14. nedjelja kroz godinu – C

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo. Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Učitelja i vrše božansko poslanje naviještanja kraljevstva Božjega. A drugi njegov odgovor je poziv da mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu.

No u krizi zvanja, počesto se nude rješenja kako bi se doskočilo krizi. Jedno od rješenja o kojem se glasno raspravlja u Crkvi je ređenje oženjenih muškaraca ili pak ređenje žena. Ne sumnjajući u dobronamjernost onih koji nude ta rješenja, ipak ne znam jesu li dovoljno dobro iščitali uzroke nedostatka zvanja i krize zvanja, ako se o tome može govoriti, te jesu li pronašli pravo Gospodinovo rješenje. Jer i Isus kad je govorio o nedostatku radnika, nije svima koje je poznavao dao ovlast ni propovijedanja niti vođenja zajednica koja će se oblikovati nakon njegova uskrsnuća, a mogao je na tako jednostavan način riješiti problem. Isus, međutim, nije krizu promatrao kroz broj, kako smo mi skloni, jer smo navikli da treba biti određeni broj svećenika koji će recitirati misu i podijeliti sakramente. Uglavnom smo usredotočeni na ono izvanjsko tehničko funkcioniranje, a ne na kvalitetu onih koji su pošli za Isusom.

Danas se, dakle, govori da je problem što je malo svećenika, ali se malo govori o tome kako bi nam bili neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, ljudi potpuno predani Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove u župi, umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove u župi, a ne da budu istinski tražitelji Boga. Kao da želimo da budu djelitelji sakramenata kao prodavači na tržnici, umjesto da žudimo da svećenici budu svjedoci Božjih otajstava koji prevrću stolove bezboštva i mlakosti u Crkvi i u društvu.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti. Cilj mu je bio vršitelje zakona pretvoriti u prijatelje Božje, a za takvo što mu je trebalo pravih radnika koji imaju osjećaja za Boga, koji su s njim u prisnom odnosu do mjere da razumiju savršeno njegovu riječ, volju i ljubav. Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika i žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni  i spremni oduševljavati za Boga i pokoravati zloduhe ovoga svijeta.

Jer i danas bi bilo lako pronaći onih koji će izrecitirati ili otpjevati misu, ali nedostaje onih koji su spremni predati se do kraja kao žrtva za Krista. Lako bi bilo pronaći onih koji bi za dobru plaću odradili što treba, ali problem je naći one koji bi sve što imaju dali za navještaj kraljevstva. Ne bi bilo problema pronaći one koji bi bili kadri svećeničkom službom prehraniti sebe i svoju obitelj, ali problem je naći one koji bi ostavili svoju obitelj da se posvete potrebama Crkve. Nije problem pronaći nekoga tko živi na račun svoje službe kao dobro uhljebljen, ali pronaći onoga tko živi za svoju službu dajući se nesebično za spas svojih vjernika, mnogo je teže. Doista, nije problem pronaći činovnike i plaćenike, ambiciozne karijeriste ili koristoljubive materijaliste, ali pronaći skromna, umjerene i velikodušna radnika koji je sretan jer vrši volju Božju, to je mnogo teže.

Stoga i danas, ako nedostaje zvanja, onda nedostaje gorljivih blagovjesnika, spremnih i nesebičnih staviti se na raspolaganje Bogu živomu, koji od radosti trepere na zvuk njegova glasa, koji se napajaju njegovom riječju i od nje žive, koji se pale njegovom ljubavlju i izgaraju za spasenjem duša. Kao zaključak moglo bi se reći da je kriza zvanja ništa drugo nego kriza vjere u Boga i živoga zajedništva s njime nas u Crkvi. Možemo iznaći načina da proizvedemo nove činovnike, ali je samo jedan način da dođemo do novih vrijednih radnika, a to je da ponizno molimo Boga, da se žrtvujemo, odričemo, postimo, živimo skromno i samozatajno onako kako je Gospodin htio. Tako vidimo da Isus nije tražio tehnička rješenja, jer je uostalom bilo mnogo pismoznanca i farizeja, nego je htio predane radnike s novim iskustvom i novom snagom. A to isto očekuje i od nas da se s krizom koja nas prati suočimo na istovjetan način na koji se on suočio s njom, te da živimo onako kako je on učio svoje učenike, te će nakon toga naše molitve Gospodaru žetve biti uslišane, a mi dobiti revnih radnika koji predano žanju na njivi Gospodnjoj i dovode u život vječni one koji su povjereni njihovoj skrbi.

Gotovo svima je poznato
da u kućama i stanovima
kad treba učvrstiti
pojedine dijelove namještaja
da se ne klimaju ili ne ukose,
nego da stoje ispravno i uspravno,
redovito se podmetne jedna vrsta
plastičnog ili drvenog klina
koji omogući stabilnost i čvrstoću.
Doista, bilo stol, ormar ili stalaža,
tek je komad klimavog namještaja,
ako kajlom nije stavljen u ravnotežu.
Isto vrijedi i za ljudsku stabilnost
u kojoj se svaka osoba izgrađuje.
Pojedinac može imati potrebne
ljudske i umne kvalitete,
ali ako sve skupa nije učvrstio
svetim križem Gospodinovim,
njegovo znanje je sasvim krhko,
a život nestalan i nestabilan.
Zato nam je učvrstiti život
ovom svetom kajlom križa,
kojom se uglavljujemo u Kristu,
da se provede punina vremena,
te sretno prispijemo punini spasenja.

13. nedjelja kroz godinu – C

Čuli smo jedan zanimljiv događaj koji sveti Luka zapisa u svom Evanđelju. Dvojica braće, Isusovih učenika, u svoj revnosti za Gospodina, u trenutku kad Isusa ne žele primiti u jedno samarijsko selo, žele zazvati gromove da kazne stanovnike dotičnoga mjesta zbog toga. Oni su planuli gnjevom zbog toga što su ih Samarijci odbili, jer su bili svjesni da pripravljajući Isusov dolazak i prolazak kroz to mjesto čine dobru stvar samim mještanima, koji su radije željeli ostati u svojoj zatvorenosti, nego da prime Isusa. No Isus ne dijeli stav svojih učenika, niti im odobrava da zazivaju munje i gromove na ikoga, nego ih kori zbog brzopletosti i ljudske reakcije kojom su htjeli izmiriti račune i dobiti zadovoljštinu za svoju povrijeđenost.

Kad razmišljamo o tom odlomku, ali i svojoj sadašnjosti i prošlosti kao Crkve i naroda, držim da su nam se mnogo puta pojavili isti osjećaji. Radi se o osjećajima koji nastaju u posvemašnjoj nemoći u trenutku kad svom narodu nosimo poruku nade i radosne vijesti, a vidimo da kod dobrog dijela nemamo uspjeha. Kako ne reći da ne poželimo koji put da grom zatre one bezbožne mrzitelje nacionalnih i vjerskih vrijednosti koji rade za račun moćnika ovoga svijeta radije nego za dobro istinsko svoga naroda. Kako ne reći da poželimo koji put da grom udari u sjedište stranki i partija, da udari i pomete neodgovorne upravitelji i obnašatelje vlasti, širitelje nereda i nekulture, ljude neodgovorne pred savješću i narodom i Bogom. Kako ne reći da poželimo da grom udari i pomete s lica zemlje sve one častohlepne, preuzetne, vlastohlepne, srebroljupce i koristoljupce, od kojih je više štete nego koristi. Kako ne poželjeti da nas s grom s neba oslobodi svih onih kojih se nismo u stanju sami osloboditi, a oni k tome uzeše ključna mjesta u društvu i narodu.

Kako ne poželjeti gromovima riješiti neke račune, jer kao ljudi to nismo sposobno ni snažni. Kako ne poželjeti da nestane onih koji nas podijeliše na ‘naše i vaše’, koji već desetljećima Crkvu stavljaju izvan zakona, a da nikakvoga zla nije napravila, osim što je imala hrabrosti prozvati ideologije i režime koji su počinili zločine nad narodom. Kako ne zazvati gromove na one kojima smeta križ i vjeronauk u školi, a spremni su uvesti nered i nemoral, a da okom ne trepnu? Kako ne zazvati gromove na one koji tako ne dopuštaju Kristu ni prolaz ni ulaz u naše društvo? Kako ne poželjeti da Bog gromovima ukloni one kojima je smetala Crkva jer je naviještala vjeru u Boga i bila u stanju detektirati bezbožnu ideologiju, a da pritom nije zazvala gromove s neba na one koji su je širili paležem, pljačkom i ubijanjem. Da je Crkva napravila ikome ono što su oni članovima Crkve, da je Crkva njima uzela njihovo, da je Crkva zatvarala, ubijala i progonila njih kao što su oni činili svećenicima i vjernicima, bilo bi čak razumljivo da sipaju toliko anticrkvenog otrova i naboja. No uvijek je lakše tražiti, pa i izmisliti protivnika ako treba, i nekoga na koga se može svaliti krivicu, radije nego priznati odgovornost.

