Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova, postavlja se veliko pitanje o Marijinoj motivaciji kod ovog događaj. A motivacija koja je vodi najbolje odražava i njezinu dušu i duhovnost. Iz naglasaka koje nam nudi sv. Luka moglo bi se zaključiti da je Marija bila veliki legalist, te da je, zajedno s Josipom, obavila sve što je trebalo prema Zakonu Gospodnjemu samo zato što je Zakon to propisivao. Moglo bi se zaključiti da je njezina duhovnost onda bila kruto legalistička, to jest obično izvršavanje Zakona, a da se ne osjeti njezin stav ili njezina duša pri tome. Kao da bismo mogli zamisliti da obavlja obred u Hramu samo zato što je tako naređeno, a da ona pri tome ne uranja u ono što čini i ne doživljava osobno. Na pomisao da je bila legalist navodi nas i činjenica da ona s obzirom na prikazanje svoga Sina ‘sve obavlja’ po Zakonu, dakle do najmanjih tančina. Ona tako pazi na četrdeset dana čišćenja, te tek kada oni prođu, odlazi prikazati svoga Sina u Hram. Jednako tako se, glede Isusova prikazanja, ponaša u skladu sa svim odredbama kako ih je propisao Zakon. Ona doista ne dovodi u pitanje propise, već se ponaša sukladno njima. No veliko pitanje pokreću li Mariju propisi i odredbe i što je njoj istinska nakana. Ako je njoj stalo isključivo do izvršavanja Zakona, kako bi se dalo naslutiti iz evanđeoskog odlomka, onda je legalist koji se ponaša poput dobrog farizeja, a ne sveta i pobožna osoba koja prvenstveno misli na Boga. Zato je nama istraživati dublje u njezinu osobnost kako bismo otkrili pravi odgovor na ovo pitanje i samu poruku evanđeoskog teksta. Upravo iz cjeline Evanđelja znamo da ni ona ni Josip nisu bili legalisti, već da su bili pravedne, pobožne i svete osobe. Za Josipa se izričito kaže da je bio muž pravedan, te znamo da je se ponašao na način da je nadilazio slovo zakon. A Mariju će anđeo pozdraviti riječima “milosti puna”, iz čega se razabire da je drži uzvišenijom osobom od ijedne druge na zemlji. Spomenuti nam evanđeoski odlomci samo daju naslutiti da, s obzirom na Mariju, treba pozornije iščitavati i dublje tumačiti tekstove koje nam je ostavio sv. Luka, to jest imajući u vidu i druge tekstove koji nam pobliže opisuju njezinu osobnosti i krepost duhovnoga života. Doista, kao osoba milosti puna nije se mogla zadovoljiti time da izvršava slovo Zakona, već da proniče i živi njegov duh. Uostalom sam Isus nam je kasnije pokazao, jer je mnogo puta ušao u rasprave s farizejima, tumačima Zakona na legalistički način. Zato i Marija, s obzirom na četrdeset dana čišćenja poštuje zakonske odredbe kojima je samo potvrdila da je stvarno rodila, te se u ničemu nije izuzela od obrednog zakonika. Uostalom, usredotočena na Sina Božjega kojega je rodila, nije joj bio teret prihvatiti te dane svojevrsne izolacije od izlaska u javnost, jer je u potpunoj čistoći srca mogla njega razmatrati i uživati u njegovoj blizini. Njoj koja je bila milosti puna i koja je bila srca čista do te mjere da je zaslužila roditi Sina Božjega nije trebalo vrijeme čišćenja, ali je poštivala norme i običaje svoga naroda, ne želeći praviti pobunu, niti dati povoda drugima, koji nisu toliko pobožni i sveti, da krše taj isti Zakon Božji, već da ga vrše. Opslužujući Zakon davala je primjer i bila je poticaj onima koji su ga kršili, da ga vrše i ne podcjenjuju, jer im je on bio prva i neophodna stepenica hoda prema Bogu. Tek kad su vršili Zakon, mogli su ga i nadići te živjeti, kao što je činila i ona koja je dušom vršila Zakon Božji, te ga je time nadilazila. Isto vrijedi i za prikazanje prvorođenaca i njihove posvećenje Gospodinu. Doista, i dok je vršila Zakon, nije bila usredotočena na formalizam, već na samoga Boga – izvor Zakona. Stoga, da i nije bilo zakonskih odredbi o prikazanju prvorođenaca u Hramu, ona bi svoga Sina prikazala nebeskome Ocu, jer je i sama bila prikazana, a i jer je bila njemu zahvalna za sve darove u svome životu, pa kako ne bi bila zahvalna za ovaj neizmjerni dar kojim je po njoj obasuo čovječanstvo. Premda kao tako predana i Bogu posvećene nije bila prisiljena to činiti, jer je i prije i bez te odredbe ona vršila smisao predanja i posvećenja. Pogotovo što je sam Isus bio posvećen u punini od majčine utrobe, to jest od začeća pomazan Duhom Svetim. Štoviše kao Bog je bio izvor posvete i nositelj dara Duha Svetoga, te mu nije bilo neophodno prikazanje u Hramu, ali je u svojoj poniznosti to prihvatio da pruži primjer poniznosti nama ljudima i da nas prati u našem hodu. Osim toga, ako ćemo poći od činjenice da je istinski Zakon Božji sam Isus, koji je objavio konačni zakon Božje ljubavi, onda je jasno koliko je Marija imala Zakon Božji u srcu, a nije ga tek legalistički izvršavala. Vršeći bit i smisao zakona, pa i onda kad se podvrgavala zakonskim odredbama zapisanim po Mojsiju za Božji narod, istinski je putokaz kako hoditi do Boga ne zaobilazeći Zakon.

Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.

No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe

Pa i kada ne govori mnogo o svojim roditeljima, Jeronim je bio ponosan da je rođen u kršćanskoj obitelji i da je od upravo od roditelja primio kršćanski odgoj. U jednom pismu akvilejskim prijateljima Kromaciju, Jovinu i Euzebiju napisanom oko godine 374. (Ep. 7) kada je već počeo živjeti gorljivijim vjerničkim životom za kojim je sve više i više čeznuo. Osim toga i njih trojica su mu bili prijatelji i drugovi po tom istom ključu zajedničkog nastojanja oko rasta u dosljednosti kršćanskog življenja. No osim što s njima izmjenjuje mišljenja i preporuke oko zajedničkoga života, Jeronim će u završnom dijelu na poseban način upraviti pozdrave njima i njihovoj obitelji, na poseban način ističući ulogu njihove majke: “Pozdravljam vašu i svoju zajedničku majku onom čašću koju poznate, koja je vama pridružena u svetosti, i u tome vam je prethodila jer vas je takvima rodila, te se stoga njezina utroba dosta može nazvati zlatnom. (…) O blažena kućo, u kojoj prebiva udovica Ana, u kojoj su djevice proročice, a blizanac Samuel je othranjen u hramu. O blaženi krovu, pod kojim vidimo majku mučenicu okrunjenu krunama makabejskih mučenika.”

Kako vidimo, Jeronim majku svojih prijatelja drži i svojim majkom poradi dara svetosti kojim se odlikovala. Na taj način ističe kako je ona vršila majčinsku službu na vjerodostojan način, ne samo na skučen način u okvirima svoje obitelji, niti samo usmjerena na zemaljska dobra, kako se zna često dogoditi. Prva odlika prave majke je najprije svetost, snagom kojega ima sveopće majčinsko poslanje, koje potom vrši sa svima onima koje susreće na svom životnom putu. Njoj Jeronim pripisuje zasluge što je rodila takvu djecu, no u konačnici znamo kako ih nije samo rodila za naravan život, već i rodila odgajajući ih za milosni život vjere. Zato je njezina utroba ‘zlatna’, no zlatna je po duhovnom poslanju koje je vršila prema svojoj djeci. Svojom čestitošću ta ponosna kršćanka u je obitelji stvorila istinsko ozračje kakvo i Gospodin želi u kršćanskim obiteljima. Zato je i časti naslovom mučenice, što svaka majka vjerna Gospodinu doista jest, jer je zaslužna za cvijet svetosti i kreposti koji cvjeta u obitelji, što je novo mučeništvo i onda kad nema krvavih progona.

