Dok u božićnom vremenu razmišljamo o Mariji kao Majci Božjeg Sina i našega Spasitelja, od nas se očekujemo da pobliže i dublje razumijemo vrijednost njezina majčinstva, pokušavajući razumjeti što na koji se način dogodilo čudo Božjeg rođenja u svijetu. Naša velika poteškoća je što o njezinu začeću i rođenju najčešće razmišljamo kao ljudi obilježeni ograničenim ljudskim iskustvom, a ne onim autentičnim koji nadilazi našu prizemljenost. Jer pravo ljudsko iskustvo začeća i rađanja nije samo ono koje se događa na tjelesnoj razini, nego nešto sasvim uzvišenije i svetije što dotiče duhovne sastavnice života i na kojima se temelji. Upravo Marijinim začećem i rođenjem Bog nam želi posvijestiti jednu drugu činjenicu, to jest želi nas poučiti o ljudskom začeću i rađanju. Doista, poruka njezina primjera tiče se svakog začeća i rođenja, jer bi svaki događaj života trebao prije svega biti duhovni događaj koji ima potom svoje nužno značenje i za tjelesni život. Štoviše, Marija tako potvrđuje primat duhovnoga nad tjelesni, ili, još točnije, primat Božjeg duhovnog nad ljudskim.
U svjetlu Marijina života i primjera jasnije vidimo kako živimo u svijetu u kojemu se začeće i rođenje ne promatraju i ne tretiraju kao duhovni događaji, nego isključivo kroz prizmu tjelesnog odnosa. Ali kad bolje zastanemo pred činjenicom da je primanje i darivanje života najvažniji i nosivi događaj i trenutak života, onda bi doista bilo čudno ako bi se to svelo na samo biološko, to jest animalno u čovjeku. Doista čovjek bi bio zakinut ako se duhovno i tjelesno ne bi prožimalo u tako važnom trenutku, to jest ako trenutak začeća i rađanja ne bi bio dotaknut duhovnom dimenzijom i predanjem. Bilo bi tragično ako bi se duhovno i tjelesno prožimali u svemu osim u bračnom zajedništvu, to jest u ovom događaju predanja života novom biću, jer događaj života nije i ne bi smio biti samo biološko-tjelesni, nego je bitno obilježen i duhom. Ako u braku i postoji bračno tjelesno sjedinjenje ono postoji upravo radi toga jer mu je temelje, to jest trebao bi biti, duhovna ljubav među supružnicima. U tom smislu i bračno zajedništvo nije samo tjelesno sjedinjenje, nego najprije duhovno kojem je tjelesno tek samo jedna popratna dimenzija onog stvarnog duhovnog zajedništva. Upravo jer se danas začeće tretira kao plod samo biološkog odnosa, koji se najčešće u praksi događa kao nagonski, teško ljudi uočavaju sadržajnost koja se krije iza toga. Isto vrijedi i za rođenje, kao i za majčinsku roditeljsku odgovornost.
Duhovno začeće i rođenje
Premda znamo da je Marijino začeće i rođenje bilo iznimno čudo nad čudima Božje ljubavi i dobrote, ipak kad o njem intenzivno razmišljamo, vidimo da je bilo nešto sasvim logično i Boga dostojno. Marija je, kao prvo, bila očišćena Božjim zahvatom kako bi čista bića podarila tijelo Sinu Božjemu. Kao bezgrješna Djevica ona je otvorena suradnji i može surađivati na djelu spasenja jer je cjelinom svoga života, svoje misli i duha, svoga uma i srca, potpuno bila u Boga uronjena. Iz njezina predanja izvire i životna plodnost, jer prava plodnost ljudskog bića je plodnost koja se ostvaruje duhovnim sjedinjenjem s onim koji je izvor svakog života i plodnosti, s onim bez kojega nijedno ljudsko biće ne može biti plodno.
Marija je potpuno predana onome koji je sam život, te stoga najprije začinje vjerom u duhu, a onda potom i tijelom, pokazujući primat duhovnoga nad tjelesnim. Stoga nije slučajnost da duhovna prisutnost, to jest prisutnost Duha Svetoga koji je osjenjuje u njoj proizvodi i tjelesne učinke, uslijed čega će dati tijelo Sinu Božjemu. A to će moći jer je do dna bića bila prožeta milošću Božjom, te je začeće Sina Božjega njoj duhovni dar samoga Boga kojemu je vjerno služila. Na Božji dar ona uzvraća uzdarjem svoga tijela vraćajući Bogu dar čistog ljudskog života, prečisto biće Sina Božjega u ljudskom tijelu. Primivši milosni dar dala se njime potpuno posvetiti, te je njemu zaručena duhovnim zarukama uzvratila ovim nesebičnim uzdarjem. Zato je Marija začela svojim predanjem, jer nema ništa plodnije od osobe potpuno posvećene Bogu. Ona vrvi Božjom mišlju, ona se potpuno predaje da iz nje izbija njegov život, koji je tako snažno prisutan da nije prožimao samo njezin duh, nego i tijelo.
Snaga Božje plodnosti izbijala je doista iz svake pore njezina bića, te nije bila samo plodnost duha, premda je u duhu nastala kroz plodnost vjere i zajedništva s Bogom. Božji život je u njezinu biću pronašao plodno tlo, te je ona cjelinom svoga bića i života postala nositeljica i roditeljica Sina Božjega. Rodila je ne samo duhom, nego i tijelom, kako bi nama skrenula pozornost koliko značenje i koju ulogu ima duhovno zečeće i rođenje. Stoga su bremenite riječi koje anđeo izgovara Mariji: Evo začet ćeš i roditi sina. Upravo zahvaljujući Marijinu prihvaćanju te riječi, to jest onom duhovnom začeću i rađanju, mi slabi ljudi možemo bolje razumjeti i roditeljsku odgovornost i duhovno uporište bračne ljubavi i rađanja. Marijin stav nama slabim ljudima postaje poticaj za razumijevanje vlastitog života, te je zato neophodno da se trudimo proniknuti u bremenitost njezina stava i odluka, premda poradi vlastite slabosti i prevelike uronjenosti u ljudskost teško i sporo razumijevamo snagu duha prožeta Bogom i njemu potpuno podložna. Sukladno Marijinu primjeru nijedno čedo ne bi trebalo biti samo plod tijela i biologije, nego plod duha i Božje želje.
Slika božanskog začeća i rađanja
Stoga sve što Bog čini u Mariji i po Mariji, ma kako čudesno, uvijek je i naravno, te je stoga uočiti koliko je njezino začeće i rođenje bilo ujedno i čudesno i naravno. Bog koji može iz kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni svome Sinu dati ljudsku narav bez suradnje ljudskoga bića, čime nam je dao do znanja koliko je cijenio našu vjernost njemu, te koliko može postati čudesna ova duhovna vjernost koja vodi prema začeću i postaje tijelom.
Ali kao što ljudi mogu na anomalan način začeti, to jest dati novi život novom biću bez sudjelovanja duha svodeći začeće i rođenje na samu tjelesnost, pri čemu ne dolazi do prožetosti tijela i duha, Marija je mogla pokazati pravi smisao i prave mogućnosti začeća i rođenja, pa i onda kad se ne događa prema zakonima tijela. Taj smisao je u potpunoj podložnosti Bogu, na način da Bog prožima naše biće i čini ga plodnim novim životom. Ona je mogla začeti i roditi jer je s Bogom bila u tako plodnom zajedništvu da se njegov život očitovao u njezinome biću, te je uzeo sebi tijelo od njezina prečistog djevičanskog tijela. Štoviše, ona je mogla začeti po Bogu nasljedujući onaj vječni dinamizam božanskog rađanja koji postoji među osobama Presvetoga Trojstva. On je htio da i Marijino začeće bude naravno kao što je naravan život Trojstva, Boga koji jest.
Ako je istina da svako očinstvo na nebu i na zemlji dolazi od Oca, onda i ljudsko rađanje treba nasljedovati ono božansko, vječno, to jest rađanje vječne Riječi od Oca gdje je iskon svakom očinstvu. U tom duhu zasigurno onda i Marija prednjači. Njezino začeće i rađanje kojim prihvaća Sina Božjega najbolji je ljudski odraz onog božanskog rađanja. Ona dopušta onu savršenu prisutnost Trojstva u svome biću, te tako postaje Majkom Sina Božjega koji se i kao čovjek rađa na neizreciv, svet i božanski način. Premda mu daje samo ljudsku narav, ali daje mu je savršeno slijedeći primjer onog vječnog rađanja u božanskoj naravi. Zato je Božji Sin primio savršenu i stvarno ljudsku narav, koja je bila njegova kao što je njegova bila ona božanska koju ima po vječnom rođenju od Oca.
Začeće i rođenje se tako pokazuje kao plod čistoga Marijina duha blagoslovljenoga zajedništvom s Bogom, te se očituje kako Bog može to čisto biće obdariti plodnošću do mjere da ima čak i tjelesne učinke. Kao što se u njoj začelo dijete – Sin Božji bez biološke aktivnosti, ona tako svjedoči o primatu duhovnog zajedništva s Bogom, što vrijedi i za supružnike. I njihovo međusobno zajedništvo u prvom redu treba biti duhovno, kako bi njihov plod bio istinski plod ne samo ljudskog nego i Božjeg života. Bog nam je po Mariji ostavio primjer svoje snage koja dotiče ljudski život na vrlo konkretan način, te se očituje u plodu života koji je ona nosila pod svojim srcem. Jer je bila kadra za duhovno začeće i rođenje, Bog nije uskratio niti dati joj svoga Sina da u njezinom krilu uzme tijelo i da prebiva devet mjeseci. Ona je imala čast i dar da je punina božanstva prebivala u njezinoj utrobi nakon što je Božji Sin uzeo ljudsku narav. Samo iz čistoće djevičanstva moga se začeti i roditi novi plod, novi izdanak čistog života.
Marija se prema tome odlikovala duhovnom spremnošću čiji su plodovi bili božanski veliki. Ona nije učinila ništa izvanredno u ljudskom smislu, nego je živjela redoviti ljudski život, s time da je vjernošću Bogu aktivirala goleme ljudske potencijale koji su dosegli svoj vrhunac rođenjem Sina Božjega. Time što je Marijino začeće bilo duhovno začeće i rođenje ne znači da je bilo manje stvarno, nego baš naprotiv, pokazuje da je najstvarnija datost ljudskog života upravo ona duhovna stvarnost koja potpuno prožima tjelesnu. Za nju je zajedništvo s Bogom do te mjere bilo naravno, kao što je za nas ljude naravno zajedništvo duše i tijela. No ovakvo prožimanje je plod i dar Božje volje, te je sasvim logično da Bog, koji ga je omogućio, želi i sam sa svojim bićem stupiti u takav odnos. A da bi se to dogodilo, onda mu ljudsko biće treba pružiti mogućnost da ga Bog potpuno prožme, što je Marija omogućila, te joj stoga anđeo i rekao da će je osjeniti sila Duha Svetoga. U tom smislu Marija ostaje višestruki uzor vjernicima potičući ih da se osvjedoče o Božju snagu dajući primat duhovnome nad tjelesnim kako bi osjetili prave plodove i doživjeli pravi smisao vlastitoga bića.