5. nedjelja kroz godinu – B

U kratkom ulomku iz Markova Evanđelja ove 5. nedjelje kroz godinu čitamo nekoliko važnih detalja s početka Isusova javnog djelovanja u Kafarnaumu. Osim što je ozdravio Petrovu punicu i mnoge druge bolesnike, Isus je izagnao i mnoge zloduhe iz opsjednutih ljudi. Zanimljivo je kako potom Evanđelist izvještava da ‘nije dopustio zlodusima govoriti jer su ga znali’. No ova rečenica je vrlo zagonetna, premda znamo da Isus nije htio ljude zapljusnuti čudesima i svojom božanskom moći, već ih je htio privući žarom svoga propovijedanja i sjajem božanske istine. Ali u situaciji u kojoj je bio, nije mogao ne pomagati ljudima ozdravljajući bolesnike koje su mu donosili. I baš zato što znamo da su ljudi saznali da je čudotvorac, te su dolazili k njemu, čudi nas zašto je ‘zlodusima zabranio govoriti jer su ga znali’. To daje naslutiti da ga ljudi još uvijek nisu upoznali u onome što je on bio – Božji Sin, već su ga smatrali izuzetno moćnim čovjekom koji je u stanju činiti čuda. Uz to su znali da je učitelj – rabi, ali nisu dopirali do istine da je Božji Sin. Upravo tu istinu su o njemu znali zlodusi kojima je ‘stao na žulj’ jer ih je izgonio iz mnogih ljudi, pa je onda čudno zašto ne želi da oni govore o njemu to što znaju, a što običan čovjek tada još nije znao.

Upravo zato što je on došao među ljude da bi progovorio o sebi i Ocu koji ga je poslao, nije imao potrebu da zlodusi govore ni o njemu ni u njegovoj prisutnosti. Sa zlodusima doista nema rasprave, jer ono što oni imaju reći nikada nije iskreno i dobronamjerno. Oni mogu govoriti o Bogu, ali ne i svjedočiti o njemu. No u tom slučaju je ili isprazan ili zločest njihov govor, te Bogu takav govor s njihove strane ne treba. Vjerojatno oni ne bi pred njim ni mogli ni htjeli izravno govoriti protiv njega, ali bi zato na vrlo lukav način zbunjivali ljude koji su se okupljali oko njega. Zato Isus odbija bilo koju vrstu kontakta, razgovora ili zajedništva sa zlodusima, jer premda su ga poznavali, njima nije bio cilj da ga ljudi upoznaju, pa bi oni u spoznaju o njemu unosili sumnje i zablude.

No time što odbija komunikaciju sa zlodusima Isus i nama daje putokaz kako u životu ne nasjedati na naivnu komunikaciju s njima. Ako su zlodusi poznavali njega bolje nego što su ga poznavali ljudi, onda je sigurno da i nas poznaju bolje od ljudi. Ali kao što nisu voljeli njega, tako ne vole ni nas niti nam žele dobro. Međutim, da nas ne vole, ne govore nam otvoreno, već se lukavo prave prijateljima koji djeluju i govore u našem interesu. Prema nama hine ljubav i uzimaju nas ‘pod zaštitu da nas uvedu u istinu’, no daleko su oni od svake istine, a još manje od ljubavi. Jer i kad izgovore neku istinu, ne izgovore je u duhu onoga što je Bog izrekao i objavio, te takva istina poprima drugi prizvuk.

4. nedjelja kroz godinu – B

Svjedoci smo kako je posljednjih mjesec dana bilo u Crkvi velikih rasprava oko novosti koje se uvode u nauk Crkve. Ali inače, ne samo od Drugog vatikanskog koncila, u Crkvi i teologiji postoje kao dvije skupine koje se sučeljavaju i suprotstavljaju. A to su takozvani tradicionalisti i modernisti, to jest, drugim riječima rečeno, konzervativci i progresisti. Tradicionalisti teže prema očuvanju povijesnog i iskonskog crkvenog nauka, no ponekad riskiraju da ga samo ‘konzerviraju’, a ne da ga ponude kao trajno živi nauk Crkve. S druge pak strane modernosti navodno probijaju granice nauka i idu naprijed, uvjereni da nauk treba razvijati. No često ga razbijaju, umjesto da ga razvijaju, te tako, umjesto da naprave pomake i napredak prema Bogu i većemu zajedništvu s njime, u konačnici ga razvrgnu i izmišljaju novotarije koje nemaju veze s Bogom.

