Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja, ili kako je u našoj predaji uvriježeno reći Triju kraljeva. Evanđeoski tekst nam pripovijeda o Mudracima koji dođoše s Istoka pokloniti se novorođenome Kralju, premda nisu znali točno mjesto gdje se rodio. Njihov put je pretpostavljao sustavno i ustrajno traženje Kralja čiju su zvijezdu vidjeli da se pojavila, te se nisu bojali napora i puta do Jeruzalema i potom Betlehema. Osim toga oni su mu donijeli svoje darove: zlato, tamjan i smirnu jer su ga htjeli obdariti kao istinskog kralja. No upravo zahvaljujući takvom zauzetom i dobrohotnom stavu pred Kristom, oni su pronašli pravo blago svoga života u Istini koja im je zasjala u Betlehemu po utjelovljenome Božjemu Sinu.

S druge pak strane židovski kralj Herod je pristupio Kristovu traženju na drukčiji način, premda ni njegova zauzetost da ga pronađe nije bila mala. Herod, međutim, nije htio Isusa pronaći da mu se pokloni, već da ga ukloni. Ali osim što mu to nije pošlo za rukom, ostao je i zakinut za Božje darove koje je mogao primiti po Betlehemskim Djetetu. Herodu je, dakle, blago ostalo skriveno, jer se bojao da mu novi kralj ne ugrozi zemaljsko blago i interese, dok su Mudraci noseći svoje blago na dar pri poklonu otkrili ono neusporedivo veće bogatstvo koje dolazi od Boga i kojim je bio njihov život blagoslovljen. Herod je također imao savjete i dobio putokaze, pa je čak znao toliko informacija o rođenju novoga kralja da je i sam dijelio savjete Mudracima. No njegov problem je bio što nije bio voljan prihvatiti Boga, već se borio protiv njega i njegova otajstva. Herod je pošao od krive pretpostavke, te stoga nije ni mogao doći do pravoga blaga. Naime, htio je ukloniti onoga koji je došao da obogati ljudski rod božanskim životom, darom razuma i savjesti. Toliko je bio obuzet željom da ubije Isusa da je dao izvršiti pokolj nevine dječice kako bi se osigurao da je uspio u naumu.

Iz njegova stava možemo razumjeti otkuda i danas toliko gnjeva i mržnje na Isusa i na njegove sljedbenike. Jer dok je Isus živ, živa je i savjest i svijest o Božjem nauku objavljenom ljudima, a u kojemu se nalazi život. A dok Isus objavljuje božanski život ljudima, promiče i nedokidivi Božji zakon koji vrijedi za sve ljude, pa tako i za vlastodršce i za krugove moći ovoga svijeta. Zato toliko bijesa na njega u ovoj našoj zapadnoj uljudbi koja je stvorena na njegovu zakonu, jer su mnogi, poput Heroda, uvjereni da ih on ugrožava, te se otimaju od njegova zakona i s toliko bijesa i mržnje se obaraju na njega. No on nije došao ugroziti napredak ni bogatstvo ove uljudbe, već je došao donijeti pravo bogatstvo i pravi napredak koji nije jednostran, koji nije samo zemaljski, koji nije napredak pojedinačnih interesa već cijeloga čovječanstva. On postaje radosna vijest čovječanstvu jer je došao osloboditi, posvetiti i uzdići čovjeka, to jest poučiti ga istinskom i cjelovitom čovještvu, potičući ga da se odrekne pojedinačnih interesa, a prione uz opće dobro ljudi. A uljudba koja guši prava najmanjih, najslabijih i nezaštićenih, koju predstavlja Herod, nije dostojna zvati se uljudbom i nema prave budućnosti.

Isusa pronalaze samo oni koji su spremni svoju ljudsku mudrost podložiti njemu, položiti mu je pod noge kao što učiniše Mudraci ne samo donijevši darove pred njega, već i podlažući svoja ljudska istraživanja i želju za istinom upravo njemu pred noge, svjesni da od njega mogu dobiti svjetlo koje će naposljetku uzdići i uzvisiti sve ono što su imali. Zato su Mudraci s Istoka primjer tog uzvišenog traženja koje Bogu podlaže svoju ljudsku mudrost, kako bi Kristu dopustili da im otkrije onu neprocjenjivu nebesku mudrost koja je pravo svjetlo ljudima.

A ono izopačeno traženje, poput Herodova, nije uvijek bez argumenata, to jest bez djelomične podloge. Ono dijelom ima svoje razloge i djelomična pokrića za svoje stavove, te ima i moć doći do dijela istine, kao što je i Herod doznao od svojih pismoznanaca o tome što kažu Pisma o Mesijinu rođenju. Oni koji odbacuju Boga počesto u svim događajima i nauku iščitavaju samo neku političku pozadinu, i iskazuju  herodovske strahove i stavove. Ima onih koji uspijevaju doći do dijela istine, te im se otvara i put prema njezinoj cijeloj spoznaji, ali nemaju dostane volje da bi slijedili ispravne zaključke razuma. Ljudska volja je počesto izopačena grijehom, oslabljena strašću i izvitoperena slabošću, te onda i kad vidi ono što je ispravno, ne želi ići za njim. Zato počesto pravi kombinaciju istinitih i pogrešnih informacija, služi se poluistinama da dođe do krivog zaključka, a zlorabi istinu za nečasne ciljeve, to jest za bezbožno traženje upereno protiv Boga.

Svim time zlo nastoji zbuniti ljude i odvojiti ih od Istine, kao što je Herod pokušao Mudrace. Sve što postoji jasnoga o Bogu koji se objavio, uzima se samo kao atrakcija ili senzacija, a ne kao istina na kojoj bi se trebalo graditi život. Mnogi poput Heroda i sami pomno istražuju, ali ne s ciljem da se obogate na Božjoj istini, kao što učiniše mudraci, već da ugroze istinu. Ima ih potom koji pomno sve pretražuju, ali s ciljem da nađu slabu točku u Božjem nauku, kao što je i Herod tražio slabu točku u ljudskosti slabog i nezaštićenog djeteta hoteći ga ubiti. No Bog je bio spreman i na takvu nezaštićenost da pokaže ljudima da nije htio ugroziti ih niti im uzeti zemaljsko blago, nego dati ono nebesko, i to na način da im omogući da ga pronađu u njegovu utjelovljenom Sinu. Time je i postao laka meta onih koji su ga htjeli ukloniti sa zemlje, ali nije mogao drukčije jer je došao iz ljubavi a ne iz interesa.

Kako vidimo, ljudi traže tolike izgovore samo da ne podlože duh Gospodinu i njegovoj volji. Zato su Mudraci i Istoga pozitivan primjer kako se inteligencija i razum podlažu Gospodinu i u njemu otkrivaju uzvišen život. Ako ikada onda danas, bila bi nasušna potreba da ova naša ugrožena uljudba pronađe svoga Spasitelja u Betlehemskoj štali, te da mu se pokloni do zemlje i primi od njega blagoslov i pomoć. Zadaća nas vjernika je da mi prvi to učinimo iskreno i predano kako učiniše Mudraci s Istoka, da tako postanemo znakom našem društvu i cijeloj zapadnoj uljudbi.

Pitanje majčinstva je stvarnost koja obuhvaća cijeli proces od pripreme za majčinstvo, pa potom rođenje i sve do prihvaćanja zadaća koje čekaju majku nakon rođenja djeteta. Na žalost, uslijed neobičnog načina života i životnih okolnosti ovoga svijeta, dogodi se da se ova životna veza i upućenost majke na dijete ne ostvari u punoj mjeri, već samo u ograničenim dimenzijama. U praksi stoga bude tako da osoba koja je rodila dijete ne vrši majčinske zadaće, te dijete ostane uskraćeno za mnoge osjećaje koje djetetu može pružiti samo majka, kao što i majka ostane uskraćena za mnoge osjećaje koje njoj može pružiti i u njoj potaknuti samo dijete. Svjesno ili nesvjesno, mnoge majke to danas zaboravljaju. Nije obećavajuće kada u životu postaje važnije mnogo toga od samoga djeteta i zajedništva s njime koje ispunja dušu. Uglavnom, manje više takve majke čekaju kako se osloboditi takve brige i vratiti svakodnevnim poslovima i društvenom životu. Stoga je vrlo česta pojava da djeca provede više vremena s tetom u vrtiću, nego s rođenom majkom i članovima svoje obitelji. Kao posljedica toga je da se ne stvaraju one životne poveznice kao temelj kasnijoj bliskosti i ljubavi, napose između majke i djeteta koje su i prirodno tako jedinstvene i čvrste, ali i drugih članova obitelji.

Čuvarica sjećanja

Kad promatramo život i zadaću majčinstva iz tog kuta, vidimo zašto je onda tako znakovita rečenica koju zapisa sveti Luka u svome Evanđelju nakon što opisa događaj rođenja Gospodinova i dolazak pastira u Betlehem: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Luka nas izviješta o tome kako je Marija budno pratila i čuvala uspomene o svemu što se ticalo njezina Sina, ukazujući tako na njezinu majčinsku odgovornost. A da bi mogla pratiti, ona je trebala i biti s njime i uz njega, te proživljavati zajedno kako lijepe, tako i tegobne trenutke života. A jer je s njim dijelila iskustvo života i iste izazove koje im je život donosio, mogla je stoga i u ime svog tek novorođenoga sina pohranjivati sjećanja u um i srce, te je mogla od njih živjeti prebirući ih, to jest nastojeći doći do dubljeg značenja i boljeg razumijevanja, kao i do sadržajnije njihove poruke. Jer sve što se ticalo njezina Sina bilo je od takve važnosti da se nije smjelo propustiti ništa da prođe nezapamćeno. Zato je, svjesna njegova božanstva i poslanja u svijetu, ona upijala sve što se oko njega zbivalo i njega ticalo. Prebirati u srcu znači također događaje razumijevati u njihovu iskonskom značenju, to jest u svjetlu Božjeg plana uočavajući one čudesne poveznice koje nam ukazuju da svaki život ima svoje ishodište u Bogu i odgovara njegovu svetom planu. Upravo snagom pozornog promatranja i razumijevanja sadašnjosti može se premišljati i o smislu, kao i o cilju istih poveznica.

I kao što se došašće, vrijeme priprave za blagdan rođenja Gospodinova, najbolje može izraziti Marijinim stavom djevičanskog iščekivanja, tako se i Božićno vrijeme najbolje razumijeva njezinim majčinskim stavom. Dok vrijeme došašća ukazuj na Mariju koja nas uči kako živjeti čiste duše i potpuno okrenuta prema Bogu, u božićnome vremenu nas uči kako potpuno upijati Božju prisutnost i pamtiti događaje. U vremenu došašća nam pokazuje kako vječnomu Bogu dopustiti da se utjelovi i dođe u vrijeme, a božićno vrijeme nam otkriva kako živjeti u ovoj punini vremena na zemlji koja nas vodi prema vječnosti.

Po tome što nam reče sveti Luka, vidimo da Marija, rodivši Sina Božjega, nije ostala samo na biološkoj razini majke, već je potpuno prianjala Božjemu planu i u njega uranjala izvlačeći iz njega dodatnu duhovnu korist uprisutnjujući Boga u svome sjećanju. Marija je ne samo ovila otajstvo neizmjernoga Boga u halju ljudske naravi, već je i svoju ljudsku narav do kraja držala prožetom tim otajstvom koje je od nje iziskivalo majčinsku brigu, ali ju je i dodatno ispunjalo svojom prisutnošću. Ona je bila Bogorodica, Majka Božja, ne samo zato što je Isusa rodila, već i zato što je prema njemu imala dužnu majčinsku odgovornost.

Primjer majčinstva

Na taj način nama je darovala Dar neba koji je primila kad ga je utjelovila i rodila, ali i koji je kasnije i dalje primala dok ga je kao majka pratila u djetinjstvu i odrastanju. Upravo to iskustvo želi prenijeti i kršćanskim majkama koje poput nje shvaćaju da po majčinstvu ostvaruju sebe i smisao svoga bića. Ona im svjedoči i potiče ih da i same idu putem duhovnog iskustva sa svojim djecom. Nadasve da prebiru u srcu sve što se događa, te da u životu vlastite djece nastoje otkriti Božji plan i Božju volju za njih. Marija pokazuje kako majke trebaju u svjetlu Božje prisutnosti sagledavati svoj život i život svoje djece, te nastojati utiskivati Božji život u njih, kao što su pozvane utiskivati njihov život u svoj prihvaćajući odgovornost za njih u svjetlu Božje volje, a ne ljudske proizvoljnosti.

Marija poučava kršćanske majke svojim majčinstvom da majčinstvo nije samo biološki čin, već je prije svega duhovna odgovornost pri čemu su pozvane i na duhovan način ostvariti odnos i zajedništvo sa svojom djecom, a to se može samo kroz zajedništvo u Bogu. I što majke ostvare veći stupanj zajedništva s Bogom, to će biti i veće i blagoslovljenije njihovo zajedništvo s njihovom djecom. Tada će i same u srce utiskivati njihovu prisutnost i shvatit će koje je bogatstvo međusobno iskustvo života življena u Bogu, te neće propuštati ni dovoditi u pitanje nijedan trenutak istinskog zajedništva sa svojom djecom, jer će u tome osjetiti milost i bogatstvo života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postaviti pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji. Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.

Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.

Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života na način da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provoditi Božji naum.

A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.

Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.

Duga je meteorološka pojava
lomljenja zraka sunca
u kapljicama vode nakon kiše.
Pri tome se stvara prekrasni
spektar boja u širokom luku.
Prema svetopisamskom izviješću
ona nije tek igra i lom
sunčanih zraka s kapljicama kiše,
već je simbolom saveza mira
između Stvoritelje i stvorenja,
između neba i zemlje.
Nazvana je simbolom saveza
i znakom Božjega jamstva
da neće više pustiti potopa
da kazni zemlju kao u dane Noine.
Od tada je duga simbol
velikoga i neopozivoga zagrljaja
kojim Bog grli zemlju
nudeći joj svoje spasenje.
Zato je i dolazak Isusa
Sina Božjega s neba na zemlju
veliki zagrljaj Oca nebeskoga
kojim dokazuje da ne želi
osuditi i uništiti svijet,
već ga privesti spasenju.
Njega je nekoć predstavljala
i najavljivala duga saveza
jer upravo je on neraskidivo
spojio nebo i zemlju
zagrljajem mira i spasenja.
Zato je on svojim rođenjem
nebeska duga na zemlji
i ures neizrecive ljepote
na obzorju našega življenja
koja uzdiže naša srca
do neslućenih visina
vječne nebeske slave.

Božić – danja misa

Svatko od nas je bio u situaciji pričati ili slušati priče ili događaje, ili pak mnogi od nas bili su u situaciji drugima pojašnjavati ili tumačiti. Znalo se dogoditi da smo zbunjeni, da ne znamo odakle otpočeti priču ili objašnjavanje da bismo mogli prepričati događaj kao smislenu cjelinu. Moglo se dogoditi da ne znamo kako se izraziti da bude tečno i jasno svima kojima se priča. Ili pak kad imamo nelagodu govoriti o nečemu što smo proživjeli, pa tražimo riječi i način kako izreći ono što nas tišti ili muči, u konačnici uvijek moramo pribjeći istoj tehnici. U svim takvim situacijama najlogičnije od svega je početi od početka, jer tada se može pratiti nit svega što se dogodilo. Pa ako može biti i poteškoća glede razumijevanja, one se mogu lakše otkloniti upravo na ovakav način. Ako pak ima i nečega što treba još dodatno dokučiti, kao što je nekad slučaj istražitelja, doista je vrlo važno propitivati sve detalje počevši od početka.

