Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Utjelovivši se i rodivši se kao čovjek, Sin Božji je došao u ljudsku obitelj, te stoga Crkva u nedjelju nakon Božića slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Time produbljuje svijest da je živi Bog postavši članom jedne ljudske obitelji istaknuo neizmjernu važnost obitelji, koju ni sam nije htio zaobići. Živeći kao čovjek u obitelji svim ljudskim obiteljima je skrenuo pozornost na model života koji predstavlja Sveta obitelj, o čemu je pružio i živi primjer. U tom duhu čitali smo i današnja čitanja koja nam govore o otajstvu ljudske obitelji koje postoji po volji Božjoj od stvaranja čovjeka. Ali postoji kao otajstvo koje je nerijetko ugroženo i zapostavljeno među ljudima i u ljudskom društvu kao neki kamen spoticanja koji smeta tolikim pojedincima, skupinama, pa nerijetko i društvu u cjelini. Nije slučajno da se upravo obitelj nalazi na vjetrometini i na udaru različitih struktura moći. Baš zato Sin Božji pokazuje svoju opredijeljenost za obitelj i za život kojemu ona služi, te je zbog toga htio ne samo uzeti tijelo i postati čovjekom, već u pravome smislu riječi biti dio ljudske obitelji. Time je prihvatio i sve one izazove koje nosi život u obitelji, kao što nam to pokazuje i današnji evanđeoski odlomak, ali i drugi odlomci koji opisuju njegovo začeće i rođenje u obitelji.
Sveti Luka, naime, u današnjem evanđeoskom tekstu opisuje Marijinu i Josipovu odgovornost u skrbi oko ljudskog odrastanja i odgoja Sina Božjega. Njihova ljubav i poštovanje bili su mu najbolje ozračje u kojem je rastao kao dječak prema mladenačkoj i zreloj dobi. Njihova vjernost Bogu bila je svakodnevna hrana kojom su hranili svoje duše, te i njemu kao dječaku osiguravali ono najpotrebnije za ispunjen i dostojanstven život. Zato Evanđelist i kaže, s ciljem da opiše njihovu pobožnost, da su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. No kada je Isusu bilo dvanaest godina, on je ostao u Jeruzalemu bez njihova znanja, dok su se oni bezbrižno vraćali misleći da je među suputnicima. Kad su shvatili da ga nema, bili su prisiljeni vratiti se i puni žalosti ga tražiti pomišljajući uvijek na onaj najgori scenarij. No srećom, našli su ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita, kako reče sveti Luka. Kad su ga onda upitali zašto im je to napravio, on je na to mirno odgovorio: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Ovaj događaj je bio svojevrsna prekretnica u njihovom obiteljskom životu, jer je Isus pokazao svoju samosvijest, to jest svijest o božanskom sinovstvu, te je na neki način iskoristio prigodu da pozove i njih na novi korak u odnosu i pristupu koji je iziskivala nova situacija. A to je značilo da se trebaju pripremati na to da će on jednom iskoraknuti iz njihova obiteljskoga okruženja vršeći volju Očevi i ispunjavajući svoje spasenjsko poslanje poradi kojega je došao na svijet.
Polazeći od ovog događaja mogli bismo promatrati obiteljske odnose pod prizmom služenja i posluha Bogu. Naime, Marija i Josip kao roditelji istinski služe Bogu i Božjem Sinu. Tom služenju su i jedno i drugo podredili svoj život, jer su i jedno i drugo izgovorili svoj „neka mi bude“ kad ih je anđeo Božji pozvao da služe otajstvo Božjeg utjelovljenja. Marija je kao ‘službenica Gospodnja’ izgovorila svoj ‘neka mi bude po tvojoj riječi’, a i Josip je učinio sve što mu je rekao anđeo, te je Mariju primio u svoj dom da joj bude zaštitnik i pomoćnik. I jedno i drugo su pokazali posvemašnju spremnost služenja, kao i savršenu vjernost u služenju Božjoj riječi. Time očituju koji je smisao braka i obitelji: služiti Bogu živomu, a ne samo ljudskoj viziji obiteljskoga života. Njih dvoje ne služe samo sebi, niti samo jedno drugome, već oboje služe Bogu i ostvarenju njegova spasenjskog plana. To je u biti prava snaga i smisao obitelji, da ne služi samo nekom vremenitom cilju i smislu, već onom vječnom. Osim toga, kada svoje služenje trebaju usmjeriti prema Isusu, čine isto: oni služe njegovu zajedništvu s Ocem nebeskim. Oni to pokazuju svojom pobožnošću i revnošću prema Bogu, što je razvidno iz njihova života, pa i hodočašćenja svake godine u Jeruzalem za Pashu.
Njihovo služenje postaje model i današnje obitelji koja je opterećena i ugrožena mnogim izazovima, a najgore ako je ti izazovi izgrizu iznutra ugrožavajući zajedništvo članova obitelji s Gospodinom, kao i njihovo međusobno zajedništvo. Mnogi na žalost i ne znaju uopće kolika je važnost zajedništva s Bogom za plodan obiteljski život, kao i za očuvanje istoga. jer ni Marija ni Josip nisu bili manje opterećeni izvanjskim izazovima, pa čak su bili izloženi i progonu, ali im je vjernost Bogu davala snagu da u svemu tome izdrže. Štoviše, onima koji su Bogu vjerni, Bog je trajno prisutan kao pomoć i zaštita, te onda s njime mogu nadići sve poteškoće koje se pojave na obzorju. Mnoge obitelji su danas upravo zato ranjive, jer ne vide važnost niti osjećaju potrebu živjeti svoj život u zajedništvu s Bogom i prema njegovim nadahnućima. Zato ih poteškoće koje nadođu lako pobijede, te naprave ono najgore što je moguće – razore obiteljske odnose iznutra okrećući leđa jedno drugome. A sve je to lako pobjedivo samo da se supružnici okrenu služiti Gospodinu i njegovoj volji, pa bi se on pobrinuo da pronađe pravo rješenje za probleme i odgovore na sva pitanja koja ih muče.
Molimo stoga zagovor Svete obitelji za sve naše obitelji. Kao što je Sveta obitelj nakon ovog jeruzalemskog događaja bila još svjesnija, ponosnija i čvršća, tako i mi molimo da Otac nebeski izliječi sve ranjene obitelji, da učvrsti sve oslabljene, jer ako budu poslušni Gospodinu, on će biti vjeran njima. Štoviše, on sam bit će zalog njihova mira i obiteljske sreće na zemlji dok ih ne dovede u vječno zajedništvo u nebesima, što je istinski cilj obiteljskoga života da se jednom svi članovi obitelji pronađu i u nebeskom zajedništvu velike obitelji Oca nebeskoga po sve vijeke vjekova. Amen