2. nedjelja po Božiću
Dok nam sveti Ivan govori o Kristu Božjem Sinu kao o Riječi koja bijaše od početka, te koja bijaše u Bogu i koja bijaše Bog, on nas potiče da razmišljamo o njemu kao o Božjoj Misli ili Božjoj Mudrosti. Zato ga i zove imenom Logos – Riječ. Doista Božji Sin je vjekovna Božja Riječ u kojoj Otac izrazi cijeloga sebe u ljubavi Duha Svetoga. Sve što je mislio bio je On, njegova vječna misao. Sve što je ljubio bio je On, njegov ljubljeni Jedinorođenac. To je pretpostavka svega onoga što potom slijedi. A potom doista slijedi sve ostalo, bez ikakvoga izuzetka. Jer bez ove Riječi Božje ništa ne postade. Doista, živi i svemogući Bog u svojoj ljubavi i slobodi odlučio je stvoriti svijet, te ga je stvorio po svojoj vječnoj Riječi u kojoj je sva mudrost i sav život, jer je u njemu sva istina i sva ljubav. Tako Bog koji čini sve, pokazuje da je u samome sebi posvemašnje predanje, te da iz obilje unutarnjeg trojstvenog predanja stvara svijet u dimenziji i dinamici dara, to jest predanja. Kao što Otac u sebi sve posjeduje i sve predaje Sinu ne tražeći ništa nego potpuni cjeloviti uzvrat ljubavi, teko isto stvara iz ničega sav svijet ne tražeći za uzvrat ništa, nego da svijet živi u skladu određenom ljubavlju. To na poseban način vrijedi za čovjeka.
No znamo da se to nije dogodilo prema Božjemu planu, jer su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, smrt nego život, laž nego istinu, ludost nego mudrost, nered nego red, nesklad nego sklad, mržnju nego ljubav. Ali ljudi nikada neće reći da ljube na nerazuman i nerazborit način, već ljube lažne sadržaje pod krinkom tolikih izgovora i obrazloženja. Točnije, oni su za sebe tamu proglasili svjetlom, smrt životom, laž istinom, ludost mudrošću, nered redom, nesklad skladom, mržnju ljubavlju, i tako redom. Samo su prestali s Bogom održavati djetinji odnos povjerenja i ljubavi i čudo života je tu prestalo postojati. Od tada čovjek laže samoga sebe tražeći svoj put, ali ga ne može naći, jer za čovjeka nema puta bez Boga. Razum po kojem je bio slika Božje Riječi i Mudrosti prestao je vršiti svoju ulogu uranjanja u ljubavi i predanju u potpuno zajedništvo s Ocem, te je odlučio biti ljudska sposobnost mišljenja, ali isključena iz Božje misli i odbijajući Božji primjer i mjeru mišljenja. Dok je za Boga istinsko mišljenje započinjalo u odnosu povjerenja i ljubavi između Oca i Sina, čovjek se odlučio na samostalnost svoje ljudskosti uvjeren da sam može misliti sebe i svoje odnose prema Bogu, svijetu i drugim ljudima. To čini i dan danas, te to naziva autonomijom ili samostalnošću razuma.
Tako je razum odbio susresti se sa stvarnošću, a to je Bog, da bi počeo misliti samoga sebe i mučiti se oko zaključaka, umjesto da s Bogom i uz pomoć njegove Riječi i Mudrosti sasvim lagano dolazi do svih spoznaja i istina. Zato se ponaša i danas kao da je popio svu mudrost svijeta, a u biti nije više ni sposoban ni spreman razmatrati Mudrost, niti razmišljati o životnoj mudrosti. Danas je mudrim proglasio težiti za onim što je unosno i čime uspijeva osigurati lakši i ugodniji život, a da ne vidi da to nema veze s istinskom mudrošću. Štoviše, osigurati izvanjsko življenje smatra mudrošću, a da se ne zna uzdići do razmatranja smisla i života samoga u sebi. Troši sama sebe na izvanjskosti, na pojavnosti bez dubine i bez poniranja u smisao života, a misli da se iscrpio dajući se životu. Teško se odlučuje zagrabiti nešto dublje, već čeprka kao kokoš po površini života, zaboravljajući da nas je Bog stvorio da budemo orlovi na nebeskim obzorjima. Stvoreni smo za nesagledive dubine riječi i smisla, ljubavi i svjetla, istine i mudrosti, a mi se odrekosmo i dubine i visine kljucajući po površini zrnje pojavnosti. A da stvar bude tragičnija, čim malo začeprkaju i nađu neko zrnce, ljudi se ponose kao da su otkrili tko zna koju mudrost. A najčešće je riječ samo o običnom zaključku koji je tako jasan i očit svakoj čistoj vjerničkoj duši koja prihvaća Boga i od njega živi.
Nad nama ljudima kao da je bolesni kompleks intelektualizma od trenutka kad smo odbacili Božju Riječ i Božju Mudrost. Taj kompleks nam ne dopušta da se ne odmaknemo od sebe i svoga shvaćanja. Naprotiv, narcisoidno se vrtimo sami oko sebe, pa čak bismo htjeli da se i Bog vrti oko nas. Samo mi nismo kadri usmjeriti se prema njemu i uspostaviti pravo zajedništvo s njime. Jer dok čitamo ove premudre riječi Ivanova Prologa, ne smijemo zaboraviti da ih on nije napisao kao plod neke ljudske mudrosti ili ljudskih apstraktnih zaključaka ili promišljanja. Naprotiv, duboke riječi koje je zapisao plod su njegova iskustva i susreta s Mudrošću koja je postala tijelom i koja je time uzela prebivalište među nama ljudima. Ivan ne domišlja neke osobite ideje niti sustav ideja, već opisuje stvarnost koju je doživio. A dok se trudi shvatiti što se u dubini dogodilo, pomno bira riječi kojima barem na neki način može doprijeti do velikog otajstva vječne Riječi koja se utjelovljuje.
Ivan, dakle, piše kao očevidac nekih događaja. On piše kao onaj koji je vidio slavu njegovu – „slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“. To je ono izuzetno iskustvo koje se uspostavlja upoznajući osobu, a ne samo izučavajući ljudsku misao i izvodeći zaključke. Ivan je vidio Riječ koja se nastanila među ljudima, te je bio obasjan slavom njegovom do mjere da nije mogao prešutjeti njezina sjaja. Zato on nije tražio samostalnost svoga razuma od Boga, već je shvatio da će vlastiti razum uzvisiti ako ga stavi u službu Bogu, što je i učinio. Stoga sveti Ivan i nas odriče da činimo isto, da shvatimo koliko je naš razum velik i uzvišen onda kad razmatra Božje otajstvo, a ne onda kad se zatvara u lažnu samostalnost. Jer ako se sam Bog odrekao svoje samostalnosti kad je stvorio čovjeka i svijet, a postao je Bogom koji služi njegovu životu i vječnom spasenju, onda je čudno da čovjek traži samostalnost i neovisnost od Boga koji ga jedini može dovesti do spasenja i punine života. Jer ako se Bog odrekao svoje samostalnosti kad je poslao svoga Sina na svijet da se utjelovi i rodi kao čovjek, u najmanju ruku je čudno, ali i neprimjereno, da čovjeka poradi koga to sve čini, bježi u samostalnost svoga uma koji je bez Boga pust i prazan.
A Bog nas nije pozvao na isprazno umovanje, već nam je dao dar Mudrosti i svoje Riječi da ispunimo život do punine. Štoviše, dao nam je taj dar u osobi svoga Sina koji je Mudrost i Riječ, te nas poziva na susret s njime koji nije jalovo naprezanje razuma, već radosni susret i blaženo zajedništvo ljubavi. Zato u slavljenju božićnog otajstva osjećamo da se događa upravo to da nam se i srce i razum ispunjaju svjetlom i životom dok razmatramo ljubav i poniznost Božjega Sina u betlehemskoj štalici i jaslama. Neka nam on bude putokaz ne samo u spoznaji Oca kojega nam je obznanio, već u poniznom uzvraćanju i ovisnosti na sve što jesmo i što imamo, jer sve primismo od njega, te mu sve trebamo uzvratiti dok ne dođemo do punine života vječnoga.