4. korizmena nedjelja – C

Sveti Luka nam u svom Evanđelju donosi Isusove najljepše prispodobe o Božjemu milosrđu, a koje ne donose ostali Evanđelisti. Jednu od tih prispodoba čuli smo danas, a riječ je o prispodobi o dobrome ocu i izgubljenom i nađenom sinu. No prije nego će iznijeti ove Gospodinove prispodobe, sveti Luka nam navodi i razloge koji su naveli Isusa da ih ispriča, te njima obogati svoje učenike i vjernike novim i do tada nečuvenim spoznajama o Božjemu milosrđu prema svim ljudima. Tako je razvidno da je povod bilo mrmljanje pismoznanaca i farizeja kojima nije bilo po volji to što se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici kako bi ga slušali. Njihov otrovni komentar na to bio je: Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.

Tako su ovi ljudi pokazali da su slijepi i gluhi na sve što se oko njih događalo, te nisu znali ispravno pročitati i protumačiti. Doista, radilo se ljudima koji nisu imali sluha za Boga, a posao im je bio izučavati njegovu riječ i zakone. Ujedno nisu imali osjećaja za čovjeka i za njegove potrebe, nego su prije svega tražili materijal za kritiziranje, ogovaranje i klevetanje, umjesto da traže načina kako pristupiti ljudima kojima je njihova pomoć mogla biti od koristi. Razlog njihovu ponašanju leži u tome što oni sami nisu imali ozbiljan doživljaj Boga, praštanja i milosrđa, te tako nisu niti mogli razumjeti druge ljude koji su vapili za Bogom. Sami nisu doživljavali Boga kao liječnika svoje duše, pa onda nisu niti vapili za tim da Bog izliječi njihove rane, te nisu niti znali kako su bolne rane na duši onih koji su bili ranjeni ranama grijeha.

Osim što su pokazivali ovako bešćutno lice prema braći čiju dušu, osjećaje i potrebe nisu poznavali, oni doista nisu poznavali ni pravo lice Boga, te također ni njegove osjećaje ni njegovu potrebu da iziđe ususret ljudima.  A on je prema ljudima pokazivao lice Oca i njegovao istinske očinske osjećaje, napose prema onima koji su ga najviše trebali, jer su grijesima doveli u pitanje zajedništvo s njime. A bešćutni kritičari Isusova ponašanja, koji su se bavili izučavanjem Svetoga pisma, ipak nisu uspjeli iz svega što su čitali razaznati njegovo očinsko lice i osjećaje. Cijela povijest spasenja koja je stajala pred njim nije im bila dovoljna da otkriju snagu i ljepotu Božje samilosne ljubavi koja dolazi ususret čovjeku. Čitali su o tolikim čudesima koja je učinio, a nisu bili u stanju shvatiti da je milosrdan i suosjećajan. Zato nisu bili ljudi koji slušaju što Gospodin govori o sebi i o čovjeku, kao niti što govori njima u međuosobnom odnosu i razgovoru, nego su imali svoj kritizerski stav čak i prema dobrim stvarima koje su se oko njih događale i poradi kojih su se trebali veseliti. Na njihovu žalost bili su u duši toliko sasušeni da nisu osjećali prisutnost njegove neizmjerne ljubavi što ispunja i snaži cijelo biće. Da su bili pozorni na ono što se oko njih događalo, onda bi čuli tišinu koja je vladala dok su Isusa slušali carinici i grješnici, te je ne bi narušavali svojim kritikama. Da su imali sluha za ljude i uho za njihove duhovne potrebe, onda bi bili čuli vapaje njihovih duša kojima su tražili Boga, a ne bi ih odbacivali. Da su dobro gledali što se događa, onda bi vidjeli stvarno stanje i ne bi im smetala njihova nastojanja da se oslobode grijeha i stanja u kojem su živjeli.

Zato ti isti ljudi nisu ni pokušali razumjeti Isusa zašto se druži s carinicima i grješnicima, nego su bezrazložno mrmljali na sve što je činio. Ljude oko sebe promatrali su kroz optiku naočala svoga duha, te su tako sudili i njih i Isusa jer je bio spreman prihvatiti ih, s njima razgovarati i družiti se. Sve što se događalo između njih i Isusu i nama je poticaj da izvučemo zaključke za sebe i da, napose u korizmi, radimo na tome da otvorimo oči, uši i srce kako bismo dobro čuli što se događa oko nas, kako bismo bili sućutni za njihove sudbine. Nasušna je stoga potreba da otkrijemo Isusove osjećaje prema ljudima, te da usvojimo njegove nakane i način odnosa s ljudima. Jer time što je se susretao s carinicima i grješnicima, nije ih podupirao u grijehu i slabosti, nego ih je liječio i pomagao im. Nije se stoga niti bojao da će ugroziti dobar glas i ugled, nego je prvotno imao ispred sebe želju da tim ljudima pomogne što može. Tako je očitovao božansku želju da im pristupi i da ih ispuni svojim obiljem, mirom i radošću. Isusovu ljubav nam očituje i prispodoba o dobrome ocu koja objavljuje i Božje srce i dobrotu kojom susreće oba svoja sina, te im jednako želi dobro u punom zajedništvu svojih očinskih osjećaja, pa i onda kad oni ne razumiju njegove božanske osjećaje i beskrajnu dobrotu.

Korizma je prigoda za drukčiji odnos prema braći ljudima, da ih naučimo susretati kao braću, sa svim njihovim potrebama, a počesto i u njihovim nevoljama da im pokažemo put iz njih. Neprimjereno je da ih osuđujemo i kritiziramo kao protivnike i neprijatelje, kako su činili pismoznanci i farizeji, umjesto da ih ljubavlju prihvaćamo i liječimo kako je činio Gospodin i kako nam opisa u prispodobi o milosrdnom Ocu. Odbacimo zlovolju i mrmljanje a oboružajmo se radije iznutra ljubavlju, pozornošću, dobrotom i istančanim sluhom prema potrebama braće, te im tako posredujmo pravu spoznaju lica i srca, osjećaja i ljubavi Očeve. Tako ćemo im na najbolji način pokazati ne samo koliko je milosrdan Otac, nego da smo i sami milosrdni poput Oca.

Prašina nečujno pada
i noge je tiho nanose,
jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna,
ipak neugodno onečišuje
prostor ljudskog življenja
i teško ju je očistitit.
Svaka dobra domaćica
je svjesna toga da je
borba s njom vrlo teška,
svakodnevna i neprekidna,
jer se podmuklo zavuče
i do najudaljenijeg kuta.

Kamo sreće kad bi
pogled na nju redovito
čovjeka iznova podsjetio
da je on sam samo prah
i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio
da ne onečišćuje okoliš
svoga i tuđega življenja
prašinom zla i grijeha,
što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan
Onome koji je došao
iz neprolazne vječnosti,
te ponizan nije prezao
ni prezirao zagaziti
u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim
prašnjavim svijetom
naviješćujući evanđelje,
kako bi nas brižan poučio
otresti prašinu slabosti
s haljine svoje ljudskosti,
te oprati stopala i noge
okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali
o smislu njegove riječi,
nećkali se i zbunjeni pitali
kako je moguće to izvesti,
on se pokoran prigeo
i noge nam milošću oprao.

3. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije. Riječima koje će izgovoriti pobit će oba mišljenja, te posvjedočiti da je uzrok svih nevolja kaje prate pojedinca i društvo ljudska duhovna neplodnost, to jest grijeh kao pravo ime za neplodnost. Doista, Isus im skreće pozornost da bi trebao svako od njih obratiti pozornost na vlastito srce i na zajedništvo s Bogom, umjesto da nastradale smatraju i nesretnijima i grješnijima od sebe.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije optužujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad se ne bismo gušili u svojoj osrednjosti, u odbacivanju milosnih poticaja, u prihvaćanju grijeha i bezboštva, u zanemarivanju Božje riječi i skrbi oko nas. Kad bi nas Božja riječ doticala, a mi je provodili u život odlučno i spremno, oko nas bi svijet cvjetao i bujao plodovima. Ovako je, međutim, izložen riziku od pustoši i propasti. I što je najgore, svi smo se mi na to navikli, kao da tako treba biti. Uglavnom ne vidimo ništa spornoga u vlastitom ponašanju, ali da stvari ne idu najbolje vidimo kad promatramo druge, te uočavamo da njihov život nije dobar i ne odgovara Božjim zahtjevima. Tako smo i sami poput neplodne smokve, te nas zavarava vlastita pojavnost do mjere da od lista ne uočavamo kako nema ploda. Koliko smo zavarani pojavnošću očituje se u tome što nas ne zabrinjva vlastita nutrina, nego ona tuđa, te u tome što ne vidimo Božji brižni i strpljivi rad oko nas, nego samo nerazumljive trenutke kazne.

Sreća da je Bog prema nama strpljiv i kad ne vidimo koliko je strpljiv, te nam daje nove prigode i onda kad pokazujemo sljepoću za vlastitu neplodnost. Uvijek imamo bolje oko uočiti i više sluha kritizirati tuđu neplodnost, dok nam naša ostaje skrivena pod bujnim lišćem privida. Zato one oko nas smatramo manje plodnima, te umjesto da pozorno promotrimo sebe, svu pozornost usredotočujemo na druge. Umjesto da sami sebe tražimo više i bolje pred Bogom postajući plodniji duhovnim plodom, mi iz svoje površnosti kritiziramo druge jer su, prema našim kriterijima, grješniji od nas. Umjesto da opravdavamo svoju udaljenost od Boga, bilo bi bolje da je postanemo svjesni, te da je obraćenjem dokinemo. Ako sami uspijemo doći do Boga, to jest dopustimo da nam on skrene pozornost na potrebu obraćenja, tada ćemo biti u stanju vidjeti njegovu strpljivost prema nama i našoj neplodnosti. To bi nam trebalo biti pravo pogonsko gorivo, te ćemo u tom trenutku moći pomoći i drugima da se obrate, da ne propadnu i da dođu do prave životne plodnosti.

Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. A mi smo i danas u dobroj mjeri slijepi kao i Gospodinovi sugovornici u evanđeoskom odlomku, te ne vidimo da smo kao kršćani pozvani najprije na duhovnu plodnost pred Gospodinom, čime izravno skrbimo za svoju vječnu dobrobit i za dobrobit svojih najbližih i najdražih koje nam je Gospodin povjerio. A ako smo slijepi da ne vidimo koliko je Bog strpljiv i što nam u svakom trenutku života poručuje, onda ne vidimo ni sebe ni svoje grijehe. Ne vidimo onda ni potrebu svoga obraćenja, nego za sve što se dogodi tražimo krivicu oko sebe u drugima. Čak smo danas malo drskiji nego ondašnji pobožni Židovi koji se nisu usuđivali okriviti Boga. Danas pak počesto, pa i za stvari koje su dio redovitoga života kao što je bolest i smrt, a da ne govorimo o izvanrednim tragedijama, vrlo lako i olako upiremo prst prema Bogu.

U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Nasušna je potreba da ih počnemo čitati kao znakove Božjeg strpljenja, te da ih doživimo kao nama upravljene i poslane, a ne tek kao tragedije koje su se slučajno dogodile drugima, bilo da su za nešto bili krivi, ili pak da jednostavno nisu imali sreće u životu. Nemamo se pravo skrivati iza tuđih grijeha i nesreća, umjesto da nas sve što se događa potakne na veću gorljivost, blizinu i zajedništvo sa strpljivim i brižnim Bogom. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome.

Jedinica za jačinu zvuka
ili jakost glasa je decibel.
Velika je istina međutim,
da se pravi glas ne čuje jasno
tamo gdje je prebučno.
A oni koji izabiru glasan
umjesto jasan govor,
glasnoćom i galamom
nadomještaju nedostatak
sigurnosti, znanja i sposobnosti.
Ujedno neki ljudi vikom
prekrivaju loše namjere,
pa čak i teška nedjela.
U društvu su bučni oni
koji nemaju što reći,
da prekriju moć tišine
koja ih raskrinkava.
A oni maleni i jednostavni,
čije je srce puno života,
ostaju tihi pred otajstvom,
jer riječ primaju od Boga,
i za to im treba šutnja.
Ali njihova je riječ snažna
jer se jačina glasa
ne mjeri u decibelima,
nego jasnoćom istine
koja se u njemu zrcali.
Naš glas je toliko snažan
koliko je vjerodostojan,
koliko odražava jasnoću
riječi, života i otajstva
našega Gospodina.

2. korizmena nedjelja – C

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti za svijet i za druge ljude. On ih je odmah nakon preobraženja vratio među ljude kako bi ih učinio svjedocima ne samo događaja kojeg su bili dionici na gori, nego i o cjelokupnog otajstva spasenja. Gospodin nije htio da njihovi doživljaji i iskustva ostanu njihova privatna, nego da oni postanu navjestitelji dobrobiti drugima, to jest da druge pouče na koji je način i gdje je dobro biti.

Crkva je to pozvana i danas činiti: pokazivati koji je vjerodostojni način kršćanskoga življenja koji se jedini može označiti nazivom dobrobit. Naravno, da nije riječ o zemaljskoj dobrobiti, nego o onoj uzvišenoj nebeskoj koja je vjerna riječima što izlaze iz Gospodinovih usta. Ali nebeska dobrobit nije kao nejasna stvarnost rasplinjena u oblacima, nego je dobrobit koja se utjelovljuje i ukorjenjuje na zemlji. Zato je Gospodin namijenio apostolima ne da grade sebi sjenice na gori preobraženja, nego da ostanu među braćom i sestrama, da dijele njihovu sudbinu, da budu s njima i za njih nositelji Božje dobrote, a ne tražitelji vlastite dobrobiti.

No intenzivno iskustvo Krista treba biti jasno, upečatljivo i snažno kako bi oni kasnije, došavši među braću, mogli poučavati na koji je to način ‘dobro biti’. Korizmeni hod služi upravo tome: pružiti vjerodostojno svjedočanstvo kršćanskoga puta koji je put istinske dobrobiti na kojem je doista dobro biti. Apostoli su barem išli putem nasljedovanja do preobraženja koje nije smjelo ostati samo za njih, nego posvjedočeno i drugima u prikladnom trenutku. Zato Isus ne prihvaća Petrov prijedlog da ostanu na gori u sjenicama.

Korizmeno vrijeme služi kako bismo dobro razumjeli gdje nam je biti i kamo težiti. U ovom svetom vremenu otkrivamo gdje je naša prava domovina, ali isto tako što činiti i kako djelovati da do nje dođemo. Promatrajući preobraženoga Gospodina primamo snagu da ne relativiziramo i ne dovodimo u pitanje dobrobit ove zemaljske, jer samo u njoj možemo pronaći prolaz do nebeske. Doista, zemlja nam nije dana za vlastite užitke i zabave, slasti i provode, nego za prijelaz u nebesku domovinu. Isus čak apostolima ne dopušta da uživaju niti u duhovnim slastima koje bi ih odvukle od onog konačnog cilja, nego im dopušta samo ono što ih vodi tom vječnom cilju. Isus se objavio učenicima u slavi, ne kako bi ih umrtvio, ne kako bi učinio da stanu i ukopaju se, nego kako bi bili odvažni svjedoci da se ovdje na zemlji može živjeti i hoditi od razmatranja vječne domovine u koju nas uvodi Isus.

Gospodin doista nije htio da njegovo učenici ostanu po strani ili na gori obasjani nebeskom slavom, a da im bezbošci i bezakonici oduzmu uporište u zemaljskoj domovini. Mnogi od bezbožnika bi htjeli da se vjernici bave isključivo vječnom domovinom i razmatranjem vječnih dobara u zavjetrini crkve i sakristije, a da oni polažu pravo i diktiraju pravila života u ovoj zemaljskoj. Ti isti ideolozi nas poučavaju da možemo vjerovati i to držati za sebe, a oni će na se preuzeti odgovornost za svijet i da se ‘brinu’ za ono što se tiče zemlje i života na njoj, ne želeći prihvatiti da vjernik mnogo bolje zna koji je ispravan put dobroga života i dobroga bivstvovanja na zemlji, jer ga je tom putu poučio utjelovljeni, preobraženi i uskrsli Gospodin. Ponašaju se kao da svijet pripada bezbošcima, a vjernicima ‘daju pravo’ na osobni duhovni ugođaj s Bogom. Oni bi nas vjernike ostavili da meditiramo u crkvi u svim pozama, pa čak i ekstazama poput one koju su imali apostoli na gori preobraženja, ali ne prihvaćaju da mi viziju vjere usmjerimo na svoju zemaljsku domovinu kako bi smo joj pomogli da ostvari potrebnu dobrobit.

