32. nedjelja kroz godinu – B
Gospodin je u svome pristupu životu i nauku bio uvijek orginalan i odgovoran. Nikada mu se nije sviđala ljudska dvoličnost i umišljenost, to jest lažna svetost koja se mjerila novcem i izvanjskim obiljem. Nisu mu se sviđali ljudi koji nisu znali da je ljubav najvažnija stvar na svijetu, te da Bog ne gleda izvanjska dobra, već obilje srca. On vjernost ne računa debljinom novčanika, već dubinom srca i nesebične ljubavi. Zato su Isusu smetali uglednici, pismoznanci i farizeji, koji su ugled stjecali na navodnom poznavanju Pisma, ali nisu nimalo pokazivali da mare za čovjeka. Time su otkrivali da im je Bog bio samo teorija, a ne istinski život. Očito ih Isus nije kritizirao bez razloga, jer je jasno uočavao da su se njihova nastojanja neprestano vrtjela oko stjecanja zemaljskih dobara. A takva dobra je najlakše stjecati preko onih koji su najmanje zaštićeni, kao što su bile sirote i udovice, kojima su se očito nudili za zaštitnike, a svoje zle namjere su prekrivali ne samo dugim haljinama već i dugim molitvama. Zato je Isus mišljenja da će ih stići to oštrija osuda, jer su se služili svim raspoloživim sredstvima da se domognu zemaljskih dobara, pri čemu nisu zazirali ni od toga da se služe svojim duhovnim ugledom i položajem.
Zato je drugi korak za koji se Isus odlučio bio da svojim učenicima i slušateljima pokaže pouku u praksi. Da im konkretno pokaže što vrijedi u Božjim očima, sjeo je nasuprot hramske riznice promatrajući ljude kako ubacuju svoje doprinose za Hram. Od svih onih koji su ubacivali, on je izdvojio kao najvrjedniji doprinos siromašne udovice koja je ubacila tek jedan kvadrant. Ona se nije imala čime razbacivati ni bahatiti velikom količinom, već je od srca dala sve što je imala i mogla izdvojiti kao svoju pomoć za Božje svetište. No procjenjujući njezin dar, Isus je procijenio njezino srce. Prema njemu, ona je ubacila više od svih ostalih jer je dala od svoga žitka, a ne od suviška. Ona je istinski odvojila od onoga što je i njoj bilo potrebno, kako bi iskazala štovanje Bogu, a ljudima pokazala koliko joj je stalo do hramskog bogoštovlja. Ova udovica je mogla ubaciti u hramsku riznicu istinsko bogatstvo ljubavi i odricanja samo zato što je ono pravo bogatstvo čuvala u svome srcu. Njezino bogatstvo je doista bio duhovni život, vjernost Bogu i predanje u njegovu volju, te je s tom spremnošću odvajala od svoje sirotinje za svećenike i ostale hramske potrebe.
Nakon ove Isusove pouke ostaje i nama vrlo jasno i otvoreno pitanje kako se mi sami odnosimo prema bitnim vrednotama života. A te bitne vrednote su Bog i naše srce. Ljudsko srce je istinska riznica u kojoj se čuva Božji kapital. Upravo onako kako je odredio Bog koji je ljubav, te nas poziva da se usredotočimo u životu živjeti istinsku ljubav, te sve činiti iz ljubavi prema njemu, kao što je činila i siromašna udovica. Ona koja je iz riznice srca izvukla golemi kapital, dala ga je kao svjedočanstvo za hramsko blago. Nas Isus poziva da činim isto. A prvi korak je prepoznati da su naša srca istinske riznice u koje skupljamo Blago ljubavi i dobrote Božje, te potom, ako smo u tu riznicu sakupili obilje Božje, imamu uvijek mogućnosti iznositi iz srca i davati drugima. Na žalost mnogi su prestali računati, ili nisu nikada ni znali za ovu riznicu, podcjenjujući vrijednost ljubavi Božje za vlastiti život. Jer se navikavamo na opori život u kojemu mislimo da je dovoljno imati novca, a ne vidimo da smo mi jedni drugima bogatstvo ako su nam srca puna vjere i ljubavi Božje. Upravo to je Isus htio istaknuti kad je ovu udovicu stavio kao primjer drugima, jer im je htio ukazati koliko su se svi koji su je vidjeli mogli obogatiti njezinim bogatstvom.
Bilo bi dobro kad bismo bili svjesni da Isus stoji nad riznicom našega srca upozoravajući nas da pazimo na to da je ono stvoreno za riznicu najvećih dragocjenosti. Ne možemo se zadovoljiti ubacujući u nju samo sitniš, to jest samo ono zemaljsko i izvanjsko. Srce je stvoreno da Bog u njega položi svoj život, onaj pravi žitak od kojega se živi. Zato nam je paziti što ubacujemo u riznicu svoga srca, to jest paziti kako se odnosimo prema srcu i prema duhovnim vrijednostima, koje, na žalost, vrlo često stavljamo u zapećak. S druge pak strane ponosimo se isključivo onim izvanjskim dobrima, te se dobrim dijelom posvetimo njihovu stjecanju, i ne svjesni da samo srce zatrpavamo nepotrebnim brigama i kvarimo ga izokrenutim vrijednostima. Stvoreni samo da budemo hram Božji, a upravo je srce prava riznica tog hrama koja se ispunja samo kad primamo Boga u srce, a ostaje prazna i opustošena ako nam je procjena svedena na zemaljske mjere.
Poput udovice iz Evanđelja ubacimo u svoje srce pravu krepost i istinsku vjernost Bogu, ispunimo ga osjećajem njegove prisutnosti i odnosimo se s poštovanjem prema duhovnim vrijednostima. Tada će i naše srce zablistati u punom sjaju, a mi ćemo postati blagoslov svima koji od nas prime obilje svjedočanstva vjere i ljubavi. Ne budimo proračunati pred Bogom, jer se doista radi o našem bogatstvu. Tko je pred Bogom proračunat, ne primjećuje ljude oko sebe, te postaje sklon na zlo i na otimačinu njihovih dobara. Tko je proračunat daje se zaslijepiti željom za zemaljskim dobitkom, te od sljepoće ne vidi zlo koje čini drugima. Tko je proračunat ne može druge obogatiti svojim životom, za razliku od onih koji su Bogu predani, te svojom dušom Bogom ispunjenom obogaćuju svijet oko sebe. Neka i nas primjer siromašne udovice i Kristove riječi potaknu da težimo k pravom bogatstvu, bogatstvu srca, te da uzvratimo velikodušno braći darom koji smo primili od Gospodina.