Svatko tko je svjestan sebe i svoje ljudske slabosti, a onda opet zna da stoji pred Božjim veličanstvom, stječe ispravnu i stvarnu sliku života. Jeronim je bio jedan od takvih ljudi koji nije zavaravao sebe uvjerenjem u naravnu dobrotu, znajući da se stvarna dobrota do koje dolazi narav milosni Božji dar do kojega se dolazi sredstvima usavršavanja. Naprotiv, nosio je veliki imperativ da trajno postaje žarčim kršćaninom. Nije bio za stereotipno i formalno kršćanstvo, već je očekivao dosljednost od vjernika, a i sam se trudio izgraditi je. Ne samo da je shvaćao kako svaki čovjek ima mogućnost duhovno rasti i usavršavati se, već je bio uvjerenja kako kršćanin ima čak dužnost. Zato za sebe nije prihvaćao život bez obveze svakodnevnog rasta u vjeri i kreposti. Volio je autentične primjere vjere i nije se ustručavao pohvaliti one za koje je znao da žive vjerodostojnim kršćanskim životom. Nikome nije bio zavidan na ostvarenom duhovnom napretku, pa je od mnogih mogao učiti. Iskreno je promatrao Kristove borce koji su radili na vlastitom savršenstvu, te ih je onda zdušno hvalio i trudio se ići njihovim putem. Isto tako je iskreno skrbio oko svih koji se odlučuju ići putem svetosti, pa se nije bojao iznijeti i iskustvo svoje slabosti, kako bi njih opomenuo i učvrstio u dobru.

Stoga, moleći akvilejske monahe Kromacija, Jovina i Euzebija da preuzmu duhovnu skrb o njegovoj sestri, Jeronim će posvjedočiti: “Znate sami kako je klizav put mladosti, na kome se i ja okliznuh, a i vi po njemu ne bez straha hodiste. Stupajući sada ona na taj put, treba da je opomenama svi pomažete, i tješenjem podupirete; treba, to jest, da vaša svetost čestim poslanicama nju osnaži.” Ovakvu autobiografsku ispovijest vlastite slabosti mogao je napisati samo zato što je iskusio oproštenje i upoznao Božju blizinu. Znao je koliko je dragocjen put i život svetosti, te ga je iskreno svima želio, a i izravno skrbio oko onih koji su mu bili u blizini. Zato se i opredijelio za monaški život, s jedne strana oplakujući grijehe i prijestupe, a s druge imajući prigodu napredovati u savršenstvu i rasti u svetosti. Dirljiva je njegova iskrenost, odvažnost i gorljiva skrb da drugima pokaže put Kristov i da ih njime povede.

Tijekom povijesti Crkve mnogi su svojatali Jeronima Dalmatinca kao svoga, premda on nikada nije želio takvo svojatanje. Da je znao što će se kasnije događati, možda bi se potrudio ostaviti i pokoju informaciju više o svome podrijetlu, kako obitelji tako o rodnome mjestu i domovini. No jedino pozitivno u svemu tome je što su ga svojatali poradi njegova svetačkog lika i veličine kojom je plijenio pozornost kako svojih suvremenika tako i kasnijih naraštaja. A glede svoga podrijetla u svom djelu Znameniti muževitek kratko je rekao da je sin Euzebijev iz grada Stridona, smještenog na granici Dalmacije i Panonije, a koji su razorili Goti. Dok ostaje nepoznata ubikaciju samoga mjesta, dotle će njegovi suvremenici njega nazivati Dalmatincem, čime će barem malo olakšati istragu o njegovu podrijetlu. S druge pak strane sam Jeronim će o svojoj obitelji kasnije navesti još pokoju korisnu informaciju.

Osim što spominje oca Euzebija, ponešto saznajemo i o bratu mu Paulinijanu, kao i o sestri i baki. Nadalje znamo da je njegova obitelj bila dobrostojeća prije provale Gota, te da su posjedovali dosta polja i šume. Nakon razaranja Stridona Jeronim je poslao brata da rasproda što je ostalo iza gotskih pustošenja kako bi popravio betlehemski samostan i gostinjac, te je tako pronašao najbolji način da uloži vlastitu imovinu.

I kad znamo sve to, ipak ne znamo dovoljno o Jeronimovu podrijetlu. Jer njegovo podrijetlo nije samo ono biološko, već je prije svega duhovno. Zato, ako ima nešto na što će biti ponosan, onda je to njegovo kršćansko podrijetlo, to jest kršćanska vjera koju je primio od svojih roditelja. “Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu Križa”, reći će s ponosom u jednom svome tekstu. Jeronim je iznimno cijeno upravo to božansko podrijetlo koje je primio po svetome krštenju, po kojem je bio ucijepljen u Boga i božanski život. U svijetu u kojem ljudi ne znaju i nisu znali svoje duhovno podrijetlo, mnogo važnije od tjelesnoga trebalo je imati duhovni identitet, Jeronim je bio ponosan upravo na ovo podrijetlo kao najbitniju sastavnicu života, čime i nama danas ostavlja vrlo rječitu poruku.

U ove zimske dane sjedi did Mate kod svoga šporeta i grije stare kosti i s mirom razmišlja o događajima oko sebe. Ponešto i naglas izgovori kad ga drugi upitaju, bilo da dobronamjerno žele čuti nadahnuto mišljenje, ili da zlonamjerno žele isprovocirati reakciju. Pa tako je bilo i zadnjih dana dok je i njega zatekla tragična smrt generala Slobodana Praljka u Haagu. Slušao je pokoji komentar i vidio što se sve dogodilo, jer su kamere to zabilježile, te se povukao nakon toga u šutnju prepuštajući da duša dođe do zaključaka, ne ishitrenih već staloženih. Bilo je mnogo strastvenih izjava i palo je mnogo teških riječi, a on u sebi razmišlja kako mu je žao tog hrabrog čovjeka i viteza koji je učinio čin vojničke hrabrosti, nakon što se osobno dostojanstveno borio kao lav dokazujući povijesnu istinu kroz činjenice haaškim istražiteljima, ili bolje rečeno plaćenicima. Jer njih nikada istina i nije zanimala kao utvrđivanje činjenica, već je za njih istina bila njihova pretpostavka ili nalog pretpostavljenih koji su trebali sprovesti i nametnuti javnosti. Zato je i did Mate imao jasni slutnju glede presude hrvatskim čelnicima, te je točno osjećao što će se dogoditi, a da nije posebno i podrobno pratio sama zbivanja u Haagu. No osim što je u tišini o tome razmišljao i izgovorio pokoju molitvu za pokojnog generala koji je sebi oduzeo život, did Mate je bio prisiljen ponešto i reći onima koji su ga sve češće pitali za mišljenje, a pokoji i za savjet što misliti o tome. Zato je i ovaj put tihim glasom izrekao svoj monolog:

Sinko moj, iskreno mi je žao što je general Praljak podigao ruku na sebe. Hrpa haaških plaćenika i birokrata nije toga bila vrijedna, te je previsoka cijena bila platiti istinu svojim životom. Pogotovo onima kojima nije stalo do istine i kojima njegova smrt ništa ne znači. Kao da će se oni nakon toga zapitati što su i kako radili. Mi dobro znamo, kako iz Evanđelja, a tako iz knjige povijesti našega naroda, da je u mnogim prijelomnim trenutcima bila velika potražnja za posudama da iz njih kojekakvi Pilati operu ruke, kao što se tražilo škuda iz vanjskih blagajni da plati sve naše Jude. Vrlo dobro znamo da general Praljak nije jedini Hrvat u povijesti koji je bio žrtva nepravednih sudova. Pa ipak ovaj narod živi i bori se i neće umrijeti dok ima onih koji vjeruju i s ljubavlju čuvaju njegovu istinu.

Zato mi u ovom trenutku i pada na pamet blaženi kardinal Alojzije Stepinac, jer nam njegov spomen može najbolje pomoći da sve skupa razumijemo i da se pred svim time postavimo. Ako je itko bio žrtva nepravednoga suda i montiranoga procesa, onda je to bio on. No on se nije dao pokolebati niti je pomislio ruku dići na sebe. On je vjerovao u istinu koja nas nadilazi i koja ne može biti ugušena. Ona je blistala na njegovu licu i u njegovu srcu, te ga krvnici i krvoloci nisu mogli nagnati da podigne ruke na sebe. On je poznavao Boga Istinu i znao je da će i njegova istina doći jednog dana na vidjelo kao očevidnost svima, te se nije opterećivao time da to doživi. Istina je za njega bila neuništiva, bez obzira na laži onih koji su ga ozloglasili, klevetali, osudili i kažnjavali, te kasnije i odveli u smrt svojim podmuklim metodama. Stoga mi je doista žao što se general Praljak nije odlučio na ovakvo svjedočanstvo za istinu, te da primi mir od Boga tamo gdje ga ljudi ne mogu dati, svjestan da će Božja pravda jednom suditi po istini bez montiranih političkih procesa. Njegovo junaštvo i viteštvo time ne bi bilo manje, već veće, kao što ni junaštvo blaženoga Alojzija nije bilo manje time što je podnosio muke i sramote koje su mu ondašnji komunistički vlastodršci namijenili.

