16. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus jednom zgodom dok je putova svratio kod svojih prijatelja Marte i Marije u kuću. Marta, kao domaćica kojoj je došao dragi gost, dale se zauzeto na posluživanje želeći Isusu učiniti što ugodnijim boravak u njihovoj obitelji, dok je Marija ostala slušati Isusa. Marta je stoga, osjećajući se napušteni i iskorišteno, od Isusa očekivala pomoć da on svojim autoritetom prekori Mariju i da je potakne da se uhvati posla i posluživanja. Očekivala je da se Isus zauzme za tako svakodnevne prizemljene stvari. A Isus, umjesto da učini kako je Marta tražila, dade za pravo Mariji. Tako se stječe dojam da je Isus relativizirao važnost kućanskih poslova, te gostoprimstva koje se trebalo iskazati njemu.

Možda je naša današnja situacija u mnogočemu slična tim odnosima koje je, naizgled, htio Isus. Gotovo da je iznimka da se danas nađe u obiteljima djevojka Martina duha, gostoljubiva i okretna, kadra pobrinuti se za gosta putnika i omogućiti mu da se dobro okrijepi i osjeća. Djeca u kući najčešće ne znaju gosta ponuditi niti čašom vode, jer ne znaju gdje stoje čaše, a luksuz je očekivati da znaju pripremiti ručak i ponuditi gosta. A da se ne govori o tome kako nisu naučile držati čistim i urednim obiteljski dom ili svoju sobu, ormar i sudoper, kupaonicu i kuhinju. Upravo rado toga počesto se diže vapaj roditelja Bogu: Gospodine, zar ne mariš što moje dijete ne mari i ostavlja me da sama perem, čistim, kuham, peglam i spremam? Gospodine, zar ne mariš da me moje dijete ostavu samu mučiti se tolikim stvarima, a ono sjedi na fotelji pred televizorom prekriženih nogu i skrštenih ruku, s kavom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci? Zar ne mariš što moje dijete zna samo potrošiti novac na parfeme i uređivanje, na izlaske i zabave, a u stanu ostavlja samo nered i prljavštinu koju treba netko drugi iza njega čistiti? Zar ne mariš što moja djeca umjesto da nedjeljom idu na svetu misu, radije vrijeme ispunjavaju ispraznim, pa čak i negativnim sadržajima, od šopinga do neprimjerenih i opasnih izlazaka? Mariš li ti uopće, Gospodine, za takve svakodnevne i prizemljene stvari?

No doista, mnoge su majke, u svom porivu da svojoj djeci što više ugode, same krive što nisu svoju djecu odgojile u duhu Marte. Previđali su da je odgoj satkan upravo od ovih malih sitnih svakodnevnih stvari koje nisu zanemarive. Kroz njih se brusi, te se u njima zrcali i očituje krepost. No ako roditelji ne omoguće djeci da razviju krjepost radišnosti i gostoljubivosti kakvu je imala Marta, da budu vični svakodnevnim poslovima u obitelji i spremni na gostoprimstvo, učinili su im lošu uslugu. Pogotovo što im to nisu omogućili u ime slušanja Isusa i njegove riječi, to jest u ime krjeposti kakvu je stekla Martina sestra Marija, nego u ime lijenosti i nemara, u ime ispraznih ljudskih ambicija i nesposobnosti odgoja.

Isus, međutim, nije prezirao ono što je činila Marta, to jest male jednostavne svakodnevne stvari i odgovornosti u životu, koje, ma kako sitne, ipak su jako bitne. Na žalost mnogi za nje ne mare i u obiteljima se ne skrbi oko toga da ih se vrši u ime života i da se djecu potiče da ih usvajaju i prakticiraju u ime Boga. Mnoga djeca zbog toga ostaju nezrela i uskraćena, te do konca života nedorasla djeca kojima treba hranu u usta stavljati, umjesto da budu zrele osobe sposobne biti očevi i majke koje vode obitelji. Zato se Bog, poradi našega dobra, zanima za tako male svakodnevne stvari, jer tako svjedočimo koliko smo odgojeni i krjeposni, postojani u dobru i ponizni za svakodnevno življenje, što nam danas jako nedostaje. Danas, na žalost, mnogama kao da nije stalo biti kreposne i radišne Marte – majke i očevi – koji su kadri brižno bdjeti nad svakodnevnim običnim stvarima, te tako podići krjepostan i odgovoran narašta. A onda opet kao da je još manje onih koji bi htjeli biti Marije – osobe do kraja posvećene slušanju Božje riječi.

