je Isus izgovorio te riječi, te što je htio s njima. Jasno je, naime, kako Isus nije imao namjeru govoriti o tjelesnoj sljepoći, nego je samo uočio zakonitosti svakodnevnoga života kojih se svi drže, te ih je

U vrhunskom športu današnjice
uspjeh i pobjede se postižu
isključivo ustrajnim i stručnim
vježbanjem to jest treningom.
Bez upornoga rada nema napretka,
ni dobrih rezultata,
niti se može uopće sanjati
o rušenju novih rekorda
i nadilaženju dosadašnjih granica.
Nešto slično bi moralo biti
i u svijesti svakoga vjernika
koji je pozvan biti Kristov atleta.
Redovita molitva je
pozorni razgovor s trenerom,
čiji glas i mudre savjete
ozbiljno uzima u obzir
i postojano razmatra
primjenjujući na sebe.
Asketske vježbe su
trening duha i tijela,
a sveta pričest je
neophodna zdrava prehrana
kao najbolji izvor snage.
Nakon toga smo spremni
za vrhunske rezultate
– dolazak do vrhunca
smisla i cilja vlastitoga života,
iza granica pojavnosti
ovoga ograničenoga svijeta,
u vječno i neprolazno
Kristovo nebesko kraljevstvo.

7. nedjelja kroz godinu – C

Navikli smo razmišljati o Isusu kao o borcu za prava malenih, siromašnih i obespravljenih. Držimo ga nekim tko je bio za društvenu pravdu i pravične odnose među ljudima jer se zanimao za malene i obespravljene na svim razinama društvenih struktura. Teško bismo, međutim, ovakva uvjerenja mogli potkrijepiti nekim primjerom njegovih pouka ili zauzetih stavova, jer on nije držao lekcije na razini društvene zajednice, niti je najavljivao ikakve društvene reforme i zaokrete. Osim toga,  današnje Evanđelje donosi vrlo neobičan nauk koji odudara od naših uvriježenih uvjerenja, jer čitamo kako Isus od svojih učenika traži ne samo da ljube i blagoslivlju svoje progonitelje, već i da pružaju i drugi obraz, te da onima koji otimaju i ištu dadnu i više nego što otimaju i traže.

6. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje je sastavljeno od dva dijela. S jedne strane Isus naviješta blaženstva, a s druge naviješta i svoje ‘jao’ onima koji ne žive sukladno evanđeoskoj istini, to jest nebeskoj viziji života koju on donosi među ljude. Ova četiri ‘blago vama’ i četiri ‘jao vama’ u svojevrsnom su suodnosu, jer svako od blaženstava ima svoju suprotnost u jednom od izgovorenih ‘jao vama’. No ima još nešto što je izražava ravnotežu između jedne i druge stvarnosti, a to je Isusov zaključak nakon svake od tih sekcija. Tako će nakon blaženstava reći: Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujete: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi. A nakon ‘jao’, reći će kratko: Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.

U svijetu velikog broja informacija
koje valja sačuvati osobnima,
rezerviranima i tajnima,
neophodno se služiti
zaporkama ili lozinkama.
One su vrsta tajnog podatka
koji je ključ pristupa
sadržajima i resursima
kojima ne bi trebali pristupati
nepozvani i neovlašteni.
Stoga zaporku valja čuvati,
te je tražiti kao znak provjere,
jer onima koji je ne posjeduju
ne dopušta se i odbija
pristup čuvanim sadržajima.
Na sličan način i nama
Gospodin postavlja zaporku
na vrata svoga srca.
Ali ne želeći nam uskratiti
pristup u obilje života,
već očekujući da budemo
prikladno spremni primiti
sve što je za nas pohranio.
Zato nam je ostavio
jednostavnu zaporku vjere
i tko je aktivira s ljubavlju,
otvorena su mu sva blaga
života vječnoga u njegovu srcu.