Možda u tome naziremo i odgovor zašto je sveti Ivan započeo svoje Evanđelje riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Vjerojatno je da je i Ivan, kad je svojim vjernicima htio protumačiti otajstvo Kristova života, to jest utjelovljenja i rođenja, našao se u nedoumici što napraviti. Nije bilo lako u malo riječi ispričati kako to da se neizmjerni Božji Sin utjelovio i rodio na svijetu. Pogotovo što je bilo teško običnim ljudima u malo riječi prenijeti veliko otajstvo kojim se Bog očitovao svijetu kao utjelovljeni i rođeni Bog. Teško je reći mnogo toga smislenoga o tako velebnome događaju koji se ticao Božjeg naroda i čovječanstva, svijeta i svemira, a da se ne počne od početka, kako učini sveti Ivan.

I doista kako bismo razumjeli kako to da se Božji Sin utjelovio za nas ljude u vremenu, neophodno je bilo reći da je sve počelo od vječnosti kad je Bog svoju Riječ – svoga Sina učinio počelom i početkom svega. Božji Sin je doista je vječno počelo svega i po njemu je sve počelo postojati i bilo je stvoreno. I kao što ne može biti događaja bez početka i počela, tako ne može biti ni pravoga prepričavanja istoga bez smislenoga govora. Naše riječi nisu nabacana hrpa slova ni rečenice riječi, niti je naš govor nastao od nerazumnog mrmljanja. Naše riječi su smislena cjelina koja prenosi istinu koja se dogodila, te su stoga izuzetni dar ako prenose ono što se dogodilo od početka i ako svjedoče o počelo po kojemu je sve nastalo. U tom duhu je sveti Ivan zasvjedočio što se dogodilo u Betlehemu, povezujući betlehemski događa s onom temeljnom istinom koja stoji u pozadini svega svijeta, a to je istina o vječnom Svjetlu koje je stvorilo svijet i prosvijetlilo čovjeka, te je došlo i u svijet i vrijeme kako bi mu svjetlilo iz neposredne ljudske blizine. Ili pak vidimo da je posvjedočio o vječnoj Ljubavi koja od početka hrani taj isti svijet postojanjem, a napose čovjeka kao ljubljeno biće, te se iz te ljubavi htjede se roditi u Betlehemu kako bi njome i danas hranio svaki naraštaj onih koji ga primaju i postaju djeca Božja.

No znamo, ne samo iz daleke prošlosti i povijesti ljudskoga roda, već i iz ove naše blize i naših suvremenih događanja, da je čovjek, zavaran lažima Zloga, odbijao ovu istinu o vječnoj Istini i Ljubavi koje postoje prije svega drugoga i koje su obilježile sveukupnu stvarnost. I danas vidimo da ima onih koji se bore u društvu za ‘ravnopravnost’ zla s dobrom, mržnje s ljubavlju, grijeha s krijepošću. I u našem društvu mnogo je onih koji bi htjeli, u ime slobode izbora, da se izjednači tama sa svjetlom, mržnja s ljubavlju, laž s istinom, nepravda s pravdom, smrt sa životom. I ono što je proturječno, hoće u ime slobode izjednačiti ropstvo sa slobodom, duhovnu propast sa spasenjem koje od Boga dolazi, ludost s mudrošću, nered s redom, nerad s radom, besmisao sa smislom, poniznost s ohološću, interes sa služenjem. A mi vjernici počesto sve to promatramo nezainteresirani i dopuštamo ‘miroljubiv suživot’ kao da bi bilo moguće spojiti tolike suprotnosti u vlastitom životu.

I kada čovjeku nije bila dostatna ova svijest o neizmjernoj Ljubavi koja sve prožima i koja se hoće čovjeku uvući pod kožu, te je počeo koketirati sa zlom i tamom, nepravdom i grijehom, odlučio je sam Bog čovjekom postati, te je na osobit način pokazati i na zemlji, a ne samo na nebesima. Htjede je s nama podijeliti i u vremenu, a ne samo u vječnosti. Svojim dolaskom među nas ponovno je posvjedočio da je u temelju svega Bog i isključivo Bog. Taj isti Bog je svoga Sina, vječno Počelo po kojemu je sve stvoreno i njega koji je istinski Početak svega, u ljubavi poslao u svijet, u prostor i vrijeme, da nas lutajuće ljude ukrijepi u svojoj istini i obasja dodatno svojim svjetlom. Time nam je još jednom progovorio jezikom dobrote, sućuti i milosrđa s kojim se ne može mjeriti naš ljudski jezik slabosti i pomutnje. Došavši među nas još jednom je nedvosmisleno istaknu da nema nikakvog zajedništva između svjetla i tame, jer nema nikakvoga zajedništva između onoga što jest i onoga što nije. Rodio se kao čovjek da promatramo slavu njegovu, da se prepustimo sjaju njegova svjetla, da mu se divimo kao Jedinoređencu koji je pun milosti i istine, te da po njemu i sami postanemo djeca Božja.