U nedoumicama i dvojbama oko ovog problema, ili bolje rečeno, u dvojbama izbora između tradicionalista i modernista, imamo u evanđeoskom odlomku opis svetoga Marka koji nam može dati neko svjetlo i smjernice za daljnje djelovanje. Isus je na početak svoga djelovanja pri čemu je Evanđelist zabilježio da su oni koji su ga slušali i bili svjedoci čuda koja je činio, bili zaprepašteni te se zapitkivahu: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.“ On, dakle, Isusa predstavlja u svjetlu novosti koju propovijeda, premda je i tada bilo jasno da se ne bi smjelo unositi novotarije u nauk koji je do tada bio objavljen tijekom povijesti spasenja do toga trenutka. No to je očito bila jedna vrsta prihvatljive novosti. A u čemu je bila ta Isusova novost, Evanđelist je dao naslutiti na početku odlomka kada zapisa: „Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Isus je, dakle, među njima bio progresist, jer je razbijao krute sheme i predodžbe o Bogu. No neobično je bilo da je inzistirao na uporabi vlasti, što danas nije popularno.

3. nedjelja kroz godinu – B

Kada je naš Gospodin započeo svoje javno djelovanje, onda je započeo propovijedajući obraćenje u Galileji, kraju u kojemu je odrastao. Ako bismo htjeli dati odgovor zašto je započeo svoje propovijedanje najprije u Galileji, a ne u Judeji gdje je bio kršten, te zašto je sadržaj njegova propovijedanja bio poziv na obraćenje, moglo bi se dati više odgovora prema iskustvu i logici zaključivanja koju svatko od nas ima. Jedan od najobičnijih mogao bi biti odgovor: Kao što i im, živeći s nekim bolje poznamo njegove mane i propuste, vjerojatno je tako i Isus bolje poznavao stanovnike svoga kraja nego drugih krajeva Palestine, pa je bolje poznavao i njihove mane, grijehe i slabosti, te je shodno tome imao potrebu njima prvima navijestiti obraćenje. Zato je onda započeo svoje naviještanje od njih, jer je mogao poći od okolnosti koje je dobro poznavao živeći s njima. Isto tako jedan od odgovora mogao bi biti sljedeći: Očekivao je da će biti bolje prihvaćen u Galileji, jer je u Judeji postalo dosta opasno pozivati na obraćenje, s obzirom da je i Ivan Krstitelj završio bio u tamnicu zbog svoga propovijedanja, a i on je kao glas koji viče u pustinji pozivao narod na obraćenje.

No ovi odgovori su prilično ljudski, te ne daju dobre odgovore na razloge koje je imao Gospodin. Kao prvo, on se nije strašio naviještati evanđelje Božje i nije se bojao pozivati ljude da vjeruju evanđelju ni u Judeji ni u Galileji. To će potvrditi u više navrata i na više mjesta, sve do spremnosti na smrt koju je podnio u Jeruzalemu. Isto tako, on nije smatrao da je poziv na obraćenje neka vrsta jeftinog kritiziranja ljudi, već je držao da im je to milosna prigoda i Božji dar. Poziv na obraćenje nije bilo kritizerstvo, već ponuda povlastice koju Bog upravlja ljudima. Doista, Isus u nijednom trenutku nije bio usredotočen na ljudske mane i propuste, pa niti na grijehe, već prije svega na njihov stav prema Bogu. Te stoga ako je započeo propovijedati obraćenje, to je čini jer je dobro znao da je svime neophodan takav zaokret i čvršći i dublji odnos s Bogom, bez obzira koliko naša vidljiva i izvanjska grešnost bila velika ili mala.

2. nedjelja kroz godinu – B

Jedan od važnih ciljeva svakoga čovjeka u današnje vrijeme je pohađati dobre škole i steći kvalitetnu izobrazbu. No dobra škola i kvalitetna izobrazba ne ovise toliko o tehničkim pomagalima i tehnološkim dostignućima, te niti o drugim sredstvima na raspolaganju učenika, koliko ovise o kvalitetnim učiteljima i nastavnicima. Jer stjecanje znanje i obrazovanje uopće nije kao neka robotika, pa učenici dođu s hardverom svoga mozga i netko im taj hardver napuni podatcima. Pitanje obrazovanja se ne mjeri niti završnom diplomom koja potvrđuje učenicima i studentima da su uspješno završili svoj studij, premda je pravni dokument koji potvrđuje da je netko priveo kraju svoje školovanje.

Kvalitetno obrazovanje ovisi prije svega o kvalitetnim učiteljima, nastavnicima i profesorima koji su kadri ne samo prenijeti znanje, već i uspostaviti dobru komunikaciju sa studentima. Jer ljudi su osobe, to jest bića ne samo sposobna za susret, već i potrebna susreta i kvalitetnoga odnosa kojim se uspostavlja suradnja i prenosi bit svakog obrazovnog sadržaja. Ako je odbojan onaj tko prenosi znanje, onda učenici neće biti zainteresirani usvajati s lakoćom sadržaje koje možda i vole. Ali ako je onaj tko prenosi znanje vrlo zanimljiv i uspijeva učenike privući svojim nastupom i stručnim poukama, bit će im zanimljivo i ono što manje vole. Jer učenici mogu otkriti dubinu znanja i osjećati se ispunjen nastavnim gradivom samo ako su učitelji kao prenositelji znanja sposobni oduševiti ih kao slušatelje, te ih stručno voditi i uvoditi u znanje.

Krštenje Gospodinovo – B

Danas je moderno ponavljati jednu psihološku sintagmu da valja biti svoj. Razvili smo ovu izreku u društvu velikih utjecaja kojih su ljudi uglavnom svjesni. Pogotovo što se svi slažemo da nije dobro da na nas društvo i ljudi vrše toliki utjecaj da se u svemu tome izgubi naša osobnost. Zato je popularno tvrditi da moraš biti svoj i ostati svoj, a najveće zadovoljstvo ako možeš s ponosom ustvrditi da si došao do točke da nisi pod ničijim utjecajem No, unatoč svemu mnogi ljudi koji ovo pitanje uzimaju samo na ljudski način, zapletu se u vlastite odluke i misli, te neminovno dođu pod utjecaj drugih ljudi, što je sasvim i normalno. Normalno je da u određenoj mjeri na nas utječu naši najbliži, kao što i mi utječemo na njih. Normalno je da nas svojim utjecajem oblikuju, kao što i mi oblikujemo njih. Ali kada počnemo odbacivati utjecaj svojih najbližih, često to činim jer mi je tako komotnije i jer me je društvo u to uvjerilo. Tada u ime utjecaja društva, odbacim utjecaj onih koji me vole i poštuju. Znači opet dođemo u situaciju da nismo svoji, već da smo potpali pod utjecaje ljudi oko nas. A takvi utjecaju mogu biti medijski, politički, interesni, manipulatorski, pa čak i zlonamjerni. Danas mnogi upadnu u ovu zamku, a da nisu ni svjesni da je to zamka. Štoviše, uvjerenja su kako su postali odrasli i samostalni, te ne dopuštaju da itko više na njih izvrši utjecaj. Uvjereni su da su svoji, te da je to najbolja životna opcija koje se trebaju držati. No potom ni sami ne primjećuju i ne žele priznati da su postali žrtve tolikih sugestija izvana. Tješe se samo da su to samostalno i slobodno prihvatili, te su tako i dalje ostali svoji i vode brigu o svome životu.

Bogojavljenje – Tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja od kršćanske starine je bila jedno od najvažnijih slavlja kojim je Crkva slavila dolazak živoga Boga na zemlju među ljude. Taj dolazak je redovito uspoređivala s darom svjetla koje obasjava svijet, pri čemu se je veselila Bogu koji kao Svjetlo dolazi na svijet. No upravo slika svjetla je bila tako znakovita jer je jedna od odlika svjetla da ono oko sebe razasipa svoj sjaj na sve strane bez ikakva ograničenja, s time da ga ne vide samo oni koji se od njega zaklanjaju. Polazeći od te slike, moglo se lakše razumjeti Boga i njegovu sveopću dobroti, kao i njegovo djelovanje za sve ljude, što je onda i bio smisao ove svetkovne kojom se slavilo Božje očitovanje svim narodima. S Kristom je postalo očito da Božje svjetlo nije ostajalo zatvoreno samo u okvirima židovskoga naroda, već je svijetlilo svima koji su htjeli živjeti u njegovu sjaju. Logika kojom se vodila prva kršćanska zajednica s obzirom na razumijevanje Božje objave kao svjetla, bila je slična evanđeoskom nauku koji je Isus izgovorio na jednom drugom mjestu gdje je rekao da Bog daje da „njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima te da kiša pada i pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,44-45). Tako je Crkva i u slučaju Bogojavljenja slavila Boga koji dolazi da svojim svjetlom obasja sve ljude, ne ograničavajući se samo na jedan narod, već obasjavajući sve narode.

Ljudsko lutanje u tami

Doista, Božje spasenjsko djelovanje mora biti za sve ljude, jer svi ljudi koračaju u mrklini svoje duše, te bez Boga ne mogu biti u svjetlosti. Zato je razumljivo i vrlo istinito ono što je davno zapisao prorok Izaija kada govori da „zemlju tmina pokriva, a mrklina narode“, jer ljudima ne treba mnogo da potonu u mrklinu i tamu. Tako i danas čovjek vrlo lako završi u tami svoje savjesti i svojih mračnih i neurednih odluka koje nisu u stanju prepoznati istinske vrednote i priznati vlastitim razumom da postoji duhovna i ćudoredna istina tako očita i jasna svima.

Sveta Bogorodica Marija

U svim vremenima bilo je među ljudima poremećaja, pa i onih psihičke naravi koji se tiču identiteta i osobnosti. A nepotrebno je dokazivati koliko je važno biti svjestan sebe i znati vrlo jasno i sigurno tko si. Jer iz spoznaje o tome tko sam, jasno izvire i svijest o poslanju koje mi je povjereno u svijetu, to jest koje sam otkrijem, prihvatim i živim. Osobe koje pak ne znaju tko su, koje se nisu otkrile u snazi svoga identiteta i osobnosti, teško pronalaze put svoga poslanja. A osobe koje ne znaju tko su imaju veliki poremećaj čime se onda bavi psihijatrijska znanost.

Duhovni poremećaj identiteta

Trebalo bi, međutim, imati u vidu da problem identiteta postoji i na duhovnoj razini i onda kada ga nema na razini psihičke bolesti. Postoji poremećaj identiteta koji uzrokuje grijeh, a nazivamo ga duhovnim poremećajem, premda on može utjecati i na psihička i tjelesna stanja čovjeka. Grijeh koji utječe na milosno stanje čovjeka i na njegov odnos prema Bogu, doista u čovjeku zamrači osjećaj za svijest i osobni identitet. A najveći izvor svijest i identiteta je neposredno i čvrsto zajedništvo s Gospodinom. Kada se naruši zajedništvo s Gospodinom, tada čovjek gubi i svijest o vlastitom poslanju u svijetu. A tko nema prave svijesti o sebi, vrlo je nesiguran u sebe i laka pada pod društveni utjecaj, te još lakše stječe krive navike i upušta se u loše ponašanje.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Život današnjega čovjeka, pa tako i obiteljski život, danas je prvenstveno pragmatičan. Pred pritiskom suvremenog načina života sveo se na funkcioniranje u zemaljskim stvarima i međusobnim odnosima, premda nitko nije ušao u brak ni zasnovao obitelj radi funkcioniranja, već radi međusobnog zajedništva i neprekidnoga darivanja. No umjesto darivanja mnogi završe na funkcioniranju, te su onda i sretni da ne dođe do potpunog raspada. U tim okolnostima smatraju da je bolje i funkcionirati, nego se razići. Počesto to čine radi djece, barem dok njih pridignu i osposobe za život. Premda zaboravljaju da su ih pridigli i osposobili za život onda kad su ih osposobili za ljubav, darivanje i obiteljsko zajedništvo. Ali ako se to ne potvrdi primjerom, svaka riječ je nedostatna. No tamo gdje se živi stvarno obiteljsko zajedništvo, svaka riječ je suvišna, jer primjer privlači i odgaja.

No poradi navedenih poteškoća obiteljskoga života, a i mnogih drugih, valja istaknuti također da se danas sve češće i sve više pribjegava čuvanju izvanjske pojavnosti, to jest nečemu što se može nazvati formalizmom. Bračni drugovi u mnogim obiteljima su ostali bez unutarnjih osobnih i duhovnih sadržaja, te jedno drugome više ništa ne daju, ali ostaju zajedno da sačuvaju pojavnost pred ljudima. Trude se ne pokazati drugima da postoje problemi, pa se onda naizvana pretvaraju ili maskiraju stvarno stanje, te pokazuju samo uglađenu masku, dok je stvarnost drukčija i bolnija. Umjesto da se u obitelji živi onaj stvarni život darivanja i zajedništva, molitve i žrtve, samoprijegora i predanja, u mnogim situacijama taj život nije drugo doli okamina koja ima izvanjsku ljušturu, ali ne i unutarnji živi, životni i životvorni sadržaj. A zašto je to tako, malo tko zna i želi znati, malo tko prihvaća i želi prihvatiti. No u biti, uzrok svemu tome je pomanjkanje vjere u Boga s kojim je trebalo započeti i potom postojano graditi obitelj. Kao posljedica toga je, na žalost, da su danas u obiteljima ‘bračni drugovi’ televizor i hladnjak, nego osobe koju su sklopile neraskidivi sveti bračni savez.

Mladica nije samo mladica, već je
u njoj prisutna snaga cijeloga stabla.
U njezinoj se svježini uprisutnjuje
njegova dugovječnoj, te se s bujnom
mladošću spaja bremenito iskustvo,
a s perspektivom bolje budućnosti
mukotrpna borba s vremenom
i neizbježnim povijesnim nedaćama.
Mladica nije samo mladica,
jer su u njoj životni sokovi što
struje iz dubokog korijena,
a njena budućnost nije zadana
trenutnim mjerama, jer se proteže
prema visinama i trajno raste
do mjere koju joj je nebo odredilo.
U tom duhu je zapisano proročanstvo:
„Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,
izdanak će izbit’ iz njegova korijena.“
U toj krhkoj mladici rođenoj od Djevice
bila je prisutna sva snaga vječnih Božjih
obećanja i istina drevnih proročanstava.
Ta „Mladica“ nije bio samo čovjek,
već utjelovljeni Sin Božji koji je
u svojem ljudskom tijelu uprisutnio
svu moć božanstva i moć spasenja.
Jer u toj krhkoj ali moćnoj mladici
nije bila snaga ljudskog sjemena,
već neizmjerna sila Duha Svetoga,
po kojoj je začet i došao na svijet.

Božić – rođenje Gospodinovo

Dok u radosti slavimo svetkovinu rođenja našega Gospodina i klanjamo se Spasitelju rođenome u Betlehemu, evanđelist sveti Ivan nas potiče zajedno s piscem Poslanice Hebrejima da pogled svoga uma podignemo prema iskonu koji je u pozadini ovoga događaja. Božja riječ nas tako dotiče i prožima te osjećamo da betlehemski događaj nije samo ljudski, već da je božanski, jer se u ljudskome tijelu rodio vječni Božji Sin. U ovome događaju ne čitamo samo jedan vremeniti povijesni događaj koji je započeo u Betlehemu, te se sjećanjem i spomenom prenosi sve do naših dana pa ga onda slavimo i nakon dvije tisuće godina, već otkrivamo da je riječ o vječnom Božjem planu koji se ostvario u jednoj povijesnoj točci u Betlehemu. I ne spominjemo se samo običnoga svjetla koje je zasvijetlilo jedne betlehemske noći, već nas svetopisci podsjećaju da je Božje neugasivo vječno svjetlo neopozivo došlo u tamu ljudske povijesti.

Doista, današnja liturgija riječi nas poučava da Isusovo rođenje u Betlehemu nije običan ljudski događaj ni rođenju, već da je riječ o čudesnom rođenju Božje Riječi – Logosa, Božjega Sina i njegove svete Mudrosti. Sveti Ivan pokušava barem malo dočarati neizrecivo otajstvo služeći se pojmovima i slikama našega ljudskog života. Ključni pojam je Riječ – Logos, a najvažnija slika kojom se služi da dočara rođenje Sina Božjega je svjetlo, pa zato i kaže: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet.“ Betlehemsko Dijete je, dakle, Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i bez kojega se čovjek nalazi u tami, što svatko od nas može jasno osjetiti i u vlastitom životu i u svome duhovnom iskustvu. Bez njega i njegove prisutnosti doista smo u tami, te se ne snalazimo pred onim važnim istinama života koje nam ostaju skrivene bez njegova sjaja. Bez njega ne znamo ni što je ispravno, ni što je isprazno. Ako nam on ne svijetli u duši, ostajemo tapkati u mraku vlastite nesigurnosti i životnoga nesnalaženje.