Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Duhovnost, Svećenička duhovnost

Kako je Covid-19 ukrao ispovijed?

April 21, 2020 by Ivan No Comments

Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.

No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe

Nastavi čitati
Reading time: 17 min
Duhovnost

Monolog dida Mate o smrti generala Praljka

December 5, 2017 by Ivan No Comments

U ove zimske dane sjedi did Mate kod svoga šporeta i grije stare kosti i s mirom razmišlja o događajima oko sebe. Ponešto i naglas izgovori kad ga drugi upitaju, bilo da dobronamjerno žele čuti nadahnuto mišljenje, ili da zlonamjerno žele isprovocirati reakciju. Pa tako je bilo i zadnjih dana dok je i njega zatekla tragična smrt generala Slobodana Praljka u Haagu. Slušao je pokoji komentar i vidio što se sve dogodilo, jer su kamere to zabilježile, te se povukao nakon toga u šutnju prepuštajući da duša dođe do zaključaka, ne ishitrenih već staloženih. Bilo je mnogo strastvenih izjava i palo je mnogo teških riječi, a on u sebi razmišlja kako mu je žao tog hrabrog čovjeka i viteza koji je učinio čin vojničke hrabrosti, nakon što se osobno dostojanstveno borio kao lav dokazujući povijesnu istinu kroz činjenice haaškim istražiteljima, ili bolje rečeno plaćenicima. Jer njih nikada istina i nije zanimala kao utvrđivanje činjenica, već je za njih istina bila njihova pretpostavka ili nalog pretpostavljenih koji su trebali sprovesti i nametnuti javnosti. Zato je i did Mate imao jasni slutnju glede presude hrvatskim čelnicima, te je točno osjećao što će se dogoditi, a da nije posebno i podrobno pratio sama zbivanja u Haagu. No osim što je u tišini o tome razmišljao i izgovorio pokoju molitvu za pokojnog generala koji je sebi oduzeo život, did Mate je bio prisiljen ponešto i reći onima koji su ga sve češće pitali za mišljenje, a pokoji i za savjet što misliti o tome. Zato je i ovaj put tihim glasom izrekao svoj monolog:

Sinko moj, iskreno mi je žao što je general Praljak podigao ruku na sebe. Hrpa haaških plaćenika i birokrata nije toga bila vrijedna, te je previsoka cijena bila platiti istinu svojim životom. Pogotovo onima kojima nije stalo do istine i kojima njegova smrt ništa ne znači. Kao da će se oni nakon toga zapitati što su i kako radili. Mi dobro znamo, kako iz Evanđelja, a tako iz knjige povijesti našega naroda, da je u mnogim prijelomnim trenutcima bila velika potražnja za posudama da iz njih kojekakvi Pilati operu ruke, kao što se tražilo škuda iz vanjskih blagajni da plati sve naše Jude. Vrlo dobro znamo da general Praljak nije jedini Hrvat u povijesti koji je bio žrtva nepravednih sudova. Pa ipak ovaj narod živi i bori se i neće umrijeti dok ima onih koji vjeruju i s ljubavlju čuvaju njegovu istinu.

Zato mi u ovom trenutku i pada na pamet blaženi kardinal Alojzije Stepinac, jer nam njegov spomen može najbolje pomoći da sve skupa razumijemo i da se pred svim time postavimo. Ako je itko bio žrtva nepravednoga suda i montiranoga procesa, onda je to bio on. No on se nije dao pokolebati niti je pomislio ruku dići na sebe. On je vjerovao u istinu koja nas nadilazi i koja ne može biti ugušena. Ona je blistala na njegovu licu i u njegovu srcu, te ga krvnici i krvoloci nisu mogli nagnati da podigne ruke na sebe. On je poznavao Boga Istinu i znao je da će i njegova istina doći jednog dana na vidjelo kao očevidnost svima, te se nije opterećivao time da to doživi. Istina je za njega bila neuništiva, bez obzira na laži onih koji su ga ozloglasili, klevetali, osudili i kažnjavali, te kasnije i odveli u smrt svojim podmuklim metodama. Stoga mi je doista žao što se general Praljak nije odlučio na ovakvo svjedočanstvo za istinu, te da primi mir od Boga tamo gdje ga ljudi ne mogu dati, svjestan da će Božja pravda jednom suditi po istini bez montiranih političkih procesa. Njegovo junaštvo i viteštvo time ne bi bilo manje, već veće, kao što ni junaštvo blaženoga Alojzija nije bilo manje time što je podnosio muke i sramote koje su mu ondašnji komunistički vlastodršci namijenili.

Osim toga htio bih reći, imajući ovo iskustvo blaženoga Alojzija, koliko sam žalostan, pa i ogorčen, na ovu hrpu naših bezličnih ‘legalista’ kojima nije važno što je povijesna istina i što su činjenice, već da je presuda protiv generala Praljka postala pravomoćna. Doduše, nije to novost. Ništa nisu drukčiji od svojih očeva koji su osudili kardinala Stepinca, i kojima su ruke još krvave od krvi nevine, a kojima je također bilo jedino važno da ga se sudi i osudi ‘po zakonu’ i ‘u ime naroda’. Nije bilo bitno što su izmišljali zakone i lažirali dokaze protiv njega, što to nije imalo veze sa zakonom i narodom, već im je bilo bitno da su imali opravdanje i pokriće ‘pravomoćne’ osude, čime su se kasnije pokušavali opravdavati pred poviješću. Oni su uredno mogli oprati ruke takvim tvrdnjama, kao da nije riječ o neizmjerno vrijednom život čovjeka, već o vreći krumpira. I u slučaju generala Praljka važno im je da mogu oprati ruke nazovi pravomoćnom presudom, a je li ona donesena na temelju istine i činjenica to ih nije briga.

No sreća je da u našem narodu ima još ljudi koji drže do istine i koji su kadri stisnuti zube i podnositi nepravdu, dok nam ne zasine istina u svojoj ljepoti, kao što je slučaj i blaženoga Alojzija, koji je pravi svjedok i učitelj našeg naroda u tome kako podnositi povijesne nepravde, te biti svjedocima istine koja prije ili poslije zasja u svoj raskoši svojih boja. Da se istina našega naroda temeljila na pravomoćnim presudama moćnika, a ne na mučenicima koji su iz ljubavi prema istini podnosili nepravde, onda nas više ne bi bilo, ali bi bilo puno bolje da je bilo manje Juda u našim redovima koji su dobrohotno kimali glavnom na njihove presude i klanjali im se kao da je riječ o Božjoj istini, a ne o ljudskim zločestim interesima. Zato nas poučak blaženoga Alojazija Stepinca rasvjetljuje i u ovom slučaju dajući nam snagu da držimo ispravan smjer prema budućnosti.

Reading time: 5 min
Duhovnost

Did Mate (ni)je Charlie

January 15, 2015 by Ivan No Comments

kriz_krvU ove siječanjske dane koji su tako topli poput proljetnih, did Mate je ispred kuće na dvorištu spokojno uživao u suncu koje je blago grijalo. Na par metara od njega cestom je prolazio prema svom udaljenom zaseoku Slobodan Veljkin, mladić gotovo anarhičnih nazora, duha i odgoja, koji se gdje god je stigao borio za slobodu i o njoj govorio, a sam se nije oslobodio predrasuda i stereotipnih predodžbi, od kojih je jedna bila ona o dida Matinoj vjeri. Ipak je uljudno pozdravio mašući zastavicom na kojoj je pisalo: Ja sam Charlie! Na još uljudniji odzdrav dida Mate njegov nemirni duh nije imao mira, pa s dozom izazova u glasu zapita: Dide Mate, jeste li Vi Charlie? Znao je on da je i did Mate uvijek slušao što se događa oko njega u svijetu, pa da je čuo i za atentat u Parizu i za kasniji mimohod protesta, pa ga je htio isprovocirati da čuje njegovo mišljenje i, ukoliko bude moguće, ospori njegove svjetonazore.

A did Mate ga je spokojno pogledao i mirnim tonom počeo iznositi svoje zapažanje o kojem je razmišljao u tišini svoga srca i miru doma, neopterećen bukom sredine i ni medijskom agresivnošću koja ga stalnim bombardiranjem hoće i neopazice uvjeriti da prihvati službeno, uvriježeno i uhodano mišljenje. No on se nije dao da mu drugi tek tako jeftino nameću mišljenja, prije nego temeljito razmisli o činjenicama koje se iznose. Tako je se i u ovom slučaju najprije prisjetio da napad u Parizu nije bez povoda, nego da su dvojica trojica islamističkih terorista napala redakciju lista Charlie Hebdo, jer su odgovorni u tom tjednom sitiričnom listu uzeli sebi za pravo vrijeđati njihove religiozne vrijednosti. Ne samo da nije izgovor da su vrijeđali i druge vjerske zajednica i skupina, napose kršćane, nego je to otežavajuća okolnost, jer pokazuje da se oni time sustavno bave.

Čudno da netko sebi uzme za pravo, nastavio je did Mate, u ime slobode govora vrijeđati drugoga. Čudno da se od odgovornih u društvu nije našao nitko tko bi ukazao na neprihvatljivost takvog ponašanja kojem je nedostajalo minimum uljudnosti, kao što su se sada našli čelnici država i stotine tisuća da se solidariziraju sa žrtvama pokolja, koji, bez daljnjega, nema nikakvog opravdanja. Kao da im nije stalo do stvarnih vrijednosti, do čestitosti ljudskih odnosa, do konkretnoga čovjeka kao najveće vrijednosti, nego se stječe dojam da im je najviše stalo do njihovih ideoloških stavova. Da netko verbalno prozove ‘svete krave’ suvremenoga svijeta, to jest nedodirljive sadržaje njihovih ideologija, odmah bi nastala pobuna i dotični bi se govor etiketira kao govor mržnje. U tom slučaju ne vrijedi pravo slobode govora i iznošenja mišljenja. A kad netko iz njihova ideološkoga tabora bez povoda vrijeđa nečije vrijednosti i uvjerenja, onda se to pravda pravom na slobodu govora ili pak na umjetničku slobodu i koješta drugo. Uostalom, ako vrijedi kao apsolutno pravo ono na slobodu govora, zašto onda uvode zakon o diskriminaciji, na temelju kojega kažnjavaju i verbalne delikte, te ne dopuštaju ni izreći mišljenje uljudnim tonom, bez vrijeđanja, o pojedincima i sadržajima koje takvi zakoni štite. Nije li to proturječno? Ili se pak radi o tome da se jednima dopušta da idu do krajnjih granica, pa i preko granica uljudnosti, a drugima se sprječava čak da izraze svoje mišljenje i na uljudan način. Dok se nečiji prljavi jezik naziva umjetničkim izrazom, drugima se uskraćuje pravo iznijeti svoje mišljenje o tom prljavom jeziku. Sloboda prava na mišljenje i na izricanje uvjerenja, doista bi trebala povlačiti i odgovornost, te poznavati granice preko kojih se ne smije prijeći, jer iza njih postoji nečija sloboda, pravo i vrijednost. Stoga sloboda govora pretpostavlja naš razbor da pronađemo i pravi način njezina ostvarenja. Svi se slažu oko toga da teroristi atentatori nisu pronašli pravi način da izraze svoju slobodu ponašanja, ali nitko ne propituje jesu li djelatnici i novinari Charliea izabrali pravi put i način izražavanja svoga mišljenja u društvu. Nije li činjenica da vrijeđanje nazivaju satirom, a govor mržnje slobodom?

polikarpDrago je meni, mladiću, da si se ti solidarizirao sa žrtvama i da nosiš zastavicu s natpisom: I ja sam Charlie! No didu Mati ne treba atentat u Parizu kako bi se s nekim poistovjetio i imao sućuti prema njemu. Davno je on čuo od najuzvišenijeg Učitelja: Štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Njegova riječ me uči sućuti sa svakim čovjekom, a napose najugroženijima i najpotrebnijima. Vjera u njega me poziva da budem dosljedan i postojan u milosrđu prema njima, jer će jednoga dana moje vječno spasenje ovisiti o tome. Mene boli svako zlo koje se dogodi u svijetu, te sam sućutan prema svakome koji nepravedno trpi, a napose oni koji izgube život. Zato mi smetaju besćutnici kojima je potreban tragični atentat da bi se okrenuli prema sućuti i poistovjećenju s drugima. Zato mi ne odgovaraju besćutnici koji se selektivno solidariziraju samo s nekim žrtvama, dok s druge strane postoje mnoge druge žrtve istih, pa i gorih zločina, o kojima nitko ne vodi računa. Vjerojatno jer ih se ne može iskoristiti za ideološke ili političke svrhe.

Vaše manifestacije pokazuju, sinko moj, da danas svi teže, pa i ti, poistovjetiti se s nevinim žrtvama, ali da vam kažem da je to dio našeg kršćanskog nauka. Davno je rekao Isus u Evanđelju, a i nas koji vjerujemo na to obvezao, premda vi koji ste sumnjičavi prema vjeri najčešće to ismijavate i odbacujete, kao što činite i s cjelinom kršćanskog nauka. Danas se u Europi treba dogoditi tragedija kako bismo se suživjeli s nečijom patnjom, umjesto da svi skupa otvorimo oči za evanđeoski nauk, u njemu prepoznamo istinsku ljudsku vrijednost i vjerno prionemo njegovu vršenju. Ti isti ljudi koji su žrtve islamističkih terorista, kao što su se na neprimjeren način odnosili prema muslimanskim vrijednostima, bezbroj su se puta rugali i na račun kršćanskih. A sada, kako vidiš, pa i kad ne žele to priznati, dolaze do kršćanskih vrijednosti na ovako bolan način. Sloganom najnovijeg broja: Sve je oprošteno, vratili su se na same korijene i bit Evanđelja. Nije li onaj isti Isus s kojim su se toliko puta rugali uvijek govorio o opraštanju, i pozivao stalno opraštati. Pa i kad te brat uvrijedi sedamdeset puta sedam na dan, pa i kad te neprijatelj progoni i ubija, trebalo je opraštati bez dvoumljenja. Takve riječi nisam čuo ni iz usta prosvjetitelja ni filozofa, ni političara ni znanstvenika, osim ukoliko nisu i sami prihvatili nauk Učitelja iz Nazareta. Izgleda u konačnici, kad je teško, da se onda i oni koji ih nisu poznavali ni priznavali, vrate na istinske vrijednosti ili ih otkriju na neki svoj način. Da su htjeli vjerovati Onome koji je tim vrijednostima svojedobno Europi udahnuo pravi duh života, umjesto da ga izruguju svojom satirom, mogao se izbjeći ovaj strašni pokolj. Ako je žrtva ubijenih u redakciji vrijedila toliko da se dođe do ovih zaključaka, onda držim da se moglo i bez njihove žrtve. Dovoljno je bilo slijediti nauk Onoga koji se za sve nas žrtvovao, izvukli isti poučak i opredijelili se za život praštanja onima koji se ogriješe o nas.

Doista, pouke koju su izvučene i poruke koje su upućene na vašim manifestacijama bile su obojene kršćanskim vrijednostima. No ne znam hoćete li ikada to priznati. Nas je kršćane Isus u najljepšoj molitvi Ocu učio da otpuštamo – opraštamo duge našim dužnicima, kako bi Bog nama oprostio naše dugove. Ako se “Charlie” obratio, nadam se da će poći novim smjerom svoga djelovanja kojim neće vrijeđati ničije osjećaje, a napose da sebi neće uzeti za pravo vrijeđati nečije vjerske osjećaje, nego će imati razumijevanja za stvarne vrijednosti bez obzira tko ih promicao, te sućuti i poštivanja za sve ljude bez obzira odakle bili.

Kad islamistički teroristi ubiju na desetke i stotine nevinih ljudi na Bliskom Istoku, Aziji ili Africi, onda nijednom zapadnom vođi ne padne na pamet organizirati mimohod protesta, a najčešće niti izgovoriti riječi sućuti. Ali kad poginu u Parizu oni koji su na neki način vrijeđanjem izazivali pripadnike jedne religije, onda je njihova žrtva povod za veliki mimohod slobode, prava i snošljivosti. Kao da su stotine nevinih, protjeranih iz svojih domova i ubijenih manje vrijedni od žrtava pariškog atentata. Ako to znači da se Krista i svakog drugog ‘Krista’ može obespraviti i ubiti, dok cijeli svijet to nijemo promatra, a Charliea štititi, onda se did Mate ne slaže s tom logikom. On je za to da se svakog ‘Krista’ zaštiti, dakle baš svakog potrebnog i ugroženog čovjeka. Did Mate je i za Charlieva prava govora i mišljenja, ali na uljudan i human način koji neće vrijeđati, nego izgrađivati. Did Mate bi bio sretan da tko zna koliko Charliea u našem zapadnom društvu i uljudbi potiču konstruktivan dijalog, a ne da izazivaju neukusnom satirom. Ako Charlie nastavi putem kojim je do sada išao, pribojavam se da neće doprinijeti miru i razumijevanju među ljudima i uljudbama, narodima i svjetonazorima. A uz to što oprašta kad mu je učinjeno zlo, bilo bi dobro da Charlie zatraži oproštenje od onih koje je uvrijedio svojom satirom. Jer ako iza toga “Sve je oprošteno” stoji i nastavak “ali mi ćemo vas i dalje vrijeđati”, ne vjerujem da će doprinijeti stvarnom porastu dobra u ljudskom društvu. Kao da želi reći: Mi ćemo i dalje vrijeđati vaše svetinje, a opraštamo vam ako nam to zamjerite i na to se ljutite.

mucenikStrah me, stoga, da je pariški mimohod bio još jedna u nizu ideoloških manifestacija, te da neće doprinijeti stvarnom miroljubivom suživotu, nego onom nadgledanom budnim okom snajperista. A pitanje je hoće li to biti dostatno! Stoga did Mate nije Charlie ovog pomodarskog i ideološkog poticaja koji služi ideolozima za njihove ciljeve, ali je Charlie ukoliko suosjeća sa svakom žrtvom nepravde, nasilja, zla, terorizma. Napose je solidaran s onima koji su izgubili svoje živote ‘na pravdi Boga’, kako to naš narod kaže. Ali nije Charlie ovako selektivno, tek kad zatreba nekim društvenim skupinama. Did Mate je, stoga, Charlie, ali ne samo u onima koji su poginuli u Parizu, koji su, recimo i to, izazvali vlastitu smrt vrijeđajući vjerske osjećaje muslimana, nego još više Charlie u onima koji nisu ničim druge izazivali, a nastradali su samo zato što su bili drugačijih uvjerenja o životu i vjeri. Ako biti Charlie pretpostavlja pravo vrijeđanja tuđih vrijednosti i osjećaja, onda did Mate nije Charli, jer si on ne može dati za pravo činiti takvo što, jer ga tome nije učio njegov nedostižni Učitelj koji reče: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Ili pak na drugome mjestu: I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Did Mate je, međutim, Charlie u onima koji se drže zlatnog pravila te poštuju tuđa prava i slobode, a trpe progone i nepravde ničim izazivajući. Nije Charlie da bi vrijeđao tuđe religiozne osjećaje i uvjerenja, premda je spreman o svemu izreći svoje mišljenje i voditi istinski dijalog u društvu.

Sinko moj dragi, did Mate je bio i ostao samo did Mate koji vjeruje u raspetog i uskrsnuloga Krista Gospodina, neponovljivog Učitelja koji ga nikad ništa nije krivo poučio. Kao kršćanin, prije svega je Krist, te solidaran sa svakim nevinim patnikom poručuje: Svi smo mi Krist! I ja sam Krist! U tom duhu nema straha reći da sam i Charlie ako u njemu nevinome i progonjenome trpi Krist. Ako i ti želiš odrasti ispravno i uspravno, ne povijajući se za modama niti strašeći se ideologija, preporučio bih ti tog istog Učitelja, bez kojega, kako vidiš, kad je teško ne mogu ni tvoji ideološki učitelji, a kamoli mi obični ljudi poradi čijeg je spasenja došao.

Reading time: 10 min

Propovijed

  • Boriti se

    21. nedjelja kroz godinu – C Jedan od sastavnih elemenata ljudskoga života je borba. Ljudi su stvoreni kao 'borbena' bića, jer su njihove životne okolnosti i uvjeti takvi da iziskuju borbu, to jest trud i napor da bi ostvarili vlastite ciljeve. A koliko je njihova borba i borbenost ispravna… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Boriti se
  • Beskompromisno kršćanstvo
  • Ključarica Božjeg Srca
  • Lanac služenje
  • Skupljati zalihe
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID