1. nedjelja došašća – C

Na početku došašća teško nam pada ovakav ozbiljan i gotovo prijeteći odlomak Evanđelja koji više priliči ozbiljnosti završetka liturgijske godine, a ne njezina početka. Pogotovo što skoro svi imamo u svijest urezanu idiličnu sliku došašća i Božića i pripremamo se za radosni događaj Kristova rođenja koji i sami doživljavamo kao vlastiti obiteljski događaj, pun nježnosti i topline. No doista, bila bi prava šteta i promašaj ukoliko bismo ga proslavili bez one dužne božanske dubine i ozbiljnosti koju nam on nosi, budući da poruka i događaj Božića nadilaze vrijeme i prostor. Zato i postoji priprava za taj događaj, jer da je on samo obojen i obilježen ljudskim događajem, i ne bi nam trebala posebno pripremanje. Ali jer se radi o dolasku Boga među nas, kojemu je konačni cilj naše uzdignuće u nebo, onda nam se potruditi oko priprave za ovaj dan, kako nas onaj konačni Dan ne bi zatekao nespremnima.

Svetkovina Krista Kralja

U posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa. A ova nas svetkovina redovito poziva da sebi dodatno posvijestimo važne stvari iz života, te da usmjerimo pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša. A ta obzorja života ne poistovjećuje se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za kojega je on živio i poradi čega je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.

Današnja svetkovina nam to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji čitamo. Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života.

Svaki ljudski jezik
ima svojevrstan sustav
zakonitosti ili pravila
koji se zove gramatika,
te stoga i svaki jezik
posjeduje vlastitu gramatiku.

33. nedjelja kroz godinu – B

Danas smo čuli jedno dosta zbunjujuće Evanđelje i Isusove riječi kojima nagoviješta buduće katastrofe čovječanstva. Kao da i nas prođe jeza i strah slušajući sve te riječi o pomrčini sunca i mjeseca, te o padanju zvijezda s neba u trenutku kad se pojavi Sin Čovječji u svojoj moći i slavi. No uslijed toga svega ostavlja vrlo jasnu i upečatljivu poruku o tome što u tim trenutcima trebaju činiti oni koji u njega vjeruju. No nama se dogodi da baš i ne znamo iščitati tu poruku koja se tiče života svakoga od nas, a usmjerimo se prema sporednim sadržajima koji tek naizgled izgledaju važni, pa čak i središnji u Isusovu govoru.

Često je naš pogled usmjeren na društvenu zbilju, uslijed čega pozorno promatramo i uredno kritiziramo i komentiramo sve događaje i pojave našega svijeta i vremena. Shodno tome dajemo svoja tumačenja događaj, kao i prognoze svega što bi se moglo dogoditi. Uporno upiremo pogled prema našoj zemaljskoj budućnosti, ponekad u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi. Na žalost prerijetko upiremo pogled i u svoju sadašnju vjernost Gospodinu. Skloni smo biti katastrofični i apokaliptični, no iz toga sporo izvlačimo zaključke za sami sebe i svoj život, a pogotovo ne odmah. Često i odgađamo odluke jer ne uviđamo važnost da reagiramo odmah, žurno i neopozivo.

Za plovidbu debelim morima
ljudi se redovito koriste
krstarećim brodovima,
osposobljenima posebno
za prekooceansku plovidbu.
Riječ o vrlo raskošnim
i luksuznim plovilima
koji s lakoćom prevoze
veliki broj putnika
na zanimljiva odredišta
u udaljenim zemljama
omogućujući im da tako
zadovolje svoju radoznalost
i upoznaju mnoge krajeve zemlje.
Ipak usprkos promidžbi
i ljudskim reklamama
takve krstarice ne mogu prevesti
ljude do obale vječnosti
ili do zemlje u kojoj
sunce nema zalaska,
a gdje ljudske oči
više ne rone suze.
Jedini moćni brod
takvih dometa
je sveto drvo križa
našega Gospodina,
po kojemu se jedinome
može sigurno doći
u zemlju života vječnoga.

32. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku prigoda nam je razmišljati o značenju i ulozi novca u našem ljudskom životu, a napose u našem odnosu prema Bogu i svetome. Štoviše, taj odnos je višestruk, jer s jedne strane dotiče one koji odvajaju od svoga da bi doprinosili vjerskom životu, a s druge strane i oni  koji primaju dobročinstva imaju stanoviti odnos prema dobrima koja primaju. Kako vidimo iz Evanđelja, Isus je znao za važnost novca u životu čovjeka, pa onda i u životu svoga naroda. Da nije to znao, i da nije znao kako ljudi komentiraju i koju važnost pripisuju novcu, ne bi bio stao pred hramsku riznicu promatrati kako se ponašaju oni koji svojim doprinosima održavaju Hram i obogaćuju hramsku riznicu. Znao je vrlo dobro s koliko su umišljenosti oni imućniji ubacivali svoje priloge koji su zvučno zveckali dok su se kotrljali do dna spremišta. Znao je kako su bili uvjereni da oni ‘spašavaju’ Hram i Boga u svome narodu svojim novcem. Znao je kako su mislili da je budućnost jednog naroda zajamčena i osigurana ponajviše visokim novčanim prilozima.

31. nedjelja kroz godinu – B

Problem koji je mučio pismoznanca iz Evanđelja nije samo problem iz nekih vremena, već se i danas pojavljuje na različite načine kroz upite i nedoumice i u našem svijetu i vremenu. A pismoznanca je mučilo koja je zapovijed prva od sviju. Vjerojatno jer je bio u nedoumici kojoj i kada dati prednost u zamršenim životnim okolnostima, uvjeren kako možda jedna drugu dokida ili jedna nad drugom ima stanovitu prevlast i prednost. No nedoumice koje su se rodile u njegovoj glavi, nedoumice su čovjeka koji se usredotočio na kriv način prema zapovijedima kao zakonu, umjesto da se usredotoči prema osobi Boga koji nam ih je dao i prema osobama naših bližnjih poradi kojih nam ih je Bog dao.

Svi sveti

Svetkovina svih svetih uvijek je prigoda da si posvijestimo važnost poziva na svetost koji je upravljen svima onima koji vjeruju u Krista Gospodina i tvore dio njegova izabranog naroda. Na žalost u opasnosti smo ne doživjeti dovoljno ozbiljno ili dovoljno izravno ovaj poziv kao da se ne tiče svakoga od nas osobno ili kao da nije toliko važno i žurno odazvati se na Gospodinov poziv i živjeti svetost. Jer prilično je lako odgurnuti odgovornost sa sebe i prebaciti na nekoga drugoga. Napose je opasnost da se to doživi kao elitističko pitanje, te se pretpostavi da je svetost samo za mali broj izabranih i posebnih ljudi, obdarenih izuzetnim moćima, sposobnostima i vještinama. Prema tim pretpostavkama svetost bi bila dostupna samo uskom krugu ljudi koji bi jedini bili osposobljeni kročiti putem koji je Bog zacrtao za one kojih se tiče njegov plan i poziv svetosti.

Jesen rječito priča
šarenilom boja lišća
svoju posebnu priču,
priču života i smrti,
ljepote i nestalnosti,
smisla i prolaznosti.
Svako je stablo
čudesni buket neba
što u svoje vrijeme,
premda i kratkotrajno,
krasi našu zemlju.
Takvo bujno stablo
je i ljudski rod,
a mi svi kao lišće
na nj ucijepljeni
i na njemu pričvršćeni
sve do jeseni svoga života
kada nas s njega
konačno otpuhne
vjetar naše prolaznosti.
Ali ako smo bili ucijepljeni
na stablo koje je
svojim životom posvetio
slavni Izdanak Jišajev,
onda smo iz njega upili
neprolazni i vječni život
već ovdje na zemlji.
Pa i onda kad ćemo
jednom s ljudskog stabla
biti otrgnuti kao lišće,
znamo da nas čeka
život bez kraja
na stablu života vječnoga.

30. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo kako se dogodio susret između Isusa i slijepog prosjaka Bartimeja dok je Isus izlazio iz Jerihona. Premda tek u nekoliko rečenica, Evanđelist Marko nam je izrazio svu dinamiku toga susreta nakon kojega se dogodilo čudo ozdravljenja. Bartimej, nakon što je čuo da tuda prolazi Isus Nazarećanin, pokazuje neobičnu upornost i potrebu da skrene pozornost na sebe i svoje potrebe. Isus ga na neki način prepušta kao nekoj kušnji da vidi hoće li se on othrvati pritisku ljudi koji ga ušutkavaju, pa tek onda, kad se on nije dao ušutkati, Isus traži da ga pozovu i dovedu.