Zato za Kristove učenike na zemlji nema predaha od odgovornosti za zemlju, pa niti onda kad je za njih korizma vrijeme uzvišenog susreta s Gospodinom na gori preobraženja. Za vjernike postoje samo određene postaje za doživljaj jasnije vizije budućnosti, kao što je i preobraženje jedna od njih. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo.

Nedonoščetom zovemo dijete
rođeno prije završenog ciklusa,
to jest 37. tjedna trudnoće,
u sigurnoj utrobi svoje majke.
Uzroci prijevremenog rođenja
mogu biti vrlo različiti,
a posljedice teške i pogubne,
i uz najbolju medicinsku skrb,
u vidu tjelesnih oštećenja
ili nastupanja same smrti.

Ali poput spomenute tjelesne
postoje i duhovna nedonoščad –
oni koji ne prođoše dužni
cjeloviti proces rasta i razvoja
u vjeri svete majke Crkve.
Čak je Apostol naroda priznao
da je bio kao nedonošče
dok mu se nije ukazao Uskrsli.
Premda je bio odgojen u vjeri
svoga izabranoga naroda,
nije upoznao ono najbitnije:
otajstvo Božje u Kristu.
Vrijedi i za nas ista stvar:
ako pođemo u život
bez čvrste vjere u Krista,
nedorasla smo nedonoščad,
krhka i izložena u svijetu,
nesposobni živjeti za vječnost.
Od svoje djece Otac stoga očekuje
da ne budemo neodgovorna
nedonoščad i nejačad u vjeri,
nego da se do kraj razvijemo
hranjeni najzdravijom hranom
njegove svete ljubavi.

1. korizmena nedjelja – C

Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu. On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Zoran primjer za to pronalazimo i u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu se javlja kao napasnik koji kuša Gospodina Isusa na samom početku njegova javnog djelovanja, napadajući na poseban način njegov sinovski odnos prema Bogu. Ostajući neopozivo vjeran Ocu, Isus će pobijediti napasnika i nama utrti put do pobjede kad se i mi nađemo u tim istim i sličnim kušnjama. No ukoliko ne slijedimo Gospodinov primjer i njegov put do pobjede nego tražimo vlastite putove i načine nadvladavanja napasti i poteškoća, zaboravljamo koliko je lukav sotona i koliko nas lako savlada.

Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Po njegovoj snazi smo doista besmrtni, obdareni darom vječnoga života koji napasnik želi ugroziti. Sotonski napadi idu upravo za tim da olabave, pa čak i da potpuno presjeku spomenutu vezu kojom nas Bog sebi pridružuje kao svoju djecu.

Koliko je važna sinovska odanost Ocu jasno je iz evanđeoskog odlomka jer još prije nego se Isus očitova kao Sin Božji, đavao već osjeća i zna za tu bitnu sastavnicu njegove osobnosti. Još prije nego Isus navijesti i pokaže ljudima tko je, đavao ga pokušava prokazati i onemogućiti u očitovanju igrajući na najslabiju kariku. A najslabija karika je ljudska narav sa svojim primarnim potrebama kojoj sve drugo može postati drugotno i manje važno od biološkog preživljavanja, lagodnog života u bogatstvu, slavi i moći. Stoga sotona i potiče Isusa da pretvori kamen u kruh, da se polakomi za bogatstvom i da u oholosti izgrađuje svoju karijeru. Napasnik je vrlo dobro znao da ima ljudi koji bi ‘prodali’ i oca i majku za ponuđena dobra, a napose da bi prodali svoje bogosinovsto koje i ne doživljavaju tako presudnim za život. No u Isusovu slučaju se očito dobro prevario.

Istim napastima kojima je bio podložan naš utjelovljeni Gospodin, izložen je i danas svaki vjernik, te počesto prva stvar koju proda i unovči za dobra ovoga svijeta upravo je odnos s Bogom i vjernost njegovoj očinskoj riječi, nauku i zapovijedi. S time da se prodavanje tog odnosa ne događa uvijek na uočljiv način kao da bi nam se sotona morao uprisutniti u tjelesnom obliku, nego se događa u nutrini, u onoj unutarnjoj borbi našega duha koji se nalazi pred izborima. Takva borba u kojoj sotona pokušava pobijediti događa se u duši svakoga onoga tko je, pa i kad toga nije svjestan kao sotonske napasti, u iskušenju zanemariti i staviti u drugi plan svoje bogosinovstvo. Takva borba je u duši svakoga vjernika koji je u iskušenju zaboraviti riječi Božje, te se ponašati samo kao biće koje živi isključivo od kruha zemaljskoga. Takva borba je u duši svakoga tko je u napasti pokloniti se ljudima ili sotoni, prodati čast, poštenje i dušu za zemaljsku vlast i bogatstvo. Takva borba je u duši svakoga onoga tko je izazvan tražiti ljudsku slavu iskušavajući Boga time što će prekoračiti granice njegove volje, njegovih riječi i zapovijedi, pa i onda kad mu to ljudi mogu odobravati, kad se tome mogu diviti kao nečemu izuzetno zaslužnome za ljudski rod. Takva borba je u duši čovjeka koji u ime znanosti i tehnologije kojom raspolaže briše granice dobra i zla od Boga zacrtane, želeći stvoriti svijet u kojem se slavi isključivo čovjek kao veličinu.

Kako vidimo višestruke su napasti kojima sotona i danas pokušava zavarati čovjeka, a sve s ciljem da ugrozi njegov bogosinovski status. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Kao što je, dok je kušao Isusa, pokušao zamesti svoj trag ne otkrivajući namjeru da želi dovesti u pitanje bogosinovstvo, nego se čak prikazao kao netko tko je zainteresiran da Isus pokaže da je Sin Božji, tako sotona čini i s nama. Na toliko inteligentnih, prikrivenih načina, pod višestrukim izlikama, odvraća nas od Boga i navodi da zlorabimo ili pogazimo svoje bogosinovstvo, kao što je i Isusu nudio da u prvi plan stavi svoju slavu, moć i bogatstvo, umjesto da ponizno izvršava Očev plan služeći ljudima kao ponizni Sluga Božji.

Zato je nama vjernicima korizma jedinstvena prigoda i nasušna potreba da se vježbamo ne samo u samosvladavanju, nego u pobjeđivanju napasnika sotone koji nas želi odvojiti od Boga. A to možemo živeći u čvrstom i neupitnom zajedništvu s Ocem na način da trajno učvršćujemo i odvažno ispovijedamo svoje bogosinovstvo. Samo tako možemo napasnika udaljiti od sebe, te zadržati neokrnjenim obilje života koja nam je Otac darovao kad nas je posinio. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti.

U lovu na divlje životinje,
napose zloćudne štetočine
koje uništavaju njive i nasade,
polja, vrtove i vinograde,
poznata je strategija čekanja.
Lovac se popne na čeku
i strpljivo čeka u tišini,
ne stvarajući buku i šumove,
kako bi dopustio da se vepar
ili neka druga tražena zvjer
približi postavljenome mamcu
kada postaje laka meta i žrtva.
Na žalost ovu lovačka vještina
primjenjuju ljudi na ljude
– u međusobnom obračunvanju.
Ali kad ljudi jedni druge love,
što je po sebi nedopustiv zločin
pa i kad taj lov nije krvavi,
onda oni zločesti i nečasni,
oni što ruju i razaraju društvo,
na čeki čekaju tuđi prijestup.
Tada zločesti ljudi kao štetočine
traže i najmanji povod i izgovor,
eventualno previd ili propust ,
da napakoste pravednima,
koji su im krivi i kad ništa ne čine,
jer životom dovede u pitanje
njihov bezbožni i bezočni sustav.
Ista je sudbina zadesila Sina Božjega
kad je započeo javno djelvanje.
Otvoreno je govorio i poučavao
vodeći narod putem Božjim,
a oni ga hvatahu u riječi i djelu,
da navjestitelja proglase huliteljem
a uzvišena djela nazovu nedjelom.
Čekahu ga i vrebahu opako,
postavljajući mu zamku i stupicu,
ali ne nađoše na njem krivice.
No unatoč svemu razapeše ga
na križ kao opomenu.
A on s križa, kao odgovor,
strpljivo i u tišini čeka
trenutak njihova obraćenja.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Počesto je riječ propovjednika završavala u besplodnom natezanju i cjepidlačenju oko tumačenja Zakona, umjesto da oduševljava za Boga i za zajedništvo u njegovu životu. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila puna kritiziranja i moraliziranja, optuživanja i prozivanja, te su tako više odbijali nego pozivali, više tjerali nego privlačili svoje slušatelje.

Isus pak, osim što nije propovijedao ništa drugo osim riječi Božje, nije bio opterećen time što će ljudi misliti o njegovom propovijedanju, a još manje što će reći nedorasli propovjednici, nego je jednostavno propovijedao dajući najbolje što je mogao svojim slušateljima. Zato se oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, a on je tražio prikladan način, pa i mjesto, da bolje navijesti poruku Božju. Pa i onda kad je njegova riječ bila riječ koja uvjerava i osvaja slušatelje, uvijek je i o slušateljima ovisilo koliko će ta ista riječ doprijeti do njihovih dubina. Zbog toga se znalo dogoditi vrlo zanimljivih situacija, pa i neočekivanih obrata u dušama njegovih slušatelja. Upravo to se zbilo i u događaju koji nam opisa sveti Luka kao događaj poziva prvih učenika, jer su najdublji doživljaj njegove riječi imali upravo oni koji nisu bili u masi slušatelja, nego su slučajno bili uključeni u događaj opisan u Evanđelju.

Doista, obrat se dogodio upravo u dušama četvorice prvih učenika koji, kako vidimo, nisu imali namjeru slušati Isusov navještaj, nego su bili posvećeni ribarskom poslu. Međutim, stjecajem okolnosti, jer je Isus zatražio da propovijeda sa Šimunive lađe kako bi ga bolje čuli oni koji su išli za njim, tako su i ribari imali prigodu čuti ga. I što je najzanimljivije, Isusova riječ je u njihovim dušama ostavila više traga nego u dušama onih koji su se gurali za njim da čuju navještaj riječi Božje. Njegova riječ je bila tako snažna da je uspjela prodrijeti do njihovih srca koja su još nekoliko trenutaka prije bila usredotočena više na posao nego na propovijedanu riječ. To razaznajemo po Petru koji je nakon što je slušao riječ bio spreman izvesti na pučinu i baciti mreže za lov, premda je riskirao da ispadne smiješan i izrugan pred cijelim onim mnoštvom koje je s obale promatralo. Zato je Isusu i rekao: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. Ali upravo zato jer ih je Isusova riječ snažno dotakla u dubinu, jer je na neponovljiv način zahvatila, Isus ih poslije i poziva za sobom, svjestan da samo uvjereni navjestitelji mogu uvjerljivo naviještati.

Koliko je samo takvih primjera kroz povijest. Ljude koji se bave svojim poslom i krutom egzistencijom, ljude koji tek usputno vode brigu o duhovnom stanju svoga života i duhovne vrijednosti, Krist je znao zahvatiti na neponovljiv način i povesti za sobom na opće iznenađenje. Znao ih je iznenada obasuti svojom snagom, otvoriti im oči za ljepote Božje riječi i svete vjere, podariti im uzvišeniji smisao života tako da su na njegovu riječ ostavljali svijet, ‘lađe i mreže’, te kao uvjereni učenici počeli uvjerljivo i gorljivo svjedočiti. Dotle mnogi od onih koji su redoviti išli za njim i koji su sustavno slušali njegove propovijedi nisu bili nikad tako snažno zahvaćeni, pa su ostajali na pola puta, jer im njegova riječ nije prodirala do dubina.

No današnji evanđeoski tekst i poruka Isusova primjera je poziv onima koji naviještaju riječ da nikada ne smetnu s uma koliko je važna njihova uronjenost u Boga kako bi ne samo rekli ispravne stvari, nego kako bi s dužnim auktoritetom i snagom izrekli ono što im Bog daje da navijeste. Sama tada njihova riječ može osvajati, dovesti druge do obrata i pozvati ih da dosljedno i korjenito idu za Gospodinom Isusom. Pozvani su govoriti s uvjerenjem i iskustvom, a ne samo da bi govorili tek da nešto kažu, da bi odradili propovijed ili drugima pametovali ili ih zavodili svojom demagoškom vještinom. Da bi se netko oko nas gurao da čuje riječ Božju, onda mi sami trebamo biti uronjeni u tu riječ. Ta riječ nas treba prožeti i obuzeti do mjere do koje je Petar bio prožet riječju kad uzvrati Isusu: Na tvoju riječ bacit ću mrežu! Sve što propovijedamo i činimo treba biti na Kristovu riječ. Ne na našu ljudsku, nego na njegovu božansku.

Ali i svaki član vjerničke zajednice treba dopustiti Isusovoj riječi da u njemu probija nevidljive barijere samodostatnosti koje uglavnom svi u sebi nosimo. Trebamo mu svi dopuštati da nas iznenadi i oduševi za ljepotu svoje riječi, kao što je iznenadio Petra i njegove kolege na lađi. Živimo stoga intenzivno od Isusove riječi i dopuštajmo joj da nam prodire do dubina bića, a ne samo da nam ostaje na površini. Prihvaćajmo Isusa potpuno u svoj život, kako bi nam on otvorio nova obzorja, te otkrijemo kako je lijepo ići za njim oduševljeno, vedro i radosno. Dopustimo mu da nam poremeti naše uobičajen sheme i navike, planove i projekte, jer će nam sigurno dati bolji život od onoga koji mi sambi sebi isplaniramo. Ne promatrajmo ga stoga kao moćnog poduzetnika ili poslodavca koji rješava naše zemaljske probleme, jer on se na takav način ne zapliće u zemaljsko. Nego krenimo za njim kako Učiteljem koji nam na zemlji pokazuje siguran put do neba. Ne tražimo od njega da nam otvara radna mjesta, niti da nam daje kruha bez rada, nego mu dopustimo da nas angažira na polju spasenja ljudi, kao što je zaposlio svoje učenike. Dopustimo mu stoga da nam najprije sve oduzme od naših ljudskih, snova, planova i vrijednosti, kako bismo razumjeli što nam daje onda kad pođemo za njim, kao što je učinio s Petrom i apostolima. Odvažimo se i na njegovu riječ budimo novi ljudi i pođimo “ljude loviti” privodeći ih u njegovo vječno kraljevstvo.

U našim ljudskim okvirima
mandatar je opunomoćenik
koji prima punomoć birača
da ih zastupa u saboru
ili pak od vladara dobiva
zakonsku ovlast sastaviti vladu.
Jer mu vlast dolazi od ljudi,
on njima i polaže račun
o tome je li i kako je skrbio
za opće dobro naroda.

Spomenute ljudske okolnosti
pomažu nam bolje shvatiti
ulogu Božjeg Mandatara,
koju je imao naš Gospodin
kad je došao među nas ljude,
uz dužne razlike i odmake.
On nije bio samozvani vođa,
niti od ljudi opunomoćeni,
nego ga je Otac ovlastio i poslao
da u snazi Duha Svetoga
ispuni mesijansko poslanje.
Po tome je bio jedinstven
i sveti opunomoćenik Božji,
blagovijesnik siromaha i slijepih,
osloboditelj sužanja i potlačenih.
Njegova jedincata zadaća
ne prestaje ni danas među nama
dok nam riječi svetog Evanđelja
odzvanjaju snažno u ušima.