Osim toga htio bih reći, imajući ovo iskustvo blaženoga Alojzija, koliko sam žalostan, pa i ogorčen, na ovu hrpu naših bezličnih ‘legalista’ kojima nije važno što je povijesna istina i što su činjenice, već da je presuda protiv generala Praljka postala pravomoćna. Doduše, nije to novost. Ništa nisu drukčiji od svojih očeva koji su osudili kardinala Stepinca, i kojima su ruke još krvave od krvi nevine, a kojima je također bilo jedino važno da ga se sudi i osudi ‘po zakonu’ i ‘u ime naroda’. Nije bilo bitno što su izmišljali zakone i lažirali dokaze protiv njega, što to nije imalo veze sa zakonom i narodom, već im je bilo bitno da su imali opravdanje i pokriće ‘pravomoćne’ osude, čime su se kasnije pokušavali opravdavati pred poviješću. Oni su uredno mogli oprati ruke takvim tvrdnjama, kao da nije riječ o neizmjerno vrijednom život čovjeka, već o vreći krumpira. I u slučaju generala Praljka važno im je da mogu oprati ruke nazovi pravomoćnom presudom, a je li ona donesena na temelju istine i činjenica to ih nije briga.

No sreća je da u našem narodu ima još ljudi koji drže do istine i koji su kadri stisnuti zube i podnositi nepravdu, dok nam ne zasine istina u svojoj ljepoti, kao što je slučaj i blaženoga Alojzija, koji je pravi svjedok i učitelj našeg naroda u tome kako podnositi povijesne nepravde, te biti svjedocima istine koja prije ili poslije zasja u svoj raskoši svojih boja. Da se istina našega naroda temeljila na pravomoćnim presudama moćnika, a ne na mučenicima koji su iz ljubavi prema istini podnosili nepravde, onda nas više ne bi bilo, ali bi bilo puno bolje da je bilo manje Juda u našim redovima koji su dobrohotno kimali glavnom na njihove presude i klanjali im se kao da je riječ o Božjoj istini, a ne o ljudskim zločestim interesima. Zato nas poučak blaženoga Alojazija Stepinca rasvjetljuje i u ovom slučaju dajući nam snagu da držimo ispravan smjer prema budućnosti.

Veselio se did Mate korizmi kao i svake godine do sada. Korizma daje poseban ton vjerničkoj ozbiljnosti koja kao da se tijekom godine izgubi. Ona upućuje prema vrhuncu i smislu kako vjerničkog, tako i života uopće, pa se mnogi, kad dođe korizma, trgnu onda iz svoje neozbiljnosti, te se trude posvetiti ozbiljnim životom. Dogodi se i značajnih preokreta i obraćenja koja se potaknuta ovim duhovnim traženjem sebe i Boga. Drago je starom didu Mati kad vidi kako još uvijek ima onih koji nisu izgubili osjećaj za post, pokoru i odricanje, te i sam potiče koga može da se drži preporuka i duhovnih sredstava kojima se izgrađuje duša, a koja još uvijek nisu izgubila svoju svježinu i aktualnost.

No ponekad se dogodi i neuobičajenih scena, poput one koja je bila baš u predvečerje prvog korizmenog petka kad je na selo za vikend došla susjeda i daljnja mu rođakinja Draga Hranića. Svratila nekako u vrijeme večere pozdraviti dida Matu i njegove, te kad je vidjela da i did Mate posti, okrenula je razgovor o toj temi. S dozom čuđenja je komentirala kako je on eto već prešao sedamdesetu te odavna već nema obvezu postiti, budući da crkveni zakon obvezuje do šezdesete. A koliko je njoj poznato samo su dva dana obvezna po istim odredbama Crkve, a tu je Čista srijeda i Veliki petak. Osim toga njima je svećenik lijepo i obazrivo u gradu protumačio da baš post i pokora i nisu tako prevažni, jer ima mnogo više važnijih stvari u duhovnom životu koje bi vjernici trebali vršiti. Trebali bi na primjer paziti na jezik i čuvati se ogovaranja i klevetanja, ljubomora i zavisti; truditi se više oko međusobne dobrote i ljubavi, iskazivati poštovanje i prijateljstvo. Tako je, kao sintezu svega, rekao da trebamo biti dobri ljudi, a hoćemo li postiti manje je važno, jer Bog se ne obazire na to što i koliko jedemo. I mnogo toga je napomenuo da je puno važnije od posta, do čega vjerojatno svećenik na selu nije došao, jer se boji dirnuti u uhodane tradicije. Zato ostavlja ljude da ipak hode svojim tradicionalnim putovima u neznanju i s dozom zaostalosti, te da poste o kruhu i vodi. Ipak su ovi svećenici u gradovima moderniji i napredniji, te tako onda i vrlo humano poučavaju svoje vjernike da ne budu robovi nekih tradicionalnih zastarjelih duhovnih tehnika kojima su se ljudi služili u mračnom Srednjem vijeku, a koje nisu prikladne za današnjega naprednog čovjeka i suvremeni mentalitet. Zato je Crkva i prilagodila post da ne bude više strog kao nekada, već da se pokaže humano lice kad dopušta da se može jedanput jesti do sitosti, a dva puta po malo.

