Nakon napornog prijepodneva
župnik i mladi župni vikar
sjeli su blagovati i podijeliti
nedjeljni bratski stol.
Župnik u klasičnom stilu i odijelu,
a kapelan u nešto svježijem izdanju,
jer je umjesto uobičajene crne
stavio moderniju bijelu košulju.
Kad je, međutim, počeo ručak,
njegov izbor se pokazao odvažnim,
jer je bilo gotovo nemoguća misija
završiti ručak bez mrlje na njoj.
Ma koliko se dobro pazio ubrusom,
ipak je odnekud kapnula kapljica
što je na bijeloj košulji djelovala
kao golema ružna mrlja
koja je nagrdila njenu bjelinu.
Uz blagi osmijeh župnik je
ostavio sebi svojstven komentar:
Vidiš, dragi brate,
grijeh je sličan mrljama,
a duše košuljama.
Što je duša bjelja i čistija,
i onaj mali grijeh je na njoj
doista nametljivo uočljiv.
A što je duša zapuštenija,
kao crna košulja pri jelu,
da i nešto teže pogriješi,
uopće nije u stanju uočiti
koliko je onečišćena i ranjena
vlastitim postupcima i zlima.

28. nedjelja kroz godinu – C

U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom solu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistište desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca? Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila radi povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su poradi velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo podari toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobit, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njima, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

U važnim trenutcima života
jednog naroda i društva,
kao što su parlamentarni izbori,
razgovara se o važnim temama
i nude se različita rješenja.
Jedan od prijedloga je bio
da se promjeni Ustav,
kao neophodna pretpostavka
daljnjih reformi u društvu
i bržeg napretka i boljitka.
Ne želeći osporavati odgovornost
odgovornih za važne promjene,
ipak valja reći da ne može biti
pravih društvenih promjena
bez unutarnje promjene čovjeka.
A za takvu korjenitu promjenu
neophodna je primjena
Božjega Ustava – Evanđelja,
kojim se jedino čovjek reformira
za neprolazne vrijednosti
dok ne primi obličje vječnosti.
Samo primjenom ovog ustava,
zajamčen je brzi uspjeh
svih ostalih društvenih promjena.

27. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje. To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom.

Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti nikakvim ljudskim vrijednostima i sposobnostima, niti je u njima vježbao one ljudske domete, već je kod njega sve proizlazilo isključivo iz odnosa s Ocem, te je ujedno vodilo tom odnosu. Njih je to moralo tako snažno zahvatiti i ostaviti traga, te su postali svjesni da je onaj ljudski osjećaj vjere ili bolje rečeno za vjeru, koji su gajili kao pripadnici izabranog naroda, ipak nedostatan u odnosu na ono čemu ih je poučavao Isus. Njihov stav i vjera u Boga bila je neupitna, ali ipak ni približno snažna kao stav koji su osjetili u Isusovu ponašanju. Bilo je pohvalno što su mislili na Boga, molili se i razmišljali o njegovoj riječi, ali Isus ih je učio da nadiđu svaku primjesu ljudskoga koja je bila ujedno i barijera i ograničenje za neposrednije zajedništvo s Ocem. Nije bilo za prekoriti što su izvršavali određene odredbe i ispunjavali zakone dane u povijesti spasenja od Boga, ali im je nedvosmisleno posvjedočio da to nije dostatno za onaj pravi odnos s Bogom.

Tako je Isus pokazivao i svjedočio mnogo više od ljudskog osrednjeg odnosa prema Bogu koji su vjerojatno i apostoli do tada zvali vjerom, a da, dok njega nisu upoznali, nisu ni bili svjesni do kojih je razmjera trebao ići njihov odnos s Bogom. U trenutku kad su vidjeli način na koji je živio Gospodin, osjetili su koliko je njihova dotadašnja vjera, ako su je vjerom mogli zvati, bila tek samo suhoparni odnos. Kad su osjetili svu životnost njegova zajedništva s Ocem, onda im je postalo jasno koliko su se oni neživotno odnosili prema Bogu kao da je riječ o nekoj stvari. Kad su osjetili neposrednost Isusova stava, mogli su se prekoravati što su Boga doživljavali tek kao neko udaljeno biće.

I nama stoga ovo iskustvo apostola koje ih je nagnalo da zamole Isusa da im umnoži vjeru treba poslužiti da i mi svoju vjeru učvrstimo i ojačamo. Možda nam se dogodi da smo ponosni u trenutku kad se uspoređujemo s drugima koji manje i slabije vjeruju od nas, ali tada teško primijetimo kako je naša vjera slaba i kako bismo i sami trebali Isusu uputiti isti zahtjev. Možda sebe smatramo velikim vjernicima za razliku od onih ‘malih’ koji se ne približavaju crkvi, a da opet, s druge strane, zaboravljamo živjeti potpuno uronjeni u zajedništvo s Ocem, kako nam je to Isus potvrdio. Stoga nas odnos prave vjere potiče da se ne uspoređujemo s drugima, već da neprestano gledamo izravno prema Ocu nebeskome, te pokušamo nasljedovati osjećaje i stav koji je imao sam Isus. Tada ćemo i sami započeti istinski vjerovati, te potom uvećavati, učvršćivati i jačati vlastitu vjeru.

Kao što su apostoli bili zahvaćeni Isusovim odnosom zajedništva s Ocem, u velikoj neposrednosti i potpunom predanju, to i nama ostaje trajna zadaća. Jer bit vjere je u tome da ostvarimo zajedništvo s Bogom na način na koji nas je učio naš Gospodin. Kamo sreće kad bismo mi koji se zovemo vjernicima bili takvi da nam svo životno spoznanje, sva svijest o vrijednostima, sva ljubav prema ljudima, svaka riječ pouke, svaka nadahnuta misao izvire iz zajedništva s Bogom. Tada ćemo znati i posvjedočiti da vjerujemo. U protivnom može nam se dogoditi kao i apostolima prije nego su upoznali Isusa da održavamo određene vjerske forme, prihvaćamo definirane istine, vršimo određene zakone i odredbe, a da uz sve to nemamo vjere niti koliko je zrno gorušice.

Neka nas ovo Evanđelje koje smo čuli, učini dodatno svjesnima vlastite slabe vjere, koja postaje tim cjelovitija čim više sliči na odnos koji je Isus ostvarivao s Ocem nebeskim. Neka nam vjera zahvati cijelo biće na način da više nemamo nikakvog svog stava, ni znanja, ni riječi, ni mudrosti, ni uvjerenja, ni ponašanja, ni djelovanja koje ne bi izviralo iz svijesti o Bogu i njegovoj prisutnosti u našem životu. Tada će u nama biti zasijana vjera kao zrno gorušičino, te će donijeti ploda kako u našem srcu, tako i u svijetu u kojem smo pozvani svjedočiti ljepotu vlastite vjere, upravo na način na koji su apostoli to osjetili kod Isusa.

26. nedjelja kroz godinu – C

Današnja Gospodinova prispodoba o siromahu Lazaru i bogatašu koji nije mario za njega vrlo je upečatljiva, te i u naše vrijeme potiče svakoga na preispitivanje savjesti kao što je bila poticajna u vrijeme kad ju je Gospodin ispričao. Doista, Isus je svojim slušateljima htio skrenuti pozornost na drukčiji pristup i zauzetiji odnos prema ljudima oko sebe, nego je postojao do tada. Jer vjerojatno se dobar dio ljudi držao stava koji se može izreći izrekom: Svatko je kovač svoje sreće. Što bi s druge pak strane značilo da je onda i svatko kriv za svoju nesreću. U takvom duhu vidimo da Isus onda predstavlja i bogataša koji ima na raspolaganju mnoga zemaljska dobra, te je uredno iza zatvorenih vrata uživao u njima i gostio se, ne mareći što neki siromah leži u čirevima pred njegovim vratima. Sebe je smatrao usrećenim takvim načinom života, a siromaha unesrećenim i odgovornim za svoje bijedno stanje.

No Isus ovom prispodobom kritizira takav pristup pojedinaca koji ne mare za svoga brata ispred vrata, nego pred njim uredno žive svoj život kao privatan, ne osjećajući ni potrebu ni dužnost učiniti nešto za druge ljude. Za Isusa je doista žalostan takav pristup drugima u kojem su zatvorena ne samo vrata doma, nego i vrata srca, jer nas stav poput onoga koji zauzima bogataš ne izgrađuje i ne obogaćuje. Onaj tko čini dobro siromahu i potrebnomu nikad se svojim činom ne osiromaši, već, naprotiv, obogati do onih krajnjih razmjera da stječe istinski život djelima milosrđa. Onaj tko ne osjeti i ne uoči pored sebe ljude potrebne naše pomoći i dobrote, proživi svoj život u duhovnoj sljepoći, kao što je slučaj bogataša iz prispodobe, kojemu se otvaraju oči tek kad dođe pred lice i sudište Božje. Tek tada uviđa kako je neprimjereno živio, te u što je zapao, kao što tek tada vidi i Lazara u slavi Božjoj, a nije ga nikada vidio ispred svojih vrata gdje mu je bio na dohvat ruke. I kao što on nikada nije Lazaru pružio ne samo ruku, nego ni prst ni mrvicu kruha, tako kasnije nije omogućeno Lazaru da umoči vršak prsta u vodu i rashladi mu jezik.

Tako vidimo kako nas Gospodin odgaja za novu čovječnost. Ne za onu lažnu čovječnost individualizma i sebičnosti, ne za okrnjenu čovječnost zatvorenog srca i zatvorenih vrata doma, ne za onu izobličenu čovječnost gozbi i užitaka u zemaljskim dobrima, već za onu čovječnost istinskog dobra duše koje se uvećava iskazivanjem milosrđa i činjenjem dobra. Naša čovječnost i odgovornost za druge ne smije biti takva da Bogu zahvaljujemo za ono što nam je dao, te da potom ne vodimo brigu o drugima, nego naša čovječnost mora biti takva da ostajemo trajno otvoreni braći u potrebi upravo dijeleći od svojih dobara. Štoviše, Isus hoće da izgradimo pravi osjećaj za druge na način da aktivno skrbimo o njima, te da se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan trudimo pronaći ponekog potrebnika kojemu ćemo olakšati život i unijeti mu svjetla u tmurne dane. Doista je evanđeoski osjetiti vlastitu odgovornost za braću u potrebi, jer tada ne promatramo ljude kao smetnju na cesti ili opasnost pred vratima, a niti vlastiti život zamišljamo kao idiličnu stvarnost lišenu poteškoća i truda, već, naprotiv, učit ćemo se nositi tuđe i vlastito breme života. Odgojit ćemo se da se suočavamo s poteškoćama života, te ćemo stjecati osjećaj da smo pozvani biti kovačima tuđe sreće, jer svojom dobrotom možemo drugima olakšati život i učiniti ga sretnim. I to ne samo da se drugi osjeti sretan radi materijalnih dobara, nego prije svega radi naše dobrote.

Isus ne želi da u životu ostanemo osiromašeni za takvo životno iskustvo koje nas upućuje na druge, pri čemu bismo sami bili zakinuti, kao što je bogataš iz prispodobe sebe lišio životne radosti da čini dobro, a onda i života vječnoga koji mu je trebao biti nagrada Božja za učinjeno dobro i milosrdan život. Zato nas Gospodin potiče na milosrđe, ali ne na usiljeno milosrđe koje činimo da se riješimo onih koji nas dekomodiraju, nego na istinsko milosrđe koje prihvaćamo kao stil života. Nadalje, milosrđe koje nam Isus stavlja u prvi plan je takvo da izvire iz srca i nutrine, to jest da izvire iz svijesti o Bogu kao milosrdnome Ocu koji nas potiče na milosrdan život. A svijest o Bogu milosrdnome Ocu, kao i zadaću da budemo milosrdni otkrivamo u Božjoj riječi koja nas poučava i potiče ne samo da budu milosrdni poradi Zakona koji nam nešto nalaže, već da u iskustvu proroka i svetaca otkrivamo primjer, te da onda i sami činimo to na što nas Božja riječ i Božji svjedoci upućuju.

Neka nas, stoga, Isusova riječ osnaži da i sami budemo pozorni na potrebe naše braće, čime ćemo stvarati bolji i ljepši svijet. A osim toga, dat ćemo svjedočanstvo o Bogu, jer samo ako smo upoznali Boga, možemo biti na cjelovit način pozorno na potrebe braće. Neka nam njegova riječ bude putokaz, svjetlo i snaga da se odupremo individualizmu koji je uhvatio maha i u našem društvu, te stvara mnoštvo unesrećenih pojedinaca koji žive samo za se i kojima je jedina sreća uživanje u zabavama i gozbama, umjesto da žive za druge i da uživaju u sreći koju šire oko sebe dobrim djelima. I kao što je Isus živio predajući sebe za dobrobit svijeta, tako očekuje i od nas da živimo ove nove obzore čovječnosti koji se nadahnjuju na iskustvu Božjega života, te su jedini kadri preobražavati društvo i svijet.

Hvala ti, Bože, naš Oče,
što si nas male smrtne ljude
do te mjere htio za svoju djecu,
da si nam poslao svoga Sina,
da nas zalutale privede
u tvoj očinski dom.
A kad si meni, svome djetetu,
nakon toga udijelio poziv
da budem odgojiteljica drugoj djeci,
dao si mi odgovornu obiteljsku zadaću.
Doista, povjerio si mi
da svojom rukom i srcem
skrbim o tolikim malenima,
pazeći na njih i odgajajući ih.
Daj da ih primam u tvoje ime
i ime tvoga jedinorođenoga Sina
koji ih je rado primao i blagoslivljao.
Daj da se sa svom ljubavlju,
pažnjom i strpljivošću
odnosim prema njihovu
anđeoskom životu.
Daj da nikad ne prigušim
sjaj svjetla u njihovim očima,
niti povrijedim iskonsku nevinost
u njihovim čistim srcima,
već da im budem poslužiteljica
svetosti, dobrote i ljepote života.
Neka me u tome pomognu
tvoji sveti anđeli, a njihovi čuvari
koji neprestano promatraju lice tvoje,
a nadasve neka me prati
zagovor naše zajedničke majke
i najbolje odgojiteljica, Marije.

25. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe bile su prilično neobične slušateljima, a ova iz današnjeg evanđeoskog odlomka zvuči baš posve neobično. Isus, naime, za primjer ističe kradljivca i varalicu, te ga osim toga naziva snalažljivim upraviteljem. Doista, već na prvi pogled kad se pitamo u čemu je bila snalažljivost, odmah pronalazimo i odgovor: Njegova snalažljivost je bila u sposobnosti da osigura svoj zemaljski život kradući i varajući.

Čovjek iz prispodobe je uistinu zaista bio vješt, jer je uslugama koje je učinio dužnicima svoga gospodara, njima smanjio dug, te ih je time zadužio za sebe i svoje potrebe. Takvim djelom je stekao pretpostavke da ga u nekom kasnijem trenutku prime i oduže mu se. Zanemario je što je svome gospodaru nanio dodatnu štetu, vukući još jednom nečasne poteze iza njegovih leđa. Njegov prijestup je bio višestruk, jer osim što je prije neodgovorno upravljao gospodarovom imovinom, sada je, umjesto da se preispita i pokaje, još jednom išao napraviti veću prijevaru. Naravno, ovo nije radio na svjetlu dana, nego skrivećki od gospodara, te je tako, očito, morao ukloniti tragove svoje pokvarenosti i zloće. Morao je manipulirati zadužnice, te ukloniti prave podatke o stvarnom dugu. Bio je spreman oštetiti svoga gospodara i zavarati cijelu javnost i tada kad je već bio pod sumnjom. Osim što je bio kradljivac, postao je i varalica, to jest kompletan kriminalac. Krivotvorio je činjenice na štetu svoga gospodara, a pogodovao je dužnicima, s prvenstvenim ciljem da sam iz toga izvuče koristi. Prekrivajući pravu istinu o dugu i dužnicima na koju je gospodar imao pravo, osigurao je nešto vremena da se nesmetano izvuče iz opasne situacije u kojoj se našao. Ne znamo koliko je sebi potom omogućio nesmetan život, jer je gospodar ipak doznao za sve što je činio, no znamo da ga je ipak unatoč svemu pohvalio za snalažljivost. A morao je još više za odvažnost, jer taj čovjek nije prezao ni od čega da sebe osigura u zemaljskim dobrima.

Ovakva situacija nije rijetkost ni u današnje vrijeme, te naše društvo vrvi pojedincima koji su loše upravljali društvenom imovinom, te je počesto i svjesno upropaštavali, s ciljem da se oni domognu dijela kolača, ili pak da pogoduju nekom svom poznaniku. Imajući potporu političkih garnitura i iskvarenoga pravosuđa, mogli su nesmetano otimati što nije njihovo, pogotovo što ih je onaj totalitaristički sustav ‘naučio’ da je zajedničkoj imovini gospodar ‘nitko’. Tako su razni nitkovi mogli činiti štetu vlastitom narodu i državi, te umjesto općem dobru, radili su samo sebi na korist. Ljudi iz onog sustava su ih štitili, a i poučili kako se prikrivaju dokumenti i lažiraju činjenice, podređujući dobrobit naroda osobnom, stranačkom ili partijskom dobru. Štoviše, počesto zbog sustavnom uništavanja dokumentacije koja bi mogla određene ljude kompromitirati, još i danas se mučimo kako dokazati povijesnu istinu o svemu što se zbivalo posljednjih desetljeća. Isto se radilo i zadnjih godina u raznim strukturama vlasti. A koliko su umreženi i zaštićeni oni glavni akteri, vidimo i po tome što gotovo nitko nije odgovarao za toliku pustoš i pljačke.

Svi znamo da je ovo sve za osudu i za pozivanje na odgovornost, jer je bezočno i krajnje štetno za narod i državu. No nije naše da se bavimo kaznenim progonom takvi, kao što nije bilo ni Gospodinu to cilj kad je pričao prispodobu o takvim ljudima. No ipak nam se nameće pitanje, zašto Gospodin reče da je gospodar pohvalio slugu koji je takvo što činio. Trebamo li i mi hvaliti one koji su takvo što činili u našem društvu i narodu? Trebamo li i sami postati takvima ako su oni primjer? Što znači kad Isus kaže da si sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti? Premda je Isus samo uočio ono što je i naša narodna poslovica prenijela: Vrana vrani oči ne vadi!, svejedno nam ostaje pitanje je li htio da mi postanemo takve štetočine koje će se tako umrežiti da se međusobno ne ugrožavamo, te da nam je zajedničko da štetu činimo malenima, nezaštićenima, poštenima, naivnima i svim ostalim kategorijama.

Odgovor je svakako da nas Isus nije htio pretvoriti u kriminalce i štetočine, nego da iz ponašanja ljudi oko sebe tražimo dodatnu duhovnu motivaciju za ispravan život. Gospodin samo uredno iščitava kako se ljudi u svijetu nemilosrdno, bespoštedno, pa čak i bezobrazno bore za osiguranje života, to jest više lagodnosti i sigurnosti u zemaljskim dobrima, iz čega bi sinovi svjetla trebali učiti da se s tolikom odlučnošću i snagom bore za vrijednosti kojima ih uči sam Bog.

Isus stoga ne traži da budemo kao kradljivci i prevaranti. Ne očekuje od nas da se trošimo oko materijalne sigurnosti do granice dopuštenoga, pa i preko nje kad zatreba. Nego želi da mi budemo spremni istom odvažnošću priskočiti potrebnima. Jer ako su prevaranti i kriminalci tako solidarni u zlu, mi bismo kao sinovi svjetla trebali biti još solidarniji u dobru s onima koji su potrebni naše pomoći i solidarnosti. Kao što su sinovi ovoga svijeta solidarni u krađi i prikrivanju činjenica, mi bismo trebali biti još solidarniji u pomaganju drugima i svjedočenju Božje istine. A ako se međusobno ne pomažemo i ne stavljamo svoja dobra na raspolaganje, onda i nismo pravi sinovi svjetla, nego smo tek samo imenom.

Poslušajmo i prihvatimo Isusovu pouku i poticaj, te budimo u dobru i međusobnoj ljubavi odvažni sinovi svjetla, odvažniji od sinova ovoga svijeta koji se dokazuju u zlu, krađi i prijevari. Budimo solidarni u dobru i velikodušni u potrebama naše braće, nego što su zli ljudi u otimačini i prijevari. Pogotovo što znamo da će istina prije ili poslije doći na vidjelo, ako ne pred zemaljskim pravosudnim organima, onda sigurno pred Bogom gospodarem vremena i vječnosti, povijesti i budućnosti. On će svakome dati prema njegovim djelima, te se pred njim nitko tada neće moći izvući lažnim izjavama i svjedocima kao na zemaljskim sudovima. Neka nas svijest odgovornosti pred Bogom potakne još više nego strah od ljudi, da budemo istinski sinovi svjetla, snalažljiviji i aktivniji za duhova dobra, nego što su sinovi svijetu za ova zemaljska.

Jedna svjesna i brižna majka,
učeći svoju djecu odgovornosti
u obiteljskome dome,
ostavila je između ostaloga
svojoj djeci zadaću
da operu suđe nakon objeda,
dok je ona izišla vani
obaviti druge obveze.
No djeca ko’ djeca,
nije im se dalo odmah
izvršiti majčin nalog,
jer svima teško padne
nakon ručka ići za sudoper.
Zato su se najprije odlučili
zabaviti pred televizorom,
odgađajući pranje za kasnije,
jer za posao ‘nema priše’.
A kad se već približilo vrijeme
da se mama mogla vratiti,
odlučiše se ipak pokrenuti.
Dadoše se na posao,
ali sada to više nije bilo lako,
jer se sva nečistoća skorila
na tanjurima, zdjelama i loncima.
Sad je trebao dodatni napor
i dobre spužvice da bi se
uklonila sva prljavština.
Dok su bili u velikoj akciji,
ušla je mama na vrata.
Očekivali su riječ prijekora,
ali ona se samo osmjehnula,
jer joj je odmah sve bilo jasno.
Samo je blago prokomentirala
znajući da bi im bilo lakše
da su odmah oprali suđe:
Što vrijedi za pranje suđa,
vrijedi i za pranje duše.
Kad je grijeh onečisti,
lakše ga je odmah ukloniti,
prije nego što se okori
i pretvori nas u tvrdokorne.
Jer kad se u nama stvrdne,
teško ga je sastrugati iz bića,
a da pritom ne bude bolan
proces njegova odvajanja
od osjetljivih stjenki duše.

24. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe koje smo čuli u današnjem Evanđelju, zacijelo su najljepše prispodobe o Božjem milosrđu, te su neka vrsta simbola ili prepoznatljivog znaka tog milosrđa. U ovoj jubilejskoj godini svetoga milosrđa sigurno je bilo više prigoda čuti poticaja i razmišljanja na tu temu, pa bi onda bilo mnogo korisnije govoriti o kontekstu u kojem su nastale ove Isusove prispodobe. O tome nam sveti nam Luka u ovom odlomku jednom rečenicom vrlo jasno opisa okolnosti koje su potaknule Isusa da predoči svijetu neobične i neiscrpno Božje milosrđe. Naime, Isus je farizejima i pismoznancima bio kamen spoticanja jer se družio s carinicima i grješnicima, te su prispodobe nastale kao odgovor na njihovo mrmljanje: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnica da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu.

Kako je očito, mnogi su se okupljali oko Isusa i mnogi su ga slušali i promatrali što radi, ali nisu svi imali iste namjere. Carinici i grješnici su se okupljali da ga slušaju, a farizeji i pismoznanci da ga uhvate u nekom raskoraku u ponašanju, prijestupu ili krivoj izjavi. Prvi su se izgrađivali njegovom riječju i postupcima, a drugi su mrmljali protiv njega i kritizirali ga. Prvima je bio Učitelj koji ih vraća na put života, a drugima je bio kamen spoticanja jer su njegov ponašanje smatrali neprimjerenim i neusklađenim sa Zakonom. Dok je prvima bio Liječnik koji je liječio njihove duše od najpogubnije bolesti grijeha, za druge je bio nositelj zaraze samo zato što nije liječio ljude njihovim brutalnim metodama. Tako je Isus bio potaknuti, videći nemilosrđe farizeja i pismoznanaca, objaviti proglas Božjega milosrđa.

To što se zbivalo tada u trokutu odnosa između Isusa, grješnika i ‘pravednika’ nije ništa neobično. I danas iščitavamo oko sebe u svome društvu sličnu situaciju. Dok se mi kao vjernici okupljamo iz tjedna u tjedan oko uskrslog Isusa da bismo živjeli od njegove riječi, obraćali se, liječili se, izgrađivali se, u društvu postoje i oni kojima ne treba obraćenje, koji liječe i izgrađuju sami sebe prema vlastitom nahođenju, odbacujući svaku primisao da bi se moglo od Isusove riječi živjeti. Dok, slušajući Božju riječ i njezino vjerodostojno tumačenje u Crkvi, priznajemo vlastitu nesavršenost i zazivamo Isusa da nas usavršava i uzdiže, dotle ima onih koji tu istu riječ slušaju s prijezirom samo zato što ne žele priznati svoju nesavršenost i grješnost. Dok mi srcem i dušom usvajamo božanske istine života, dotle oni ljudsku neprovjerenu istinu stavljaju iznad božanske, jer ih ta istina ne potiče i ne tjera da stanu pred lice Božje, da se preispitaju i da naprave korjenit zaokret u životu. Oni koji dobronamjerno slušaju tumačenja Božje riječi, usredotočuju se na bit evanđeoske poruke koja se naviješta, a oni koji to čine zlonamjerno, oni uporno traže razlike u naglascima i pristupu tumača s ciljem da ospore neupitnu istinitost Božje riječi. Štoviše, oni uporno ističu navodna politička usmjerenja biskupa i svećenika i u njima pronalaze ključ razumijevanja njihovih nastupa, samo zato da ne bi priznali snagu Božje istine koja se i njima nudi kao lijek i život. Tako se farizejski i na jeftin način unosi mnogo zabune među vjernike, kao što su farizeji i pismoznanci svojim stavovima unosili mnogo zabune među carinike i grješnike.

No mi vjernici nismo tek obični grješnici koji bi se dali zbuniti stavovima suvremenih farizeja i pismoznanaca. Mi smo grješnici koji smo iskusili Isusovo smilovanje i primili dar novoga života. Točnije, dar Božjega života. U sebi nosimo Isusovu snagu i razmišljamo njegovim duhom i umom. Ne mogu nas zbuniti nikakvi farizeji i pismoznanci koji nemaju trunke iskustva Božje dobrote i ljubavi. Ne mogu nas sputati oni kojima cilj nije spoznati nešto novo i dublje o Bogu, već smo nošeni izravnim iskustvom da nas je Bog izliječio i obdario svojom snagom i svjetlom. Ne mogu spriječiti našu vjerničku aktivnost oni kojima nije cilj pomoći čovjeku koji vapi za pomoću, nego tek mudrovati, nadmudrivati se i osuđivati stojeći postrani, po mogućnosti unoseći razdor u ljudsko društvo, te razarajući vlastiti narod i vrijednosti kršćanske uljudbe koja ga je oplemenjivala i oplemenjuje. A takvi pismoznanci i farizeji se prepoznaju po tome što im nije za cilj jasno sagledati stanje svoga naroda i konkretnog čovjeka, niti su kadri uputiti konstruktivnu kritiku, već unose nemir, razdor i svađu. Takvi ne prežu ni od toga da se pozivaju i da citiraju Evanđelje, ali ne slušaju Isusove riječi s evanđeoskim motivima, nego da bi mrmljali protiv kršćana, njihovih uvjerenja i da bi osporavali vrijednosti kojima ih je Isus učio i od kojih žive.

Doista, takvi koji uporno traže kritizirati Isusa i vjeru, koji traže dlaku u jajetu u propovijedima pastira Crkve, koji u svemu vide političku pozadinu i motive, koji svrstavaju ljude na lijeve i desne, među pravim Isusovim sljedbenicima ne mogu naći plodno tlo. Oni koji čitaju crkveni nauk i pojedine izjave vade iz konteksta samo kako bi potkrepljivali svoje zloćudne i zločeste teze, a ne kako bi upili evanđeosku poruku i primili snagu, ne mogu zbuniti nas koji slušamo Krista i držimo se njegove riječi kao svetog svjetla koja nas prosvjetljuje, jer nama je važnija njegova riječ od njihove. Mi koji slušamo crkveni nauk kao vjerodostojno tumačenje riječi našega Gospodina, znamo da on nije obojen ni interesno ni politički, već nas uči božanskim vrijednostima života koji smo primili, koji čuvamo, branimo i naviještamo svojim životom i ponašanjem, svojim mislima, riječima i djelima.

Stoga nas i danas Isusova riječ oslobađa od ovog mentaliteta koji nema ništa protiv da idemo za Isusom, ali bi htio da ne živimo vjerno i dosljedno njegovoj riječi. Koji bi htio da ga nazivamo Suncem, ali da se ne grijemo na njegovom žaru; da ga zovemo Gospodarem, ali da radije slušamo i da se klanjamo gospodarima ovoga svijeta; da se zovemo kršćanima, a da se izrugujemo s kršćanskim vrijednostima; da hodeći u životu gazimo ono što je Božje; da se zovemo djecom Božjom, a da se hranimo svinjskom hranom; da se pred Bogom pozivamo na svoja prava, a odbacujemo obveze; da Boga nazivamo Ocem, a da ne izvršavamo njegovu svetu volju; da živimo s njime pod istim krovom, ali ne osjećamo njegovu ljubav; da radimo za njega, a ne prepoznajemo njegovu dobroti i velikodušnost.  Gospodin Isus koji je došao među nas i oduševio nas neponovljivom snagom svoje riječi, koji nam se približio da bismo ga mogli čuti i slušati, daje nam snagu i da vršimo ono što smo čuli. Budimo mu vjerodostojni svjedoci u svome društvu i narodu. Prihvatimo u poniznosti njegov nauk, a u odvažnosti poslanje koje nam daje u svijetu.

S rane jeseni mnogi se
školarci se i studenti vraćaju
u svoje klupe i aule,
dok neki tek po prvi put
sjedaju na mjesta izborena
radom, željom i upisom.
Morali su zato dobro proučiti
uvjete upisa i zahtjeve
koje pred njih stavljaju
škole, fakulteti i profesori.
Da im se ne dogodi
da započnu školu ili studij
koji im se ne sviđa,
koji nisu željeli ili
za koji nisu sposobni.
Istaknuta upisna pravila,
te sadržaju pojedine struke
ili željenoga studija
trebala su im olakšati
pri kvalitetnom opredjeljenju
za ono što vole i što mogu.
Isto čini Učitelj Isus,
kad onima koji ga slijede
postavlja uvjete upisa
i okvirno upoznaje pristupnike
sa sadržajem gradiva
koje će se obrađivati u školi.
Ne može, dakle, biti njegov učenik
tko se ne odreče svega što ima
i tko ne prihvati da je
najvažnija disciplina za savladati
postojano nošenja križa.
Samo tako se stječe
najveći akademski stupanj
i diploma promaknuća
u blaženi vječni život.