4. nedjelja kroz godinu – A
Kad evanđelisti opisuju početak Isusova javnog djelovanja, vrlo jasno ukazuju da je njegova aktivnost je bila višestruka. Tako je sveti Matej zapisao da je nakon krštenja u Jordanu bio kušan u pustinji, nakon čega se vratio u Galileju gdje je započeo svoje poslanje u svome narodu. Prije svega znao je da treba pronaći suradnike u djelu spasenja, te je tako okupljao i svoje učenike u isto vrijeme dok je pozivao narod na obraćenje, a kad je počeo propovijedati, sveti Matej kaže da je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu liječeći svaku bolest i nemoć u narodu. A onda kada Evanđelist želi prenijeti dio sadržaja koji je Isus propovijedao, započinje proglasom o blaženstvima koje smo čuli u današnjem odlomku. No prije nego što će prenijeti Isusove riječi, kratko će opisati kontekst sljedećim riječima: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.“ Isus dakle, kad progovara, u prvom redu naučava i poučava svojim riječima.
Možda nam se to ne čini prevažnim, no uistinu je znakovito to što reče sveti Matej za Isusa. Pogotovo kad usporedimo s vlastitim iskustvom i kad promatramo naše živote i ponašanje u odnosu prema drugima kojima trebamo upraviti poneku riječ i pouku. Mi se ne znamo postaviti poput njega i poučavati kao što je on poučavao. Počesto se osjećamo nemoćno i zbunjeno pred ljudima i problemima koji ih muče. Ne znamo što bismo im rekli i koje bismo im rješenje ponudili. Naše riječi i razgovori, rasprave i dokazivanje, nisu poput Isusova nauka. Počesto se usredotočimo na to da drugima dijelom lekcije, da dokazujemo tko je u pravu a tko u krivu, umjesto da ih poučavamo o Bogu i njegovim otajstvima. Nije rijetkost da im i moraliziramo i da ih kritiziramo, ali da to sve ostaje na površinskoj razini zakona i odredbi, onoga što im nalažemo što moraju ili ne moraju činiti. No najčešće ne naviještamo Boga i njegova otajstva, ne donosimo Boga u srca onih koji su oko nas, već im izlažemo i nalažemo odredbe i zakone kojih se trebaju držati, ili im pokazujemo nadmoć svoga znanja, a ne idemo za tim da steknu iskustvo samoga i živoga Boga koje jednino može donijeti promjenu u životu. Vrlo smo uspješni i umješni svađati se s drugima i prigovarati im za njihovo ponašanje, ali ne i poučavati ih na dostatan način da im u dubinu srca i duše uđe Božja misao i obilje njegova otajstva.
Jer samo Božja prisutnost i nadahnuće u duši mogu napraviti promjenu i mogu obogatiti dušu do mjere božanske punine koja donosi rješenje i daje snagu, a ne naše svađe, rasprave i uvjeravanja sukladno ljudskim namislima, pa čak i zakonu i odredbama. Ništa od toga nije dostatno ako ne osjetimo da je Bog ušao u naše života. Tada može sve ono što je mučno, teško i nepodnošljivo učiniti ugodnim, laganim i podnošljivim, kako nam svjedoče blaženstva kojima nas poučava naš Gospodin. Sve to možemo jasno vidjeti u našim ljudskim i obiteljskom odnosima kada ne znamo obrazlagati s božanskom ljubavlju i poučavati s nadnaravnom mudrošću, ali i s pravom nadahnutom vjerodostojnošću i čvrstoćom. Najčešće agresivno dokazujemo sebe i svoje promišljanje, umjesto da drugima navijestimo Boga sa svom jasnoćom i oduševljenjem, kao što naslućujemo i znamo da je Isus činio.
Zato nam je Gospodinov život pravi primjer kako druge poučavati pomažući im da pronalaze rješenja otkrivajući dubinu Božjeg otajstva, to jest njegova kraljevstva u našim srcima. Način na koji je on postupao primjer je i nama kako svoju riječ trebamo pretvoriti u pouku, a izbjegavati da naš govor bude tek obični prigovor. On je zato došao među nas da našoj riječi dadne dubinu i sadržaj Božji, te da to bude navještaj i otajstvena pouka, a ne tek obično obračunavanje s neistomišljenicima, protivnicima i onima koji misle drukčije. Nadasve u tome treba prednjačiti propovijed koju slušamo u crkvi, jer ne smije biti jeftino moraliziranje, nego istinsko dubinsko poučavanje o kraljevstvu koje dotiče naše živote i u njima ostaje. Isus je bio svjestan da nas neće spasiti i dati nam snage rigidna moralnost, već prije svega spoznaja Boga koji je jedini kadar napraviti bitnu promjenu u ljudskoj dubini. Krist se je odlikovao time da je znao šutjeti i razmišljati u tišini i pustinji, ali isto tako kad je progovarao, ona nije samo prigovarao, već je prije svega poučavao znajući da je ljudima najpotrebnije od svega upoznati pravo lice svoga Boga. Samo ako ljudi dožive Božju prisutnost u vlastitoj dubinu, mogu se istinski promijeniti, a ne samo utrenirati da žive sukladno nekim odredbama.
Na taj način je Isus ljude i tješio i liječio, jer njegova moćna riječ im je donosila Boga. Naviještajući im otajstva Božja, tješio ih je jer ih može tješiti sama spoznaja Boga, a ne ljudske strategije i tehnike tješenja. I nama je to poticaj da kad god ispred sebe imamo čovjeka u problemima poput problema koje naslućujemo iz Isusova proglasa blaženstava, u svakoj situaciji i u svakom trenutku odgovor je samo Bog. Što im budemo više donosili Boga, to ćemo ih više činiti blaženima, kao što je i naš Gospodin činio i učio. Tada će prepoznati da su njihovi životi i njihove situacije blaženi pred Bogom, jer će on biti dio njihova života i dijeliti će njihove sudbine i stanja na zemlji, dok ih ne dovede u puninu blaženstva u svome vječnom kraljevstvu.