13. nedjelja kroz godinu – B

Današnja nas liturgijska čitanja pozivaju da razmišljamo o Bogu izvoru života i pobjedniku smrti, koji nije ostajao gluh ni slijep ni nijem za konkretne potrebe ljudi oko sebe. Štoviše, bio im je na usluzi svojom božanskom snagom, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem je opisano ozdravljenje jedne žene od dugogodišnjeg krvarenja i uskrišenje jedne dvanaestogodišnje djevojčice. I u jednom i udrugom slučaju se pokazalo koliko je važno imati ispravan pristup Gospodinu, jer je upravo to ono što predstavlja razliku u životu nas vjernika. Naime, Isus je došao svim ljudima da im navijesti spasenje i donese Boga u život, ali nisu svi na isti način primali njegov navještaj, niti su s istom nakanom, ozbiljnošću i željom pristupali svemu onome što je on govorio i činio. Bilo je onih koji su prema njemu bili tek radoznali ili ga doživljavali samo kao privlačnu pojavu svoga vremena i prostora, a bilo je onih koji su ga životom tražili i od njega kao životvorca život primali. Takav je bio slučaj žene koja je bolovala od krvarenja, kao i Jaira i njegove obitelji koji su iskreno vjerovali da im Isus može pomoći u gotovo beznadnim situacijama.

No njima nije bilo lako u takvom metežu i gužvi razviti ispravan stav o Isusu. Mnoštvo ljudi oko Isusa bilo im je zapreka da do njega dođu, da ga dobro čuju i da poslušaju. No kako bolesna žena, tako i Jair ne odustaju od svojih uvjerenja glede Isusa, te nastavljaju vjerovati i onda kad im okruženje nije išlo na ruku. Oni su morali imati njegov lik i njegov glas kao orijentir za svoje stavove i odluke, te su naposljetku iskusili njegovu božansku iscjeliteljsku moć. Vjerujući u njega došli su i do samih sebe, to jest do prave samosvijesti o sebi i svome životu, jer su morali sve druge glasove i prisutnost drugih ljudi zanemariti da bi ostvarili zajedništvo s njime, nakon čega su postali novi i čvršći ljudi, svjesni sebe i vlastitoga života i poslanja u svijetu. Zato je Evanđelist i zapisao za ovu bolesnu ženu da je postala svjesna onoga što joj se dogodilo: Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. Za razliku od njih ljudi koji su se besplodno naguravali oko Isusa ili koji su bezuspješno tješili Jaira nisu imali prave svijesti ni o sebi ni o drugima oko sebe, jer im je nedostajalo pravo iskustvo Isusove božanske moći koja je ljude činila novim bićima.

Na žalost i danas mnogi žive u vlastitoj obamrlosti, kojoj je slika stanje žene iz Evanđelja ili pak Jairove kćeri. Doista mnogi ne vide koliko su izvan okvira života, to jest koliko su prazni od stvarnoga života i to samo zato što pokušavaju živjeti isključivo na ljudski način isključujući živoga Boga iz vlastitoga života. Svijetom prolaze kao nesvjesni života, trčeći od obveze do obveze, između ambicija i njihovih ostvarenja, teko da teško i primijete da su prazni od stvarnoga života. Mnogi ljudi su i danas tako nesvjesni da žive polusvjesno ili nesvjesno pravoga života, a kad to otkriju ili kad otkriju da ih je život potrošio a da uopće nisu živjeli s puninom i smislom, onda pribjegavaju različitim rješenjima. Ili pak ako ih zadesi kakvo zlo u životu, kao što je bio slučaj žene iz Evanđelja ili Jaira, onda se pojavljuje problem prave svijesti i smisla u životu. Nije rijetkost da se poradi toga obraćaju psiholozima ili psihijatrima, tehnikama određenih religija ili nekim duhovnim guruima suvremenoga svijeta koji im onda tumače ili ‘otkrivaju’ put svijesti. Počesto su i uvjereni kako su im takvi doista otkrili taj put i kako žive više svjesni sebe i svoga života, ili bolje rečeno daju se uvjeriti za određeni broj terapija ili količinu novca koji potroše, kao što je i ova žena potrošila mnogo toga na liječnike.

Oni koji se bez vjere naguravaju oko Isusa, ali koji nemaju pravu svijest ni o sebi ni o njemu, su slika osoba koje žive . Samo čovjek koji dopusti da ga Bog dotakne, to jest da se s njime susretne, izlazi iz svoje ljudske obamrlosti i polusvijesti, te dolazi na pravi život. Pravu ljudsku svijest izgrađujemo u trenutku kad dopustimo da nam Isus utisne vjere i nadu, to jest da nas ispuni svojom ljubavlju. Do te svijesti su došli i bolesna žena i Jair, ali također i Jairova kći i cijela obitelj. Otkrili su da ih Isus može osloboditi od duhovne obamrlosti, te da s njime mogu postati drugi ljudi. Pa i onda kad su se mnogi podsmjehivali na njihov, ali i na Isusov račun, oni su nastavili vjerom liječiti sebe i svoje živote, te su tako došli do prave životne svijesti koje nema bez vjere u Isusa.

To vrijedi i za nas. Nemamo pravo živjeti kao obamrli ili polumrtvi ili čak mrtvi a Isus nam na ‘dohvat ruke’. Trebamo se odvažiti poput žene iz Evanđelja i pružiti prema njemu svoje ruke, te ga dotaknuti i po tom dodiru primiti spasenje od svakoga zla, te istinsku svijest o sebi i novosti života koju nam on daruje. Ražarimo stoga svoju vjeru i držimo se Isusa koji nas jedini može probuditi iz naše životne pospanosti, koji nas može pridići iz naše nemoći i našem obamrlom životu dati duhovnu svježinu i vitalnost, te nas naposljetku nagraditi i puninom vječnoga života.

Odgovorni za promet
u civiliziranome društvu,
svjesni ali i osvjedočeni
kako je pojedinac
često nepromišljen i sebičan,
te ne misli na opće dobro,
već samo na sebe
i svoju komotnost,
te mu onda doskaču
odredbama i uredbama,
s ciljem da omoguće da
zajednički život funkcionira.
Zato uređuju ulice i nogostupe,
postavljajući rubnjake,
kao fizičke prepreke
da razdvoje različite
prometne površine
od prilaznih putova,
nogostupa i pješačkih zona.
Na sličan način Bog ljudima
postavlja duhovne rubnjake
u vidu svojih zakona i odredbi.
Ne čini to kako bi nas ograničio,
već kako bi nam omogućio
uredan i uređen život.
Pomaže nam otkriti
kuda je zajamčeni prostor
za sigurno hodanje,
a gdje je za mirnu vožnju.
Upućuje nas da znamo
preko koje nam granice
nije uputno ići.
No počesto, na žalost,
čovjek želi preko ruba,
ne misleći da time ugrožava
sebe i druge ljude.
U ime te nerazborite želje
čak je spreman optužiti Boga
što je, ne pitajući njih,
postavio rubove i rubnjake
kao granice u životu.
Predbacuju mu kao da je to
napravio sa zlom namjerom
i s ciljem da čovjeka ograniči
i sebi ropski podredi.
No oni Božje odredbe tumače
ne iz onoga što one jesu
i što je njegov zakon u sebi,
već iz pokvarenosti svoje duše.
Umjesto da se pospu pepelom,
njemu predbacuju, što sami čine,
te odvode mnoge u propast
brišući granice – rubnjake
između dobra i zla, istine i laži.

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Svetkovina rođenja svetoga Ivana Krstitelja uvijek je poticajna i puna bremenitog otajstva i poruke za svakodnevni život vjernika. Rođena je na čudesan način, te je bio dar svojim roditeljima, Zahariji i Elizabeti, koji su u svim tim trenutcima ostali vjerni Gospodinu, te su i svoga sina odgajali kao dječaka za kojega su vjerovali da će vršiti proročku službu. U svakom slučaju oni su svoj odlučni stav da ga odgoje kao odgovorni roditelji na način da mu omoguće da se posveti potpuno služenju Bogu, pokazali odmah od Ivanova rođenja, pa čak kad su se morali suprotstaviti mišljenju susjeda i prijatelja koji su im htjeli nametnuti svoje mišljenje o svemu tome. Zato je Evanđelist i prenio da su se u Gorju svi pitali što će biti od toga dječaka.

No nasuprot tih pitanja koja odražavaju zanimanje za život i budućnost malo Ivana, stoji odgovor sadržan u rečenici kojom Evanđelist daje sažetak njegova rasta: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime, nastavljajući tumačiti kako je rastao i duhom jačao. Upravo u ovom slikovitom izričaju ocrtava se mnogo toga što je važno u životu svakoga čovjeka, napose djece koja se od djetinje dobi razviju prema ljudskoj zrelosti. Takva zrelost se ostvaruje isključivo Božjom prisutnošću u životu pojedinca, što ovaj izraz u konačnici i znači. Evanđelist samo potvrđuje da je Bog vodio dječaka, jer ruka označava kako vlast tako i vještinu. Bog je svojom vještom rukom dječaka uvodio u spoznaju, ali u ispravno djelovanje, što je Ivan pokazivao svojim osobnim životom. Ruka Božja bijaše nad njim znači da ga je Bog odgajao i upravljao svojom rukom, to jest da je sve ono što je Bog govorio bilo od presudne važnosti u njegovu životu. Ujedno Evanđelist svjedoči koliko je Ivan bio otvoren Božjoj poucu govoreći da je boravio u pustinji, jer je ona uvijek bila veliko vježbalište ljudi koji su se pripremali vršiti volju Božju, to jest onih koje je Bog pripremo za suradnju u djelu spasenja.

Istovjetno pitanje trebamo i mi sami postaviti sebi u današnjemu svijetu, napose ostavljamo li dovoljno prostora za božansko vježbanje svakoga od nas, kao i to izabiremo li prava vježbališta i prave vježbe da se pripremimo za djelo spasenja. To je pitanje koje svaki roditelj treba postaviti za svoju djecu, i to vrlo ozbiljno, jer ni danas kao ni nekada, okolina nije sklona zdravom odgoju djece. Stoga svaki roditelj treba znati da li čini sve da ruka Gospodnja bude nad njihovom djecom, ili to ne čine. Samo trebaju znati drže li to važnim u životu svoje djece ili radije svoju djecu povjeravaju isključivo ruci ljudskoj da ih odgaja samo sukladno ljudskim vrijednostima i dometima.

Ujedno se postavlja pitanje koje je to vježbalište na kojem se vježba danas ljudskost, na kojem se izgrađuje i učvršćuje karakter mladoga čovjeka. Uglavnom smo navikli da su to vježbališta obilja i zabava, naslada i užitaka. Nije isključeno da ta vježbališta mogu biti i ozbiljnija, te čak pretpostavljati mnogo žrtve i samoprijegora, ali redovito ne za Božje ciljeve, već za one ljudske, te opet ne posluže za onu pravu svrhu i izgradnju kojoj je cilj vršiti poslanje Božje. Stoga se na takvim vježbalištima, pa i onda kad se na njima zgrće mnogo ljudskog uspjeha, ne može izgraditi ljudskost ni izvježbati karakter prokušanoga Božjeg čovjeka. Jer ljudskost se može izgraditi do kraja samo na vježbalištima koja je podigao Bog kao prava duhovna vježbališta ustrajnosti i strpljivosti, poniznosti i jednostavnosti, žrtve i odricanja, sebedarja i predanja. I ako želimo biti ljudi s istinskim iskustvom ljudskoga, onda su nam prijeko potrebne takve obitelji kao mjesta stjecanja duhovnoga iskustva i mjesta izgradnje ljudskosti prema Božjim kriterijima. Tada se može reći da je ruka Gospodnja s onima koji se izgrađuju, ako vidimo da se odgajaju za neprolazne vrijednosti i kao proroci koji se stavljaju na raspolaganje samome Bogu.

Neka stoga ova svetkovina i nama donese duhovnoga poticaja da se potrudimo oko duhovne izgradnje i stjecanja vjerodostojnog iskustva, a u prvom redu da dopustimo da ruka Gospodnja bude s nama, jer samo tako možemo poput Ivana Krstitelja doseći te visine i ostvariti ciljeve koje Gospodin stavlja pred nas. Neka ovo bude poticaj za sve roditelje i obitelji da se trude svojoj djeci omogućiti iskustvo duhovnoga života i rasta, služenja Bogu i posvemašnje vjernosti njemu, kao što to učiniše Zaharija i Elizabeta. Osim toga svima nam je nastojati oko stjecanja vjerodostojnoga duhovnoga iskustva, jer nam je svima odgojno djelovati na mlade naraštaje i odgajati ljude s iskustvom Boga i duhovnoga života, svjesni da o takvima potom ovisi budućnost i spas našega naroda.

Oni koji su naučili igrati karte,
znaju da u većini igara
poput bele, briškule i trešeta
postoji pravilo aduta
koji diktira  igra.
Tako se može dogoditi
da protivnik ima jače karte,
ali ako nema karata u adutu,
uzalud mu je pokušaj
i ne može dobiti partije.
Jer i jedna niska karta u adutu
jača je od jakih karata
u drugim bojama.

Pravila poput ovog kartaškoga
vrijede i u duhovnome životu
jer nam i Isus svjedoči
da je bolje biti ubrojen među
Božje malene i neznatne,
nego među moćne i velike
ovoga svijeta koji ne mare
ni za Boga ni za Božje.
U istom će duhu
i sveti Pavao posvjedočiti
kad bude propovijedao
o Kristu raspetome,
koji je bio Židovima sablazan,
a poganima ludost,
no vjernima ja bio
Božja snaga i mudrost:
Jer ludo Božje
mudrije je od ljudi
i slabo Božje
jače je od ljudi.
Utjelovljeni Božji Sin je
doista bio Božji adut
pobjede nad grijehom,
zlom i svijetom.

11. nedjelja kroz godinu – B

Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i neprimjetno, ali iz njega niče potom veliko stablo. Isus je imao potrebu istaknuti ovu tihu prisutnost kraljevstva Božjega vjerojatno radi toga što nitko nije zamišljao dolazak kraljevstvo Božjega na takav način. Očito su očekivali da Bog očituje svoje silu i moć, da napravi snažni zahvat u povijest i među ljude, te da tako ljudima na neki način nametne svoje kraljevstvo. No očito su se mnogo prevarili, jer Isus nas poučava da ovo kraljevstvo dolazi kao jedna vrlo posebna moć, a to je moć koju u sebi ima zrno koje nosi mogućnosti budućega ploda.

No da bi se kraljevstvo Božje dogodilo u nama i u svijetu, treba ipak nešto napraviti. Neophodno je primiti njegovo sjeme, to jest zasijati ga, kako reče Gospodin: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju; ili: Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. A kako je riječ o Božjemu kraljevstvu, onda je jasno da je ono Božji dar koji on sije na zemlju, a napose među ljude. Na žalost, za mnoge je to premalo ili ga ne žele niti primijetiti, jer su radije usredotočeni brati plodove zemlje, nego se obazirati na maleno sjeme kraljevstva Božjega. Mnogi ljudi ne računaju ni s Božjom silom ni prisutnošću, već samo sa ljudskom snagom i svjetovnom moću, te stoga u njihovim životima nema mjesta za otajstva kraljevstva.

Tako vidimo da kad Isus propovijeda i tumači događaj kraljevstva Božjega, onda pokazuje da vrlo dobro pozna kako stoje stvari u svijetu. On vrlo dobro zna da u svijetu moći i prestiža ljudi svoje ideje šire dobrim reklamama i velikom promidžbom. Ulažu velike količine sredstava za marketing, i ne pitajući se je li baš sve istina što govore o svojim proizvodima ili svojim stavovima. Služeći moćnicima i silama ovoga svijeta služe onoj vidljivoj moći, no zaboravljaju da je ona prolazna. Sve što se gradi na izvanjskoj pojavnosti i vidljivoj moći, gradi se na propadljivim temeljima koji će se prije ili poslije urušiti, a da mnogi ljudi toga nisu niti svjesni. Njima zemaljske okolnosti pružaju prigodu da ovdje i sada iskoriste blagodati koje pruža zemlja, te su počesto žrtve vidljivog uspjeha koji se može kao rukom opipati. Pogotovo što se vidi kako se iz dana u dan uvećava. A najčešće se radi o situacijama u kojima se traži ubirati plodove, ali zaobilazeći ili preskačući postupak koji vodi od zrna do ploda.

Zato i Isus kad je došao među nas, nije donio gotove plodove kraljevstva Božjega, već je došao posijati njegovo sjeme i naučiti nas kako da se prema tom sjemenu odnosimo. Praktički i on sam, prihvativši se utjeloviti među nama ljudima, vodio se je tom logikom. Umjesto da se služi božanskom moći, utjelovio se kao zrno bačeno u zemlju, te je rastao kao čovjek i živio ljudskim životom. I naposljetku je dopustio da iz tog ljudskog života niknu božanski plodovi kraljevstvo Božjega za cijelo čovječanstvo. Stoga očekuje i od nas da usvajamo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način. Kao što je on došao u skromnosti, te je u jednostavnosti ljudskoga života, pa i umiranja i smrti, donio plodove neba na zemlju, teko i od nas očekuje da te Božje plodove postupno utjelovljujemo i da im dademo prostora u svome životu.

Gospodin je stoga i nama ostavio istu zadaću, da, ako želimo donositi plodove kraljevstva Božjega, a to bi bio smisao našega života, dopustimo da Bog u nas posije sjeme kraljevstva. Jer dolazak kraljevstva nije nadnaravan događaj na način da Bog zahvati nekim snažnim događajem koji je izvan moći čovjeka i prirode, već je taj događaj nadnaravan jer čovjek sam od sebe ne može posijati sjeme Božjega kraljevstva, ma kako ono djelovalo maleno i neznatno. Nakon toga pustimo da u nama njegovo kraljevstvo raste i ne budimo poput nestrpljivih ljudi koji bi htjeli plodove, bilo u osobnom bilo u poslovnom smislu, ali nemaju volje sijati Božje sjeme ni vremena čekati da polako raste i razvija se. Izdignimo se iznad dometa današnjega čovjeka koji je navikao na jeftin način i bez mnogo truda kupovati gotove proizvode, a da ne zna ništa ili ne misli o mukotrpnom postupku u kojemu oni nastaju.

Slušajmo Gospodina Isusa jer on dobro zna što je Božje kraljevstvo. Usvajamo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način, jer on nam daje diskretno tiho sjeme koje nije poput ljudskoga. On sam je došao u skromnosti, te ukazuje da sve velike i svete stvari dolaze iz duše, iz nutrine, iz srca. On u nas ne sada na grub i neprimjeren, nasilan ili podal način, ne oduzima nam životni prostor već nam daje sjeme kadro srasti s našim životom. Štoviše, ničim ga ne ugroziti, a neizmjerno ga obogatiti. I ma koliko tiho i neprimjetno, napose onima koji nemaju oka i sluha za Boga, onima koji žive od Duha ono postaje nosiva stvarnost, neprocjenjivo važno za duhovnu plodnost i sigurnost.

Ne budimo stoga poput onih koji od Boga očekuju gotove plodove i gotova rješenja, već se prihvatimo posla i skrbimo oko božanskog sjemena zasijanoga u naše srce. Prihvatimo njegovo kraljevstvo kao veliko otajstvo koje se razvija, te u nama na otajstven način donosi plod budućega života. Dopustimo da naše srce bude prihvatilište Božjega kraljevstva, to jest klijalište njegova otajstva i tihe prisutnosti koja je kadra od maloga zrna doći do božanske punine po kojoj ljudski život dosiže svoj pravi smisao, kako ovdje na zemlji, tako i u vječnosti.

Postoje ljudi koji imaju
određene govorne mane,
te ne mogu jasno i razgovjetno,
ili pak baš nikako,
izgovarati neka slova,
slogove, riječi i rečenice.
A da bi otklonili te poteškoće,
obraćaju se za pomoć logopedima
– ljudima osposobljenima za
smanjivanje ili otklanjanje
govornih mana.

No da se ne bismo
kao ljudi zanosili,
te možda podcjenjivali
one s govornim manama,
moramo biti svjesni da
svatko od nas ima
duhovnu govornu manu.
Bog nam je dao sposobnost
da vlastitim jezikom
izgovaramo njegovu riječ.
No mi smo tu sposobnost
ugrozili grijehom i slabošću,
te je ne uspijevamo izgovoriti,
u većoj ili manjoj mjeri,
potpuno, precizno i razumljivo.
Zato nam je Bog po svome Sinu,
Vječnom Logosu i istinskom Logopedu
došao u susret otklanjajući
sve govorne poteškoće i mane,
kako bismo mogli jasno i glasno
izgovarati Božju riječ
i napose njegovo sveto Ime.

10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo Isusove vrlo zagonetne, ali i oštre riječi kojima upozorava da se neće ljudima oprostiti ukoliko pohule na Duha Svetoga: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Vjerojatno su oni koji su ga slušali i koji su nam zapisali ovo svjedočanstvo razumjeli podrobnije što je točno Gospodin htio reći, no nama je ostao trajni upit, te nastojanje da odgonetnemo ove njegove zagonetne riječi. On koji je došao osloboditi čovječanstvo od grijeha i otkupiti svojom krvlju, rekao je da se jedna stvar neće oprostiti sinovima ljudskim, a to je hula protiv Duha Svetoga. Stoga se i sami moramo ozbiljno zapitati što znače te njegove vrlo ozbiljne riječi, pogotovo što s vremena na vrijeme susretnemo ponekog vjernika koji nas pita o tome, i sam u strahu da ne griješi možda protiv Duha Svetoga i nesvjesno. Ne možemo ne postaviti pitanje zašto se sve može oprostiti, ali hula na Duha Svetoga se neće oprostiti? Vjerujem da nam odgovor mora biti u ovoj situaciji u kojoj se našao Isus kad su ga njegovi protivnici optužili da po Beelzebulu poglavici đavolskome izgoni zloduhe.

U sporu koji Isus ima s njima nigdje se izravno ne spominje Duh Sveti, a on ipak njima veli da svojim ponašanjem i riječima hule na Duha Svetoga, te da im se to neće oprostiti. Iz ovog događaja uočavamo da pismoznanici koji su osporavali Gospodina nisu imali na savjesti neko konkretno zlodjelo ili grijeh. Jedino sporno u njihovu stavu i ponašanju je bilo da su odbacivali njega i nisu prihvaćali njegovo djelovanje. Nisu bili slijepi da nisu vidjeli znakove i čudesa, nisu bili glupi da nisu mogli razumjeti njegovo propovijedanje, ali su svemu tome davali svoje izopačeno tumačenje dovodeći u pitanje njegovu božansku moć i spasenjsko djelovanje. To je dakle bila hula na Duha Svetoga jer nisu prihvaćali da on djeluje Duhom Božjim, te su tražili bilo koji izgovor za vlastitu nevjeru.

Iz toga se vidi da hula protiv Duha Svetoga nije jedan konkretni grješni čin, već je ona prije svega loš pristup, to jest stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Zato je odbacivanje Isusa bilo i odbacivanje i Boga i njegova Svetoga Duha. A takav stav i pristup teži je i pogubniji od bilo kojeg grijeha, jer takav stav ne dopušta Bogu pristup u srce. Onda je očito zašto Isus veli da će se sinovima ljudskim oprostiti koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, no hula na Duha Svetoga nema oproštenja dovijeka. Naime, Isus zna da je Bogu moguće oprostiti svaki, pa i najteži grijeh, ali mu nije moguće prisiljavati nekoga na vjeru i ljubav, jer želi i ljubi ljudsku slobodu. Nije mu moguće natjerati nekoga da razmišlja i djeluje sukladno njegovu Duhu, već čini sve što je u njegovoj moći da se dogodi međusobno slobodno prihvaćanje. Zato se trudi svojim Duhom nadahnuti duše svih ljudi, potaknuti im pamet njegovom istinom i ražariti srce njegovom ljubavlju, da bi se mogao dogoditi istinski susret, jer to je ono što je u životu važno. Bog, dakle, ne prisiljava, već potiče i želi da do toga dođe, te je spreman ljudima oprostiti i najteže grijehe da se ostvari to što odvijeka želi, jedino ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć.

Nakon svega rečenoga, nije na odmet postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome. Koje je naše mjesto i uloga, te postoji li opasnost da i sami budemo ubrojeni među sinove čovječje kojima se neće oprostiti hula na Duha Svetoga. Doista, strah me da smo svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog izopačenog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima i snagu i istinu i ljubav, jer upravo to nam želi dati po svome Duhu. Nismo pošteđeni ni sami ovog mentaliteta koji traži bili koju izliku da odbaci ili da ne uoči i prihvati ono što je Božje, ostajući daleko od same biti vjere i istinskog zajedništva s Bogom. I kolikogod nam izgovor može biti da to činimo nesvjesno, u neznanju prema Duhu Svetome ili pak nehotice, ipak u konačnici činjenica je da smo imali prigodu upoznati da smo htjeli sa svom ozbiljnošću pristupati životu. Zato nas to ne opravdava od odgovornosti pred Bogom, a na poseban način od odgovornosti da se otvorimo njegovom svetom Duhu, te da živimo sukladno objavi koju nam je očitovao. Čuvati nam se da i sami ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo nekim posebnim grješnicima. Radije se potrudimo stoga biti vjerni njemu i darovanom nam Duhu Svetomu da nas može prihvatiti kao svoju majku, braću i sestre u vječni Očev dom.

Ljudi danas traže i cijene
posebna životna iskustva
koja zovu adrenalinskim.
Očito ih zamori jednoličnost
ne baš tako napetog
i prilično prizemljenog života,
pa traže onda situacije
u kojima se mogu osjetiti
napeto i uzbuđeno.
Na žalost ne razumiju
da svijet u kojem nema
borbenoga duha za
uzvišene vrijednosti
ubija u ljudima svaku volju
i potrebu uzvišenoga.
Problem je u tome
što im onda nudi samo
one zemaljske situacije
kao iskustvo za doživjeti,
te ih opet, uz sav adrenalin,
ostavlja prizemljenima.
Šteta što ljudima posluži
koješta da bi ih motiviralo,
pa čak i život riskirati.

Ne osjete da su u situaciju
nedostatka iskustva došli
upravo radi ljudskog
prizemeljenog načina razmišljanja.
Umjesto da se dadnu
voditi Duhom Božjim,
da im on bude istinski
adrenalinski poticaj
za autentične i odvažne
poteze životnog rizika,
umjesto da im on bude
motivacija i inspiracija,
oni opet izabiru zemaljsko.
Stoga je vjerodostojan
kršćanski život po Duhu
najsnažnije iskustvu
na koje su pozvani vjernici,
jer se tada pune pravim
duhovnim adrenalinom
– milošću tog istoga Duha.

9. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.

No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne želi shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i ubiti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.

S druge pak strane oni koji bi pri donošenju zakona i određivanju kriterija ponašanja za sebe i za druge, polazili od nekog Božjeg prava i trudili se štiti najprije Boga zakonodavca, pokazali bi da nisu dobro razumjeli bit i smisao zakona koje daje Bog. Naime, zakoni koje Bog utiskuje u ljude ili im daje na izvanjski način nisu radi njega, već ih on daje radi dobra čovjeka. Zato Bog nije donosio zakone da bi njima maltretirao ljude, već da bi im omogućio dolazak u vječni život. U tom smislu, kad skupina gladnih ljudi otrgne nekoliko strukova klasa da bi utažili glad, ne čine ništa bezbožnoga ni pred Bogom ni pred ljudima, ma što dežurni čuvari ćudoređa, to jest bolje rečeno zakonodavstva, o tome imali reći. Čuvaju li oni ili ne čuvaju Zakon, to se očituje po njihovoj bogobojaznosti i bogoštovanju, po njihovu ćudoređu i sebedarju, te stoga Isus uzima sebi za pravo opravdati ih pred farizejima. Tako je dao sebi za pravo da se on sam predstavi kao vjerodostojan tumač Božje volje, a time i Zakona, te će i reći: Sin Čovječji gospodar je subote!

Upravo radi složenosti stanja i odnosa koji postoje između Boga, čovjeka i Zakona, nas Krist Gospodin poziva da mi posvjedočimo, u ovom vremenu bezakonja, na koji način treba živjeti ovaj odnos koji se tiče istinskoga dobra čovjeka. Kršćani svojim životom svjedoče da su razumjeli što je htio Krist Gospodin kad je rekao da je subota radi čovjeka, te pokazuju da njihovo javno i angažirano svjedočenju u društvu nije radi toga da bi branili Božja prava u odnosu prema čovjeku, već da pokažu da se sam Bog zauzima za istinsko dobro čovjeka. Te i kad propisuje zakone i Zakon, ne čini to da bi se njemu ljudi na prisilan način klanjali i častili ga, već zna da su njegovi zakoni i odredbe za istinsko dobro čovjeka. Osim toga jasno uočavamo da kad ljudi ne donose zakone koji odgovaraju kriterijima koje je on postavio, redovito su takvi zakoni štetni za određeni broj ljudi, te se ne bi smjeli niti primjenjivati. Ne dopustimo stoga da padnemo u ljudski legalizam, već budimo svjesni da je čovjek, to jest istinsko ljudsko dobro, mjera svih zakona. I ne bojmo se živjeti za ovo dobro i braniti ga svim silama. A to možemo najbolje ako vjerujemo u Boga i ako od Boga naučimo koja je istinska veličina i poziv čovjeka. I tada ćemo otkriti da je Bog gospodar subote i svih zakona, ali ne da bi nad čovjekom gospodovao, već da bi ga oslobađao za život vječni. Osim toga bit će nam jasno da ljudi koji žele druge osloboditi ćudoredne odgovornosti, nakon čega njihovu ‘slobodu’ i ‘prava’ žele ozakoniti, ne oslobađaju ih zapravo, već ih čine robovima grijeha i strasti, odvodeći ih i zavodeći od spoznaje njihove autentične ljudske veličine koja se mjeri veličinom Božjega dara u svome Sinu Isusu.

Budimo iskreni štovatelji Božji, pa ćemo znati da nam se mjera podudara s onom Božjom, jer ako je njemu čovjek bio mjera propisivanja zakona, tim više postaje i naša mjera tumačenja njegovih i propisivanja naših. Ne zaboravimo stoga nikada da je čovjek pozvan na vječnost, te ćemo tako najlakše znati na koji je on način mjera zakona, te ćemo se truditi svim ljudima otkriti pravi poziv te paziti da im nikad ne odvratimo pogled s vječnih vrijednosti, niti dopustimo da postanu legalisti prema mjeri ljudske strasti i najnižih želja. Naprotiv, oduševljavajmo ih za spoznaju prave ljudske veličine, a koju ne mogu zajamčiti ljudi, već samo onaj koji je stvorio čovjeka i koji je gospodar i subote, kako bismo sve ljude ovdje na zemlji privodili pravoj ljudskoj svijesti o veličini i dostojanstvu čovjeka, te na posljetku ih doveli i u život vječni.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Božja riječ koju smo upravo čuli svjedoči nam o Božjoj blizini prema svome narodu. Ta blizina se izražavala na različite načine i u različitom intenzitetu. No sve skupa odražava želju da pristupi svome narodu i da bude blizak i prisutan u svim njegovim životnim situacijama. Božja bliskost i blizina izražavala se u neposrednom zajedništvu, te u želji i potrebi da se to zajedništvo zapečati savezima, pri čemu je inicijativa bila Božja. Takva Božja želja i inicijativa se očituje i kao namjera da sjedne s ljudima za stol zajedništva, kao što će nam Gospodinov primjer iz današnjeg evanđeoskog odlomka posvjedočiti. Gospodin Isus svojim učenicima priprema pashalno blagovanje, te time očituje i želju Božju. Isus je prema tom pashalnom događaju bio usmjeren na jedinstven način, te je znao da je on poseban događaj u njegovu životu, kao što mora postati posebnim događajem u njihovu životu. Zato im i reče: Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjemu. Zaključujemo iz toga da je on sve svoje djelovanje usmjerio prema tom trenutku kada će sjesti za stol sa svojim učenicima, a koji će onda imati vječne učinke za njegove učenike.

U biti, euharistijski stol je stol koji je Bog odvijeka želio pripraviti čovječanstvu, stavljajući sebe na raspolaganje i dajući sebe za hranu. Jer Bog se nije zadovoljio samo sjesti za ljudski stol, to jest doći među ljude, već je prije svega htio s njima podijeliti svoj život. Zato je on među ljudima postavio poseban stol, stol svoje ljubavi i stol žrtve svoga Sina, da im pokazao koliko ih ljubi i da im se daruje potpuno, bez zadrške. Zato Krist nije htio samo blagovati ljudsku hranu, već je prije svega htio ostvariti Božji naum da sebe dadne za hranu čovjeku. Zato uzima kruh i vino i daje im da blaguju, tumačeći da je to njegovo tijelo i da je to krv Saveza koja se prolijeva za mnoge.

U svjetlu Isusovih riječi i gesta učinjenih na posljednjoj večeri, ostao je taj isti stol i Crkvi koja ispovijeda da je primila Kristovo Tijelo i Krv kao hranu i popudbinu za život vječni. Ujedno ispovijeda vjeru da je Bog, po Kristovoj pashalnoj gozbi s apostolima, postavio novi stol svoje ljubavi za ljude, te je pokazao da se daruje velikodušno i bez zadrške. Božje darivanje od nas iziskuje da odgovorimo zdušno na njegov poziv i želju da nam se daruje, to jest da nas sjedne za gozbu i stol koji nam je on sam pripravio. Gospodin koji nam ostavlja svoje Tijelo i Krv, to jest koji nam priprema hranu života vječnoga, ujedno priprema i nas, kao što je pripremio i apostole, da očišćeni njegovom žrtvom blagujemo euharistiju na način na koji je on blagovao svoju pashu. A to je da je blagujemo u punoj svijesti onih vječnih učinaka, svjesni da ona u nama proizvodi one učinke koje je Isus naznačio kad je rekao da neće više piti od ovog roda trsova dok ga ne bude pio u kraljevstvu Božjemu. Time je istaknuo da je euharistija predokus nebeske vječne gozbe, te da postoji nedokidiva i neraskidiva veza između euharistije i života vječnoga.

Budimo stoga zahvalni Bogu što je, tražeći načina darovati nam se, svoj vječni stol, stol svoje ljubavi, prenio među nas u naš prostor i vrijeme. Time je omogućio da naše zemaljsko blagovanje poprimi vječne učinke, ako živimo u zajedništvu s njime i ako se postojano hranimo sa stola koji nam je on pripravio. Stol koji nas čeka pripravljen, stol je koji je on za nas pripravio od vijeka, te nas po njemu dovodi do vječne slave, to jest dovodi nas do onog neponovljivoga stola koji će biti nov, kao što će biti nov rod trsova od kojeg će Isus piti u kraljevstvu Božjemu. Budimo odgovorni pred darom koji nam Bog daruje kad nam sebe daje u našoj ljudskoj hrani pod prilikama kruha i vina. Pripravimo svoja srca kao mjesta Božjeg blagovanja i držimo ih spremnima da bi Krist svoju pashu blagovao i u njima, jer njegovo euharistijsko predanje nije samo izvanjski obred, već je predanje Boga čovjeku koje se najbolje doživljava čistim srcem koje živi za taj susret na način na koji je i Krist Gospodin živio za susret u kojem se doticalo vječno s vremenitim, Božje s ljudskim. Budimo vjerni ovom savezu koji nam Bog daruje u vremenu, da bismo blagujući Kristovo Tijelo, bilo dostojni onog vječnog zajedništva u nebesima.