Doista, ako ne bude onih koji će se znati u svakodnevnim stvarima posvetiti poradi Isusa i za Isusa, teško se može podići čvrst i odgojen naraštaj kadar na svojim leđima nositi teret odgovornosti i budućnosti jednog naroda. Isto tako ako ne bude onih koji će se svega toga znati odricati da bi mogli riječ Božju imati punije i plodonosnije, neće biti onih koji će narodu davati pravu viziju budućnosti.

Isusova prisutnost u životu, to jest obitelji, trebala bi biti poticaj na još veću zauzetost u obitelji u svakodnevnim stvarima. To je Marta dobro razumjela, te odatle njezin vapaj: Gospodine, zar ne mariš? No isto tako, Isus je znao da Marija nije iz lijenosti ostavila posao, nego iz veće potrebe da sama nasiti dušu Bogom, pa je onda na ispravan način vrednovao njezin stav kao bolji dio. A time što je Marijin nazvao boljim dijelim, vidimo da Isus prihvaća i onaj Martin dio kao ispravan, te ga onda valja takvim i prihvatiti. S time da Isus ne želi da se njega prima samo kao čovjeka, a primit ga kao Boga značilo je od njega primiti, te je stoga Marijin dio bio vrjedniji. Tako valja izabrati bolji dio, ali ne odbaciti onaj Martin, nego ga nadići, jer Gospodin mari za ono što činimo, te svakom našem činu daje spasenjsku vrijednost, pa i onim malim svakodnevnim stvarima kojima je predstavljala Martina krjepost. Izabirimo stoga uvijek bolji dio, bilo da poslužujemo u obiteljima poput Marte, bilo da služimo izravno Gospodinu slušajući njegovu riječ poput Marije.

Kad treba preliti tekućine
iz veće u manju posudu,
onda je potrebno imati
prikladnu i jednostavnu napravu
koju zovemo lijevak.
On služi da se tekućina prelije,
a da se uludo ne raspe
i nepotrebno ne izgubi
ništa od njezina sadržaja,
koji je najčešće dragocjen.
Tako je i sam dobri Bog,
kad se odlučio smilovati
grješnome ljudskom rodu,
te kad je odredio izliti
svoje milosno obilje,
poslužio se lijevkom križa.
Učinio je to na vješt način,
da nije bilo uzaludno
prolijevanje njegove krvi,
uz pomoć koje je sveta milost
ostvarila željene učinke,
puneći svako vjerničko srce
oproštenjem i ljubavlju Božjom.
I nama je danas dopustiti
da Bog od punine ljubavi,
po lijevku križa svoga Sina,
u kojem je tjelesno prebivala
sva punina božanstva,
pretoči u naša srca
neizrecivo božansko obilje.
Bogu je doista bilo naravno
pronaći način kako svima
udijeliti od punine njegove
neizmjernu milost na milost
u ograničeno ljudsko biće,
a da se pritom ne izgubi
ništa od čudesne snage i sjaja.

15. nedjelja kroz godinu – C

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac. Riječ je bila o vršenju zakona, a razgovor je započeo zakonoznančevim upitom o tome što bi trebao činiti da baštini život vječni. Vrlo lako je došlo do izražaja da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije ili ljudskog znanja, jer je zakonoznanac to sve vrlo dobro znao, ali u sebi nije pronalazio dovoljno snage i motiva za ponašanje dosljedno spoznatoj istini. Ostavio je sebi prostora da i ne čini sve ono što je izlazilo kao posljedica znanja, te je time pokazao da njegovo znanje nije bilo ono pravo znanje koje ujedno iznutra tjera na aktivnost, nego je bila jedna vrsta intelektualne apstrakcije ili besplodnog umovanja.

Problem je bio u tome što vršenje Zakona i Božjih zapovijedi ne može biti djelomično, polovično i izbirljivo, nego bi trebalo biti cjelovito. Svaka zapovijed, doista, izvire iz Boga koji je ljubav, te tako Božja ljubav postaje temelj ljudskog djelovanja i snaga koja omogućuje da se vrše zapovijedi. A jer je svaki govor o ljubavi govor o cjelovitosti osobe, tako je zaključak do kojeg dođe zakonoznanac bio poziv i poticaj na cjelovito i dosljedno djelovanje, ne samo u duhu spoznate istine o ljubavi prema Bogu, nego i snagom ljubavi koja izvire iz njega. Uistinu, ne može biti suvislog govora o Zakonu i zapovijedima ukoliko se ne pretpostavi da je Božja ljubav njihov izvor i temelj njihova ispravnog shvaćanja. Upravo zato je zapovijed ljubavi ona temeljna zapovijed koju treba činiti kako bi se ušlo u život vječni.

