5. nedjelja kroz godinu – A

Riječi Gospodina Isusa iz današnjeg evanđeoskog odlomka tiču se same biti kršćanskoga života koju on na genijalan način opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo iščitati na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, to jest njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike: Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke.

Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Isus stoga postavlja pitanje smisla postojanja to jest načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, to jest da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu, već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost i kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, to jest identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima.

U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.

Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bismo onda gori od drugih ljudi, jer bismo u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bismo poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. No najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka.

Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg – duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i žarče živi samu vjeru. Zna nam se, međutim, dogoditi da očekujemo da se kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im –istina- najčešće protivnici, nametno dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Mora nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer kršćanske vrjednote mogu se ‘nametnuti’ u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama obnašatelja vlasti. I ma koliko i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već kršćanskim svjedočenjem.

Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te hoditi na putovima njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da bi ljudi mogli vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da bi nakon toga mogli i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima.

Marija je često i rado odlazila u Hram, mjesto štovanja Boga u kojem je i sama naučila klanjati se, ali ne samo u smislu da zna kako se obavlja određena religiozna forma, već kako se kroz poklon Bogu prikazuje cijeli život onome tko je vrelo i začetnik života. Zato je smatrala sretnom okolnošću što je svoga Sina donijela na svijet u Betlehemu judejskome, dosta blizu Jeruzalema, tako da je mogla zahvaliti Bogu živomu za darovano čedo i u njegovu Hramu. Upravo tamo gdje je danju i noću njoj dok se klanjala svijetlilo svjetlo Božje vjere i gdje je jasnije shvaćala Božju objavu i njegovu ljubav, gdje je i sama donosila prosvijetljene odluke o poniznom služenju uzvišenome Gospodinu, htjela je donijeti svoga Sina kojega je primila od njega.

Svjetlo svijeta u Hramu

Za Mariju je to bio poseban odlazak u Hram, jer se više nije odlazila klanjati Bogu na isti način kao prije. Ona je tada donijela u Hram Onoga poradi kojega je taj isti Hram čuvao vjeru u Boga. Taj Hram je označavao pravo štovanje Boga i došao je onaj poradi kojega je davao luč pobožnosti i štovanja svome narodu. No ovaj put je Marija nosila dar svjetla u Hram, a nije išla samo po Božje svjetlo. Jer je u Hramu do tada primala svjetlo vjere i nade da će Bog ispuniti svoja obećanja. To svjetlo je svijetlilo u povijesnim tminama koje su pratile Božji narod, a u kojima su primali obećanja da će im ipak svanuti svjetlo Božje. Doista, ovo svjetlo nije trebala biti neka ljudska tvorevina ili zemaljska stvarnost. Štoviše, pravo svjetlo nije ni ono što ga pružaju od Boga stvorena svemirska svjetlila, jer i njihovo svjetlo je ograničenoga dometa. Istinsko Svjetlo ljudima je sam Božji život koji svijetli neugasivim sjajem i na kojem svete duše napajaju svoje živote svjetlom i svakom jasnoćom. Stoga je Marija dobro znala da u naručju nosi Život koji svijetli i obasjava svijet, a ne nikakav reflektor ili svjetlilo na principu zemaljskog izvora energije.

Marija je na taj način pretvorila jeruzalemski Hram u pravo svetište svjetla kad je unijela svoga Sina u nj. Prikazujući svoga Sina u Hramu ona je ne samo ispunila sve odredbe i propise Zakona, već je ispunila i pravi smisao Hrama iz kojeg je trebalo doći Božje svjetlo narodima. Hram je tada u potpunosti postao mjesto Božjega sjaja, jer je u nj ušlo Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a koje je došlo na svijet upravo po njoj, Presvetoj Djevici. Upravo to je prepoznao sveti starac Šimun koje je zato i kliktao slaveći Boga jer je i sam u ruke primio to Božje svjetlo koje je počelo sjeti i u ljudskom obličju.

Iznijeti Svjetlo iz Hrama

No ulaskom ovog Svjetla u Hram, ne gasi se luč jeruzalemskog Hrama, to jest luč vjere izraelskoga naroda, već se pokazuje i ispunja njezin pravi smisao. Od tog trenutka trebalo je zasjati kao na hramskom svijećnjaku Svjetlo istinsko na prosvjetljenje svih naroda, te je bilo logično da se pokaže kako je svjetlo Hrama, krhko i slabašno, sjalo do trenutka dolaska onoga koji je svojim utjelovljenjem bio Svjetlo istinsko. Nakon toga je i hramski svijećnjak mogao vedrije zasjati sjedinjujući se radosno sa svjetlošću koju je on donio svijetu.

Pogotovo što je sada od ove luči trebalo zapaliti sve narode, što je nekada bila nemoguća misija, a sada se to počelo događati po Božjem zahvatu. Starac Šimun je dobro razumio da je Marija unijela pravu Luč života koje je jedina bila kadra svojim sjajem obasjati cijelo čovječanstvo i odagnati sve njegove tmine. No osim što je Marija zaslužna što je ovo Svjetlo došlo u Hram, Marija ga unosi i u život svakog pojedinca. Ona ga iz svoga naručja daje drugima, te smo svi mi pozvani primiti ga u svoje naručje, kao što ga je primio starac Šimun, svjestan da je svoje naručje pretvorio u svijećnjak i svjetionik s kojeg to isto svjetlo treba svijetliti svijetu. Zato je znakovita i ova gesta kojom Marija Isusa stavlja Šimunu u naručje, jer ta gesta opisuje i našu zadaću pred Svjetlom koje prosvjetljuje svijet. I nama je uzeti ga iz Marijine ruke, jer Marija i nama donosi ovo neprocjenjivo svjetlo, ne zadržavajući ga ljubomorno u svome naručju, već dajući ga velikodušno svakome od nas.

Odvažimo se stoga i mi na ovaj korak i primimo Svjetlo svijeta iz Marijina naručja, te ga čuvajmo kao dragocjenost koja razgoni tmine ovoga svijeta. Dopustimo mu da nam obasja i zapali dušu, kao što je učinio sa starcem Šimunom i proročicom Anom, te slavimo Boga poradi njegova dolaska u naš život. Primimo ga potom u naručje i iznesimo ga iz Hrama služeći mu kao svijećnjak i svjetionik s kojega obasjava svijet oko na, kako bi ovaj svijet uvijek više bio kraljevstvo njegove svjetlosti.

Rodivši svoga Sina u Betlehemu,
Marija ga je nakon toga
svečano prikazala u Hramu,
prema običajima svoga naroda,
ali i prema svom duhovnom iskustvu
i svijesti o svemogućemu Bogu
kojem je i sama bila prikazana.
U ovom događaju prikazanja
Marija ima nezamjenjivu ulogu
kao ona koja je ne samo
ispunila zakonske odredbe
već je ukazala na zakonitu prisutnost
Sina Božjega u svome Hramu.
Unoseći Isusa u hramsko svetište,
pretvorila je Hram naroda Izraelova
u svetište trojedinoga Boga.
Pri tome njezina prisutnost
nije sporedna ni zanemariva,
već svjedoči o prisutnosti
trojstvenoga Boga u Hramu.
Stoga nije pretjerana tvrdnja
da je u trenutku prikazanja
Hram bio i marijansko svetište.
Tim slijedom svaka obitelj,
ali i vjernik pojedinac,
koji časte Presvetu Djevicu
postaju marijansko svetište.
Jer Marija ne ugrožava
već jamči prisutnost Trojstva,
ne dovodi u pitanje radost,
već je dovodi do ostvarenja,
i osobnoga i obiteljskoga.

4. nedjelja kroz godinu – A

Odlomak današnjeg Evanđelja donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su doista izazovne i zahtjevne za razumjeti, jer nitko nikada na ovakav način i ovakve sadržaje nije proglasio blaženim životom. A i većina nas, iz naše ljudske perspektive teško bismo se složili da je ‘biti siromah duhom, ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, progonjen’, pa čak i ‘milosrdan, čist srcem i mirotvorac’ ne bi bile kategorije pravoga blaženstva. Po svoj prilici bismo takvo što proglasili besmislenim i naivnim u svijetu u kojemu gospodare i dolaze do izražaja samosvjesni, prepotentni, umišljeni, moćni i bogati. Uostalom kad bolje razmilimo, same po sebi takve kategorije ne predstavljaju nikakvu vrijednost. Doista, samo po sebi nijedno blaženstvo nije vrijednost, te očekivati da ljudi žive takva blaženstva, znači svjesno ih gurnuti u podređen položaj i u teži život nego što ga imaju drugi ljudi, ili pak tražiti od njih da se svjesno podlože nepravdama koje postoje u ovome svijetu. Ukoliko Isus takvo što traži od ljudi i na takav način im predstavlja vrijednosti života, onda bismo mu se trebali suprotstaviti i ne poslušati njegovu ponudu.

Gospodin, međutim nudi i obrazloženje, to jest ispravnu nakanu koju treba imati kad se usvaja blaženi život prema njegovu receptu. I on je svjestan da živjeti njegova blaženstva, znači živjeti pod progonima, ili barem pogrdama, na zemlji. No on ne traži da živimo u takvim okolnostima kao da bi to bio ideal ili imperativ života, već, naprotiv, traži od nas da takve uvjete življenja ne samo prihvaćamo, već i svjesno izabiremo poradi njega. Jer temelj blaženoga života nije tek sadržan u izboru nekog stila života, ma koliko ga mi ljudi mogli procjenjivati sretnim životom. Jer sve naše ljudsko i zemaljsko prije ili poslije dođe do svoga besmisla. Istinski smisao i izbor kvalitetnog života je u izboru koji činimo poradi Boga, jer samo nas on može obdariti smislom i ljepotom. Samo on nam može zajamčiti veliku plaću na nebesima, bez koje sve što na zemlji imamo ne vrijedi ništa.

Zato se i mi vjernici trebamo neprestano preispitivati koliko smo spremni svoje izbore činiti poradi Isusa, jer smo sve više žrtve konformizma, te se ponašamo sukladno mjerama ovoga svijeta, kao i svi ostali ljudi. Ne vučemo poteze i ne donosimo odluke poradi Krista, već poradi sebe i svoje ljudske vizije i interesa koje proglašavamo i nazivamo blaženstvom ili srećom. Isusa eventualno zovemo da ozakoni ovo naše prizemljeno blaženstvo nekim formalnim izvanjskim blagoslovom, što doista nema veze s evanđeoskim blaženstvom. Jedini mogući pravi blaženi život je onaj koji se živi ‘poradi Isusa’ i ‘po Isusu’, kako će on i sam reći: Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Jer kad mi izabiremo poradi Isusa, tada živimo na način na koji nas je on učio, te nas svijet zbog toga progoni i pogrđuje jer ne želi da ostavljamo svjedočanstvo evanđeoskog i božanskog života na zemlji. A on, osim što nas poziva na određeni stil blaženoga života, postaje i uzorom tog istog života, te nam tim više daje snagu da ga nasljedujemo. Uistinu, nije dovoljno za blažen život da Isus, ili netko drugi u njegovo ime, blagoslovi naš život na način na koji smo ga sami programirali, već da mi živimo njegovim načinom života, što je onda istinsko blaženstvo.

Na taj način Isus nas osposobljava za drugačije i novo čovještvo. Poput njega koji je živio blaženo na zemlji, te je dobro znao što traži od svojih učenika, i nama ostavlja zadaću preporađati ljude oko nas živeći ‘poradi njega’, ‘po njemu’ i ‘u njemu’, kako bismo osjetili snagu božanskog života u sebi koja jedina može mijenjati svijet, to jest učiniti da se već na zemlji započne i za druge ljude ostvarivati blaženstvo koje je Isus obećao onima koji žive evanđeoski. Te stoga samo oni koji slijede njega i njegov nauk obogaćuju ljude duhom, jer donose kraljevstvo Božje na zemlju. Noseći Isusa u srcu oni donose utjehu žalosnima, baštinu krotkima, hrane gladne i žedne pravednošću, te ispunjavaju svijet  milosrđem. Živeći u čistoći srca pomažu i drugima da Boga gledaju već sada na zemlji, te šire svijest o tome da su svi ljudi pozvani živjeti kao djeca Božja. Oni se ne boje progona, svjesni da svijet ne dolazi do pravednosti bez pravednika koji izlažu sebe i podmeću svoja leđa da Božja pravednost zaživi na zemlji.

Budimo stoga poučljivi i ne dopustimo da nauk koji je Isus izgovorio i za nas prođe pored naših ušiju a da ga ne prihvatimo sa svom ozbiljnošću koja život znači. Štoviše, primimo Isusa u svoj život, te će nam s njime doći svako blaženstvo koje izokreće ljudske kategorije blaženoga života. I ne bojmo se živjeti evanđeoska blaženstva, jer po našoj vjernosti njima dolazi Božji blagoslov na ljude oko nas i na cijeli svijet. Tako se ujedno ostvaruje kraljevstvo nebesko na zemlji, te nas kao njegove graditelje i podupiratelje čeka vječna nagrada i cjelovito ispunjenje na nebesima.

Uopće ne treba dvojiti
o korisnosti svijeće,
koja i u suvremenome svijetu
ima vrlo značajnu
liturgijsku i simboličku
ali i romantičarsku uporabu.
No svijeća uvijek traži
i pretpostavlja svijećnjak
na koji će biti postavljena,
kako bi njezin sjaj
imao veći domet i učinak.
Pa i samo Božje Svjetlo
kad je došlo među ljude,
s ciljem izgorjeti do kraja
da ih spasenjem obasja,
vodilo se istom logikom.
Među nama ljudima je htio
imati potporu i oslonac
s kojega svijetliti punim sjajem
sve do krajeva zemlje.
Isto poslanje danas
ostavlja svakome vjerniku
od kojeg očekuje
da kao božanski svijećnjak
prihvati teret odgovornosti.
Vlastitim životom nam je
ponijeti utjelovljenoga Krista
– Božje vječno svjetlo
omogućujući mu obasjati
i najtamnije zakutke
ovog mračnoga svijeta
što grca u tami.

3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku evanđelist Matej nas izvještava o početku Isusove navjestiteljske djelatnosti. Prema njegovim uvidima, Isus je započeo svoje djelovanje u Galileji, te on nastoji ponuditi i obrazloženje Isusove odluke, to jest izbora mjesta za početak javnog djelovanja. Razlog za to Matej vidi u činjenici da je Galileja poganska, što znači najpotrebnija Božjeg očitovanja, jer je ležala u tami zablude. Pri tome se Evanđelist poziva na tekst iz proroka Izaije koji o tome jasno svjedoči: Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, a s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.

Kako vidimo Evanđelist smatra da Isus započinje svoje djelovanje tamo gdje je najpotrebnije, među onima koji su bili udaljeni od središta bogoštovlja u Božjem narodu, jer je došao i njih privesti pravome svjetlu i istini Božjoj. Zato su upravo Galilejci imali čast prvi vidjeti Spasitelja slušajući poziv na obraćenje. A Isus doista nije bježao od stvarnosti, pa ni onda kad je trebao ispravno propitati stanje svoga naroda. Nije se stoga zavaravao idealnim stanjem i savršenom vjernošću svoga naroda Božjoj riječi, volji i Zakonu, već je započeo propovijedati obraćenje počevši upravo od članova svoga naroda. Ne zanoseći se iluzijama niti u rodnome kraju gdje je odrastao, započeo je odvažno propovijedati, svjestan da i u njegovu kraju i u njegovim sunarodnjacima ima poganstva. Uostalom ako je htio dobrobiti svijetu i svakome čovjeku, znao je da mu valja započeti od vlastitog naroda, koji je trebao oduševiti za kraljevstvo nebesko. Tek nakon što bi ih obraćenjem očistio od poganstva, mogao je računati na njihovu oduševljenu suradnju.

Premda je židovski narod biološki, tradicionalno i statistički bio vjernički narod, Isus se nije zavaravao, već je znao da obnovu lica zemlje treba započeti od svoga naroda. Cilj mu je bio osloboditi narod od natruha poganstva koje su se uvlačile u srce i dušu samoga naroda, pa i onda kad je taj narod bio Božji narod. Stoga ni mi danas se ne bismo smjeli drukčije postaviti od Isusa, niti bismo se smjeli zanositi i zavaravati starom slavom svoga naroda, pa se uljuljati u uvjerenja kako smo mi dobri i kako nam ne treba obraćenja. Jer svi mi ako ne živimo svjesni Boga i njegove žive prisutnosti, sigurno se poganiziramo. Pogotovo ako uz to živimo u društvu i okruženju izrazitih neopoganskih opredjeljenja i nastojanja. Zato vjera ni u našem narodu nije bila snažna zahvaljujući samo povijesnom naslijeđu naših dičnih pradjedova i izuzetnih primjera vjere u različitim povijesnim razdobljima, već prije svega prema stavu i duhovnim izborima trenutno živućega naraštaja. Jer sve što su pređi stoljećima branili i namrli, samo jedan naraštaj može lako upropastiti i zanemariti, jednom riječju poganizirati.

Doista, nećemo ostati vjerničkim i katoličkim narodom čuvajući samo slavne predaje starih, već ukoliko budemo slijedili uzvišene primjere vjere i mi sami. Jer se vjera ne može živjeti silom biologije ni predaje, ni statistika ni popisa pučanstva. Vjera je živa datost, to jest živi odnos Boga i čovjeka. Ona ne može biti bezlična kategorija, već izrazito osobna i životna. Ukoliko postaje neosobna i neživotna, to je samo znak da nam se duša poganizira, jer ne osjeća potrebu osobnog živog zajedništva s Bogom. A što vrijedi za dušu pojedinca, vrijedi onda i za dušu i bit naroda. Ako je Isus imao razloga osloboditi dušu svoga naroda i svih koji su ga slušali, od poganstva grijeha i zla, od mraka i zablude, zar mislimo da nama danas ne treba antipoganska terapija samo zato što živimo u 21. stoljeću?

Bilo bi uistinu dobro da se ne zavaravamo živeći na lažnim lovorikama povijesti. Svima nam je upravljen Isusov poziv na obraćenje i svima nam je neophodan. Svi mi, tko manje tko više, u sebi nosimo dijelom i ono pogansko naslijeđe staroga Adama, poradi čega je i naša domovina dijelom poganska Hrvatska. Bez obzira što se nazivamo vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo zdušno za kraljevstvo njegovo. Bez obzira što se držimo vjerničkim narodom prema statistikama i popisima građana, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo živo zajedništvo s Bogom, već udaljeno od njega. Bez obzira koliko sami sebe smatrali vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne osjećamo potrebu obraćenja, to jest živimo ravnodušno prema Evanđelju i riječi Isusovoj.