Kako ne poželjeti da nebo progovori kaznama nad sinovima ovoga svijeta koji uhljebiše svoje sinove na ključna mjesta već desetljećima, a mnogima ne dopuštaju pristup niti blizu u taj krug koji vodi glavnu riječ u kreiranju društva i njegova lica? Kako ne zazvati oganj i sumpor na one koji napraviše od sinova svoje zemlje tuđince u vlastitoj domovini, koji su prisiljeni poći dalje u tuđe zemlje tražiti kako preživjeti? Kako ne zavapiti u nebo da siđu gromovi kad vidimo da takvi onda ne dopuštaju ni prilaz ni prolaz zemljom za koju su oni najmanje dali, a kojoj su najviše štete učinili i krvi nevine prolili?

No to je samo pokazatelj da živimo u društvu u kojem se izmišlja protivnike, ako ih nema, te najčešće oni nevini i jednostavni budu žrtve. Oni maleni, poput kršćana koji žive skromno i samozatajno, žrtve su ni krivi ni dužni takvih prljavih stavova. Pa i kad je tako, Krist Gospodin ipak ne želi da ikoga tretiramo kao neprijatelja i protivnika, pa i kad bismo imali dobrih razloga. Naš Učitelj nas nije ovlastio da za zivamo gromove, to jest da budemo sinovi groma, poput Jakova i Ivana, pa i onda kad nam se čini da bi to bilo najbolje rješenje, niti na takve sinove ovoga svijeta. No takvo rješenje koje bi se činilo lagano, mnogo je lakše i ljudskije nego da molimo za obraćenje i nastavimo davati život u poniznosti za dobrobit svoga naroda i svoje zemlje.

Tajne sile zla koje žele vladati ovim svijetom nisu jače od Božje očitovane sile ljubavi u Kristu. Naše nije uzvraćati nasiljem, već moliti za obraćenje svih onih koji su toliko pomućeni da ne prihvaćaju Božje svjetlo, nego radije žive u ljudskoj tami. Naše, doista, nije skupljati plodove, već sijati sjeme riječi kao što je činio Isus. A Bog će se pobrinuti dati plodove u vrijeme koje on bude smatrao najprikladnijim, jer on najbolje zna kad je vrijeme plodova. A mi ljudi smo počesto nestrpljivi, te bismo odmah htjeli vidjeti plodove svoga nastojanja, te reagiramo iz vlastite povrijeđenosti, umjesto iz perspektive Božjega milosrđa i strpljivosti, kao što to učini Gospodin. Neka nas stoga vodi Isusova riječ, te nastavimo ponizno i samozatajno davati život našem narodu i društvu, pa i onda kad mnogi Isusu priječe pristup i prolaz ovom svetom zemljom koju naši pređi obilježiše krvlju mučeničke vjernosti za Krista.

Mnoštvo je načina na koje se
može izgubiti identitet,
od onih tjelesnih do duhovnih.
Koliko je samo bilo tragedija,
nesretnih okolnosti i slučajeva
u kojima je bilo nemoguće
prepoznati stradale unesrećenike.
Nakon toga su trebali provesti
vrlo složeni procesi prepoznavanja,
čak mnogo godina kasnije,
da se ustanovi o kome je riječ.
Ili što pak reći o osobama
koje dožive psihički poremećaj
ili padnu kao žrtva bolesti
uslijed koje izgube pamćenje
i svijest o samome sebi.
Tako se identitet može izgubiti
da nas ne prepoznaju drugi
ili da nismo svjesni sami sebe.
No počesto se zaboravlja
da postoji još jedan pogubniji
način gubljenja identiteta,
a to je grijeh koji razara u korijenu
duhovni identitet sličnosti s Bogom.
Grijeh vodi k izobličenju osobnosti,
te biće koje se prepusti grješnom životu
postaje do kraja neprepoznatljiv.
Ujedno se događa gubitak pamćenja
o svemu onome što je bitno,
tako da je grijehom opasno ugrožena
istinska svijest osobnosti.
Ako iz bića izbrišemo Boga,
izbrisali smo sami sebe,
ako dopustimo zaborav Boga,
zaboravili smo sami sebe.
Da se to ne bi dogodilo,
utjelovljeni Božji Sin je
utjelovljenjem i uskrsnućem
uklonio grijeh iz našega bića.
Dajući nam sebe omogućio nam je
da upoznamo nebeskoga Oca,
te da se više iz našeg identiteta
ne izbriše da smo njegova djeca.

12. nedjelja kroz godinu – C

Događaj koji čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku očituje kako je Isus skrbio oko izgradnje svojih učenika, što onda i nama treba poslužiti za istovjetnu duhovnu izgradnju. Naime, vidimo kako Isus svoje učenike pita da iznesu što sve ljudi govore o njemu, da bi ih potom pitao što oni sami misle o njemu i njegovu poslanju. A u trenutku kad Petar daje točan odgovor, Isus se ni tada ne zadovoljava samo teoretskim odgovorom, nego poučava svoje učenike da iskustvom života poprate takvu spoznaju. S time da je pravo iskustvo života trebalo biti iskustvo muke smrti i uskrsnuća. Isus nije htio da ono što znaju o njemu, a što Petar u ime svih izgovori, ostane samo na razini intelektualne spoznaje ili neke lijepe teorije, nego da bude popraćeno iskustvom života, to jest da bude istinski prokušano do mjere da su kadri stati iza spoznate istine životom. Zato je svijest o Isusu kao Mesiji trebala prijeći put od spoznate istine do one osobne, proživljene istine koja se utkala u život, nakon čega nije bilo dvojbe da će je onda svjedočiti jednakom mjerom, to jest životom.

Ovaj događaj, na način na koji nam je predočen zapisom svetog Luke, postaje i nama prigoda za duhovnu izgradnju, to jest za izgradnju našeg stava o Isusu. Doista, najčešće se naše spoznanje o Isusu svodi na to što su drugi rekli o Isusu. A takve spoznaje ili, bolje reći informacije, uglavnom prenosimo bez snage i uvjerenja u ono o čemu govorimo. Na žalost, počesto i bez osobnoga stava i uvjerenja o tome što izgovorimo reda radi. U tom slučaju se naše poznavanje i naš govor o Isusu svede na nekoliko naučenih, otrcanih fraza u koje ni mi sami ne vjerujemo. Tako nam se dogodi da je naš govor o Isusu tek neka informacija bez topline i životnosti, bez ljepote i važnosti. Počesto je to tek neka ‘učena’ rasprava, a ponekad niti to, nego tek prenošenje određenih vjerskih principa za koje se ni sami nismo upitali što znače i koliko vjerujemo u njihovu ispravnost.

Takvo što nije ni dostatno ni dostojno istinskog vjernika, jer bi time pokazao da nije uopće upoznao Isusa neposredno i osobno. Jer biti vjernik ne znači naučiti napamet istine vjere, kao da se radi o nekim uopćenim i apstraktnim istinama ljudskoga uma, nego prije svega biti vjernik znači dobro upoznati Isusa o kome sve istine vjere govore. Zato Isus želi, kako bismo ga osobno upoznali, da se s njime družimo i vrlo snažno združimo neraskidivim sponama vjere i ljubavi. Nadalje, Isus hoće da naše spoznanje o tome tko je on ne bude na klimavim nogama intelektualnih istina ili možda, ne daj Bože, tek teorija. Naprotiv, njegova je želja da svaka istina do koje dođemo i koju otkrijemo bude osnažena i učvršćena snagom njegova križa. Zato će nakon Petrove ispovijesti svojim učenicima odmah navijestiti da Sin Božji treba mnogo pretrpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će čak biti ubijen, te da će treći dan ipak uskrsnuti. Učenici su, dakle, trebali proći kroz iskustvo križa da bi mogli valjano navijestiti da je Isus Mesija. Tako i svaka životna spoznaja, na čvrstim je temeljima tek kad je prošla kroz iskustvo muke, patnji i odbačenosti, te je učvršćena samo onda kad je križ neka vrsta sigurnosnog klina, zahvaljujući kojemu naše znanje o Isusu neće biti klimavo kao na krhkim nogama, nego istinski čvrsto. Njegova muka i smrt, patnja i križ, djeluju tako neznatno, ali su poput kajle koja učvršćuje mnogo teže i veće predmete i omogućuje da stoje stabilno.

Isus Krist nije tek neki velikan iz prošlosti, nego živi Bog naše sadašnjosti o čijem životu ovisi sav naš život. Zato je o njemu jedini smislen i ispravan govor ono uvjerljivi svjedočanstvo koje nije samo razumski zaključak ili intelektualna istina, nego cjelovita istina prokušana životom. Osim što je važno jasno i točno znati o njemu da je doista Krist – Pomazanik Božji, vrlo važno je znati ispravno govoriti o njemu. Jer ponekad bi bilo mnogo lakše pričati o njemu nerealne ili mitske priče, kao o nekom drevnom heroju ili proroku koji je ustao, nego vjerovati da je Bog koji je uzeo naše ljudsko tijelo u kojem je bio mučen i ubijen, da bi potom i uskrsnuo. Lakše nam ga je zamišljati u svemoći Mesije kralja, suca i osvetnika, nego ga prihvatiti u ljudskoj nemoći koju je s nama podijelio.

Pa ipak on ne očekuje da ozbiljnost života s nama u našem krhkom tijelu oduzme nama radost naviještanja njegova božanstva i mesijanskog poslanja. Čak naprotiv, nakon što se osvjedočimo koliko nas je ljubio da je s nama život podijelio, te nam postao sličan i u rođenju i u smrti, potrebno je u radosti naviještati Isusa Mesiju koji nas je svojim uskrsnućem uzvisio. Stoga dok o njemu govorimo on ne očekuje da zauzmemo neki službeni stav o njemu, niti da tražimo kompromisne odgovore koji bi se trebali sviđati ljudima, nego očekuje da prenesemo živo iskustvo vjere. Riječ je o iskustvu koje nije samo intelektualne naravi, nego je takvo da je istinu o Isusu snagom križa utkalo u naš život do mjere da je postalo neodvojivi dio našeg bića. Tek tada možemo radosno svjedočiti i još radosnije drugima prenositi sve one ispravne zaključke koje imamo o Isusu. Zato, kao što je on s nama izravno podijelio život, tako i mi upoznajmo ga osobno i izravno kao utjelovljenog Mesiju i slugu patnika koji nas svojim uskrsnućem oživljava, te ga naviještajmo i svjedočimo oduševljeno na radost i nama i svima koji će ga preko našeg svjedočanstva upoznati.

Stiskom ruke izražavaju se
osjećaji ljubavi i prijateljstva.
Stiskom ruke sklapaju se
poznanstva i zajedništva,
te pečate životni savezi.
Njime se izriče dobrodošlica
ili lijepe želje na odlasku.
Ali naš krhki ljudski stisak
nije dovoljno snažan
da bi zajamčio trajnost
svim osjećajima i željama,
te konačni i neopozivi uspjeh
svim naporima i stremljenjima.
Ma koliko mogao biti čvrst,
ipak je to samo ljudski stisak
koji prije ili poslije popušta
i propada sa svime što je nosio.
Zato je se vječni Božji Sin
među nama utjelovio,
te je božanskom snagom
dao snagu stiska našoj ruci
postajući jamac njezine čvrstoće.
Od trenutka kad je neopozivo uzeo
našu slabu ljudsku narav,
postao je neraskidiva spona
svih naših saveza i zajedništva,.
Time nam je omogućio
da i sami učinimo neraskidivim
svaki stisak ruke u ljubavi
i uzdignemo ga u svetosti
do neprolaznih visina.

11. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo točno koja je bila priča ove žene o kojoj je riječ u Evanđelju, no mora da je bila izuzetno bolna. Bila je grješnica u gradu, dakle osoba poznata po svom zanatu, dok su svi drugi bili poštenjaci, pa i onda kad su koristili njezine usluge. Malo koga je bila briga što je ona u duši patila i vapila za životom dostojnim čovjeka. Nitko joj nije pomogao ni omogućio da ga ostvario. Dio njih jer im je bila korisna da zadovolje svoju pohotu i niske strast, a drugi je nisu prihvaćali u ime svoga čistunskog stava o ljudima. Ovi potonji s njome nisu htjeli imati kontakta jer je se grijesima ogriješila o Zakon, te su je prezirali i osuđivali u svojim srcima. No njezina odlučnost da potraži Isusa, te suze koje je lila pokazuju da je postala grješnicom kao žrtva okolnosti, a ne zato što je to htjela slobodnim izborom. Očito je bila uvjetovana siromaštvom ili drugim otegotnim prilikama koje je određeni krug ljudi koristio da zadovolji svoje nagonske potrebe. A kad se čovjek ravna samo nagonom, ne vodeći računa o svojem i tuđem dostojanstvu, te kao izgubi iz vida odgovornost koju nam Bog stavlja u zadaću, kako za sebe, tako i za druge, onda padne niže od životinje.