No nakon što je Isus svojim pitanjem prisilio zakonoznanca da pokaže koliko poznaje Zakon, dotični je postao svjestan da ni sam nije vršio Zakon, a ušao je u raspravo uvjeren da ispravno živi i da je na dobrom putu. Sebi je dopuštao rasprave o Zakonu, umjesto da ozbiljnije prione na vršenje onoga što mu je nedostajalo. A kad je tako sama sebe raskrinkao kao nevršitelja Zakona, htio se potom opravdati govoreći kako nije znao tko je njegov bližnji. Vjerojatno je živio osrednje i mlako, kako uostalom živi većina nas ljudi, idući linijom manjega otpora i ljubeći one svoje najbliže koji su mu uzvraćali ljubav. Vjerojatno je ljubio u mjeri u kojoj je sam procjenjivao da mu je ugodno i prihvatljivo, u mjeri koju je u svojem ljudskom poimanju shvaćao i prihvaćao, ne praveći nikad ozbiljnijeg iskoraka prema bližnjemu na način da bi uzeo sebi za smisao i cilj života iskazivati milosrđe drugima. Zato je došao do proturječja: on koji se dičio svojim poznavanjem zakona, sada izjavljuje da nije znao tko je njegov bližnji, te mu je to bio izgovor što nije činio.

Bio je u pravu utoliko ukoliko je istina da za naše ljudsko ‘činiti’ doista treba mnogo toga i ‘znati’. No s druge pak strane, Isus mu daje daljnju pouku svojom prispodobom o Samarijancu, dovodeći ga do toga da je i ovaj put priznao da zna što bi trebalo ili barem da zna procijeniti što je ispravno, a ispričavao se neznanjem jer nije činio idući linijom manjeg otpora. Umjesto da se ispravda neznanjem, postalo je očito da opravdanja nije bilo. Jer i sam raskorak koji postoji između znanja i vršenja nije nastao zbog neznanja, nego zbog nehtijenja i nedosljednosti. Zavaravao je sebe i druge uvjeren da vrši Zakon, a u biti je bježao od vršenja najvažnijih odredbi vršeći samo u mjeri koju je sebi kao čovjek odredio, prema ljudskom shvaćanju i osjećanju.

Iz ovog događaja proizlazi i jasna poruka nama danas, jer otkrivamo kako nas Isus kao Učitelj uči da premostimo jaz koji i u našem životu postoji između znati i činiti. Najprije nas vodi do pravoga znanja, da bi nas potom onda i usmjerio da to isto znanje provedemo u život, jer nam ne pripada baština života vječnoga ako smo znali, a nismo činili.  Osim toga Isusov dvostruki poticaj zakonoznancu ‘da čini’ ono što je prepoznao kao ispravno bilo u riječi Zakona bilo u prispodobi koju mu je ispričao Isus, ostaju poticaji i za nas. Gospodin je svojom riječju i nama pokazao pravi put na kojem prevladati jaz između onoga što znamo i što činimo. S njime nemao lažnih izgovora o neznanju, jer nam je on otkrio autentičnu ljubav Božju koja postaje izvor objave i snaga za dosljedno djelovanje. On nam je objavio da Boga treba ljubiti jer je on nas prvi ljubio, te da treba ljubiti i svakog čovjeka unatoč svemu, kao što je i nas Bog ljubio unatoč grijehu i otpadu.

A on koji je bio istinski milosrdni Samarijanac ljudskoga roda dao nam je izuzetan primjer da činimo kao što je on činio. Ujedno nam je ulio snagu svoje ljubavi kako bismo mogli činiti ono što smo spoznali kao ispravno i ono što smo vidjeli u njegovu primjeru. Dopustiti nam je da nas njegova ljubav zahvati, te da nas pretvori u milosrdne svjedoke u svijetu koji će imati ono najvjerodostojnije znanje o Bogu koje pokreće na zauzetu ljubav, jer naše znanje o Bogu nije obično teorijsko znanje, nego poznavanje živoga Boga Oca čija nas ljubav pokreće da se dajemo za braću. Posvjedočimo stoga svijetu da znanje koje imamo nije besplodno kao neka filozofska rasprava ili teorijski zaključak, nego da je proizišlo iz živoga iskustva s Gospodinom, nije samo puko znanje, nego istina koja nas pokreće da se potpuno predamo za Boga i da izaberemo milosrđe kao stil života prema braći ljudima.

