Nutricionist je osoba osposobljena
savjetovati, poučavati i odgajati
o načelima zdrave prehrane
i njezinu utjecaju na ljudsko zdravlje.
Poznavati mu je svojstva namirnica,
kao i posebnosti različitih dobnih skupina,
od djece i mladih do odraslih i starih.
Treba znati izraditi plan prehrane
određenih skupina: od zdravih do bolesnih,
od športaša do prekomjerno pretilih.
Nutricionist neće prestati isticati
važnost domaće zdrave hrane
pune vitamina i hranjivih sastojaka,
a naglašavati opasnost od one
prskane različitim kemikalijama
koja je izgubila izvorni okus i miris.

Ono što ljudi mukotrpno traže
i s velikim naporom ostvaruju,
to je Bog kao vrhunski nutricionist
stavio u samu narav života.
Kao što je majčino mlijeko učinio
univerzalnom hranom novorođenčetu,
tako je svoju ljubav učinio
najhranjivijim sastojkom života.
Dao nam je život svojom krvlju,
hranio nas je mlijekom svoje riječi,
a potom i svetim kruhom
natopljenim u neizmjernoj ljubavi.
Njegova ljubav u euharistiji
istinska je i najzdravija hrana
za mlade i stare, djecu i odrasle.
Po njoj zdravi učvršćuju zdravlje,
a bolesni primaju snagu i vitalnost.
Ona je najizvorniji Očev proizvod
u kojem ne samo da nema zaraze,
nego jedina njegovoj djeci daruje
cjeloviti i ne prolazni život.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Započinjući slavlje Vazmenog trodnevlja Misom večere Gospodnje dirljivo je promatrati Isusovu ljubav i skrb za učenike. Gospodin je živio vrlo zahtjevnim  ritmom života, kako inače, tako i prigodama kad je vrijeme provodio u Jeruzalemu. Bili su to trenutci molitve i propovijedanja u Hramu, poučavanja i liječenja na jeruzalemskim trgovima i ulicama. No kao što je inače znao ići u osamu kako bi se duhovno okrijepili, tako je i o blagdanu Pashe predvidio sa svojim učenicima trenutke mira i zajedništva u kojima će se obnoviti i nasititi potrebe svoje duše. U tom smislu izabrao je slavlje pashalne večere i sjećanja izlaska izraelskog naroda iz Egipta kako bi ih u prisnom zajedništvu na izuzetan način okrijepio svojim životom i predao im svu svoju ljubav. Okupio ih je da im u neposrednosti bratskog i obiteljskog stola iskaže ljubav i uputi posljednje riječi pouke za život, nakon čega je iz ljudske patnje po križu imao prijeći u Očevu slavu.

Znajući što se sve ima dogoditi, te da nakon toga više ništa neće biti isto, jer neće provoditi zajedničkog života s njima na tjelesan način, Isus pomno i brižno priprema ovo pashalno blagovanje prostirući pred njih stol ljubavi Božje. Ta večer kad se židovski narod sjećao izlaska iz Egipta blagovanjem pashalnog janjeta bila je za apostole po mnogo čemu posebna jer im je on predao sebe kao istinskog Jaganjca koji oslobađa Izrael. Zato će ta večera biti posljednji trenutak intenzivnog ljudskog zajedništva s njima, pri čemu je Isus u plodove zemlje koji su se obredno blagovali utisnuo dodatno otajstveno značenje. Napravio je to uzevši u ruke kruh i govoreći: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. A isto tako i čašu vina govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

No pozivajući ih da blaguju njegovo tijelo i krv, to jest da čine njemu na spomen, nagovijestio im je da on neće više s njima blagovati do onoga dana kad će je nanovo, u punini, blagovati u kraljevstvu nebeskome. Svjestan da ih neće više u svijetu susretati na način na koji je to činio do tada, a ne želeći ih prepustiti na milost i nemilost svijetu, jer ih je iz svijeta izdvojio kako bi ih sačuvao za novi svijet, htio ih je tim blagovanjem osposobiti za izazove koji će biti pred njima. Nije ih mogao stoga poslati u svijet nezaštićene, premda im je sam rekao da ih šalje kao ovce među vukove. Nije ih mogao poslati neosposobljene, premda im je rekao da ne nose ni štapa ni kese ni obuće. Premda im je rekao da se zadovolje onim što će im se ponuditi gdje dođu, ipak ih nije poslao gladne i žedne. Naprotiv, njih je zadužio da daju jesti gladnome čovječanstvu, pri čemu odzvanja ona njegova: Dajte im vi jesti!

Čitajući večerašnji evanđeoski odlomak shvaćamo da ih Isus nije poslao u svijet bez pripreme. Ponajprije, poslao ih je u svijet čiste i oprane svojom poniznošću i osnažene uzvišenim primjerom ljubavi. Očistio ih je svojim životom i služenjem, kako bi im pokazao da i njihova međusobna ljubav doseže vrhunce samo onda kad su spremni posluživati jedni drugima. Osim toga pokazao im je da je njihovo najbolje oruđe i najveća snaga u naviještanju radosne vijesti upravo čistoća duše i nevinost srca. Nadalje, dajući im zaduženje da obnavljaju sjećanje na nj blagujući sveti kruh i vino, zadužio ih je da čistim rukama svim ljudima prenose Božju ljubav u euharistijskom otajstvu. Tako je Božja vječna ljubav po ovom svetom otajstvu pronašla načina da se u punini očituje u vremenu za spas i hranu ne samo dvanaestorice apostola, nego i svakom čovjeku gladnom i žednom Boga.

Hraneći ljude svojim tijelom i pojeći ih svojom krvlju, Isus zasićuje njihovu glad i žeđ za Bogom, te ujedno izlazi ususret jednoj od temeljnih ljudskih potreba da zdravi živi, čega nema bez kvalitetne prehrane. Većina ljudi danas, na žalost, sebi jednostrano priskrbljuju samo zemaljsku hranu i njezine užitke, a da nikad na pravi način ne okuse slast duhovne hrane i istinske okrjepe koju daje našem životu. Uživajući isključivo u hrani zemaljskog obilja, u konačnici se hrane propadljivom hranom ljudske gladi koja ne daje pravi život. Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu ne daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni. Tako je za duhovnu neuhranjenost današnjeg čovjeka kriva loša prehrana, to jest loš izbor namirnica, jer ne vodi računa o onome što zasićuje dušu, nego samo o tome kako namirit zemaljske potrebe. Ili pak kad unose u organizam duhovne sastojke prema svojem nahođenju, onda se najčešće radi o robi sumnjive kakvoće, proizvedene na umjetan način u laboratorijima ljudske duhovnosti, čime truju, umjesto da liječe vlastito biće.

Mi koji vjerujemo u živoga Krista koji nam je ostavio na posljednjoj večeri otajstvo svoga tijela i krvi nemamo ni razloga ni opravdanja niti za lošu niti za krivu prehranu. Po Kristovu tijelu nama je dana najizvrsnija hrana ljubavi Božje, to jest najizvornije jelo iz Božje ruke za čije nam božansko porijeklo jamče apostoli koji su je prvi kušali. Mi koji duhovno živimo od ovog Kruha nebeskoga pozvani smo navijestiti ljudima da nam je Bog dao sebe za hranu, te da je to jedina hrana koja može zadovoljiti stvarne ljudske potrebe za životom. Pozovimo ih da ne zapostavljaju dar s Očeva stola i iz njegove ruke, jer ih ljudska propadljiva hrana ne može zasititi. Potaknimo ih svojim primjerom da se ne opredjeljuju za oskudnu hranu ljudskoga duha i uma, umjesto da blaguju obilje Božje okrjepe. Potrudimo se mi našem naraštaju dati ovu božansku hranu, da ne bude gladan pored punog stola ljubavi Božje. Dopustimo stoga da nas Kristovo služenje očisti, a ljubav ispuni, kako bismo čistim rukama i nevinošću bića natopljenog njegovom ljubavlju mogli svijetu pružiti božansku okrjepu s Očeva stola.