Vratimo se stoga njemu svome Počelu, vječnoj Riječi i Mudrosti Očevoj koja nam je progovorila jezikom Božje ljubavi, dobrote i milosrđa. On je sva Punina Božja, pa primimo od njegove punine ni manje ni više nego pravi božanski život. I dok promatramo njegovo rođenje u jednostavnosti betlehemske štale, pričajmo drugima sve što nam je on objavio svojim dolaskom. Prenesimo sve što smo otkrili, ne samo o njegovu betlehemskom rođenju, već o punini istine njegove koju smo upoznali kao istinsko počelo našega života. I ako imamo potrebu za novim životom, za novim početkom, Božić je prigoda da to učinimo. Čeka nas Krist kao pravi i jedinstveni Početak, pa ga primimo i po njegovu životu dajmo svome životu novi početak, neopoziv zaokret za život u milosti i svjetlosti koju od njega primamo. Primimo ga tako u povijest svoga postojanja da bi on nas jednom primio vječno prebivalište na nebesima kad ćemo o koncu života napokon doći svome vječnom Počelu i od njega primiti svu puninu po sve vijeke vjekova.

Božić – ponoćka

Božja riječ koja nam je upravljena u ovoj svetoj noći proslave rođenja našega Spasitelja opisuje u kratkim crtama povijesne okolnosti u kojima se zbilo njegovo čudesno rođenje.  Kako smo čuli iz evanđeoskog izviješća ono se dogodilo u u vrijeme rimske vladavine nad Palestinom, kad je narod Božji hodio u tmini povijesne neizvjesnosti. No ako ćemo dublje prodirati u Božju poruku, tada ćemo zaključiti da narod nije bio tmini, sukladno riječima proroka Izaije, radi rimske vladavine, nego radi svoje udaljenosti od Boga. Jer dolaskom Božjega Sina na zemlju nisu vidjeli svjetlost u vidu pobjede nad Rimljanima i njihovim progonom iz Palestine, već su vidjeli svjetlost u trenutku kad je Bog došao na zemlju. Dakle, nije ima zasjala nikakva politička svjetlost niti ih je zahvatila euforična radost utemeljena na socijalnom stanju u narodu, već jedna druga vrsta radosti. Radost naroda nastala je, naime, zbog svjetlosti koju su vidjeli doći s neba, ali ta svjetlost nije donijela nikakva politička ni gospodarska rješenja, već je donijela radikalnu novost kojom je bila dotaknuta naša ljudskost. Kad je Bog dotaknuo čovjeka i obogatio ga svojom prisutnošću, tada je zasjala svjetlost i došla je neizmjerna radost.

S ovom radošću se doista ne može uspoređivati radost ovoga svijeta. Tako su se, naime, rimski carevi i upravitelji sigurno imali razloga radovati zbog političkih i vojnih uspjeha uslijed čega su podvrgli sebi razna područja i velika prostranstva pod svoju izravnu vlast. Mogli su se veseliti prebrojanom pučanstvu i gospodarskom moću kojom su raspolagali kad su podvrgavali sebi sve narode, ali se nisu mogli veseliti onom radošću kojom se veselio sam Bog što je ljudima donio spasenje. Rimljani su se mogli veseliti time da su mnoge ljude sebi podredili, zarobili i porobili, ali ne da su i ljudima dali pravu slobodu i istinski mir čovječanstvu. Mogli su se čak ponositi da je i sam Božji Sin bio prebrojan kao član njihova carstva, ali nisu se mogli radovati da bi omogućili čovjeku da bude ubrojen među građane kraljevstva nebeskoga.

Doista, sam Bog se daje prebrojiti u stanovništvo svijeta, postaje njegov građanin prihvaćajući sve njegove zakonitosti koje dragovoljno prihvaća postajući čovjekom. Prihvatio je logiku sile i moći koja vlada u ljudskom društvu, ali nije zbog toga paničario ni gubio prisebnost, već je, usprkos svega, svome narodu donio radost. Takva radost polazi od ljudskoga srca Bogom obdarenoga, što se dogodilo po njegovom rođenju. Zato se Isus ne boji i ne bježi od svoje odgovornosti. On ljude obdaruje mirom i preobražava njihova srca neprolaznom radošću koju ljudi ne mogu udijeliti. Zato će uvijek mali i jednostavni ljudi biti nositelji preobrazbe svijeta, jer će ga preobražavati Božjom prisutnošću, nasuprot svih obećanja ili prijetnji koje dolaze iz svijeta moći i politike. Oni koji se ne daju zavesti obećanjima i brojkama ovoga svijeta, te se ne dopuste svesti na brojke ljudskih prebrojavanja, premda znaju da ne mogu pobjeći iz ljudske kože, oni primaju Božju radost i postaju joj navjestitelji u svijetu.

To isto čini i Sin Božji – Bog naše radosti. Dolazi u svijet gdje su ljudi za vlastodršce i one koji su vjerovali samo u svijet moći, sile i gospodarske veličine bili samo brojke. Pa onda dok i sami promatramo oko nas ljude koji se vesele brojkama dobiti, moći i političkoj podložnosti, ako dobro poznamo život i slušamo Božji glas sa zanimanjem, dobro znamo da zemaljsko ‘prebrojavanje dobrih rezultata’ ne može biti izvor radosti ni pretpostavka bolje budućnosti, ma koliko se ljudi radovali i takvom napretku. Pravu radost zemlji donosi sam Bog, jer je prava radost na zemlji samo ona nebeska. No mogu je osjetiti oni koji su čista srca ili traže one Božje radosti kojima se hrani duša koja je u potrazi za neprolaznim dobrima, kao što je slučaj pastira. Zato su anđeli njima navijestili radost jer su oni bili spremni prihvatiti radost jer su u jednostavnosti života živjeli za radost neba koja se suprotstavlja brojkama ljudske logike i sile koja je dominirala zemljom.

Zato se i nama večeras nudi ova nebeska radost kojoj je izvor sam Bog da je primimo u svoje duše, te da polazeći od nje gradimo svijet u kojemu živimo. Isus nije dopustio da taj svijet ide svojim tijekom bez Boga, već je u nj unio nebesku radost koja je potom preobražavala taj isti svijet. I danas ostaje mnogo prostora za takvu radost koja se događa kad živimo vjerno Božjem daru. Njoj su svjedoci bili anđeli koji su je prenijeli na pastire, a pastiri su je primili kao blagovijest za sav narod. I večeras mi primamo ovu blagovijest za sebe i za sav narod. Koliko smo se sami učinili jednostavni poput pastira, toliko nam Bog dolazi večeras u dušu, dok smo poput pastira i mi napravili korak prema Betlehemu, nakon što nam je bila naviještena ova velika radost s neba.

Dok podvlačimo crte ispod vlastitih računa, slično kao što su to činili rimski carevi u svojim popisima, te počesto zdvajamo nad onom što slutimo kao vlastitu budućnost i budućnost svoga naroda, ne valja zaboraviti da je Bog kadar gospodarima povijesti poremetiti račune i računice od trenutka kad postoje oni jednostavni mali ljudi spremni primiti nebesku radost i njome ispuniti svijet navještajem Božje prisutnosti. Između društvenih obveze i nacionalne odgovornosti pronađimo i sami vremena za osobnu radost bez koje nema pravoga života i budućnosti društva. Smjenjuju se carstva i političke moći, no iza te pompe, a i iznad nje, postoji ono skrovito Božje djelovanje koje osvaja ovaj svijet donoseći tihu nebesku radost cijelom narodu. To nije radost koja donosi političku pobjedu nad protivnicima, već ona koja se događa kad Bog zahvaća duše koje ga žele i za njim žeđaju, te hrani njihovu svijest. Dopustimo da i nas osvoji ta radost. Neka i nas zahvati Isusova radost, jer on nije došao u svijet iz interesa u svijetu i od svijeta, već je htio obradovati svijet darom novoga života koji nam je udijelio. Ne budimo poput onih što radost mjere prebrojavanjem ljudske moći, već oni koji osjećaju dar neprocjenjive Božje radosti u duši, kako bismo i sami poput anđela pjevali: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – B

Dok nam još u uhu odjekuju današnja čitanja koja vode prema vrhuncu našu vjerničku pripremu za blagdan rođenja našega Spasitelja, uočavamo da nam predstavljaju lik Boga koji iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja kako sadržajem tako i načinom ostvarenja svojih vječnih božanskih nauma. Doista, kao što je iznenadio kralja Davida vrlo neobičnim obećanjima, tako je razvidno da je i Nazaretsku Djevicu iznenadio najavom da će po njoj biti ispunjena obećana dana Davidu. A da je Marija bila iznenađena i ponešto zbunjena, svjedoči nam sveti Luka koji nam je ostavio zapis o navještenju anđela Gabrijela. Štoviše, uočava se da je bila čak dvostruko iznenađena do mjere zbunjenosti. Ponajprije je bila zbunjena anđelovim pozdravom, kako čitamo u Evanđelju: Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Osim što ju je zbunio naziv koji joj daje anđeo, drugo veliko iznenađenje je bilo to što je njoj bilo rečeno da treba roditi Spasitelja. A kako nije mogla razumjeti niti na koji se način ima to zbiti, pokazuje da je za nju taj navještaj predstavljao iznenađenje, kako svjedoče riječi Evanđelja: No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišenjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Na to će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’

Kako vidimo, Bog iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja, pa i u slučaju one koja je bila potpuno predana izvršenju njegova spasenjskog plana. Ona je doista bila toliko skromna i ponizna da ni u snu nije pomišljala da će Bog izabrati nju za ostvarenje svoga vječnog plana. Istina, živjela je isključivo za ostvarenje tog plana i posvetila se u molitvi i vjernosti njegovoj riječi da se Božji plan ostvari a njegova sveta volja vrši. Svim svojim srcem je priželjkivala da njegovo spasenje dođe narodu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da će se Bog njome poslužiti da ga ostvari. I upravo to je prvo veliko iznenađenje kojim ju je Gospodin zatekao, jer ju je učinio milošću punom, te ju je tako izabrao da bude oruđe njegove ljubavi.

A drugo veliko iznenađenje je jednostavnost tog istog plana, koji nije bio plan ljudskog blještavila, moći i sile, već je bio plan o rođenju Djeteta koje će promijeniti tijekove ljudske povijesti. Marija je uistinu po drugi put bila zatečena, jer kao Bogu do kraja posvećena nije razmišljala o udaji i rađanju djece. Zato je Marija bila zatečena i načinom na koji je Bog odlučio izvesti spasenje, jer osim što ju je kao skromnu i jednostavnu djevojku izabrao za prihvatilište svoje milosti, odlučio je da čudesno začne i rodi ona koja nije planirala upoznati muža. Zato je čudo začeća i rođenja dječaka koje je trebao biti njezin Sin, ali i Sin Svevišnjega, to neizrecivo iznenađenje pred kojim je Marija ostala iznenađena do mjere da nije znala kako je Bog planirao spojiti ono što je njoj djelovalo nespojivo.

I kao što je Mariju iznenadio i ostavio začuđenom neizmjernom ljubavlju prema čovjeku koju je potom izlio na nju – obično ljudsko biće, i nama je uzdići srce razmatrajući tako uzvišeno otajstvo Božje ljubavi koja dolazi među nas. A to otajstvo nas ljude ne prezire i ne odbacuje, već, naprotiv, posvećuje i obdaruje svojim darovima. I što toga budemo više svjesni, to će nam biti Božić puniji, jer će nam došašće biti priprava, kao i Mariji, za njegov dolazak. Ako je iznenadio nju koja je bila potpuno predana njegovu planu, neka se to dogodi i nama. Ne budimo neosjetljivi na čudo Gospodinove neizmjerne ljubavi, već opustimo da nas on iznenadi čudesnim izborom svoga spasenja kojim pokazuje što je sve spreman učiniti za nas ljude. No isto tako koje ostvaruje u neposrednom zajedništvu s nama ljudima.

No da bi nas iznenadio kao Mariju, trebali smo i sami u ovoj pripravi za Božić odisati Marijinim duhom, a to znači da ne smijemo tražiti sebe već njega, jer je upravo to činila Nazaretska Djevica. Zato u ove posljednje dane priprave žarko tražimo i radimo na ostvarenju njegova spasenjskog plana, te ćemo tek tada otkriti koliko nas nadilazi njegovo iznenađenje kojim je spreman zadovoljiti sva naša traženja, želje i očekivanja. Spreman nas je iznenaditi do mjere potpunog predanja samoga sebe, kao što je učinio i s Marijom, jer njemu ništa nije nemoguće. Zato spremno poput Marije izgovorimo svoj: Neka mi bude!, kako bi nas mogao Bog iznenaditi svojim darom i obasuti neizmjernom radošću slavljenjem otajstva rođenja Gospodnjega.

Zanimljivo je ovo naše vrijeme
koje zatire stare običaje,
a u kratkom roku uspostavlja nove
koji su vrlo brzo prihvaćeni
kao da su od vijeka bili prisutni.
U to se može svatko uvjeriti
u ovom vremenu došašća
kad se gradovi natječu
tko će pripremiti ljepši
‘Adventu u svome gradu’.
Još je razumljivo za gradove
u kojima su postojale
takve adventske manifestacije,
ali danas je poplava toga
na sve strane Lijepe naše,
kao i u drugim zemljama.
Gotovo mi zvuči nevjerojatno
povjerovati da je moglo
toliko porasti zanimanje
za crkveno vrijeme došašća.
No kad se uzme u obzir
da se sva adventska priprava
svede na konzumističku poplavu,
onda postaje sasvim jasno
odakle toliko zanimanje
za Advent ovdje i ondje.
Jer na taj ‘ukrasni advent’
štandova i trgovine
ne dolaze vjernici već turisti,
te se onda pretvori za mnoge
u onaj ‘ukradeni advent’.
To se dogodi ponajviše onda
kada vjernik zaboravi
da je sam Gospodin postavio
čudesan ‘štand’ za čovječanstvo
u kojem nam velikodušno nudi
svoga Sina kao Dijete
u betlehemskim jaslama.
Zato je Došašće sasvim drugo
od ‘Adventa u nekom gradu’,
jer je ono put prema tome
Božjem neizrecivom štandu.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak uzet iz Evanđelja svetog Ivana donosi nam, kao i Evanđelje od prošle nedjelje, svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju kao Gospodinovu preteči. Točnije, u današnjem odlomku imamo opisan cijelu raspravu, to jest razgovor koji je Ivan vodio sa svećenicima, levitima i farizejima, jer su oni bili poslani istražiti njegov identitet i njegovo poslanje. Njih je zanimalo znati je li on Krist, Ilija ili neki od Proroka, te u kojoj mjeri mu povjerovati i poslušati njegove nagovore i upute, to jest u kojoj su ga mjeri mogli iskoristiti za svoje ciljeve, a nisu tražili ponizno slušati ono što im je naviještao. Krstitelj je, međutim, bio vrlo jasan i dosljedan sebe, te je priznao tko je, premda je bio u situaciji da je mogao i reći neistinu. Naime, uživajući veliku čast u narodu, mogao je sebe prikazati kao Krista ili kao neku znamenitu osobu, svakako većim nego je stvarno bio. No Evanđelist sveti Ivan zapaža da Krstitelj nije to učinio i nije sebe htio prikazati u boljem svjetlo od onoga što je bio, što će reći da nije podlegao napasti koja često prati ljude. Nije podlegao kušnji oholosti ili ljudske uznositosti, te si nije umišljao nikakvu ljudsku veličinu, premda je to mogao s obzirom na glas koji je o njemu kružio. No on je točno znao svoje mjesto i svoje poslanje, to jest svoju ljudsku neznatnost i malenost u odnosu na Krista, te nije dopustio da ga pretvore u samozvanu ljudsku veličinu ili pak moralnu vertikalu svoga vremena koja zaboravlja što je pred Bogom. Zato se nije hvastao ni uzvisivao, jer je znao koliko je isprazno ljudsko hvastanje i gradnja ljudske veličine pred Bogom koji se neizmjerno ponizio radi nas ljudi. Ivan nije gradio od sebe ljudsku veličinu, jer se prava ljudska veličina mjeri našim odnosom prema Kristu, a ne prema stvorenim veličinama koje mi ljudi određujemo.

Doista, svjedočanstvo koje je ostavio Ivan, tiče se i nas vjernika, jer je on uzor naše adventske priprave za svetkovinu Kristova rođenja. Dolazak Kristov među nas možemo svetkovati ispravno samo ako smo svjesni sebe i svoga poslanja pred Bogom. Upravo kao što je Ivan bio čovjek poslan od Boga, ali koji se nije uzoholio, već isključivo govorio istinu služeći Bogu, takva treba biti i naša priprava u poniznosti. Naime, naš identitet se određuje prema tome koliko smo blizu ili daleko od lica Gospodnjega, a naša veličina time koliko smo pred njim maleni. On je pravi orijentir i zrcalo u kojem se možemo ogledati. Kvaliteta došašća i priprema za Kristov dolazak mjeri se upravo tim odnosom. Došašće nam je istinsko došašće prema tome koliko smo poravnali put Gospodinu, koliko smo uskladili uho s njegovim glasom, pogled s njegovim sjajem, a srce s njegovom voljom.

Ne smijemo stoga zaboraviti da živimo u svijetu u kojem ljudi grade sebe kao veličine i autoritete drugima. Poznato je kako društvo sebi pronađe neke ljude i za moralne autoritete koji su dežurni tumači svih zbivanja i koji u javnom mnijenju iznose svoje stavove, navodno objektivne i univerzalne, jer moralne vertikale i ne mogu imati drukčiji stav od takvoga. No na žalost, redovito se radi o ograničenim ljudima kojima se daje prostora u javnosti i koje se uzima za moralne vertikale, a oni ne čine drugo nego zastupaju zemaljsku horizontalu. Uzima ih se za autoritete javnosti jer u biti predstavljaju ljudsku veličinu koja se suprotstavlja Božjoj istini i Božjim pogledima na svijet. Zato je riječ o samozvanim veličinama kojima nije stalo do iskonske veličine čovjeka, već im je zadaća čovjeka ostaviti na mjeri veličine obične grješne ljudskosti.

Danas bi, bez sumnje, i u našem narodu i društvu dobro došlo više Ivanovog stava i pristupa koji nam omogućuje ponizno učiti od Boga, te eventualno postati moralne veličine koje istinski svjedoče za Boga, a ne za zemaljsku horizontalu. Vjerojatno je i Ivan bio zaprepašten ljudima svoga vremena, napose onima koji su sebe nazivali ili predstavljali moralnim vertikalama koji znaju sve o moralu i Zakonu, o poštenju i jednakosti, ali ništa o Bogu, te ne uspijevaju prihvatiti njegov dolazak na svijet. Takvi su spremni drugima držati lekcije, a sami nikada nisu čuli za poniznost, niti imaju imalo straha Božjega. Nećemo pretjerati ako kažemo da živimo u vremenu u kojem se doživljava oholo uzdizanje čovjeka do mjere da ne vidi Boga iznad sebe, a brata čovjeka pored sebe.

No u vremenu u kojemu čovjek živi moralnost i dijeli pravdu, a odbijajući stupiti u zajedništvo s Bogom, Ivan nam pokazuje put poniznosti kad izjavljuje da Kristu koji dolazi nije dostojan odriješiti remenje na obući. Poput Ivana i mi iskoristimo vrijeme došašća kao vrijeme poniznosti pred Bogom, a ne za izgradnju ljudski vertikala koje, uostalom, nikada ne stoje ispravno okomito, nego se redovito naginju na stranu svojih ideoloških vizija života. Ne tražimo potvrde od ljudi, ni njihova priznanja, niti se dajmo navesti na to da branimo njihove zemaljske interese, umjesto da svjedočimo za Boga kao jedinu pravu okomicu života. Držimo se puta poniznosti i ovoga došašća, jer nam jamči da ćemo onda znati prepoznati poniznoga Boga koji nam dolazi vratiti autentično dostojanstvo i uzvišenu veličinu kako sada na zemlji, tako jednom i na nebesima.

Ne samo nekada već i danas
arena je naziv za borilište
u kojem se odvijaju razne priredbe
popraćene zanimanjem publike
koja dolazi u masama bodriti
svoje ljubimce i junake.
Razlika je samo što su se nekada
u arenama odvijali krvavi prizori,
to jest borbe gladijatora na život i smrt,
dok je danas riječ o sportskim.
Zato i samo ime arena
potječe od latinske riječi
što znači pijesak, pržina,
jer je u nekadašnjim borilištima
trebalo mnogo pijeska
da upije krv gladijatora
koji su smrtno stradavali.
Danas se takve borbe
događaju u ozračju zabave
koja na nas utječe tako
da zaboravimo da je život
prava borba na život i smrt.
Umjesto da žive ozbiljno,
mnogi pak žive površno
u duhu zabava ovoga svijeta
ne misleći da je svaki čin
borba na život i smrt
za prave životne vrijednosti.
Došašće nas podsjeća
da je u arenu našega života,
u pijesak naše prolaznosti,
odlučio sići i Sin Božji
da pouči ozbiljnosti života
nas stvorene iz praha zemaljskoga.
Tako nas primjerom pouči
da prava borba na život i smrt
ne započinje ubijanjem drugih,
već životom dostojnim Boga
te žrtvom i darom života
za spasenje brata svoga.
Pretvorimo stoga svoje srce
u duhovnu arenu dostojnu
njegova svetog dolaska.