Znanstvenici od formata
koji nisu dopustili
da im ljudski pogled
bude granica i ograničenje,
patentirali su velike izume
jer su radije opredijelili
za vlastitu intuiciju
protiv krute očevidnosti.
Jedan od tih izuma bila je
i parabolička antena
ili popularno satelitska,
koja služi za primanje
televizijskih programa.
Ona uspješno prima i sabire
oku nevidljive radiovalove,
pretvarajući ih u ton i sliku,
na opće udivljenje ljudi.

No već prije ljudi sam Bog je
patentirao ovakav izum,
jer je stvorio ljudsko srce
kao prijemnik onih nevidljivih
silnica iz svoga uma i srca.
A kad je čovjek otklonio
antenu od Božjeg izvora,
došao je Božji Sin usmjeriti je,
nepovratno i potpuno precizno,
prema srcu iz kojeg je primao
silnice vječne ljubavi.
Od tada je svakome dano
usmjeriti sve svoje snage,
te primiti razgovijetan ton
i jasnu sliku Božjeg života.
Težiti nam je biti mu vjerni
dok i sami ne prispijemo
u puninu iz koje smo
primali poticaje ljubavi,
čvrsta jamstva života
i nepogrješiva usmjerenja.

14. nedjelja kroz godinu – C

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo. Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Učitelja i vrše božansko poslanje naviještanja kraljevstva Božjega. A drugi njegov odgovor je poziv da mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu.

No u krizi zvanja, počesto se nude rješenja kako bi se doskočilo krizi. Jedno od rješenja o kojem se glasno raspravlja u Crkvi je ređenje oženjenih muškaraca ili pak ređenje žena. Ne sumnjajući u dobronamjernost onih koji nude ta rješenja, ipak ne znam jesu li dovoljno dobro iščitali uzroke nedostatka zvanja i krize zvanja, ako se o tome može govoriti, te jesu li pronašli pravo Gospodinovo rješenje. Jer i Isus kad je govorio o nedostatku radnika, nije svima koje je poznavao dao ovlast ni propovijedanja niti vođenja zajednica koja će se oblikovati nakon njegova uskrsnuća, a mogao je na tako jednostavan način riješiti problem. Isus, međutim, nije krizu promatrao kroz broj, kako smo mi skloni, jer smo navikli da treba biti određeni broj svećenika koji će recitirati misu i podijeliti sakramente. Uglavnom smo usredotočeni na ono izvanjsko tehničko funkcioniranje, a ne na kvalitetu onih koji su pošli za Isusom.

Danas se, dakle, govori da je problem što je malo svećenika, ali se malo govori o tome kako bi nam bili neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, ljudi potpuno predani Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove u župi, umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove u župi, a ne da budu istinski tražitelji Boga. Kao da želimo da budu djelitelji sakramenata kao prodavači na tržnici, umjesto da žudimo da svećenici budu svjedoci Božjih otajstava koji prevrću stolove bezboštva i mlakosti u Crkvi i u društvu.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti. Cilj mu je bio vršitelje zakona pretvoriti u prijatelje Božje, a za takvo što mu je trebalo pravih radnika koji imaju osjećaja za Boga, koji su s njim u prisnom odnosu do mjere da razumiju savršeno njegovu riječ, volju i ljubav. Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika i žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni  i spremni oduševljavati za Boga i pokoravati zloduhe ovoga svijeta.

Jer i danas bi bilo lako pronaći onih koji će izrecitirati ili otpjevati misu, ali nedostaje onih koji su spremni predati se do kraja kao žrtva za Krista. Lako bi bilo pronaći onih koji bi za dobru plaću odradili što treba, ali problem je naći one koji bi sve što imaju dali za navještaj kraljevstva. Ne bi bilo problema pronaći one koji bi bili kadri svećeničkom službom prehraniti sebe i svoju obitelj, ali problem je naći one koji bi ostavili svoju obitelj da se posvete potrebama Crkve. Nije problem pronaći nekoga tko živi na račun svoje službe kao dobro uhljebljen, ali pronaći onoga tko živi za svoju službu dajući se nesebično za spas svojih vjernika, mnogo je teže. Doista, nije problem pronaći činovnike i plaćenike, ambiciozne karijeriste ili koristoljubive materijaliste, ali pronaći skromna, umjerene i velikodušna radnika koji je sretan jer vrši volju Božju, to je mnogo teže.

Stoga i danas, ako nedostaje zvanja, onda nedostaje gorljivih blagovjesnika, spremnih i nesebičnih staviti se na raspolaganje Bogu živomu, koji od radosti trepere na zvuk njegova glasa, koji se napajaju njegovom riječju i od nje žive, koji se pale njegovom ljubavlju i izgaraju za spasenjem duša. Kao zaključak moglo bi se reći da je kriza zvanja ništa drugo nego kriza vjere u Boga i živoga zajedništva s njime nas u Crkvi. Možemo iznaći načina da proizvedemo nove činovnike, ali je samo jedan način da dođemo do novih vrijednih radnika, a to je da ponizno molimo Boga, da se žrtvujemo, odričemo, postimo, živimo skromno i samozatajno onako kako je Gospodin htio. Tako vidimo da Isus nije tražio tehnička rješenja, jer je uostalom bilo mnogo pismoznanca i farizeja, nego je htio predane radnike s novim iskustvom i novom snagom. A to isto očekuje i od nas da se s krizom koja nas prati suočimo na istovjetan način na koji se on suočio s njom, te da živimo onako kako je on učio svoje učenike, te će nakon toga naše molitve Gospodaru žetve biti uslišane, a mi dobiti revnih radnika koji predano žanju na njivi Gospodnjoj i dovode u život vječni one koji su povjereni njihovoj skrbi.

Gotovo svima je poznato
da u kućama i stanovima
kad treba učvrstiti
pojedine dijelove namještaja
da se ne klimaju ili ne ukose,
nego da stoje ispravno i uspravno,
redovito se podmetne jedna vrsta
plastičnog ili drvenog klina
koji omogući stabilnost i čvrstoću.
Doista, bilo stol, ormar ili stalaža,
tek je komad klimavog namještaja,
ako kajlom nije stavljen u ravnotežu.
Isto vrijedi i za ljudsku stabilnost
u kojoj se svaka osoba izgrađuje.
Pojedinac može imati potrebne
ljudske i umne kvalitete,
ali ako sve skupa nije učvrstio
svetim križem Gospodinovim,
njegovo znanje je sasvim krhko,
a život nestalan i nestabilan.
Zato nam je učvrstiti život
ovom svetom kajlom križa,
kojom se uglavljujemo u Kristu,
da se provede punina vremena,
te sretno prispijemo punini spasenja.

13. nedjelja kroz godinu – C

Čuli smo jedan zanimljiv događaj koji sveti Luka zapisa u svom Evanđelju. Dvojica braće, Isusovih učenika, u svoj revnosti za Gospodina, u trenutku kad Isusa ne žele primiti u jedno samarijsko selo, žele zazvati gromove da kazne stanovnike dotičnoga mjesta zbog toga. Oni su planuli gnjevom zbog toga što su ih Samarijci odbili, jer su bili svjesni da pripravljajući Isusov dolazak i prolazak kroz to mjesto čine dobru stvar samim mještanima, koji su radije željeli ostati u svojoj zatvorenosti, nego da prime Isusa. No Isus ne dijeli stav svojih učenika, niti im odobrava da zazivaju munje i gromove na ikoga, nego ih kori zbog brzopletosti i ljudske reakcije kojom su htjeli izmiriti račune i dobiti zadovoljštinu za svoju povrijeđenost.

Kad razmišljamo o tom odlomku, ali i svojoj sadašnjosti i prošlosti kao Crkve i naroda, držim da su nam se mnogo puta pojavili isti osjećaji. Radi se o osjećajima koji nastaju u posvemašnjoj nemoći u trenutku kad svom narodu nosimo poruku nade i radosne vijesti, a vidimo da kod dobrog dijela nemamo uspjeha. Kako ne reći da ne poželimo koji put da grom zatre one bezbožne mrzitelje nacionalnih i vjerskih vrijednosti koji rade za račun moćnika ovoga svijeta radije nego za dobro istinsko svoga naroda. Kako ne reći da poželimo koji put da grom udari u sjedište stranki i partija, da udari i pomete neodgovorne upravitelji i obnašatelje vlasti, širitelje nereda i nekulture, ljude neodgovorne pred savješću i narodom i Bogom. Kako ne reći da poželimo da grom udari i pomete s lica zemlje sve one častohlepne, preuzetne, vlastohlepne, srebroljupce i koristoljupce, od kojih je više štete nego koristi. Kako ne poželjeti da nas s grom s neba oslobodi svih onih kojih se nismo u stanju sami osloboditi, a oni k tome uzeše ključna mjesta u društvu i narodu.

Kako ne poželjeti gromovima riješiti neke račune, jer kao ljudi to nismo sposobno ni snažni. Kako ne poželjeti da nestane onih koji nas podijeliše na ‘naše i vaše’, koji već desetljećima Crkvu stavljaju izvan zakona, a da nikakvoga zla nije napravila, osim što je imala hrabrosti prozvati ideologije i režime koji su počinili zločine nad narodom. Kako ne zazvati gromove na one kojima smeta križ i vjeronauk u školi, a spremni su uvesti nered i nemoral, a da okom ne trepnu? Kako ne zazvati gromove na one koji tako ne dopuštaju Kristu ni prolaz ni ulaz u naše društvo? Kako ne poželjeti da Bog gromovima ukloni one kojima je smetala Crkva jer je naviještala vjeru u Boga i bila u stanju detektirati bezbožnu ideologiju, a da pritom nije zazvala gromove s neba na one koji su je širili paležem, pljačkom i ubijanjem. Da je Crkva napravila ikome ono što su oni članovima Crkve, da je Crkva njima uzela njihovo, da je Crkva zatvarala, ubijala i progonila njih kao što su oni činili svećenicima i vjernicima, bilo bi čak razumljivo da sipaju toliko anticrkvenog otrova i naboja. No uvijek je lakše tražiti, pa i izmisliti protivnika ako treba, i nekoga na koga se može svaliti krivicu, radije nego priznati odgovornost.

Kako ne poželjeti da nebo progovori kaznama nad sinovima ovoga svijeta koji uhljebiše svoje sinove na ključna mjesta već desetljećima, a mnogima ne dopuštaju pristup niti blizu u taj krug koji vodi glavnu riječ u kreiranju društva i njegova lica? Kako ne zazvati oganj i sumpor na one koji napraviše od sinova svoje zemlje tuđince u vlastitoj domovini, koji su prisiljeni poći dalje u tuđe zemlje tražiti kako preživjeti? Kako ne zavapiti u nebo da siđu gromovi kad vidimo da takvi onda ne dopuštaju ni prilaz ni prolaz zemljom za koju su oni najmanje dali, a kojoj su najviše štete učinili i krvi nevine prolili?

No to je samo pokazatelj da živimo u društvu u kojem se izmišlja protivnike, ako ih nema, te najčešće oni nevini i jednostavni budu žrtve. Oni maleni, poput kršćana koji žive skromno i samozatajno, žrtve su ni krivi ni dužni takvih prljavih stavova. Pa i kad je tako, Krist Gospodin ipak ne želi da ikoga tretiramo kao neprijatelja i protivnika, pa i kad bismo imali dobrih razloga. Naš Učitelj nas nije ovlastio da za zivamo gromove, to jest da budemo sinovi groma, poput Jakova i Ivana, pa i onda kad nam se čini da bi to bilo najbolje rješenje, niti na takve sinove ovoga svijeta. No takvo rješenje koje bi se činilo lagano, mnogo je lakše i ljudskije nego da molimo za obraćenje i nastavimo davati život u poniznosti za dobrobit svoga naroda i svoje zemlje.

Tajne sile zla koje žele vladati ovim svijetom nisu jače od Božje očitovane sile ljubavi u Kristu. Naše nije uzvraćati nasiljem, već moliti za obraćenje svih onih koji su toliko pomućeni da ne prihvaćaju Božje svjetlo, nego radije žive u ljudskoj tami. Naše, doista, nije skupljati plodove, već sijati sjeme riječi kao što je činio Isus. A Bog će se pobrinuti dati plodove u vrijeme koje on bude smatrao najprikladnijim, jer on najbolje zna kad je vrijeme plodova. A mi ljudi smo počesto nestrpljivi, te bismo odmah htjeli vidjeti plodove svoga nastojanja, te reagiramo iz vlastite povrijeđenosti, umjesto iz perspektive Božjega milosrđa i strpljivosti, kao što to učini Gospodin. Neka nas stoga vodi Isusova riječ, te nastavimo ponizno i samozatajno davati život našem narodu i društvu, pa i onda kad mnogi Isusu priječe pristup i prolaz ovom svetom zemljom koju naši pređi obilježiše krvlju mučeničke vjernosti za Krista.

Mnoštvo je načina na koje se
može izgubiti identitet,
od onih tjelesnih do duhovnih.
Koliko je samo bilo tragedija,
nesretnih okolnosti i slučajeva
u kojima je bilo nemoguće
prepoznati stradale unesrećenike.
Nakon toga su trebali provesti
vrlo složeni procesi prepoznavanja,
čak mnogo godina kasnije,
da se ustanovi o kome je riječ.
Ili što pak reći o osobama
koje dožive psihički poremećaj
ili padnu kao žrtva bolesti
uslijed koje izgube pamćenje
i svijest o samome sebi.
Tako se identitet može izgubiti
da nas ne prepoznaju drugi
ili da nismo svjesni sami sebe.
No počesto se zaboravlja
da postoji još jedan pogubniji
način gubljenja identiteta,
a to je grijeh koji razara u korijenu
duhovni identitet sličnosti s Bogom.
Grijeh vodi k izobličenju osobnosti,
te biće koje se prepusti grješnom životu
postaje do kraja neprepoznatljiv.
Ujedno se događa gubitak pamćenja
o svemu onome što je bitno,
tako da je grijehom opasno ugrožena
istinska svijest osobnosti.
Ako iz bića izbrišemo Boga,
izbrisali smo sami sebe,
ako dopustimo zaborav Boga,
zaboravili smo sami sebe.
Da se to ne bi dogodilo,
utjelovljeni Božji Sin je
utjelovljenjem i uskrsnućem
uklonio grijeh iz našega bića.
Dajući nam sebe omogućio nam je
da upoznamo nebeskoga Oca,
te da se više iz našeg identiteta
ne izbriše da smo njegova djeca.

12. nedjelja kroz godinu – C

Događaj koji čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku očituje kako je Isus skrbio oko izgradnje svojih učenika, što onda i nama treba poslužiti za istovjetnu duhovnu izgradnju. Naime, vidimo kako Isus svoje učenike pita da iznesu što sve ljudi govore o njemu, da bi ih potom pitao što oni sami misle o njemu i njegovu poslanju. A u trenutku kad Petar daje točan odgovor, Isus se ni tada ne zadovoljava samo teoretskim odgovorom, nego poučava svoje učenike da iskustvom života poprate takvu spoznaju. S time da je pravo iskustvo života trebalo biti iskustvo muke smrti i uskrsnuća. Isus nije htio da ono što znaju o njemu, a što Petar u ime svih izgovori, ostane samo na razini intelektualne spoznaje ili neke lijepe teorije, nego da bude popraćeno iskustvom života, to jest da bude istinski prokušano do mjere da su kadri stati iza spoznate istine životom. Zato je svijest o Isusu kao Mesiji trebala prijeći put od spoznate istine do one osobne, proživljene istine koja se utkala u život, nakon čega nije bilo dvojbe da će je onda svjedočiti jednakom mjerom, to jest životom.

Ovaj događaj, na način na koji nam je predočen zapisom svetog Luke, postaje i nama prigoda za duhovnu izgradnju, to jest za izgradnju našeg stava o Isusu. Doista, najčešće se naše spoznanje o Isusu svodi na to što su drugi rekli o Isusu. A takve spoznaje ili, bolje reći informacije, uglavnom prenosimo bez snage i uvjerenja u ono o čemu govorimo. Na žalost, počesto i bez osobnoga stava i uvjerenja o tome što izgovorimo reda radi. U tom slučaju se naše poznavanje i naš govor o Isusu svede na nekoliko naučenih, otrcanih fraza u koje ni mi sami ne vjerujemo. Tako nam se dogodi da je naš govor o Isusu tek neka informacija bez topline i životnosti, bez ljepote i važnosti. Počesto je to tek neka ‘učena’ rasprava, a ponekad niti to, nego tek prenošenje određenih vjerskih principa za koje se ni sami nismo upitali što znače i koliko vjerujemo u njihovu ispravnost.

Takvo što nije ni dostatno ni dostojno istinskog vjernika, jer bi time pokazao da nije uopće upoznao Isusa neposredno i osobno. Jer biti vjernik ne znači naučiti napamet istine vjere, kao da se radi o nekim uopćenim i apstraktnim istinama ljudskoga uma, nego prije svega biti vjernik znači dobro upoznati Isusa o kome sve istine vjere govore. Zato Isus želi, kako bismo ga osobno upoznali, da se s njime družimo i vrlo snažno združimo neraskidivim sponama vjere i ljubavi. Nadalje, Isus hoće da naše spoznanje o tome tko je on ne bude na klimavim nogama intelektualnih istina ili možda, ne daj Bože, tek teorija. Naprotiv, njegova je želja da svaka istina do koje dođemo i koju otkrijemo bude osnažena i učvršćena snagom njegova križa. Zato će nakon Petrove ispovijesti svojim učenicima odmah navijestiti da Sin Božji treba mnogo pretrpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će čak biti ubijen, te da će treći dan ipak uskrsnuti. Učenici su, dakle, trebali proći kroz iskustvo križa da bi mogli valjano navijestiti da je Isus Mesija. Tako i svaka životna spoznaja, na čvrstim je temeljima tek kad je prošla kroz iskustvo muke, patnji i odbačenosti, te je učvršćena samo onda kad je križ neka vrsta sigurnosnog klina, zahvaljujući kojemu naše znanje o Isusu neće biti klimavo kao na krhkim nogama, nego istinski čvrsto. Njegova muka i smrt, patnja i križ, djeluju tako neznatno, ali su poput kajle koja učvršćuje mnogo teže i veće predmete i omogućuje da stoje stabilno.

Isus Krist nije tek neki velikan iz prošlosti, nego živi Bog naše sadašnjosti o čijem životu ovisi sav naš život. Zato je o njemu jedini smislen i ispravan govor ono uvjerljivi svjedočanstvo koje nije samo razumski zaključak ili intelektualna istina, nego cjelovita istina prokušana životom. Osim što je važno jasno i točno znati o njemu da je doista Krist – Pomazanik Božji, vrlo važno je znati ispravno govoriti o njemu. Jer ponekad bi bilo mnogo lakše pričati o njemu nerealne ili mitske priče, kao o nekom drevnom heroju ili proroku koji je ustao, nego vjerovati da je Bog koji je uzeo naše ljudsko tijelo u kojem je bio mučen i ubijen, da bi potom i uskrsnuo. Lakše nam ga je zamišljati u svemoći Mesije kralja, suca i osvetnika, nego ga prihvatiti u ljudskoj nemoći koju je s nama podijelio.

Pa ipak on ne očekuje da ozbiljnost života s nama u našem krhkom tijelu oduzme nama radost naviještanja njegova božanstva i mesijanskog poslanja. Čak naprotiv, nakon što se osvjedočimo koliko nas je ljubio da je s nama život podijelio, te nam postao sličan i u rođenju i u smrti, potrebno je u radosti naviještati Isusa Mesiju koji nas je svojim uskrsnućem uzvisio. Stoga dok o njemu govorimo on ne očekuje da zauzmemo neki službeni stav o njemu, niti da tražimo kompromisne odgovore koji bi se trebali sviđati ljudima, nego očekuje da prenesemo živo iskustvo vjere. Riječ je o iskustvu koje nije samo intelektualne naravi, nego je takvo da je istinu o Isusu snagom križa utkalo u naš život do mjere da je postalo neodvojivi dio našeg bića. Tek tada možemo radosno svjedočiti i još radosnije drugima prenositi sve one ispravne zaključke koje imamo o Isusu. Zato, kao što je on s nama izravno podijelio život, tako i mi upoznajmo ga osobno i izravno kao utjelovljenog Mesiju i slugu patnika koji nas svojim uskrsnućem oživljava, te ga naviještajmo i svjedočimo oduševljeno na radost i nama i svima koji će ga preko našeg svjedočanstva upoznati.

Stiskom ruke izražavaju se
osjećaji ljubavi i prijateljstva.
Stiskom ruke sklapaju se
poznanstva i zajedništva,
te pečate životni savezi.
Njime se izriče dobrodošlica
ili lijepe želje na odlasku.
Ali naš krhki ljudski stisak
nije dovoljno snažan
da bi zajamčio trajnost
svim osjećajima i željama,
te konačni i neopozivi uspjeh
svim naporima i stremljenjima.
Ma koliko mogao biti čvrst,
ipak je to samo ljudski stisak
koji prije ili poslije popušta
i propada sa svime što je nosio.
Zato je se vječni Božji Sin
među nama utjelovio,
te je božanskom snagom
dao snagu stiska našoj ruci
postajući jamac njezine čvrstoće.
Od trenutka kad je neopozivo uzeo
našu slabu ljudsku narav,
postao je neraskidiva spona
svih naših saveza i zajedništva,.
Time nam je omogućio
da i sami učinimo neraskidivim
svaki stisak ruke u ljubavi
i uzdignemo ga u svetosti
do neprolaznih visina.