Meditacija o odbačenoj hramskoj gredi
koja je od beskorisnog drveta
postala greda na kojoj je visio naš Spasitelj:

hramska greda

Privlačila je mnogo pozornosti
pojava pomrčine sunca.
O njoj se pisalo i govorilo,
tumačilo djeci i odraslima,
upozoravalo na opasnosti
i poticalo razna istraživanja,
znanstvena tumačenja
i opsege fenomena po kojem
Mjesec zakloni Sunce Zemlji.
Ali dok propitujemo prirodnu,
a da ne primjećujemo i ne priznamo,
svjesno stvaramo pojavu
duhovne pomrčine Sunca.
Božji Sin je zasjao čovječanstvu
kao Mlado Sunce s visine,
no čovjek obzorja svoje duše
rado i olako prekrije grijesima.
Tako ne dopušta da mu se u život
probije zraka Božjeg svjetla
koje se pojavljuje za njega
da mu obasja zemaljske pute
i osvijetli obzorja prema vječnosti.
Osim toga, živeći grješno,
jedni drugima zaklanjamo Sunce
umjesto da budemo zrcalo
koje drugima prenosi njegov sjaj.
I kad je to Sunce zasjalo u punini,
pojavivši se kao čovjek na zemlji,
izopačeni ljudi nisu imali mira
dok ga nisu uklonili iz zemlje živih.
Ubijajući ga na drvetu križa
i zastirući ga grobnom pločom
proizveli su najveću pomrčinu
ikada zapamćenu na zemlji.
Pomrčina je, srećom, prolazna,
a Sunce ostaje kao nada ljudima
dajući im svjetlo i grijući zemlju
do onog susreta u Gradu Božjemu
u kojem je zaklani Jaganjac svjetiljka.

Cvjetnica 2015.

Danas na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, spominjemo se prije svega Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim će započeti dovršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. I kao što je Isus za svoga javnoga djelovanja učenicima najavljivao muku, smrt i uskrsnuće, tako i mi na početku Velikog tjedna, uz izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo i navještaj njegove svete muke. No pokazujući da je sve dio božanskog plana, Isus je htio da se i njegov ulazak u Jeruzalem zbude na način na koje je bio nagoviješten u Starom zavjetu, te je u tom smislu Isus i dao detaljne upute svojim učenicima, što Evanđelist precizno opisuje.

Kao što je uvijek slao svoje učenike po dvojicu, tako je i sada poslao dvojicu u selo ispred sebe da mu dovedu magare koje još nitko nije jahao. Time je dao do znanja da se ispunjava proročanstvo dano po proroku Zahariji: Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu. (9,9) Isus se ne ustručava tražiti pomoć od svojih učenika, kao što se ne ustručava, u svojoj poniznosti, jahati na magaretu, čime je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvremenicima, napose stanovnicima Jeruzalema i mnogim hodočasnicima, tako i nama vjernicima u suvremenom svijetu koji hodimo svojim hodočasničkim putem prema kraljevstvu Božjemu.

Doista za mesijanski ulazak u Jeruzalem trebalo mu je jedno seosko magare, te pratnja skromnih ljudi poput galilejskih ribara. Osim toga zbor onih koji su mu izricali mesijanske počasti i hvale bio je sastavljen od običnog vjerničkog puka. Ovaj skromni ulazak je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost koji je pružao Jeruzalem kao grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je uistinu, gajio nadu u dolazak drugačijeg mesije, ne običnog tesarova sina iz Galileje, nego nekog slavnog i moćnog Božjeg poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima, te kulturološke nadmoći nad uljudbom svoga vremena koja je stvarala pukotine i na tkivu njihova nacionalnog i vjerskog bića.

U svemu tome sadržana je poruka nama, kako ni mi ne bismo gajili krive nade i čekali nekog krivog mesiju, ne shvaćajući da je Mesija Božji došao i da nam je negdje u blizini, samo ga trebamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani poput onoj jednostavnog puka skrenuti pozornost našem društvu koji gradi svoju budućnost kao Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju svih želja i očekivanja. Takav grad nije Božji grad, takav grad nije mesijanski grada. Takav ohol duh i oholo društvo ne mogu primiti Mesiju, nego ga samo razapeti i žrtvovati, navodno, za dobrobit koja nije ništa drugo nego laž i obmana. Poput ljudi koji staviše Gospodinu na raspolaganje magare i haljine, i mi smo pozvani staviti mu na raspolaganje svoju skromnosti, te se mi sami staviti njemu u službu, kako bismo omogućili da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas. Zato ni danas ne smijemo graditi društvo zatvoreno za Mesiju, društvo koje ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, društvo koje ne uči od njegove poniznosti.

Ni danas nemamo pravo na skučeni mesijanizam zatvoren u izvanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja. Jer takav ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radije se otvorimo Kristovu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, kako bismo u svome društvu posvjedočili radost kojom nas je ispunio njegov dolazak. Prostrimo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, kako bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, te kako bismo i s njime gradili ovo društvo kao sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak među nas ljude, prigodom kojeg se nije ustezao ni muku podnijeti, od srca mu zdušno kliknimo: Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

Da bi se ponizilo nečasne osobe,
te ih izvrglo zasluženom ruglu i sramoti,
javno se prokazivalo njihovo postupanje.
A jedan od okrutnijih načina je bio
vezati ih ili objesiti na stup srama
pokazujući ih zloćudnima i nepoželjnima.
U tom slučaju kažnjenik je bio izložen
kritici i kazni nemilosrdne javnosti.
Nerijetko su ga nazočni i prolaznici
gađali kamenjem i drugim predmetima,
ovisno o vrsti i težini prijestupa.

Istoj sudbini je bio izložen Isus –
svet i nevin optužen kao zločinac
i obješen za opomenu na stup križa.
Kad su ga lažni pravednici i moćnici,
hoteći silom Boga ukloniti iz društva,
osudili kao nepoćudnog i nećudorednog,
on je ovaj stup sramote i poniženja
pretvorio u stup slave i uzdignuća.
Po njemu je svojom žrtvom skinuo
sramotu grijeha s ljudskoga roda
i odriješio ga od svih spona
za istinsku slobodu djece Božje.

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djelovao, nego su i mnogi stranci koji su dolazili u Jeruzalem bili čuli za njega i htjeli ga upoznati. Tako nam sveti Ivan piše da među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci, koji, jer su bili čuli za Isusa, upućeni na Filipa iz Betsaide, zamole uslugu: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Premda ne znamo što su oni čuli i znali o Isusu, ipak je očito da su htjeli vidjeti onoga o kojem su imali neke slutnje jer se glas o njemu širio. Rečeno današnjim rječnikom,  htjeli su vidjeti nekoga o komu se pronio glas i tko je u njihovim očima bio poznat na temelju onoga što se o njemu pričalo među pukom. Time što je bio poznat velikom broju ljudi možemo reći da je bio i slavan, pogotovo što su o njemu pričali sve najbolje i najpozitivnije. A oni, kad su već napravili tolike stotine kilometara da dođu iz Grčke u Palestinu, htjeli su iskoristiti da vide i jednu slavnu osobu onog podneblja.

No Isus prema sebi ne želi takav pristup ni površan odnos. Za njega glas koji kruži nije mjera slave, jer se slava ne mjeri mjerom poznatosti među ljudima, nego je istinski život u Bogu mjera slave. Isusu je bilo jasno da je glas koji se o njemu širio u mnogim ljudima pobudio želju da ga vide, kao što je bio slučaj i s Grcima. Mnogi poput njih požele: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Takva želja, međutim, ne bi smjela ostati na razini površnoga iskustva, to jest želje koja ne zahvati dubine bića. Isus bi htio da takva želja ide duboko, u samu bit života, da prodre do najdublje pore i da je vođena najozbiljnijim razlozima postojanja. Htjeti vidjeti onoga o kome smo čuli trebalo bi nas voditi do pravoga upoznavanja, a onda i do nasljedovanja. Isus bi htio da se damo privući njegovim životom, a ne samo da smo ga izvanjski čuli i vidjeli.

Nama doista nije dan dar takvog povijesnog susreta licem u lice s Isusom kakav bi imali spomenuti Grci u Evanđelju, ali nam je dan isti dar i poziv kakav je njima uputio Isus nakon onog prvog susreta koji se dogodio s njime u Jeruzalemu. Isus je vrlo dobro znao da im nema nikakve koristi ako ga susretnu samo kao neku atrakciju, kao zanimljivu osobu koju su između tolikih vidjeli na svome putu. Bilo mu je dobro poznato da njega susretne na ispravan način samo onaj tko usvaja njegove riječi i ide putem kojim je on hodio. Isusa je ozbiljno susreo samo onaj tko je spreman ići za njim, kako sam reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. A onome tko ide za njim Isus daje dar poistovjećenja, što izražava riječima: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Te riječi odražavaju potrebu potpunog poistovjećenja i dijeljenja sudbine, kako sa strane onoga koji slijedi, tako i sa Isusove strane. Jer tko se do kraja založi vjerno ga služiti, to jest slijediti, Isusa je nadodao: Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Korizma je za nas vjernike vrijeme takvog poistovjećivanja s Isusom. Istinski ga je čuo i vidio ne onaj tko ima površne informacije i vizualnu percepciju njegova lika, nego onaj tko ga prima ozbiljno i svom dušom ide za njim. Istinski ga pozna onaj tko je spreman s njime i za njega umrijeti, onaj tko je spreman umirati sebi svaki dan kao pšenično zrno. Korizma je priprava i vježba u takvom nasljedovanju koje ide putem svakodnevnog umiranja s Isusom, kako bi se iz takve smrti rodio novi život i došli neizmjerni plodovi. Neka nam stoga želja da vidimo Isusa ne bude tek usputna zanimljivost, nego ozbiljna odluka da ga istinski upoznamo i ostvarimo puno zajedništvo života s njime. Neka nam želja ne zastane na pola puta, na običnom poznanstvu i jednom susretu, nego neka nas vodi prema cjelovitom poistovjećivanju kako bismo ne samo iz usputnog poznanstva s Isusom, nego iz temeljitog poznavanja izvukli najveće moguće plodove. Neka želja za Bogom bude u nama više od puke radoznalosti koja se svodi na to da vidimo nešto ili nekog neobičnog, nego da nas vodi do samoga srca Božjeg života i njegove slave. Neka ta želja u nama bude toliko jaka da nas vodi k preobrazbi života i neka nam podari snagu da nasljedujemo ono  što nam Bog daje čuti i vidjeti dok susrećemo Isusa.

Isus stoga i nas svojom riječju vodi prema pravoj slavi i proslavi koju je na zemlji okusio. To je proslava uskrsnuća kojoj je usmjerena i naša korizmena priprava. Isus zna da se prava proslava života događa u smrti i u poniženju, za razliku od nas ljudi koji slavom nazivamo blještavilo, pompu života i pljeskanje ruku koje nam odobravaju ljudske uspjehe. Neupitna je činjenica da će svaki život proći kroz smrt, ali će se proslaviti samo onaj tko se digne iz smrti, čime se pokazuje što je stvarna slava koju Bog namjenjuje ljudima. Ovo je bio ključ Isusova života po kojem je on svoje učenike učio kako se i sami mogu i trebaju proslaviti. A proslaviti su se mogli ako su išli za njim, te ako su poput njega nastojali da se na zemlji proslavi ime Očevo. Nadalje, mogli su se proslaviti ako su prihvaćali da se slava sastoji u slavnom umiranju, a ne u traženju ljudske slave. To jest ako su otkrili da je istinska slava u davanju slave Bogu svojim životom, a ne u traženju od Boga da nas proslavlja na zemlji ljudskom slavom. Ne preostaje nam nego ozbiljno usvojiti njegovu pouku, te s njime proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili istu slavu na nebesima.

Djeca redovito ne vole matematiku
jer im je suhoparna i dosadna.
Pa ipak ona je nezamjenjiv predmet
bez kojeg ne bi bilo školskog sustava
ni zdravog razvoja ljudskog mišljenja.
Upisana je u sve pore života
čije se funkcioniranje u mnogome
temelji baš na njezinu poznavanju.

No malo tko je svjestan da je i Bog
ostavio nama ljudima duhovne zadaće
u vidu osnovnih matematičkih operacija.
Tako najprije očekuje od nas
da zbrojimo sve što nam daje,
te da u isto vrijeme sebi oduzmemo
sve što nam se nudi, a nije njegovo.
Kad se tako riješimo zemaljskog,
suvišnog, štetnog i promašenog,
onda se u nama umnaža milost Božja.
Potom slijedi posljednja operacija
– oko sebe dijeliti radost iz obilja srca.