Trgnimo se stoga iz poganske uljuljanosti u koju nas stavlja grijeh, zlo i slabost, te nastojmo snivati san o narodu i zemlji koji je toliko katolički koliko ozbiljno uzima u obzir Isusovu riječ i poziv za obraćenjem polazeći od samoga sebe. Nije dostatno čuvati vjerničku tradiciju, već je neophodno živjeti vjerničkim životom. Niti nas može utješiti da samo tijekom povijesti bili vjernički narod, ako danas iz svoga društva i življenja ne iskorijenimo nove oblike poganstva koji hvataju maha i u našem mišljenju i djelovanju. Ako želimo dobro sebi i svome narodu, onda ne ćemo bježati od činjenice da samo se poganizirali u svome osobnom i obiteljskom životu, kao i na tolikim drugim područjima gdje vlada duhovno neznanje i grijeh, već ćemo se uhvatiti u koštac upravo s tim poganstvom koje nam guši dušu i oduzima radost života. Vrijeme je da pokažemo koliko vjerujemo svome Učitelju time što ćemo se suprotstaviti poganstvu bezboštva i ugroze čovjeka, iskorištavanja i zloporaba, nepravdi i prijezira, tlačenja i gaženja malenih u našemu narodu i društvu. Vrijeme je da raskrinkamo poganstvo koje se krije pod maskom humanizma i sloboda, modernih mišljenja i napretka, a koje nije ništa drugo već rastakanje vrijednosti kojima nas je Bog obdario. Obratimo se, zdušno i ozbiljno, te s Isusovom snagom i ljubavlju svoj narod i društvo očistimo od poganstva i pretvorimo u kraljevstvo nebesko.

Termostat je korisna naprava,
napose u ove hladne zimske dane,
za održavanje stalne temperature
u zatvorenom prostoru ili sustavu.
Sadržava uređaj osjetljiv
za grijanje i hlađenje
koji automatski uključuje
ili isključuje sustav grijanja ili hlađenja
čim temperatura prekorači
dopuštenu gornju ili donju
predviđenu graničnu vrijednost.
Poput termostata korištenih
u zgradama i raznim napravama,
i Gospodin je u nas ugradio
poseban duhovni termostat.
Mi posjedujemo senzor
za pratiti vanjsku temperaturu,
koji onda ne dopušta,
ukoliko dođe do pada,
da se organizam smrzne.
A doista je neophodno
u hladnom ambijentu
svijeta koji potiskuje život,
imati prikladan i ispravan
termostat koji brzo reagira
i aktivira milosno grijanje.
To termostat u nama je
svijest za duhovne vrijednosti,
koja osjeća i pokazuje
kad nam nedostaje gorljivosti,
te čini sve da nas zapali
vatrom Duha Svetoga.
Jer on jedini može zagrijati
promrzle ljudske duše
i sačuvati ih od ljute zime
ovoga svijeta koji prijeti
hladnom bezobzirnošću
i ledenim bezboštvom.

2. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa, koje drugi Evanđelisti nisu spomenuli. Tako je Ivan zapisao da je Isus potražio Ivana Krstitelja dan nakon krštenja, što istaknu uvodnom rečenicom: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. Ovaj Isusov ponovni dolazak do Ivana bio je prigoda za dodatno Krstiteljevo raspirivanje svijesti o Isusu kao Mesiji i biti njegova mesijanskog djelovanja. Ivan kako vidimo nije bio ravnodušan prema Isusovu poslanju, nego je nakon onog prvog začuđujućeg susreta pri krštenju, imao prigodu izreći koju riječ više i pokazati koliko je dobro razumio tko je Isus.

No uz ovo snažno Krstiteljevo svjedočanstvo o Isusu, neobično pogađa činjenica da je Isus potražio njega, a ne on Isusa. Isus je doista došao njemu ususret, kao što je Evanđelist i zapisao: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu. Evanđelist Ivan ne navodi razloge koji su naveli Isusa da ponovno potraži svoga preteču, ali svakako ističe kako je taj ponovni dolazak bio vrlo učinkovit. Možemo čak zaključiti da je Isus Krstitelju iskazao neizmjernu čast i radost da je došao do njega. Jer ako se Krstitelj radovao u utrobi majke kad im je Nazaretska Djevica došla u pohode noseći u krilu začetoga Mesiju, koliko se više morao obradovati sada kad je Isus ponovno došao k njemu, nakon što je već bio kršten. Ako je Isusov dolazak Ivanu na dan krštenja imao i nekih službenih razloga, ovaj put je posjet bio neslužben i nemotiviran obvezama i poslom. Vjerojatno je Isus imao potrebu još jednom pokazati koliko cijeni Ivanovo djelovanje, te ga je htio susresti oči u oči, srdačno i bratski kao što se susreću dva brata ili dva iskrena Božja poslanika. Možda mu je htio i zahvaliti što je činio toliko toga da ga očituje svijetu kao Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta, kao Mesiju i Božjeg Sina.

To je bio izraz potpore i ohrabrenja samome Ivanu, te još jedan neobičan potez Božjega Sina koji se nije postavio kao nedodirljiva veličina, već kao onaj koji doista služi i ne usteže se prvi pristupiti ljudima na području njihova djelovanja. Isus je tako spontanim posjetom potvrdio valjanost Ivanova života i smisao svih njegovih nastojanja pred Bogom i ljudima. To je bila i dodatna milost Ivanu koja je u njemu razbuđivala daljnju svijest o Isusu, te uspostavljanje još iskrenijeg i čvršćeg odnosa prema njemu. Ujedno je bio i novi trenutak koji je Ivan iskoristio da dadne još otvorenije svjedočanstvo o Isusu. Bio mu je istinski dar kad je shvatio da Isus ne samo dolazi iza njega, kako je sam govorio, već dolazi k njemu.

U ovakvom duhu i sami trebamo razbuditi vlastitu svijest o Isusovu dolasku i djelovanju. Isus nije samo došao poradi nas, već je došao k nama. On se želi susresti s nama osobno i izravno, prijateljski i bratski. Dolazi k nama i od nas ne traži ništa, nikakvu protuuslugu, već jednostavno želi nas susresti kao ljude u našoj čovječnosti pokazujući koliko mu je stalo do nas i našega života i spasenja. Želi nas susresti bez ikavke formalnosti, bez ikakvoga protokola, jednostavno dolazeći k nama kao onaj koji je svjestan da njegova prisutnost izgrađuje, krijepi i hrani našu ljudskost i daje nam snagu djelovanja.

No nakon toga i na nama ostaje davati svjedočanstvo o Isusu, a to znači da ćemo ih naučiti susretati kao ljude, bezinteresno i u njima izgrađivati, podizati i poticati ono vjerodostojno ljudsko. Trebali bismo znati i više htjeti kao kršćani pričati s drugima o životu i spasenju, a ne samo o poslu i obvezama. Trebali bismo pronaći više vremena i zaustaviti se pred činjenicom da premalo pričamo o važnim stvarima i premalo se susrećemo bez obveza i interesa, premalo pričamo o vjeri i vrijednostima u odnosu na ono koliko pričamo o novcu i zaradi. Dopustimo stoga da nam se Isus približi, da dođe do nas i da nas nauči obnoviti jednostavnost prijateljskog susretanja. Ali susretanja koje neće biti provođenje vremena u naklapanju, već u istinskom svjedočenju iskustva koje nam je on prenio. Za takvo što neophodno je da budemo s njime neposredni, te da ga primimo iskreno i srdačno kao Jaganjca Božjega i Božjeg Sina, a sve ostalo je njegova briga, jer će on naći načina da nas obnovi i obogati u našoj ljudskosti, u svjedočenju i služenju drugima da i sami dođu do spasenjskih spoznaja i iskrenoga zajedništva s Bogom.

Krštenje Gospodinovo – A

U kratkom odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo čuli opisano je krštenje Gospodinovo. Isus je naime došao iz Galileje gdje je odrastao i proveo mladost u Judeji u krajeve gdje je Ivan Krstitelj krstio krštenjem obraćenja. U trenutku kad mu Isus dolazi, Ivan odbija krstiti ga, svjestan da Isusu ne treba krštenje obraćenja, jer je on Božji Sin i Mesija za čiji dolazak je on pripravljao srca vjernika svoga naroda. No Isus ga ipak uvjerava da to treba učiniti, jer je to dolično poradi pravednosti, kako reče: Pusti sada! Ta dolikuje nam da ispunimo svu pravednost!

Ovo Isusovo obrazloženje je vrlo značajno, te ga je potrebno podrobnije razumjeti i iz njega izvući pouku za naš vjernički život. Naime, Isusovim krštenjem stavljena je točka na Ivanovo služenje i naviještanje puta starozavjetne pravednosti koja je upravo imala smisla kao priprava Spasiteljeva dolaska. No Isus svojim krštenjem ne pravi potpuni raskid sa starim, već samo ukazuje na to da je staro došlo do svoga cilja i ispunjenja. Ako Isus nije došao odbaciti starozavjetni Zakon, već ga ispuniti, tim više nije došao odbaciti starozavjetnu pravednost koja je bila još uzvišeniji stupanj života od života po Zakonu. Isus je stoga došao i kao ispunjenje puta pravednosti, te je to jasno rekao i Ivanu, koji je onda i sam došao do ispunjenja svoga poslanja. Zato je Isus rekao u množini da dolikuje da ispune svu pravednost. Isus se dakle podložio pravednosti koju je prakticirao Ivan, kako bi pokazao da je ona bila vjerodostojan put pravednosti pred Bogom, te je u isto vrijeme omogućio Ivanu da vidi ispunjen smisao i cilj svoga djelovanja.

No ovdje valja istaknuti da put pravednosti o kojemu govori Isus, te hvali Ivana i omogućuje mu da ga ispune, nije put legalizma i formalnog izvršavanja propisa. Tim putem su išli pismoznanci i farizeji, ali starozavjetni pravednici i proroci nisu išli njime, kao što njime nije išao ni Ivan Krstitelj. Pravednost o kojoj govori Isus, a koja je bila takva da je ukazala na njega i njegovo mesijansko poslanje, nije bila tek obično vršenje Zakona, već život u Božjoj prisutnosti. Uostalom, da ovaj put pravednosti nije bio obično ispunjavanje Zakona jasno je i po tome što u Zakonu nije nigdje stajalo da treba krštavati. No ovaj put pravednosti je bio preduvjet da se može ispravno odnositi prema Zakonu i vršiti ga na vjerodostojan način. Jer put pravednosti je bio put hoda s Bogom i put istinske svijesti da je Bog živ i prisutan u životu. Zato je na ovom putu pravednosti postojala istinska svijest o potrebi obraćenja, jer se čovjek svjestan Boga ne može nego osjećati skromnim i poniznim, što je doista vjerodostojni put k pravednosti.

Zato ni Ivan nije bio prekršitelj Zakona, nego Božji prorok i pravednik koji ga je vršio na onaj način na koji je Bog htio da se vrši njegov Zakon. A to je s dubokim osjećajem za Zakonodavca i njegovu prisutnost u životu, a ne samo kao odredbe koje treba odraditi. Samo ovakva pravednost ima smisla i samo ovakva pravednost može dočekati svoj cilj, a to je da ugleda Božjeg Pravednika, izvor svake pravednosti i utjelovljenu Pravednost. Zato je čovjek velike pravednosti poput Ivana znao da je Isus trebao njega krstiti, a opet, jer je znao da duguje posluh Božjem Pravedniku, prihvatio je svoju trku dovesti do kraja u vjernosti Bogu i njegovu Mesiji. Doista, sva starozavjetna pravednost je imala smisla da puku Božjemu očituje Isusa – Mesiju kao istinskog Božjeg Pravednika koji je ispunio sve što je predviđao Stari zavjet, što je Ivan i učinio.

Ovaj događaja je bio stanovita prekretnica u Isusovu životu, jer će nakon toga on započeti svoje djelovanje, to jest on će svojim naukom i djelovanjem započeti krštavati drugačijom snagom i drugačijim učincima. Mi smo kršteni njegovim krštenjem, ne više samo obraćenja, već krštenjem oproštenja grijeha. Zato je Isusovo krštenje prekretnica i našega života koja nam nosi jasnu poruku. Njegovo krštenje ne znači da za nas prestaje obveza živjeti u pravednosti, već naprotiv, živjeti u još većoj pravednosti od starozavjetnih pravednika. Jer smo mi izravnije i osobnije upoznali Božjega Pravednika koji je ispunio put svake vjerodostojne pravednosti, i koji je svima koji žive istinski pravedno otvorio vrata neba. Zato su se nebesa i otvorila nakon što je Isus bio kršten, jer se i tim znakom željelo ukazati da je cilj pravednosti dolazak do otvorenih nebesa. Neka stoga i nas Krštenje Gospodinovo potakne da i sami ispunimo svu pravednost, čega se nije ustezao ni naš Gospodin, ali da u duhu te iste pravednosti živimo život s pogledom na otvoreno nebo, gdje ćemo jednom i doći u vječnu slavu.

Bogojavljenje – Tri kralja

Današnja svetkovina od starine je jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Slavljen je vrlo svečano i radosno u velikoj zahvalnosti Bogu koji je ljubio sve ljude do mjere da je sve ljude htio spasiti i učiniti dionicima svoje ljubavi i dobrote. A mogao je spasiti sve ljude samo ako je se svima objavio, to jest učinio dostupnom svoje očitovanje, kako u izabranom narodu, tako isto i po svome Sinu. Upravo u ime toga, želeći ljude obdariti spasenjem, poslao je svoga Sina na svijet. A njegov jedinorođeni Sin koji u skrovitosti dolazi utjelovljen, ipak nije potpuno skriven, već se otkriva onima koji su jednostavni i čista srca, sposobni prihvatiti njegovu objavu. Zato je Bog ne samo dopustio da ga utjelovljena nađu iskreni tražitelji, već je to i sam želio i njima omogućio.

U tom smislu čitamo kako su trojica mudraca s Istoka došla do Jeruzalema, jer su i sami u svojoj zemlji imali neku vrstu objave o novorođenome kralju židovskome. Zato su se i raspitivali u gradu: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti. Mudraci su, dakle, posvjedočili da su vidjeli zvijezdu Mesijinu. Zvijezda je bila simbol jednog života koji dolazi na pozornicu povijesnih zbivanja, te s te pozornice mijenja tijek povijesti i svakog ljudskog života. Nitko do tada, doista, nije mogao svoj život sa sigurnošću i jasnoćom upraviti prema vječnosti, dok nije došao onaj čija zvijezda svijetli mnogo jasnije od ijedne druge zvijezde naznačujući smjer vječnost. Šaljući svoga Sina u obličju ljudske naravi Bog je onima koji su istinski tražili spoznati otajstvo Božje dao znak – zvijezdu koja ih je vodila u otajstva neba.

Ta ista zvijezda i nama je znakom neba koje treba motriti i promatrati pozorno. Jer nebo nikada ne zakaže dati nam znak, ako iskreno tražimo. Sami od sebe razumijemo određena otajstva života ako pozorno promatramo nebo, to jest stvoreni svemir. No napose ako promatramo nebo koje nam je stvoreno u duši i koje nam se na njezinim obzorjima objavljuje. Zato je istinsko Božje djelo otkriti govor neba koji se očituje u duši, kad duša sluti Božju istinu, kad sluti u savjesti što je sveto i ispravno, to jest kad je spreman živjeti otvoreno pred onim višnjim Bićem, koje potom nazivamo imenom Bog. Upravo zato su ovi ljudi s Istoka koji se pokloniše Kristu Gospodinu mogli biti nazvani mudracima, jer su živjeli otvoreno za Boga i pred Bogom sluteći da on svojim svjetlom ljudima dolazi ususret. Tada im je i samo nebo progovorilo, u vidu zvijezde koja ih je vodila, a koju im je Bog poslao. Živjeli su toliko otvoreno pred Bogom da im je on znakom s neba pružio pouzdan putokaz za odvažno putovanje u judejsku zemlju. Uistinu, onome tko sluša nebo, onda zvijezde rječito progovore u duši i dovedu ih do samoga Boga.

A to nije prvi put u povijesti spasenja da je Bog progovorio po ljudima i ljudima koji nisu imali nikakve krvne veze s Božjim narodom. Upravo je jedan takav čovjek, Bileam sin Beorov, pozvan da prokune Izraelce nadošle iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, odgovarajući mopaskom kralju Balaku izgovorio jedno proročanstvo koje se odnosilo na Isusovo rođenje, a ima veze s otajstvom koje danas slavimo: Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. I Bileam je, dakle, trinaest stoljeća prije nego se Gospodin rodio, motrio njegovu zvijezdu i slutio njegovu kraljevsku vlast. Upravo sve ono što su osjetili i mudraci s Istoka koji su također bili ljudi pronicava pogleda i zacijelo su poznavali mudrost Svevišnjega, barem u onoj mjeri u kojoj im je bilo dano. Ali su bili otvoreni toj mudrosti koju kao ljudi stječemo uz trud i napor, te su za nagradu dobili dar da stanu pred utjelovljenu Mudrost Božju. Zvijezda ih je dovela do Zvijezde Danice koja sjaji kao nepogrješiva Mudrost, vječna Istina i Spasitelj ljudskoga roda.

Poput mudraca s Istoka i sami smo pozvani otkriti zvijezdu Kristovu, to jest samoga Krista kao zvijezdu. Ako su mudraci s Istoka, a i Bileam, otvorenošću Bogu mogli nazrijeti njegov spasenjski naum u Isusu Kristu, nama je dano istražiti dubine tog istog otajstva, te još lakše doći do mjesta njegova rođenja. U Isusu, kao što učiniše mudraci, otkrivamo puninu svakoga dara, jer je on prava Zvijezda Božja koja se pojavljuje na obzorju našega života. Ako je naraštajima prije Bog davao zvijezde i druge znakove da ih uvode u mudrost koja je svoje ispunjenje pronašla u Kristu, kolika je tek milost nama dana što se klanjamo Kristu – utjelovljenoj Mudrosti od koje i sami crpimo. Ako su mudraci osjetili radost jer ih je zvijezda dovela do dječaka Isusa u Betlehemu, koliko tek mi trebamo osjetiti radost što smo njegovi učenici i sljedbenici. Doista, ako ovo nisu razlozi da mu se istinski i duboko poklonimo, kao što učiniše mudraci, jer nije dopustio da živimo u neznanju njegove mudrosti i ljubavi, onda teško pronađemo pravi razlog radovati se u njemu i pred njim poradi Zvijezde koju je poslao u naše živote da nas vodi do života vječnoga!