2. korizmena nedjelja – C
Današnji evanđeoski odlomak iznosi na površinu jednu značajnu temu i bitan sadržaj duhovnog života, u naše vrijeme vrlo zapostavljen među kršćanima. Radi se o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje živom molitvom, u čemu smo se kao vjernici pozvani vježbati osobito tijekom korizmenog vremena, ali i ne samo tada. Jer ako nam se korizma predstavlja kao put i škola, onda, bez daljnjega, treba biti put i škola molitve. Ne vjerujem da ćemo pogriješiti ako ustvrdimo kako među nama nema onog tko nije prošao razdoblja odbacivanja molitve, ili barem njezina guranja u drugi plan, stavljajući je po strani, a mnogo je i onih kršćana koji su doživjeli svojevrsna razočaranja u molitvu ne osjetivši njezinu njenu djelotvornost. Najčešće se pravdamo kako nemamo vremena moliti, jer je mnoštvo drugih obveza i stvari koje trebamo obaviti. Ako nekad odlučimo i odvojiti vrijeme za molitvu, to je redovito na kraju dana kad smo umorni, pa je molitva doista nedjelotvorna jer je učinjena u nesvjesnom stanju ili smo pak zaspali prije negoli smo i učinili znak križa. Ukoliko smo nekad odlučili izdvojiti koji trenutak usred dana, redovito se nametnu „važnije“ stvari u dnevnom redu, radilo se o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima. Svi nađemo vrijeme u danu za osobne užitke i sitna zadovoljstva, ali za molitvu i ne baš tako lako. Ali zato imamo mnoštvo dobrih izgovora zašto nismo molili: učenik se izgovara dužnošću učenja, student studiranja, a profesori spremanjem predavanja. Radnik polaže pravo ili na obvezu rada ili potrebu za odmorom, a kućanica na neodgodivo obavljanje kućanskih poslova. Takvih je izgovora mnogo, ne samo kao izgovor za nedostatak vremena za dnevnu molitvu, nego čak i za nedjeljnu svetu misu.
S druge strane svi smo imali prigodu susresti i upoznati i one kojima je nedjeljna misa u 10 ili 11 sati prerano, a i vremenski uvjeti im ne idu uvijek na ruku. Tako da je ili hladno ili vruće, a kad je snijeg ili kiša, svakako je nemoguće i riskantno ići u crkvu. Ali kad ta ista obitelj koja ima dobrih pokrića za vjerničku neodgovornost i lijenost nabavi sebi kućnoga ljubimca kojega treba izvesti u 5 ili 6 sati ujutro kako bi obavio nuždu, onda to nije rano. Tada nas u tome ne mogu omesti niti vremenske nepogode, nego se cijela obitelj oko toga zdušno zanima i revno organizira do te mjere da nikome to nije teško. Mnogi od nas su imali prigodu iskusiti kako smo uvečer umorni pomoliti se Bogu, a u isto vrijeme možemo, ako treba, nastaviti gledati televiziju, surfati po internetu ili se zabavljati na računalu i po nekoliko sati duže od zacrtanoga plana za taj dan. Prema molitvi se postavljamo tako kao da je vrijeme molitve izgubljeno vrijeme, ili pak kao da mi nekom drugom, očito Bogu, činimo uslugu kad molimo, a ne sami sebi duhovnu dobrobit.
Iz svega rečenoga vidimo kako vremena imamo napretek za sadržaje koje smo odredili kao prioritete, dok u isto vrijeme za molitvu koja bi trebala biti duhovna hrana i duhovno ispunjenje, baš ne marimo i ne ostavljamo joj dovoljno prostora, niti je stavljamo na dužno mjesto u životu. Međutim, uredno ćemo se uvijek upitati, kad nam nešto zaškripi u životu ili se dogodi kakva nezgoda, gdje je Bog i zašto se nije zauzeo i prema dobrom cilju usmjerio stvari. Ne zaostaju pitanja niti o smislu ni praznina koja nas prati, bilo da se radi o praznini duše i nezadovoljstva životom, do one koja nas prati u međusobnim odnosima koji su također sve siromašniji i siromašniji.
Iznesena problematika stoga nas potiče tijekom ove korizme napraviti radikalni preokret u životu opredjeljujući se za ozbiljni život molitve pred Bogom, na što nas poziva i Isusov primjer u današnjem Evanđelju, dok su, s druge strane, trojica apostola slika naše ljudske slabosti. Isus izabire Petra, Ivana i Jakova da pođu s njime na goru gdje se želio moliti u samoći i dok se on molio, oni su spavali. Dok im je on želio ponuditi primjer molitve, kako bi i sami naučili moliti, i molitvom se promijenili i preobrazili kao što je i sam napravio, oni su bili nesposobni osjetiti njegove poticaje. Vjerojatno im se molitva i uranjanje u Boga i njegov život nije učinilo tako životno bitnim da bi sa žarom pratili Isusa u molitvi, pa su se, uslijed slabosti, prepustili snu. Očito su i sami imali predrasuda o potrebi i koristi molitve, te su je prakticirali samo kad su trebali obaviti svoju vjerničku dužnost, a možda ni tada jer nisu pripadali baš onim gorljivim, i do u tančine vjernim, sljedbama koje nisu propuštale izvršiti nikakvu izvanjsku odredbu Zakona. Međutim, nisu znali da je molitva čin unošenja cijeloga postojanja u zajedništvo i komunikaciju s Bogom, čin prikazivanja sebe i svih svojih sposobnosti Ocu nebeskom i njegovoj svetoj volji, čin klanjanja Bogu i zdušnog prihvaćanja svake njegove riječi, odredbe i zakona, svjesni kako nas samo takav život može učiniti sretnima i ispunjenima. Moliti, kako nam svjedoči Gospodinovo preobraženje, znači ozbiljno stati pred Boga, sa svom snagom i ozbiljnošću do te mjere da nas Božja riječ i volja mijenja i preobrazi. Što se tiče Gospodina, kroz njegovu ljudsku narav se Božja prisutnost samo pokazala prisutna, to jest objavila na izvana, dok je za nas, slabe i grešne ljude, potrebna prije ćudoredna i duhovna promjena života, a tek potom možemo nastaviti hod putem istinskog preobraženja. Stoga u događaju Gospodnjeg preobraženja, Evanđelist opaža kako su se s Isusom ukazali u slavi Ilija i Mojsije i razgovarali s njime. Jer nitko tko ne sluša zauzeto Zakon i Proroke ne može za sebe reći da istinski moli, jer ne može ostvariti pravu životnu komunikaciju s Bogom ako ne sluša njegove riječi koje su bile naviještene po prorocima i ako ne vrši njegovu volju koja se očituje u Zakonu.
Molitva pak koju mi ljudi prakticiramo, najčešće je površno naklapanje riječi i neka vrsta neodređenog sterilnog zajedništva s Bogom, a ne unošenje cjelinom života u božanski život. Korizmeno molitveno vježbanje potiče nas stoga da zauzmemo jasne stavove prema Božjoj pouci i poruci. Potrebno nam se na koljenima izboriti za čvrst stav kojim prianjamo uz Božji nauk. A koliko je samo kršćana koji prihvaćaju dio Božjih zapovijedi, a dio odbijaju, kao da ih Bog nije sve objavio za ljudsku dobrobit. Zato nam i Isusovo preobraženje svjedoči da je poznavanje Zakona i Proroka pravi korizmeni put koji završava Izlaskom, to jest uskrsnim spasenjem. Gospodin nam je naznačio put pozivajući nas svojim primjerom kako učiti istinski moliti idući u susret Ocu u punoj svijesti za njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, žar i sjaj. I kao što se ne možemo izložiti suncu a da ne osjetimo učinke njegove topline i sjaja na tijelu, tako isto i izlaganje u molitvi Ocu nebeskom ne može biti bez spoznaje i primanja blaženog života kojeg se onda dosljedno i vjerno držimo. Kao što se Gospodin preobrazio u molitvi, tako i nas dodir Božjeg bića, kad mu izložimo svoju nutrinu, bez daljnjega mijenja, čini profinjenijima, obogaćenijima, preobraženima. Korizma je prigoda, ne propustimo takvo iznimno vjerničko iskustvo.

Share: