Preobraženje Gospodinovo

Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude.

Ali Bog je stvorio čovjeka ne samo da razmatra lice zemlje i da otkriva zanimljivosti i znamenitosti ovoga svijeta. Nego je čovjek stvoren da bi već na zemlji razmatrao lice Božje i bio obasjan njegovom slavom. A kada je čovjek grijehom pobjegao od tog izuzetnoga Božjeg dara, Bog ga ipak nije napustio, već je odlučio povući dodatne poteze kako bi se taj plan ostvario usprkos čovjekove neopreznosti i grješne manjkavosti. Dodatni Božji plan sadržan je u utjelovljenju njegova ljubljenoga Sina koji je došao kako bi ljudima omogućio promatrati Boga licem u lice i tako doći do blaženstva i do vlastitog preobraženja. Predokus Isusova dara svim vjernicima bio je u događaju preobraženja na gori, kada je Isus trojici svojih učenika pokazao slavu svoga lica, to jest pokazao im božansku slavu koju je došao očitovati na zemlji. Petar, Jakov i Ivan su prvi od svih ljudi imali čast i milost da su kao smrtni ljudi promatrali neizrecivu slavu Božjega Sina na zemlji, o čemu će nakon uskrsnuća dati svjedočanstvo da i drugim ljudima omoguće isti milosni dar.

Međutim, u svom duhovnom odnosu prema činjenici preobraženja, koja sasvim odgovara i zahtjevima naše ljudskosti, mi vjernici smo počesto poput apostola iz događaja preobraženja koje je, kako zapisa Evanđelist, svladao san. Umjesto da razmatraju lice Božje izravno licem u lice, oči u oči, oni su podlegli ljudskoj slabosti i umoru. Poput njih, mi svojim slabostima i grijesima padamo u stanje obamrlosti gdje naša molitva nije razgovor s Bogom lice u lice, već odraz i znak pospanosti našega duha koji nije kadar stati s Bogom u izravnom razgovoru koji dotiče, mijenja i uzdiže dušu do neslućenih visina. Da su umnici ovoga svijeta imali dar koji mi vjernici imamo, gdje bi bio kraj njihovu oduševljenju i njihovom svjedočanstvu za Boga. A mi ostajemo poput apostola zaspali i nijemi dok nam se Bog očituje iz dana u dan izravno po svome Sinu, u čijoj su slavnoj prisutnosti oni zaspali.

Isus je doista svjestan da nama ljudima nije lako promatrati lice Božje, pa je zato došao među nas i uzeo lice ljudsko, lice Sina Čovječjega, kako bismo mi ljudi u njemu prepoznali Sina Božjega, odraz slave i otisak bića Očeva, te kako bismo kroz njegovu utjelovljenju prisutnost, zahvaljujući ljudskoj naravi mogli promatrati onu vječnu, nestvorenu, slavnu. Zato svojim preobraženjem nije otklonio niti one naše ljudske načine na koje dolazimo do spoznaja o Bogu i do promatranja Božjega lica. To znamo po tome što se u njegovoj slavi prilikom preobraženja na brdu pojaviše Mojsije i Ilija. Upravo njih dvojica predstavljaju dva najuzvišenija ljudska puta kojima se otkriva pokoji komadić lica Božjega i njegove slave i moći. Jer onaj tko razmatra Božji Zakon i daje se poučiti iskustvom proroka, doista prima Božje očitovanje, bez obzira što je to u manjoj mjeri nego ono izravno promatranje lice Božjega. No tko ozbiljno doživljava Božji Zakon i Proroke, dolazi k Isusu, te s vremenom otkriva u Isusu puninu svega čemu su ga učili Zakon i Proroci, to jest Mojsije i Ilija.

Ni za nas ovaj put nije suvišan, premda mu je Isus pretpostavio onaj konačni savršeni put spoznaje Boga, a to je promatranjem njegova lica i Božje slave koja u njemu svijetli. Isusova prisutnost, uistinu, nikada ne dokida Zakon i Proroke, premda ih ona nadvisuje. Mi ljudi u svojoj slabosti trebamo se čvrsto držati tog puta i načina dok ne naučimo otvorenog lica promatrati svoga utjelovljenog Gospodina koji je sada u slavi Očevoj, ali je isto tako i trajno prisutan među nama. Živjeti nam je odnos s Isusom sa svom neposrednošću, jer je on zato i došao da nam bude neposredan. No i u slučaju da ne znamo razmatrati njegovo lice ili da se udaljujemo od njega, uvijek postoje i ovi drugotni putovi, Zakon i Proroci, koji će nam ukazati kojim smjerom nam je ići dok ne stanemo pred Gospodina Isusa i dok na njegovu licu ne otkrijemo vječnu Božju slavu.

Neka nam blagdan njegova preobraženja bude istinski poticaj da uvijek intenzivnije razmatramo njegovo lice stupajući u neposredno zajedništvo s njime, po čemu ćemo ostvarivati smisao života već sada na zemlji, dok ne dođemo jednom do blaženoga gledanja kad ćemo potpuno i mi biti prožeti njegovom slavom po sve vijeke vjekova.

Postoje biljke koje nemaju
čvrsto nosivo deblo
za oslonac i za uspravan rast
put nebeskih visina.
No zato se služe lukavstvom
da dođu do svoga cilja.
Riječ je o lažnoj umilnosti
koja prelazi u ljigavost.
One se naime, prijetvorno,
uhvate svih onih naivnih
koji izraze spremnost
priskočiti im u pomoći,
te ih onda obuhvate
i postupno iscrpljuju,
zavlačeći im se pod kožu
i u svaku poru bića.
Tako im ispijaju snagu
i dovode u pitanje sam život
ne ostavljajući im prostora
ni da dišu ni da se suncu izlažu.
Na žalost i među ljudima
ima takvih podlih puzavaca
koji nikad ne izgrade
čvrsta karaktera i osobnosti,
već se umiljavaju do iznemoglosti,
pokazujući blago lice
i dobroćudno srce
iz kojeg se dobro skrivaju
opake i opasne namjere.
Kad se domognu žrtve
onda je isisaju i iscrpe
kao pravi nametnici
uvlačeći joj se u njedra
i u svaku poru bića.
Glede toga nitko od nas
se nema pravo zanositi.
Po grijehu i grješnoj naravi
svi smo i uvijek samo puzavci,
a uspravno možemo stajati
samo kad nas Bog uspravi.
Kad u poniznosti i vjeri
stanemo preda nj,
on nas tada pridiže
ugrađujući u naše biće
potporanj svoga križa.

17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskome, te njegove riječi tumačenja i pouke u mjeri u kojoj je trebao protumačiti učenicima otajstvo, to jest dublje značenje iznesenih riječi. A upućena pouka završi poticajem učenicima da budu upućeni u kraljevstvo nebesko, kao što svaki domaćin treba biti upućen u vlastitu riznicu, te ujedno na prikladan način zna iz nje iznijeti i staro i novo, već prema potrebi. U tom slučaju Isus i njih prispodobljuje pismoznancima upućenima u kraljevstvo nebesko, jer bez dobrog poznavanja Pisma ne bi ni sami mogli vršiti svoje poslanje. Stoga im reče: Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.

Kako vidimo iz ovoga teksta, Isus je imao duboko poštovanje prema službi pismoznanaca, prema je često i oštro kritizirao upravo njih. Nije ih dakle kritizirao zato što su bili pismoznanci, već zato što su svoju časnu službu degradirali lošim poznavanjem Božjega života. Stoga Isus i priča prispodobe o kraljevstvu nebeskome kako bi svoje apostole i ostale učenike, jednostavne i iskrene slušatelje riječi Božje iz njegovih usta, pretvorio u vrsne poznavatelje te iste riječi i Božjih nauma kadre drugima iznijeti obilja te iste riječi. U biti ističući da trebaju biti kadri iznositi novo i staro, Isus je tim riječima iznio misionarski plan da sve svoje učenike osposobi za spasenjski navještaj riječi drugima. A naviještaj drugim pretpostavlja njezino temeljito poznavanje, to jest oni prvi trebaju biti upućeni u kraljevstvo nebesko da bi mogli drugima navijestiti njegove ljepote i bogatstvo. Zato, ako je Isus rekao da bi svaki pismoznanaca trebao biti kao čovjek domaćin koji iz svoje riznice iznosi svoje blago, još više je htio reći svojim slušateljima da bi svaki od njih trebao biti poput takvog pismoznanca i domaćina.

Time što im povjerava službu pismoznanca i domaćina Isus stavlja osobit naglasak na iznošenje iz riznice, to jest na poslanje koje njegovi učenici imaju prema drugim ljudima, to jest prema svijetu. Oni, naime, trebaju iznositi blaga Božjega života i Božje riječi, kao što odgovorni domaćin zna iznositi iz svoje riznice blaga za svoju obitelj i prijatelje. A koliko je to neophodno vidimo na svakom koraku u našem društvu i javnosti. Toliko je ojađenih, ozlovoljenih i opustošenih ljudi koji iz sebe izbacuju gorčinu i bijes, ljutnju i nezadovoljstvo, zavist i ljubomoru, osvetoljubivost i netrpeljivost, nemir i zloću, podlost i požudu, pohlepu i neumjerenost, psovke i bogohuljenja. I to bez imalo stida i srama. Štoviše, drže sebe naprednima i slobodoumnima, borcima za prava i slobode, herojima javnog mišljenja i medijskoga prostora. A u biti su kao prazne tikve koje plutaju nemirnim morem ljudskoga života, bez sklada i stabilnosti, bez pravih temelja i jasnih ciljeva. Takvima je sve što izbacuju u javnost samo pokriće za unutarnji nemiran i nesređen život, a ne plod želje da drugima budu blagoslov i bogatstvo.

Iz svega rečenoga jasno nam je zašto je Isus očekivao od svojih učenika da budu domaćini koji daju iz riznice, ali ne svoje, već obilje koje kao pismoznanci prime od Boga koji ih upućuje u otajstva kraljevstva. Imajući u vidu Isusove riječi uočavamo da je neophodno znati više stvari, a koje mi ljudi počesto previdimo. Kao prvo trebali bismo znati što je životna riznica o kojoj Isus govori i čemu služi. Osim toga valja u životu znati prepoznati istinsku, neprolazne i neprocjenjive dragocjenost i njih skupljati u riznicu, jer samo što se skupi u riznicu, može se drugima dati. A kao treće, osim što valja prepoznati pravo bogatstvo, treba biti umiješan doći do njega, odlučiti se na ulaganje, poneki rizik i žrtvu, prije svega, jer u protivnom možemo ga promatrati samo izdaleka. Naposljetku, kad je netko došao do blaga, treba ga znati čuvati i osiguravati svoju riznicu od mogućih provala i pljački, da se ne dogodi da naglo izgubi sve što je stekao.

Dolazeći na konkretnu primjenu možemo reći da je prava riznica života o kojoj govori Isus naša duša, to jest naša nutrina. Njezino prikladno i povlašteno bogatstvo je sam Bog, a proces skupljanja tog bogatstva je iskreno zajedništvo s njime. Ovaj proces je proces stjecanja duhovnoga iskustva čime se priskrbljuje neotuđivo blago života vječnoga. To je proces koji nas odgaja da ispravno vrednujemo, da poštujemo ono što nam je darovano kao dar od Boga, da prepoznamo milost zajedništva s njime, te da u toj milosti ostanemo postojani do kraja. Tko nije stupio u istinsko zajedništvo s Bogom, taj nema pravoga duhovnoga iskustva, te nije ni dobar pismoznanac ni vješt domaćin. Njegova riznica je prazna ili je ispunjena nečim što nije pravo blago, a to je tako uočljivo po ponašanju, bilo da je riječ o govoru ili o djelovanju. Svaki onaj koji ne daje drugima Boga oko sebe, već širi neko drugo ozračje, zakazao je u nekom od ova tri sastavna dijela. Opustošio je vlastitu dušu, te nije kadar ni otkriti, ni pohraniti u riznicu pravo blago.

Zato nas Krist Gospodin poziva da sagradimo sebi pouzdane riznice, to jest da pripravimo vlastitu dušu čistoćom i svim drugim kreposnim uresima, da bismo u nju mogli prihvatiti Boga. Tada imamo neotuđivo bogatstvo i bisere u riznici vlastitoga duha, te u svakoj prigodi imamo što dati drugima kao pravi domaćini duhovnoga života. Molimo milost, a i sami se trudimo, da naša nutrina bude istinska riznica iz koje izvlačimo duhovno blago na spasenje sebi i drugima.

Kad se s dužnom pozornošću,
a i potrebnom preciznošću
želimo posvetiti slušanju
glazbenog ili nekog drugog komada,
onda tražimo ozračje šutnje,
i korisna tehnička pomagala
koja nam dovode zvuk ravno u uši
da se ne raspline u okruženju.
Tako i najmanji zvuk ili ton
ima svoje mjesto i jasni izražaj.
A naprave koje to omogućuju
zovu se slušalice, jer našem uhu,
u redovitim okolnostima,
povećavaju slušnu sposobnost.
Imajući sve to u vidu,
bilo bi nam vrlo korisno
imati duhovne slušalice
– one za slušanje Božje riječi.
Tada bi neizreciva Božja riječ
bez zvukovnih primjesa
ovoga svijeta i njegove buke
dolazila jasno i razgovjetno
u naše uši i natapala dušu
do nesagledivih dubina.
Prepoznavali bismo je
kao riječ ljubavi Očeve
upravljenu osobno nama
i po kojoj nam se daje
blagoslov duhovne plodnosti.
Tako bi nam postala sjeme
posijano Rukom Očevom
u vremenu zemaljskoga života
s plodovima koji dozrijevaju
u blaženoj vječnosti
božanskoga zajedništva.

16. nedjelja kroz godinu – A

Gospodinove prispodobe duboko zadiru u otajstvo ljudskoga život u svakom trenutku i vremenu, pa tako ni danas nama nisu bez poruke. U tumačenju ove prispodobe Isus je pojasnio da je sijač dobroga sjemena on sam, a da je neprijatelj koji sije loše sjeme sam đavao. Ako i nije izravno govorio o odgovornosti, ipak je opisao okolnosti u kojima se događa da se na plodnom tlu Božje njive najednom nađe posijan kukolj. Isus, naime, reče da se to dogodilo dok su sijačevi ljudi spavali: Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija posred žita kukolj i ode. Time nam na neki način tumači kako to da se zlo pojavilo na njivi čovječanstva koje je stvoreno kao dobro i u svijetu u koji je prvi Bog posijao dobro sjeme. Pod okriljem noći neprijatelj je posijao zlo i razdor, sumnju i nevjeru. No odgovornost imaju i oni koji su spavali dok je neprijatelj bio aktivan.

Ta odgovornost kršćana se preslikava i na današnji svijet u kojemu se militantni i grješni ateizam više ne skriva. On ne djeluje više pod okriljem noći, već djeluje javno i i javno sije kukolj. Više mu ne treba skrivanje u noći, jer se osjeća nadmoćno, te se onda i javno suprotstavlja nauku i životu koji je od Boga uspostavljen na zemlji. No i u takvim okolnostima se događa da mi kršćani spavamo, te time omogućujemo da kukolj nesmetano raste u našem okruženju. Jer okrilje noći pod kojim Zli djeluje nije isključivo noć kao dio dana od zalaza do izlaska sunca, već je to prije svega noć našeg kršćanskog zaspalog svjedočanstva. Militantni ateizam koji širi oko sebe i promiče grijeh pod krinkom slobode, koristi našu kršćansku zaspalost, našu neuvjerljivost. Koristi to što nam nedostaje duhovnoga žara i vjerničkoga ponosa da živimo do kraja dosljedno i korjenito svoj poziv pred Bogom. Takav poganski ateizam koji se širi našim društvom htio bi štoviše dokazati da je kukolj bolji od žita, te da ne treba sijati žito i ljudima nuditi njegove plodove, kad je moguće posijati i kukolj na istoj njivi. Pogotovo što je očima vidljivo da kukolj isto tako uspješno raste na istoj njivi i pod istim uvjetima.

Zli doista sije sjemenke gotovo istovjetne pravom sjemenu žita, koje se čak ne razlikuje mnogo niti dok raste. Tek se kasnije pokaže da je posijani kukolj besplodan, te da je iscrpljivao zemlju onemogućujući rast plodnome žitu. Mnogi ljudi, pa čak i s uvjerenjem služe njegovu planu u vidu ‘humanizirajućega’ poganstva i njegovih navodnih slobodoumnih i univerzalnih vrijednosti, te redovito prođe mnogo godina dok shvate da su u sebi neplodni, te da su onda i mnogim drugim ljudima oduzimali plodnost i ugrožavali prostor življenja. Koliko samo mladih života nastrada jer su se dali zavesti jalovim idejama svijeta i Zloga, a bili su uvjereni da su napredni i da upravo oni vode društvu u bolje razdoblje postojanja. Tek kasnije, kad dođe vrijeme plodova, pojedinci shvate da su prevareni i izigrani, te da su protratili život ne živeći za prave vrijednosti. A možemo samo zamisliti kakav je osjećaj nakon mnogo godina osjetiti se prevareno ili potrošeno. Kakav je osjećaj kad se ćuti praznina života koji nikoga nije obogatio, već je eventualno druge odvodio u isto takvu pustoš, prazninu i propast. Zato mi kršćani nemamo pravo na pospanost, već se trebamo trgnuti te dosljedno svjedočiti darove kojima nas je Bog obdario kao sinove kraljevstva da budemo plodnost ove zemlje.

Naša pospanost u vjeri nije samo u tome da nemamo vidljive militantne manifestacije kakve počesto održavaju oni koji promiču svoja poganska uvjerenja i grješne navade, već u tome da što ne živimo dosljedno, cjelovito i vjerno u svome skrovitom osobnom životu. Veći je problem što smo duhovno pospani, što nas neprijatelj čovjek i mentalitet ovoga svijeta zaraze svojim idejama i ponudama, slabostima i strastima, da mi prvi ne vidimo jasno uzvišenost i bogatstvo Božjega nauka koji je posijan u našim srcima. To je najveća pobjeda neprijatelja Božjega! Ako smo mi pospani i u sebi mlitavi, on likuje i lako širi svoje ideje, jer u nama nema obrambenog mehanizma. Zato nije pobjeda Zloga u tome što prkosno i pakosno maršira ulicama našega društva, što javno sije netrpeljivost, mržnju, bezboštvo, već što mnogi od onih koje je Krist pozvao da budu pšenica, pristaju biti kukolj. Nije problem u tome što zlo pokazuje svoju društveno-političku moć i nadmoć, već što mnogi od onih koje je Krist izabrao da budu sinovi Kraljevstva, dopuštaju da ih vrbuje i uvede u svoje redove. Doista, problem je što ima mnogo onih koji se zovu vjernicima, a svoje duše i svoj um stavljaju na raspolaganje da budu plodno tlo za bezbožne i ideje.

Stoga sukob koji se događa između sinova Zla i sinova Kraljevstva nije samo izvanjska pojavnost. Otajstvo borbe, doista, između sinova Zloga i sinova Kraljevstva događa se u svakom pojedincu. Tu je prva crta obrane, premda se konačni učinci vide najbolje u društvu, u javnosti gdje se vide plodovi našega života. Zato je bitno odnijeti pobjedu na poprištu srca. Ako nismo primili u svojoj nutrini s uvjerenjem Kristovu riječ, uzalud se nazivamo vjernicima, iza nas će niknuti kukolj uzrokovan našom pospanošću. Na to nemamo pravo jer svijet je njiva na koju nas kao svoje sjeme sije Gospodin Isus, to jest šalje da naviještamo njegovo kraljevstvo. Ali mi u sebi moramo najprije biti oslobođeni jalove plodnosti, to jest osjećaja da možemo graditi bolji svijet bez Boga i bez njegove prisutnosti. Tek tada postajemo pravi sinovi Kraljevstva koji grade bolji svijet ne svojim snagama, već Božjom mudrošću.

15. nedjelja kroz godinu – A

U svome duhovnom životu smo statični, spori i besplodni, premda nitko od nas o sebi to pak ne misli. Svi mi, naime, o sebi imamo najbolje mišljenje kao o izuzetnoj osobi i izuzetnom vjerniku. I tu nastaje najveći problem, to jest pojavljuje se najveća kočnica za vlastiti duhovni razvoj i pomak. Držimo se dobrima, pa i boljima od drugih ljudi, te ne mislimo da se našem odnosu s Bogom može nešto dodati ili oduzeti. O sebi imamo mišljenje da samo vjernošću na visini Boga, te da smo ga svojim ponašanjem dostojni. A u biti živimo najčešće na duhovnom minimumu čije geslo glasi: Zadovoljiti se da ne činim nikakvo zlo! Teško ili rijetko se ispitujemo o tome koliko stvarnih poticaja i nadahnuća propustimo i koliko milosnih prigoda ne iskoristimo. Uglavnom se smatramo raspoloživima i Bogu na raspolaganju, pa počesto ne znamo što bismo još mogli više činiti ili učiniti. Malo tko od nas vidi koliko smo mu malo na raspolaganju, koliko malo otvoreni njegovoj riječi. A da smo mu malo na raspolaganju pokazatelj je činjenica da se premalo mijenjamo, jer smo previše samo ljudi i ne dopuštamo se mijenjati prema mjeri njegove ljubavi. Da ga istinski i do kraja iskreno primamo, on bi nas do kraja preobrazio i promijenio na svoju sliku.

A veliko je pitanje: Kako to? Zašto ne vidimo tolike prigode, poticaje i prostor duhovnoga rasta i napretka? Pa se s pravom postavlja pitanje: Je li to zato što Bog više ne sije ili zato što mi više ne vidimo Božje sijanje i Božju aktivnost u vlastitom životu? Na žalost dobar dio života Božju riječ osjećamo kao usputnu, beznačajnu i nevažnu. Redovito je nevažna u šumi i draču naših ljudskih odnosa i briga, gdje joj ne dajemo prostora. Može djelovati suvišna u cjelini našeg tvrdog ljudskog uvjerenja koje ne popušta pred Bogom, već ide svojim pravcem. Redovito ovom zemljom idemo svojim zacrtanim putovima i ne dopuštamo da ona živa i jasna Božja riječ upravlja smjer našeg kretanja ističući nam važnost onog vječnog odredišta.

Bog je sijač koji nije jednom samo posija svoju riječ, pa što je tko tada uhvatio, to je uhvatio. Bog je sijač koji sije od postanka svijeta neprekidno sjeme svoje ljubavi i života, a napose ostavlja svoje poticaje za naš život. U svakom trenutku smo obasuti sjemenom njegova nadahnuća, sjemenom života. Onaj tko se svakodnevno trgne, to jest osvijesti i osjeti njegovu prisutnost, takav osjeća da Bog u tom trenutku sije u njegovu svijest i savjest. U tom trenutku se događa da Božje sjeme oplođuje njegov život. Onaj tko tako živi taj osjeća svaku Božju riječ kao sebi upućenu i kao vlastiti blagoslov. Božja riječ razbuđuje dušu, potiče na dobra djela. Ona nas iz dana u dan stavlja stavlja sve više na raspolaganje Bogu.

Bog doista svaki tren sije u naše duše i naše savjesti svoju riječ, jer njegova je Riječ vječna. Zato je od postanka svijeta sijao razbor i mudrost već prema tome kako su ljudi bili kadri shvatiti i prihvatiti sjemenke njegove riječi. A nakon što se utjelovio dobili smo prigodu susresti ga izravno i otkriti da ona vječna i neponovljiva istina i riječ koju pronalazimo posijanu u srcu dolazi od njega, jer se riječ Evanđelja potpuno podudara s time što je u srcima svakoga od nas posijano. Njegova riječ doista iz dana u dan, iz trena u tren želi živi dijalog s nama, jer iz takvog dijaloga niče plodnost duše.

A kad smo toga svega svjesni, ostaje sebi postaviti poneko ozbiljno pitanje preispitujući se i iz dana u dan. Nadasve nam je praviti ispit savjesti glede toga što činim pred Bogom koji sije svoju plodnost na njivi moje duše, ali ne kao neko povijesno sjeme, već kao živu riječ koja mi se svaki dan iznova nudi da me uvede u razgovor i zajedništvo. Jer ako zanemarujem tu živu Božju riječ, vlastitu dušu pretvaram u okaminu i u hladnu grobnicu. A zapuštajući dušu dopuštamo da zaraste u korov i drač i ne omogućujemo da se u njoj snagom Božje riječi trasira i izgradi put koji vodi do neba. Isus nas stoga ovom prispodobom poziva na vlastitu plodnost, to jest da postanemo svjesni da je Božje sijanje u naš život neupitno, te da ga treba prihvaćati kao sijanje žive riječi nama upućene, a ne samo kao davni događaj iz prošlosti.

Svjesni činjenice da je Bog pravi sijač, ne možemo sebi priuštiti nemar tolikih razmjera da nam njegova riječ padne uz put ili u trnje ili na kamenito tlo, jer ne samo da ćemo odbiti njegove napore, već o tome ovisi naše unutarnje duhovno obilje i dobro. O tome ovisi svježina i plodnost našeg duhovnog života, te ne možemo to odgađati niti za neko sutra ili neki drugi dan. Već danas Bog sijući svoju riječ s nama zapodijeva dijalog ljubavi i odnos iskrenog zajedništva na koji se nemamo pravo oglušiti niti reagirati kao da je riječ o formalnosti. Neka njegovo sjeme bude živa i plamteća riječ u svjetlu koje se trajno preispitujemo. Udomimo je potpuno, jer je ona sjeme plodnosti ljudskoga bića. Dopustimo joj da bude presudna i prepustimo joj da nas vodi, da nas izgrađuje i da nas krijepi, čisti i obnavlja. Tko ima uši neka čuje riječi živoga Boga i neka prihvati to sjeme života što nam daje trajnu plodnost kojoj neće izostati vječna nagrada u nebesima.

Kao redovita zaštita na radu,
u svim javnim ustanovama
i prometnim sredstvima
propisani su kao obvezatni
ispravni vatrogasni aparati.
S njima valja računati
napose u ljetnim vrućinama
kad je povećana opasnost
od zapaljenja i požara.
Upravo slično tome
i ljudski život je u opasnosti
da bude zahvaćen vatrom,
ali onim duhovnim požarom
neurednih žudnja i strasti.
On nastaje onda kada nas
Zli pogodi ognjenom strijelom
svojih zavođenja i zala.
Zato sveti Pavao, poučavajući,
preporuča svojim vjernicima
da nabave neku vrstu
duhovnog vatrogasnog aparata:
U svemu uza se imajte štit vjere:
njime ćete moći ugasiti
ognjene strijele Zloga.

14. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin Isus je dobro i pozorno promatrao ljude, te je uočavao i znao da su krhki i podložni ne samo ćudorednoj slabosti, već i slaboći tijela. Pa i onda kad ne žive svi u istim uvjetima, malo tko je lišen zamornoga života i njegovih opterećenja. Ljudi dobrim dijelom misle da mogu odmor i životna rasterećenja naći u zemaljskim sigurnostima ili pak na godišnjem odmoru u nekoj dalekoj zemlji gdje nema svakodnevnih obveza koje ga prate tijekom cijele godine. No život bi bio presmiješan kad bi čovjek živio rasterećeno samo ona dva tri tjedna godišnjega odmora, ukoliko ne bi pronašao načina da živi svoju svakodnevnicu skidajući s leđa ubitačno breme nespokoja koje ga satire. Zato Isus, želeći pomoći ljudima da dođu do potrebnog spokoja sama sebe nudi za primjer govoreći: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Mnogi, doista, sanjaju o spokoju kao o vremenu u kojemu će moći bezbrižno provoditi dane u dokolici, bez obveza i napora u razbibrigama i zabavama koje nudi ovaj svijet. Za mnoge bi spokoj bio ako ne bi imali nikakvih obveza, ako ne bi morali iz dana u dan raditi i suočavati se sa životnom neizvjesnošću i skrbiti o kruhu svagdašnjem radom svojih ruku. Idealan odmor bi bio kad sebi priušte po cijele dane leškariti i ljenčariti uz potrebnu dozu zabave, bilo stvarne bilo virtualne, dok im spokoj o kojemu govori Isus ništa ne znači.

Danas ni mnogi vjernici ne znaju odmarati u Isusu i u njemu naći svoj spokoj. Zato počesto pribjegavaju tehnikama odmora, relaksacije i drugih vježbi koje mogu, a ne moraju, biti obilježeni religioznim predznakom istočnjačkih religija. I pronađu određeno zadovoljstvo ili mir u tome što nauče svladavati se, disati, kontrolirati. Mnogi su zadovoljni izgledom, zdravljem i kondicijom kao plodom vježbi i raznih tehnika, te onda ulažu velike napore i odvajaju novčana sredstva da bi došli do takvog životnog spokoja. No stvarno je pitanje može li se doći do životnog spokoja bez Boga i je li tek riječ o zatvaranju očiju pred činjenicama, pri čemu se onda ljudi tješe određenim vidljivim rezultatima.

Ali imati spokoj života koji pronalazi svoj smiraj u Bogu, pa i usred životnih obveza i odgovornosti, to se ne ostvaruje ljudskim tehnikama, već Božjom prisutnošću u duši. Mir duše ne dolazi iz nerada i nespavanja, već se ostvaruje naporom oko zajedništva s Bogom. Zato nemir ili mir duše ovisi o njezinim unutarnjim sadržajima, to jest o mislima i željama koje u sebi duša njeguje i razvija. Samo ako duše prima od Boga one vječne i neprolazne sadržaje, vječnu istinu i neprolaznu ljubav, onda se nasićuje pravom hranom i pronalazi svoj spokoj. Ali ako se duša samo štiti od izvanjskih uznemiravanja, još ne znači da je pronašla pravi mir. Ako traži utočište od brzine života i obveza koje su u svijetu i koje joj zamagljuju zemaljske vidike, još ne znači da je pronašla svoj mir koji je vodi u vječnost.

Jer spokoj duše se ne može poistovjetiti sa zemaljskim mirom i vremenitim ostvarenjima, niti se može temeljiti u zemaljskim sigurnostima. I nije dovoljno da se duša posveti samoj sebi svojim ljudskim razmišljanjima, već da u zajedništvu s Bogom dopusti da je Bog ispuni svoji životom, nadahne svojim Duhom, prosvijetli svojom Istinom. Tada duše ne promišlja život samo iz vidokruga svoga ljudskog iskustva, već dopušta Bogu da u njoj misli vječnost već u vremenitosti, da prima neprolaznost u zemaljskoj prolaznosti. Doista, spokoj duše se ne može pronaći bez Boga jer je duša stvorena kako bi bila prihvatilište Božje na zemlji. Ona bez Boga nema u sebi stabilnosti, mira i spokoja. Tek kad se Bog usidri u njoj, to jest kad ju usidri i sebi i svome životu, onda pronalazi stabilnost koja joj jamči da se njome ne mogu poigravati vjetrovi i nemirna mora ovoga svijeta.

Isus nas stoga uči da duša može imati svoj spokoj samo ako prihvati njegov jaram i ako se uči od njega. On se zato i utjelovio i došao među nas da nam bude učitelj i putokaz, što je i otvoreno rekao. Tko želi pronaći istinski mir, ne može ga pronaći odbacujući jaram odgovornosti za zemaljski život koji nas pritišće, već učeći uzimati Isusov jaram na sebe koji nam omogućuje nositi se sa životnim brigama i odgovornostima onda kad imamo prisutnost Božju u duši. U duhu toga Isus očekuje da poput njega budemo krotka i ponizna srca, što znači da nećemo bježati od bremena ovoga života, ali da nećemo niti dopustiti da nas do te mjere iscrpljuje da zanemarimo Boga. Naprotiv, tek onda kad prihvatimo Boga i kad nosimo jaram životne odgovornosti Bogom osnaženi, tek tada u sebi imamo pravi spokoj, premda imamo dvostruko breme: i svoj i Isusov jaram. No Isusov nam jaram daje stabilnost ovome životu, te nas u biti odmara i čini nas spokojnima pred Bogom i vječnim životom, dok nas nijedan drugi ljudski spokoj ne može obdariti takvim darom. Zato sa svom krotkošću i poniznošću prihvatimo njegove riječi koje nas vode putem pravoga spokoja duše, iz čega onda izvire sva snaga i slatkoća življenja.

Događa se poslovnom svijetu
da se zbog niza uzroka,
ne ostvaruju zacrtani rezultati.
Najčešće zbog nemogućnosti
podmirivanja dospjelih obveza
u zadanim ugovornim rokovima
ili zbog dugova većih od
pravedno procijenjene imovine
dolazi do pada poslovne aktivnosti
poradi čega se ne može
jamčiti nastavak poslovanja.
Tada se pokreće pravni postupak
nazvan stečaj, pri čemu
imovina dužnika postaje
stečajna masa iz koje se
podmiruju dugovi vjerovnicima.
Tako nepromišljeni potezi,
pogrješna ulaganja i konkurencija
mogu dovesti do sloma poduzeća,
prijeteći pri tome zaposlenike
ostaviti na ulici bez posla.
Slično trgovačkom stečaju
ljudski rod je doživio
duhovni i ćudoredni lom
u trenutku kad je čovjek odlučio
samostalno gospodariti
svojim životom i sposobnostima.
Odbacujući Božju pomoć,
ostao je na milost i nemilost
zločestoga lažnog jamca
koji ga je svojim sugestijama
i uvukao u nezakonita poslovanja.
No srećom Božja ljubav,
nesebičnost i domišljatost
jači su od svih ljudskih propusta,
te stoga dobri Bog nije dopustio
stečaj ljudskoga roda.
Sanirao ga je besplatno
najvećom dragocjenošću
koju je imao na raspolaganju
– predragocjenom krvlju
svoga utjelovljenoga Sina.
Time nam je zajamčen ne samo
spokojan život na zemlji,
već i blažena vječnost u nebu.

13. nedjelja kroz godinu – A

Mi ljudi se teško i sporo oslobađamo bolesti vjerskog individualizma, to jest potrebe da u stvarima vjere ne dopuštamo da nas netko drugi poučava i vodi. Sebe smatramo dostatnima donositi prosudbe i odluke, te odbacujemo svako posredovanje o tome. No ne može se niti reći da ne zvuči privlačno pomisao da samo izravno stupamo u zajedništvo s Bogom. Mnogo privlačnija je ta pomisao, nego da dopuštamo da nam netko drugi posreduje spoznaju i prisutnost Božju. Mnogi pak ovu pomisao hrane i vlastitim promišljanjima o Bogu, što potom smatraju dostatnim da bi sebi i priskrbili Božju prisutnost. No nisu se nikada istinski upitali je li dostatan naš ljudski napor da dođemo do Boga. Štoviše, nisu se pitali je li se doista stupanje u zajedništvo s Bogom događa time što mi o Bogu nešto znamo i mislimo, pa i onda kad, teološki gledano, može biti ispravno. Nije bespredmetno postaviti sebi takva pitanja kad znamo i u konkretnom životu da možemo i na razini ljudskih odnosa o drugima nešto znati, a da ne budemo u nikakvome zajedništvu s dotičnim. Štoviše, može se dogoditi da o nekim osobama mnogo znamo, a da opet ne postoji ništa zajedničkoga između nas i njih.

Zajedništvo, naime, pretpostavlja isti duh i ljubavi, iste ciljeve i dar života, te se stoga zajedništvo s Bogom ne može ostvariti bez Boga, to jest bez dvosmjernog odnosa, bez obzira koliko mi znanja imali o njemu. Bez dogovora s njime i bez međusobno usklađenog odnosa nema pravoga zajedništva s Bogom. Zato ako je Bog predvidio način na koji možemo stupati u zajedništvo s njime, onda je to povlašteni način i jedini učinkovit. Sve drugo samo je jednosmjerno i nedostatno ukoliko s druge strane nema pravog odgovora, to jest ukoliko naše ponašanje nije odgovor na Božju inicijativu. U tom duhu valja sagledati Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka, pogotovo drugi dio odlomka u kojemu Isus ukazuje svojim učenicima kako neće propasti zasluge ni plaća onima koji ih prime. Njegove riječi su pune ozbiljnosti i obećanja, ali i odgovornosti za one kojima su upućene: Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Iz tih riječi razaznajemo da po njegovoj svetoj volji i odredbi neki ljudi u zajednici vjernika vrše njegovo poslanje, te ih je potrebno primiti kao njega samoga. Oni čak zaslužuju veću počast od proročke i pravedničke, jer tko njih prima, kao da prima samoga Boga – onoga koji je poslao svoga Sina na svijet da izvrši djelo spasenja. Tako vidimo da oni koje Isus šalje vrše božansko poslanje i zadaću. Razvidno je da, sviđalo se to nama ili ne, Krist apostolima ostavlja svoju zadaću i poslanje, kao i sve pogibelji i povlastice, ako se mogu tako nazvati, koje idu uz to.

Evanđeoski navještaj i djelo spasenja koje je on izvršio doista ne dolaze sami po sebi do čovjeka poradi čijeg spasenja su se dogodili, već dolaze revnim i ustrajnim navještajem Crkve koja se okuplja oko apostolskih nasljednika. Zato je Isus i njima ostavo na dar, da onaj tko njih prima, kao da prima njega, to jest kao da prima samoga Oca. Njima je povjereno djelo spasenja i ključ zajedništva s Bogom, te je zato razumljivo zašto Isus izreče tako ozbiljne riječi iz kojih se čita da blagoslov Božje prisutnosti silazi na one koji primaju njegove učenike.

No ove riječi rečene su i s ciljem da probudi svijest pripadnosti učenika Gospodinu. Oni koji vrše njegovo poslanje trebali bi biti potpunu upućeni na njega i njemu potpuno pripadati da bi vrijedilo rečeno pravilo: Tko vas prima, mene prima. Ako su istinski njegovi, onda ne bi smjeli ljubiti nikoga više od njega, te bi tako stekli pravo na ovu povlasticu da budu primljeni kao sam Krist. To jest samo tako oni postaju dar Krista drugima. Doista, da bi se to moglo dogoditi i za njih reći, pozvani su do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu posvema pripadati. Oni koji se upuštaju u djelo naviještanja i znaju da će biti primljeni poput samoga Isusa, trebaju se i sami pred tom činjenicom založiti sa svom ozbiljnošću i odgovornošću na način da se do krajnjih granice potrude oni prvi primiti njega i njegovu ljubav. Samo tako mogu na vjerodostojan način vršiti njegovo poslanje i djelo spasenja, te ga doista nositi svakom čovjeku koji ih prima. Samo onda kad su se ozbiljno potrudili u potpunosti primiti Isusa, mogu ga onda i predati drugima.

Neka doista ove riječi potaknu svijest Isusovih učenika da shvate vlastitu odgovornost u svijetu i u Crkvi. Ali isto tako neka njegove riječi budu poticaj i vjernicima da se oslobode oholosti i umišljenosti, te da sa svom poniznošću prihvaćaju naviještene riječi i da ostvaruju zajedništvo s Bogom na način na koji je sam Bog ostavio da se ostvaruje u zajednici utemeljenoj krvlju njegova Sina. Tada nam neće izostati vječna plaća na nebesima koju Gospodin obeća i onima koji naviještaju i onima koji primaju njegovu poruku i djelo spasenja.