Božićna polnoćka 2008.
Posljednjih tjedana, na svim razinama društva i javnosti govori se o gospodarskoj krizi koja je poprimila čak svjetske razmjere, te se poduzimaju mjere da se umanje njene posljedice. No malo tko shvaća i želi prihvatiti da je gospodarska kriza samo posljedica i pokazatelj krize ljudskosti koja se posljednjih godina događa u svijetu koji je sve svoje snage i nastojanja usredotočio prema financijsko-tehnološkom napretku, stavljajući u drugi plan život i rast vrednota, morala, duhovnosti, to jest jednom riječi ljudskosti. A ova kriza je pokazatelj da ljudski napredak ima svoje granice, te da kapital i obilje potrošačkog društva ne mogu i ne smiju biti jedina mjera ljudske dobrobiti. Današnja situacija samo je jedna naznaka kako je ljudsko postojanje sastavljeno od svjetla i od tame, od svijetlih i tamnih događaja i trenutaka u njegovoj povijesti. I ova, kao i svaka druga kriza, potiču nas da razmišljamo o sjenama koje prate ovo naše postojanje, te o traženju odgovora i rješenja da se prevlada kritično stanje, bilo u našem društvu, bilo na svjetskoj razini.
Promatrajući iz vjerničke perspektive uzrok ove krize koja uzima maha može biti samo mrak koji je nastao u trenutku kad je čovjek počeo gasiti božanska svjetla na zemlji, a voditi se isključivo svojom ograničenim svjetlom i interesom, koje je sada počelo dogorijevati. Osim toga i naša svakodnevnica je prepuna tmine, koja se očituje u pojavama kao što je nemoral, nered, ubojstva, krađe i kriminal, te nam s druge strane daje jasno upozorenje da ne možemo i ne smijemo svoje postojanje živjeti kao bezazlenu idilu, ili kao pojave koje se nas osobno ne bi ticale. Naprotiv, čovjek mora sebi posvješćivati kako tama i svijetlo svijeta ovise o svakom pojedincu, te tako i o nama. I što je svaki od nas u svom postojanje neprobojnija i nepremostivija prepreka sjaju Božjeg svjetla, to je ovaj svijet u većoj tami, čiji smo mi onda uzrok sprječavajući Svjetlu da obasja svijet. Vremena nisu teška zbog teške gospodarske krize koja se pojavila u svijetu, nego su vremena teška zato što ljudi ne poznaju Boga ili žive kao da ga nema, dok je kriza samo posljedica naših izbora prema kojima smo prioritet i naglasak stavili na sadržaje koji bi trebali biti od drugotne važnosti, ili bi čak na nekom drugom mjestu u našem životu.
No ovo nije trenutak za zdvajanje i beznađe. Mi kršćani vjerujemo i znamo da je događaj Božjeg dolaska u našu povijest, koji slavimo blagdanom Božića, upravo takav događaj koji se pokazuje kao nit vodilja i svjetlo u mraku čovječanstvu koje tone u tamu povijesti onda kad živi svoje postojanje bez Boga, ili kad Boga drži na takvoj udaljenosti od sebe da mu ne dopušta dolazak u središte svoga života. To iskustvo je općeljudsko, te stoga i starozavjetni nadahnuti pisac, kad govori u tekstu noćašnjeg bdjenja o narodu koji hodi u mrklini i tmini, misli na sve ljude i narode. O takvoj noći daju naznaku i evanđeoski tekstovi kad pripovijedaju o Isusovu rođenju koje se dogodilo jedne betlehemske noći.
Ta betlehemska noć također je svjedok tame koja obavija svijet, tame koju mora proživjeti jedna siromašna obitelj koja ne može pronaći sklonište među ljudima, već joj ne preostaje drugo nego se skloniti u štali. Noć neljudske bezobzirnosti pokazat će se napose u nedjelima silnika i moćnika koji će odvesti narod u još veću tamu progoneći Božju Riječ koja je tijelom postala. Na žalost ni danas nismo nadišli takve odnose i stanja u društvu, jer ni danas moćnici i silnici nemaju sluha za sirotinju. Ni danas društvo nema sluha za potrebe zdrave obitelji kao stvarnog stožera u društvu. Ni danas mnogi ljudi i strukture nemaju osjećaj za Boga koji utjelovljenjem stječe pravo boravka na zemlji, da bi ljude obogatio blagom svoje prisutnosti. Kao da mnogima ne ide u prilog dolazak pravednoga Boga na zemlju, koji upozorava da mrak čovječanstva nastaje u trenutku kad čovjek odbacuje Boga, po čemu je prepoznatljivo i današnje vrijeme i suvremeno društvo u kojem živimo.
Međutim, Božić nam je zato i danas aktualan, jer utjelovljeni Bog ne prestaje upozoravati čovječanstvo na opasnost udaljavanja Boga iz ljudskog društva. I dok na to upozorava, betlehemsko Dijete kao Svjetlo svijeta, postaje znak nade i pobjede svjetla nad tamom. On se nipošto ne miri s tom tamom, već razgrće veo neznanja i nepoznavanja Boga, da bismo spoznajući Boga otkrili i svoje vlastito dostojanstvo, što se može samo u svjetlu njegova rođenja. Stoga Božić nije samo rođenje Boga na zemlji, nego i blagdan rađanja novog čovjeka, preporođena po Onome koji se nije htio pomiriti s mračnim posljedicama ljudskog postojanja, nego je svojim dolaskom u povijest i sjajem svoga svjetla unio u ljudsko postojanje novu nadu postavivši temelj bolje budućnosti.
Neka nam On, očovječena Riječ Božja, noćas pokaže svoje lice, neka nas obasja sjajem svoga svjetla, da bismo u njegovoj svjetlosti vidjeli svjetliju budućnost, a isto tako i svjetlost vječnoga života. Amen.
Nemoć moći i moć nemoći
Božić 2008. – danja misa
Čitanja: Iz 52, 7-10; Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18.
Današnje evanđelje na uzvišen način govori o otajstvu utjelovljenja i rođenja Božjeg Sina među nama smrtnim ljudima. No ne govori samo Ivan o značenju tog događaja za samoga Boga, čija vječna Riječ uzima tijelo, nego govori o značenju otajstva njegova rođenja za ljudski život. Značenje njegove prisutnosti među ljudima Ivan opisuje kao prisutnost Stvoritelja među stvorenjima, Riječi među ljudima ograničene spoznaje i izričaja i Svjetla u tami. Isus je onaj koji čovjeka uvodi u ispravan odnos prema Stvoritelju, koji ih uči snazi riječi i mudrosti Božje, te također Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka.
Upravo ove tri dimenzije bitne su dimenzije ljudskog života u kojima čovjek pokušava ostvariti određenu moći i gospodstvo nad svijetom. Rado bi čovjek ostvario onaj stvaralački odnos, ali čovjek ipak ne može biti izvorni stvaralac svijeta. On ne može stvoriti nešto iz ničega, nego samo preraditi materiju ili preurediti oblik. Druga moć koja je čovjeku dana, razumska je moć utemeljena na spoznaji, međutim ni ova moć mu nije dana kao apsolutna moć kojom može stvarati proizvoljno, nego je njome određen kao Božjim darom kojim je upućen prema istinskom Logosu – Riječi. Treća moć je moć duhovnog svjetla koje blista čovjeku u duši i kojim pobjeđuje tamu u sebi i oko sebe. I glede ove moći čovjek nije originalan, nego je od Boga primio snagu duha, slobode i moralnosti da se može slobodno određivati prema ovom svjetlu koje ga prosvjetljuje, te duhovnim životom živjeti u prostranstvu svjetla Božjega.
Međutim, ljudska povijest i ljudsko nastojanje obilježeno je ljudskim naporom da ostvari samostalnost od Boga na svim ovim područjima. Čovjek bi htio osjetiti onu iskonsku moć da bude stvoritelj bez Boga, da živi svoju intelektualnu moć i promišljanje udaljene od božanskog Logosa i mudrosti koja izvire iz njega, da živi svoju duhovnu moć bez moralnog odnosa s Bogom i bez života prema njegovim načelima. I što se čovjek više trudi ostvariti ovakvu moć, to manje uspijeva, te pada u veću tamu nepoznavanja lica Božjega, Božjih istina i njegovih zakona. I što želi pokazati veću moć kao slobodu i nevezanost na božanski život, to dolazi do situacije da osjeti veću nemoć, veći poraz i razočaranje. Čovjek nikad ne će biti Bog, niti će imati božanske moći, te ona ljudska moć kojom se tješi i iza koje se skriva samo je blijedi pokušaj da ipak dokaže da može bez Boga. Dovoljno je samo da se upita kako to da ljudsko društvo iz dana u dan raste, razvija se i jača, a kao rezultat toga dođe kriza? Mora se upitati je li ispravan put kojim hodi i je li moć koju stječe stvarna moć, ako ga dovede u slijepu ulicu i do kraha moći?
U takav svijet željan moći dolazi Isus da čovjeka nauči što je to autentična moć koju bi trebao ostvarivati i prema kojoj težiti, koja je čovjeku nadohvat ruke, a opet je tako teško pronalazi i usvaja u životu. Isusu je jasno da nitko ne želi biti ne samo slabić, nego i slab, lišen moći i snage. Jer svatko po svojoj naravi, težeći cjelovitosti života, teži snazi i moći. U trenutku kad malaksavaju snage, kritični je trenutak, jer je u opasnosti urušavanje cjelovitosti života i postojanja. Ali isto tako Isusu je jasno da čovjek onu iskonsku moć prema kojoj teži ne može ostvariti živeći udaljeno od Boga i suprotstavljeno njegovim zapovijedima. Zato on dolazi među ljude da im pokaže, nakon što su sami iskusili nemoć moći, kolika je moć nemoći Božje.
Oni koji odbacuju Boga i njegov dolazak, koji ga ne žele prihvatiti kao svoga, opredjeljuju se za nemoć moći, za neznanje i tamu. Dotle oni koji ga primaju primili su tu čudesnu moć, čiju je važnost čovjek zanemario ili previdio. Primili su moć da postanu djeca Božja, te s tom moći i sve ostale spomenute moći bitne čovjeku i njegovu životnom ostvarenju. Ovo nas božansko nemoćno Dijete u betlehemskim jaslama uči veličini te moći tvrdeći kako je to jedina prava moć. On sam, moćni Bog, utjelovljenjem i rođenjem odrekao se svake svoje božanske moći, a i ljudske, no nije se odrekao moći da bude u potpunosti Sin Božji. Došao je među nas ljude poučiti nas koliko je velika moć djece Božje, koliko je moćna pa i u ljudskoj nemoći i usprkos nje. Pokazao nam je kako je slabo Božje jače od ljudi i nemoćno Božje moćnije od ljudske moći, jer Bog je svu svoju snagu pokazao u slabom i krhkom njegovu tijelu koje je uzeo od Djevice.
Neka nas stoga On, Božji Sin, svojim rođenjem u Betlehemu nadahne snagom sinovstva Božjeg, da bismo i mi, primivši tu istu moć, te živeći životom djece Božje, mogli u sebi osjetiti stvarnu božansku moć preporađajući svijet sjajem njegova svjetla i snagom njegove stvarateljske riječi. Budimo stoga ljudi na sliku betlehemskog Djeteta, da bismo obasjani njegovim svjetlom izišli iz krize ljudskosti i stvorili preduvjete zdravog napretka našega društva i cijeloga svijeta. Dajmo se prosvijetliti njegovim svjetlom i osnažiti snagom njegove ljubavi! Nosimo ga u srcu i s njime obasjavajmo svijet, jer je on svojim rođenjem nada budućnosti i zalog vječnosti! Stavimo mu na raspolaganje sebe sa svojim moćima, da bismo, primivši moć posinjenja, primili s time i nagradu života u kraljevstvu nebeskom po sve vijeke vjekova. Amen.