3. nedjelja kroz godinu – C
Svima nam je dobro poznato da za baviti se nekom aktivnošću ili poslom, trebamo biti ovlašteni, to jest imati potvrdu o potrebnoj struci i kvalifikaciji. Pa i za svakodnevne potrebe, čak i ono tehničko servisiranje predmeta i strojeva, vrlo često nas jamstva obvezuju da ih servisiramo u ovlaštenom servisu, a ne bilo gdje ili kod bilo koga. Takav pristup je dodatna sigurnost da nismo prepušteni varalicama i šarlatanima, već da uživamo kvalitetnu potporu i vjerodostojnost onih s kojima surađujemo. Dakle, i od nas i od drugih traži se sigurnost da s jedne strane živimo odgovorno i pružamo potrebno jamstvo drugima u profesionalnim dimenzijama života, ali jednako tako da možemo i za sebe osigurati potrebne usluge na isto takvoj razini. Time što netko bdije nad kvalitetom i što postoje oni koji dodjeljuju potvrde ili ovlasti, shvaćamo da možemo živjeti s više pouzdanja da nam neće biti podvaljena nekvalitetna usluga ili sadržaj, to jest da nećemo biti tretirani na nekompetentan način.
Dok je to tako u redovitom životu, slično se pitanje može postaviti i za život vjere. Može li bilo tko sebe smatrati kompetentnim govoriti o Bogu? A ako se netko i smatra, postoji li mogućnost razumjeti je li to ispravno? To jest, postoji li mogućnost od nekoga dobiti ovlast, te znati da je riječ o kvalificiranom i zakonitom zastupniku koji zna što govori i koji ima sve službene ovlasti nastupati, svjestan da ne improvizira, već da u potpunosti savjesno i kvalitetno vrši svoje poslanje. A kad je riječ o naviještanju Boga, onda bi doista sam Bog morao dati ovlasti onima koje šalje u svoje ime da pronose njegovu riječ i pozivaju na vjeru. Jer ako u nijednom području života nemamo prava činiti što nas volja, već samo ono što je ispravno i za što smo ovlašteni, onda tim više bi to moralo vrijediti i za vjeru. Ako netko zastupa Bog na zemlji, onda bi morao pokazati vjerodostojnu ‘ispravu’ kojom potvrđuje da ga je dotični ovlastio za takvo što.
Ovo je važna činjenica koju treba propitati, jer vidimo da o tome ovisi i razumijevanje poslanja kojemu pristupa sam Gospodin Isus nakon krštenja na Jordanu. On sebi ne daje za pravo samostalno i samoinicijativno činiti što ga volja, niti činiti nešto što ne ulazu u njegove ovlasti i nadležnost. Poslušan volji Očevoj u svemu se stavlja na raspolaganje samome Ocu, znajući da mu je vršiti samo njegovu svetu volju koju je Otac već prethodno objavio tijekom povijesti spasenja u svome narodu. Isus nije bio neki religiozni guru koji se u nekom trenutku osvijestio ili probudio pa počeo govoriti u ime Božje, već je bio Mesija sa zadaćom koju je primio od Oca koji je iznad njega. On nije bio niti neki filozof koji je svojim razumom otkrio i shvatio određene sadržaje o Bogu, a do kojih prije njega nije došao nitko od ljudi, pa im je stoga odlučio to saopćiti, te bi tako imao autorsko pravo na takvo što. Naprotiv, on je bio Božji Sin sa svim potrebnim ovlastim da govori o Bogu na vjerodostojan i ovlašten način. Ako je netko poznavao Boga i njegovu volju, te ako je netko znao što treba ljudima navijestiti, onda je to bio on. Pa ipak, nije se među ljudima pojavio na bahat način, već na sasvim skroman, pokazujući unutarnjom snagom Duha da je od Boga ovlašten, te da se ponaša sukladno ovlastima koje su mu dane, kao i sukladno proročanstvima koja su ga navijestila. Zato sv. Luka u današnjem odlomku ističe da je Isus u snazi Duha došao u Galileju. Upravo je snaga Duha bila njegova vjerodajnica, te će zato i u sinagogi u Nazaretu Isus otvoriti upravo odlomak iz proroka Izaije u kojemu stoji dokaz o tome da ga je Otac poslao i ovlastio da naviješta vjerodostojno sve što mu je povjereno: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!”
A nakon sebe, Gospodin je ostavio svetu Crkvu da vjerodostojno prenosi sve što je on naučavao i činio, te zato sv. Luka potvrđuje za sebe da je jedan od takvih ovlaštenih svjedoka koji je jamčio za vjerodostojnost svih podataka o Isusovu djelovanju. On je dobro provjerio i osvjedočio se u sve što je napisao, kako bi oni koji kasnije prihvate vjeru bili sigurni u ispravnost svega čemu su poučeni i kako bi shvatili da im nitko neovlašten i neupućen nije navijestio istine i pozvao ih da vjeruju, već da mogu biti mirni i sigurni da su poučeni o istinama koje izviru iz samoga srca Očeva. To jest da mogu imati pouzdanje da ih navjestitelji Evanđelja u svetoj Crkvi vode putem Božjim. Da nije bilo apostola i Crkve kojoj je Isus povjerio svoje poslanje, danas ne bismo imali valjanog svjedočanstva o Isusovu djelovanju.
A kao što je Isusa opunomoćio Otac i poslao ga snagom Duha Svetoga, tako i on od nas očekuje da budemo pouzdani i valjani svjedoci njegova događaja živeći vjerno i revno zajedništvo vjere u svetoj Crkvi koja je od njega primila istovjetnu punomoć. A koliko smo stvarno vjernici to ne dokazujemo krsnim listom, premda i on nešto govori o nama, već prije svega to pokazujemo vjerodajnicama Duha Svetoga i njegovom snagom kojom je Isus naviještao radosnu vijest. Koliko smo vjernici pokazujemo ovlašću potvrđenom pečatom Duha Svetoga koji čini da budemo živi udovi Tijela Kristova koji neumorno svjedoče za svoga Gospodina i druge privode u život vječni.