2. božićna nedjelja – A
U današnjem Evanđelju, sveti evanđelist Ivan uz razmišljanje o Gospodinovu utjelovljenju, koje opisuje biranim teološkim riječima predstavljajući Krista Gospodina kao Božju Riječ – Logosa, imamo i dva odlomka koji govori o svjedočanstvu Ivana Krstitelja o Isusu. Krstitelj je u Evanđelju predstavljen kao onaj koji je nije bio svjetlost, nego je došao dati svjedočanstvo o svjetlosti, koji je potvrdio da Isus dolazi nakon njega, ali je bio prije njega. Zato je Evanđelista, najprije Krstiteljev učenik, Isusa naposljetku doživio kao Puninu od koje su svi primili milost na milost, o čemu je nedvosmisleno posvjedočio onima koji su odbijali povjerovati u Isusa, a prihvaćali su krštenje Ivanovo. Zato piše na takav način da je iz samog odlomka razvidno kako se je Krstitelj kao čovjek našao pred velikim izazovom dok je pozivao narod na obraćenje i pokoru. Mnogi su mu vjerovali i slijedili ga, te je mogao, da je htio, sebe predstaviti Mesijom. No Krstitelj nije podlegao iskušenju, nego je posvjedočio istinu o sebi, što je bilo najbolje svjedočanstvo koje je mogao dati i o sebi i o onome koji je bio Istina. Svaka laž bi bila kobna, a, uostalom, i kratkog daha i kratkih nogu. Ivan se, dakle, našao kao svjedok pred Istinom, kao glas pred Riječju, kao preteča pred Pomazanikom Božjim.
Pred ovim izazovom pred kojim se našao Ivan Krstitelj, stoji danas svaki čovjek i ljudski razum kao takav, napose današnji ‘prosvijetljeni’ razum. Ovaj prosvijetljeni razum koji dominira u posljednje vrijeme društvenom i misaonom scenom zapadnoga društva toliko se uznio da je podlegao napasti kojoj se odupro Krstitelj. Današnji ‘Razum’ nije kadar, i ne želi prepoznati, onoga koji dolazi naknadno, a koji je bio prije, od samoga početka. Ne želi priznati da on počinje prvi u čovjeku djelovati, ali dođe svome cilju samo ako otkrije onoga koji je od početka. No današnji razum nije kadar i ne želi prihvatiti onoga koji mu je dao dar svjetla kako bi bio svjetlo. Ne želi ostaviti prostora niti dati svjedočanstvo o Božjoj Riječi i Početku po kojem je sve nastalo, nego sebe uspostavlja kao počelo koje sve mjeri. Isto tako prihvaća kao svjetlo samo ono što sam obasja svojim ograničenim svjetlom, umjesto da prepozna Božjeg Sina kao Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Odbijajući prihvatiti da je Božje Svjetlo došlo na svijet kako bi prosvijetlilo svakoga, ostavlja sebe kao jedino svjetlo na koje se čovjek treba oslanjati, umjesto da prepozna kako živi od Svjetla Božjega. Tako vidimo kako se danas suvremeni razum buni i odbija Riječ Božju, Božjeg Logosa i Božje Svjetlo, umjesto da ga prihvati kao svoje počelo bez kojega sam ne može postojati i ispravno djelovati.
Kao što je Ivan Krstitelj znao da nije svjetlo,nego je došao posvjedočiti za svjetlo, tako bi i svaki ljudski razum trebao pronaći put poniznosti, te znati da nije svjetlo, nego svijetli zahvaljujući darovanome svjetlu. Ako se iskrenije i dublje zapita, kao što je učinio Krstitelj, onda će uočiti kako u sebi samome ne može pronaći ni izvor ni smisao. Onaj koji mu je temelj, počelo i cilj, postoji prije njega i dao mu je dar da bude njegovim svjedokom. Zato prepoznati svoj izvor i svoje počelo u Božjem Logosu, najveći je dar dan razumu i najveći domet koji može ostvariti. Ljudski razum je, dakle, primio dar da dođe kao preteča na svijet, to jest da, dok počinje spoznavati sebe i svijet oko sebe kao primarnu stvarnost, uspije ipak doći do onoga koji ga prethodi, do onoga koji je prije njega, a to je Božja Riječ po kojoj je sve postalo, Logos koji je od početka.
Svaki razum koji ne prizna Boga, to jest svaki razum koji ne uočava da ga prosvjetljuje Božje Svjetlo istinsko, dao se uhvatiti u zamku koju je izbjegao Krstitelj, a koja je zamka oholosti i samodostatnosti. Odbijajući vjerovati u svoju autonomiju, odričući sebi božanske atribute, Ivan je ispovjedio Isusovo božanstvo. Priznao je da je Isus iz Nazareta bio utjelovljeni Bog, Božja Riječ i Mudrost po kojoj je sve stvoreno. Takva ispovijest je bila najveći čin ljudskog uma, to jest čin koji je ujedno i čin mudrosti i poniznosti, jer se time ljudski um podvrgava mudrosti koja dolazi odozgo, a ne postavlja se kao stvoritelj mudrosti i svjetla. Najveći domet ljudske inteligencije sastoji se, stoga, u spoznaji Boga kao svoga počela, to jest u razumijevanju da je Bog sišao s neba u svojoj Riječi kako bi svakom umu omogućio lakšu spoznaju svojih principa i korijena. Zato ispovjediti Isusa Bogom ukazujući na njega kao na Jaganjca i Spasitelja, kao što je učinio Krstitelj, postaje čin kojim razum doseže svoje najveće domete, to jest po kojem ulazi u neizmjernost Božju za koju je stvoren. Veću spoznaju od te ljudski razum ne može dosegnuti, pogotovo ne sam po sebi. Ograničenom čovjeku nije dan veći stupanj spoznaje i uzvišenosti od dostojanstva koje ostvaruje po zajedništvu s Božjom Riječju, sa živim Bogom koji kao svjetlo istinsko prosvjetljuje svakog čovjeka.
Moliti nam je stoga da kao vjernici u poniznosti prepoznamo svoje počelo i da posvjedočimo i današnjem čovjeku opterećena i zaražena racionalizmom, koja je snaga i domet našeg razuma kojeg je Bog prosvijetlio i uzdigao do prave mjere i do pravoga smisla. Tek tada naš razum vrši svoju funkciju kad sebe odbije priznati bogom ili božanstvom, neovisnim od pravoga i života Boga. Tek onda postaje velik kad ukaže na onoga koji ga nadilazi, onoga koji je pravi Bog i pravi Čovjek, naš Gospodin Isus, kojemu svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen.