Božić – rođenje Gospodinovo
Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.
Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.
Upravo zato jer se mi ljudi ne snalazimo s najvažnijim i središnjim sadržajem, Bog dolazi među nas u našem ljudskom obličju da nas pouči upravo tome što nam je najvažnije za razumijevanje nas samih i smisla svoga postojanja. Zato je i odlučio postati čovjekom i roditi se od Djevice da nama skrene pozornost na istinu koliko je sveto ljudsko rađanje i ljudski život. Na žalost, i danas smo premalo pozorni na samu činjenicu života i na istinu o životu, te zbog toga i premalo poštujemo i vrednujemo sami čin začeća i rođenja kojim nam je darovan život. I kao što nam se zaboravi da zaboravimo na postojanje zraka i svjetla, tako zaboravljamo i na život. I kao što ne možemo bez zraka i svjetla, tako ne možemo postojati bez životnoga daha koji nam je u grudima. Te činjenice postajemo svjesni tek kad dođemo u opasnost da ostanemo bez njega, jednako kao što o svjetlu mislimo onda kad se nađemo u mraku, ili o zraku kad ostajemo bez njega.
No Božji Sin koji se rađa hoće da neizmjerne važnosti činjenice života budemo svjesni u svakome trenutku što je život i koliko je neprocjenjivo važan. Došao je među nas i objavio nam se kao Život, da nas nauči poštovati život i sve staviti u službu života. Bolje rečeno, došao je među nas da nas nauči kako svoj život posvetiti njegovim životom. Tako nas uči da i svoje ruke i noge, te cijelo svoje biće stavimo u službu neprolaznog života jer smo od Boga potekli i Bogu koji je izvor života se vraćamo. I dok smo u službi života koji ne prolazi jer od Boga dolazi, otkrivamo uvijek bolje svoj identitet i svoje poslanje, to jest, kako reče sveti Ivan, shvaćamo da nismo rođeni ni od krvi, i od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Novorođeni Sin Božji, za kojega sveti Ivan u svome prologu reče da je Riječ u kojoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo, otkriva nam istinsko značenje postojanja i osobnosti bez čega nijedan djelić našeg tijela nema smisla. Zato nas današnje Evanđelje potiče da prije svega skrbimo o životu, to jest o stjecanju istinske svijesti o sebi pred Bogom, upravo onako kao što i Božja Riječ bijaše u početku u Boga, te je sve što ima i jest primila od Boga Oca.
Štoviše, ta Božja Riječ se rađa kao čovjek da nam otkrije ljepotu i smisao našega života, to jest da nas pozove na život u Bogu bez kojega smo prazni, te nemamo ni sami sebe. Zato nas utjelovljena Božja Riječ ne uči samo svome božanskom životu, već prije svega našemu, jer mi ne znamo ono najvažnije o svome vlastitom životu. Bez Boga i njegove utjelovljene Riječi mi ne znamo niti što je naš život, a kako bismo mogli znati njegov život bez njega. Zato je postao čovjekom da nas pouči u svim razdobljima našega življenja kako je lijep i smislen život kad ga živimo sveto. A mi to trebamo uzeti ozbiljno, jer sveti Ivan nas poučava da ‘Život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze’. Došao je, dakle, među nas kao Život i kao Svjetlo da idemo za njim, jer samo on nam omogućuje hod kroz naše zemaljsko postojanje. A nama je hraniti osjećaj za život u svjetlu njegova života, osjećajući da je neizmjerni Božji dar koji trebamo živjeti na božanski način – jedom riječju sveto. Poradi toga smo pozvani biti u ljubavi s Darovateljem života, u protivnom dovodimo u pitanje sami sebe i svoje spasenje. Držimo se stoga Jedinorođenca Očeva koji je pun milosti i istine, da nam ne samo objavi slavu Očevu, već da nas u nju i uvede svojim utjelovljenim životom.