4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i uglednom Židovu farizejske sljedbe Nikodemu koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor se kretao o navještaju rođenja za nebo, kao i Isusova povratka Ocu u nebesku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji način je Bog odlučio iskazati svoju ljubav prema svijetu i ljudima proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednog starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kad je izraelski narod hodio prema obećanoj zemlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim kako bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se ne može cjelokupna slikovitost starozavjernog događaja usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupu

Isus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Pogotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ljekovito podizanje, to jest njegovo uzdignuće na stup križu. Kao što je Mojsije napravio neobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribijen i uzdignut na križ i u svome tijelu pobijediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ugrize, prikovao ju je potom na križ i pobijedio je obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti zbog kojeg je čovjek trpio ujede otrovnica, kako bi u svom tijelu primio ujede poradi nas i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bio je ljekovit potez i zaštita od otrovnica. No zbog ljudskog grijeha i neposluha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A kako bi ljude oslobodio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljudski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakog smrtonosnog otrova. Prihvatio je ovu nezahvalnu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje trovao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije stoga suvišno napomenuti da i danas određeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekada on u tom proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovito uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on podignuti na križ ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlja u hodu pustinjom zemaljskog života i dati konačno spasenje u nebu.

Kršćanin znak svijetu

No upravo time Isus nama vjernicima providonosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebeskoj slavi neophodna je ova etapa zemaljskog uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod koji je hod kroz pustinju ljudskoga poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasnosti i izazova, pun je zmija ljutica koje nas grizu koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i kao kazna, to jest posljedica grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubav i prema Bogu i od želje za njime. Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome. Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne ljubimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sreće da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospodina pribijenoga na nj. Jer i mi smo svojim grijesima poput zmija ljutica izgrizli svoga Boga. I zbog našega života i prijestupa on se dragovoljno stavio na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijenosnici zaraze.

Neka nam korizma stoga bude vježbanje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Stoga, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječji, tako bi bilo potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedočanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetog Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku slavu, onda je i nama prava lansirna rampa ili odskočna daska za put do neba. I ne zaboravimo, samo pribijen na križ poput svoga Gospodina kršćanin je valjan znak ovome svijetu.

3. korizmena nedjelja – B

Opisujući događaj izgona prodavača i mjenjača iz Hrama i Isusov boravak u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, sveti Ivan će zaključiti da se Isus nije povjeravao niti onima koji su povjerovali u njega “jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku”. Ove riječi mogu poslužiti i kao ključ razumijevanja i samog događaja ‘čišćenja’ Hrama, jer izgon trgovaca i mjenjače je bio izvršen ne samo poradi sprječavanja oskvrnjivanja Božjeg svetišta, nego poradi većoj čistoći čovjeka koji je istinski hram Božji. Ali da bi se čovjek očistio i postao istinskim Božjim hramom, nije dovoljno što Isus zna što je u čovjeku, nego da svaki čovjek zaviri u svoju nutrinu i s suoči se s onim što nosi u sebi.

Velika je, doista, istina da mi ljudi ne znamo što sve nosimo u sebi. Ne znamo što smo sve naslagali i nakupili u svoju dušu. Često nam je duša puna taloga, poput raznih nečistoća koji zagušuje strojeve, te ih nakon toga treba nositi na čišćenje čim se pokaže da nešto nije u redu, a prije nego do kraja zakažu. Slično se ponašaju i računalo: dok ne vidimo da otežano i sporo radi, uopće ne postavljamo problem i ne znamo čega se sve nakupilo u njegovoj nutrini, kojih loših i štetnih poveznica i virtualnog smeća. No kad potom očistimo i osjetom da brže radi, te da su vratio u punu funkciju, sami se ne možemo načuditi koliko je prljavštine i smeća bilo u tim napravama, što u svakodnevnici nismo primjećivali. Slično tome zaboravljamo da kroz vlastite poglede, riječi, misli i djela upijamo i u dušu nakupljamo sadržaj iz okoliša. Najčešće ni sami ne znamo i ne mislimo što je sve u nama ili se pak ne želimo oko toga baviti niti ozbiljno zaviriti u svoju dušu dok ne počne ‘otežano’ ili ‘loše’ raditi. Najgore što se navikavamo na takvo onečišćenje koje doslovnom držimo normalnom popratnom stvarnošću ljudskog života. Kao da bi bilo normalno da nam je duša puna gareži i čađe samo zato što je takvo društvo u kojemu živimo. Vjerojatno zanemarujemo kako nam je neophodno propuhivanje ventila duše kako bismo se oslobodili unutarnje prljavštine i dobili od Boga ‘ekološku’ potvrdu o čistoći duše.

Isus je pak znao što je u čovjeku, te je htio da sukladno logici čišćenja hrama svaki čovjek otkrije što ima u sebi. Ponajprije da otkrije kako je u čovjeku mjesto klanjanja Bogu, mjesto intime i duhovnog obilja, te se ne bi smjelo vlastitu nutrinu pretvoriti u prostor rasprodaje duhovnog dobra, kao ni potenciranja onog zemaljskog nauštrb nebeskog. Ako je i pozvan zarađivati i živjeti od rada svojih ruku ne znači da treba prostituirati svoju dušu i svoje unutarnje obilje. Isus je izgonom trgovaca iz hrama dao do znanja da postoji ljestvica vrijednosti te nije dobro da ju čovjek izokreće, jer nužno trpi sam čovjek. Nadalje ako želi sebi dobro onda ne smije instrumentalizirati Boga, što mi ljudi često činimo. Podredili smo Boga ne svom istinskom dobru, nego zaradi i lakšem životu. I to sve pod krinkom služenja njemu i njegovu štovanju, poput prodavača i mjenjača u Hramu. Ako treba i onečistiti se, samo da od toga bude koristi, izvlačimo valjan izgovor. Ako treba i identitet izgubiti samo da taj gubitak novcem naplatimo sve nam je opravdivo. Isus pak ne dopušta da mi očevinu onečišćujemo, jer tada gubimo tlo pod nogama, gubimo sinovski identitet, to jest svijest da smo djeca Božja.

Korizma je idealno vrijeme da zavirimo u svoju nutrinu i saznamo što je u nama. Ona je vrijeme kad pokušavamo povesti računa o tome što je u nama i to dovesti u red pod budnim okom onoga koji zna što je u čovjeku. Zamolimo ga da nam pomogne upoznati svoju nutrinu i sve njene skrovitosti i zakutke. Pretražimo unutarnje pretince duše kako bismo izbacili beskorisno i nekorišteno, a zadržali ono što je neophodno za istinski vjernički život. Potrudimo se malo bolje upoznati sebe te se osloboditi strahova, loših sjećanja, štetnih težnji i ambicija, površnosti i nečistih misli, zlih nakana i zlih djela, strasti i požuda. Koliko je u nama truleži, izgubljenog vremena i grubosti, koliko grubih riječi i psovki. A da ne govorimo o naslagama frustracija, hladnoće, narušenih odnosa, izgubljenoga mira, duhovnog nereda, svake vrste nemara.

Jer u nama ostaje nataloženo sve što činimo i mislimo, pa i onda kad je u početku naslaga tek nevidljiva, ali s vremenom se pokaže kao okorjela i teško ukloniva sa  stjenki duše. Zagorjeli smo u bezboštvu a da to i ne vidimo. Duše nam ne dišu i ne žive prozračno božanskim životom, a što je najgore i ne znamo da je to problem. Gušimo se i u svojoj ljudskosti i grcamo u valovlju ovoga svijeta, ali se ne odlučujemo približiti Bogu osloboditelju i spasitelju. Bez Boga koji bi počistio nečistoće naše nutrine doista se ne možemo osloboditi onoga što smo pohranili u nutrini gdje postaje hrđa što nas nagriza. Tek kad  Božjom pomoću očistimo naslage smeća i onečišćenja iz duše, onda odahnemo i vidimo da naša duša bolje funkcionira. Tek tada se čudimo silnome onečišćenju koje je bilo u nama, tek tada i sami priznamo što je to u čovjeku. Isus nam je to jasno nagovijestio, te pokazuje svoju spremnost da nam pomogne očistiti bičem svoje riječi koja jasno i temeljito u nama može razdvojiti čisto od nečistoga.

Prihvatimo stoga put korizmene poniznosti i prihvatimo da nas Isus pouči kako smo hram Božji, kao što je bilo i njegovo tijelo, i dopustimo da nas on očisti i posveti za istinsko duhovno bogoslužje. Neka nam posvijesti da je u našoj nutrini mjesto Božjeg prebivanja, pa mu i dopustimo da nas uresi kao Božji hram u kojem ćemo Boga susretati i štovati kao što i priliči. Budimo prihvatilište Božje i ne ostavljajmo u sebi ništa od onog što bi bilo suprotno njegovoj svetoj prisutnosti.