Tako se ova žena našla u procijepu između vlastite i bijede i drugih neprilika, te pohote bezočnika kojima je bila primarna potreba zadovoljiti nekontrolirane strasti. Time su je pretvorili u ropkinju i robu svoje pohote, te gurnuli u još veću osobnu bijedu iz koje nije vidjela izlaza kao iz nekog začaranoga kruga. Našla se u procijepu između pohota jednih kojima je ‘nudila usluge’ i prijezira drugih jer je bila grješnica, kršiteljica Božjega Zakona i javnog ćudoređa. Zato kad je čula za Isusa da je u gradu, uhvatila se za to kao za slamku spasa, pa i onda kad se dodatno izložila poruzi onih koji su je prezirali, kao što je i Isusa izložila glasinama koje su odmah krenule od stola i sustolnika s kojima je u tom trenutku blagovao: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica. Doista je morala smoći snage i napraviti ovaj veliki zaokret u životu nakon kojeg će prestati sebe prezirati zbog stanja u koje se dovela.

Na žalost, i našem današnjem društvu imamo primjera takvih sudbina, o kojima se govori malo ili nimalo. A kad se govori onda je to redovito bez pravog duhovnog razlučivanja. Tu i tamo se u javnosti govori o studenticama koje se moraju prostituirati po hotelima i noćnim klubovima da bi zaradile novca za preživjeti i završiti studij. Ponekad ispliva na površinu priča o ženama koje, da bi dobile posao, moraju se ‘dati’ poslodavcu, političaru, lokalnom tajkunu ili kriminalcu. Ili je pak toliko drugih primjera gdje su žene iskorištene kako bi od moćnika ostvarile svoja prava i održale se u ovakvom beskrupuloznom društvu. No o njima se najčešće piše ili govori kao o turističkoj atrakciji, ili hotelskoj ponudi bogatoj klijenteli, a da se nitko ne zabrinjava o njihovom pogaženom ljudskom dostojanstvu. Kad mediji o njima pišu, gotovo se ne usude iznijeti svoj ljudski i ćudoredni sud o tome što se događa, te ne pišu o njima kao o žrtvama siromaštva i loših životnih okolnosti. Redovito ih znaju čak predstaviti kao heroine koje su se snašle i kao da se bave vrlo ‘unosnim poslom’, te poneke od njih postaju zvijezde malih i velikih ekrana kojima počesto i sami plješćemo, a da ne mislimo što stoji iza svega toga. Valjda zato što je određenim krugovima cilj da se ugrožavaju vrijednosti i urušava ćudoređe u društvu.

Malo tko, međutim, ima hrabrosti stati u obranu njihova dostojanstva i prava, te reći da je takav oblik iskorištavanja žena zločin koji vapi u nebo, da je nedopustivo da netko svoju pohotu hrani na tuđoj bijedi i nevolji, te da će zato odgovarati pred Bogom. Oni koji ih iskorištavaju ostati će u ovom svijetu imućnici i moćnici, ljudi u kravatama i na položajima, a one će biti obilježene kao žene jeftina morala i niskih vrijednosti, čije se tijelo i usluge mogu jeftino kupiti. A u cijeloj toj priči žene zaboravljaju da mogu biti privlačne dok se nalogodavci ne zasite, nakon čega ih odbace u potrazi za mlađim i bolje iskoristivijim ‘materijalom’ ili ‘komadima’. A oni koji imaju stvarnu moć u društvu i ne pokušavaju nešto poduzeti, jer se ne žele zamjerati ovakvoj vrsti ljudi, nego radije žrtvuju one male i nezaštićene.

No kao što je Gospodin Isus u današnjem Evanđelju pokazao da ima duhovnu moć osloboditi ovu ženu svih spona grijeha, kao i spona sa starim životom u kojem je bila žrtva muških pohota, i nama danas Gospodin daje zaduženje da isto činimo u našem okruženju. Pozvani smo stvarati ozračje evanđeoskog života, te živjeti u odgovornosti za one pored nas, ne dopuštajući da itko od onih koje znamo postanu žrtvama ni loših materijalnih okolnosti, a još manje žrtvama izopačene pohote koja izobličuje ljude i njihove međusobne odnose. Nismo pozvani niti biti suci, pogotovo onih koji su zapali u bijedu, nego nositelji opraštanja i oslobođenja koji drugima otvaraju vrata milosrđa Božjega kojim se duša preporađa. Pozvano smo svjedočiti da rješenje nikada nikome nije u grijeh, nego u Bogu, kao što ni žena iz Evanđelja nije pronašla rješenje u grješnom životu, nego u Isusovu milosrđu. Budimo stoga nositelji Isusove slobode koja je prepoznatljiva po opraštanju grijeha i daru novoga života grješnicima, za bolji, pravedniji i uljudniji svijet.

Ljubitelji dobre fotografije
znaju da nije dovoljno
samo staviti u kadar
željeni predmet ili osobu
koji se želi ovjekovječiti.
Neophodno je također
znati dobro fokusirati,
to jest izoštriti sliku,
tako da uočeni motiv
koji se hvata u kadar
ostane jasno otisnut
na fotografskom snimku.

Isto vrijedi i za vjernički život.
Bog nas je stvorio s ciljem
da budemo njegova slika.
No za to nije dovoljno
biti okrenut prema Bogu
na uopćen i nejasan način,
bez dobrog izoštravanja detalja.
Kako bismo bili dobra slika Božja
neophodno je vrlo precizno
fokusirati trojstveni život,
te ga svojim životom odraziti.
Ali ako se nazivamo vjernicima
uglavnom samo riječima,
dok fokusiramo pozornost
isključivo na zemaljska dobra,
neraspoznatljiva smo slika Božja.
No kad se trudimo biti
jasna slika Božjeg života,
tada pomažemo drugima
da i sami stave u središte
ljepotu života živoga Boga.
Tako i sami poput Sina
iz dana u dan postajemo
njegova vjerodostojna slika,
to jest odsjaj slave
i otisak bića Božjega.

10. nedjelja kroz godinu – C

Ni u naše vrijeme nisu rijetke situacije poput ove opisane u Evanđelju, gdje čitamo kako je u gradu Nainu majka udovica pokopavala svoga mrtvog sina mladića. Dok je pogrebna povorka izlazila iz grada, Gospodin Isus je ulazio u grad, te je se s tužnom povorkom susreo na gradskim vratima. Prizor je bio toliko bolan da se Isus sažalio nad ovom rastuženom ženom, te ju je ne samo tješio, nego je uskrisio njezina sina, što Evanđelist zorno opisuje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Nitko u životu ne želi takve tragične situacije koju je proživjela ova žena, no isto tako znamo da ih ne želi ni sam Bog. Zato je i poslao svoga Sina na naše putove da otklanja našu tugu i da nas vraća u život, te da nas daje jedne drugima, kao što je udovici iz Naina dao uskrišenoga sina. Doista, samo Bog nam daje da se međusobno dajemo jedni drugima, te nas na to i poziva. Roditeljima je dao da se daju djeci, a djeci da se daju roditeljima. Dajući se jedni drugima, jedni druge, kako to kaže lijepo u hrvatskom naš izraz, imaju. Imati se znači biti u dobrim odnosima, znači poštivati se i ljubiti. Imati se znači biti međusobno jedni za druge. A imati se možemo ako smo jedni drugima darovani i ako živimo jedni za druge. No za takav projekt nismo sposobni sami od sebe, nego nas je Krist osposobio svojim životom da se možemo do kraja predati, te da se nikad ne izgubimo i ne ostanemo jedni bez drugih. To je učinio onda kad nam je podario besmrtni život, kako bismo se mogli imati njegujući dar besmrtnosti, kao što je udovici iz Naina dao oživljenog sina.

Kako vidimo darove zajedništva i ljubavi koje nam Bog daje i na koje nas poziva, redovito nam smrt oduzima. Tako onda i sami, počesto se nemamo jer smo mrtvi jedni za druge, najčešće duhovom smrću, to jest jer jedni druge ne obdarujemo pravim neumrlim životom, kojim je Krist nas obdario. Dogodi nam se da samo živimo jedni pored drugih, umjesto jedni za druge na uzvišen i besmrtan način, te se u biti nemamo, umjesto da ‘imati se’ postane smisao našega življenja. Tako na primjer dijete koje ne živi krjeposno, koje je odbacilo vjeru i savjete svojih roditelja, nema se sa svojim roditeljima, nego eventualno traži načina nešto im uzeti od zemaljskih dobara, umjesto da traži načina imati se u ljubavi i životu vjere. Supružnici koji ne mare za obećanja dana pred Bogom, koji ne vode računa o bračnom i obiteljskom zajedništvu, koji se poigravaju s darovima Božjim, koji se oglušuju na njegove riječi, poslanje i poziv, uopće se nemaju u Gospodinu, te onda izlažu riziku i dar međusobnog života u slozi i darivanju. Koliko je onda i onih koji su spremni prevariti, napustiti, izdati svoje bračne obveze i smisao međusobnog predanja i zajedništva, te umjesto da se međusobno imaju, jedni protiv drugih rade i nanose štetu. Svaki onaj koji olako počne padati u grijeh, kad ne dopušta da ga Bog poučava, da mu nudi životna rješenja, više se nije imao sa svojim ukućanima, te je raskinuo sveto zajedništvo koje za posljedicu ima ugrozu obitelji.

Zato, da bismo se mogli međusobno imati, treba nam čvrsta spona koja će naše ruke kad se stisnu međusobno učvrstiti u neraskidiv stisak, a kad se zagrlimo u neodvojiv zagrljaj. Tu sponu nam je zajamčio Bog, te nam ona omogućuje da se imamo na čist i odgovoran način. Što manje držimo do te božanske spone, to je slabije i krhkije naše zajedništvo, te se manje imamo, a više se međusobno oduzimamo, lomimo, trošimo i zadajemo udarce. Gospodin nas današnjim Evanđeljem poziva da se borimo protiv ove pojave duhovnog oduzimanja i međusobnog ugrožavanja. Lako je razbiti i okrnjiti brak kad se zapadne u poteškoće. Lako je zaviti u tugu i raniti dragu nam osobu, ostaviti nekoga siročićem ili udovicom, bilo tjelesno bilo duhovno. To previše olako danas ljudi rade otklanjajući od sebe odgovornost koju im je Bog povjerio za druge, zaboravljajući da će jednom polagati račun pred Gospodinom upravo o tome. Teže je, međutim, imati odgovornosti za svoje najmilije, te odgovornim ponašanjem skrbiti oko cjelovitosti, da se ne razbije ono što je sveto. Lako je drugome nanijeti ranu i zaviti ga u tugu, dok je mnogo teže žalosne utješiti istinskom utjehom kojom nas tješi Bog, što nam je pokazao primjerom Gospodin Isus.

Uistinu, on se utjelovio da bismo mi mogli živjeti preporođenom odgovornošću jedni za druge, to jest da bismo se mogli imati u punini, ne gubeći se nikada. Ta preporođena odgovornost znači da se sa životom suočavamo slušajući glas Božji i provodeći njegovu svetu volju tješeći jedni druge, to jest obdarujući jedni druge milosnim životom koji nam je dobri Bog povjerio. Prihvatimo, dakle, odgovornost jedni za druge i nastojmo se imati obdarujući se milosnim životom vjere kojim smo sami obdareni po Božjem daru dok ne dođemo do blažene vječnosti.

U današnjem modernom svijetu
živi se i radi prebrzo,
te mnogi nemaju vremena
pripremati i jesti zdrava jela,
već se hrane instant hranom.
Ali uz saznanja koja imamo,
a i bez njih zdravi razum govori,
da je zdrava hrana i prehrana
jedan od stožera zdravoga života.
Zato su stari znali govoriti
da zdravlje ulazi na usta.
Nutricionisti stoga ističu potrebu
raznolike i kvalitetne hrane
u kojoj organizam pronalazi
sve potrebne korisne sastojke
od vitamina do proteina,
od bjelančevina do žitarica,
u ispravnom omjeru
i u odmjerenim količinama.
Poželjna je stoga raznolika,
po mogućnosti domaća,
te brižno pripremljena hrana.

I dok se danas od rečenoga
stvara nova religija,
kojom su mnogi skoro opsjednuti,
zaboravlja se veliku istinu:
nema prave i zdrave prehrane
ako čovjek ne hrani cijelo biće,
a time i svoj bogoliki duh,
zdravom i prikladnom hranom.
Nema, doista, dobre prehrane
ako se ne unose božanski sastojci,
jer je prevelik rizik za organizam
da ostane neishranjen i zakržljao,
pa čak i da umre od gladi.
Bio bi to uistinu grijeh i propust
nakon što nam je Božji Sin
zajamčio svojim tijelom i krvlju
hranu i piće života vječnoga.