I tako did Mate, nakon što je saslušao hrpu razložnih argumenata koje mu iznosi susjeda Draga, odlučio se i sam reći nekoliko riječi. Kao prvo drago mu je da je susjeda tako poučljiva i da je sve te stvari dobro upamtila, što pokazuje da je slušala svećenika sa zanimanjem dok je tumačio, upijajući od reda sva obrazloženja i argumente. Jednako tako mu je drago da su i modreni svećenici tako humani i uviđavni da se gotovo ispričavaju vjernicima prije korizme za onaj jedan ili dva dana obveznog posta koji je Crkva propisala. Stječe se dojam kao da Crkva nad svojim vjernicima, poradi ta dva dana kad od njih očekuje post i nemrs, vrši prisilu. Samo štete što nisu spoznali da se ne trebaju ispričavati kad pozivaju na post i pokoru, to jest ne bi se smjeli ponašati tako kao da vjernike prisiljavaju na neko zlo koje nanosi duhovnu ili tjelesnu štetu, već, naprotiv, potiču ih na dobro i da se jačaju u kreposti posluha i vjernosti Bogu. Jer ako u ljudskom životu ima nešto nehumano, onda to nije post i pokora, već grijeh i slabost, strast i požuda. Zato su post i pokora sredstva humaniziranja – očovječenja čovjeka, budući da nam pomažu da suzbijamo u životu ono što je nehumano.

A što se tiče mene, nastavio je did Mate, ne postim ja da bih ispunio crkveni zakon niti prestajem postiti onda kad me taj zakon ne veže, već postim radi toga jer nisam izišao iz dobi kad mi treba duhovna jakost i okrjepa na životnom putu. Ako sam i prešao odavna dob unutar koje me crkveni propisi obvezuju na post, nisam došao ni u dob ni u stanje da sam lišen napasti i potrebe duhovnoga rasta i čvrstoće. Prateći sebe i svoj duhovni put nisam baš došao do zaključka da me je Napasnik pustio na miru zato što sam prešao šezdesetu. Ne traži on na pregled našu osobnu iskaznicu, već našu dušu koju bi htio upropastiti neovisno od dobi propisane postom. I dok god osjećam da on nije odustao od mene, ne trebam ni ja odustati od posta i pokore, ako se žalim obraniti od njegovih nasrtljivih napada.

Ne postim radi mršavljenja i vitke linije tijela, jer u ovim godinama je to i tako beznačajno, već da mi se srce ne usali i ne ogrezne u zemaljskom obilju. Smisao korizmenoga posta nije čišćenje tijela od preobilne ishrane, već služi kao sredstvo čišćenja duha od napasti i natruha grijeha. Niti je post jedan vid održavanja tjelesnoga zdravlja, već onog duhovnoga koje se snaži prianjanjem uz Boga i njegovu riječ.

Niti je post za neuke seljaka kojih tako svećenici uče biti u pokornosti i neznanju, već je za svakoga tko je osjetio da mu se u odnosu prema Bogu može šija ukrutiti. Post i pokora su za one koji žele slušati njegov živi glas i vršiti njegovu svetu volju. Ne postim čak ni radi toga da bih imao čvrst karakter i odlučnu volju, već da bih svoj čvrsti karakter i snažnu volju podložio Bogu i njegovoj volji.

Zato post nije za one koji nemaju suvremene humane osjetljivosti prema čovjeku, već naprotiv za one koji imaju istančan osjećaj za čovjeka i njegove duhovne probleme i stanja, te znaju kako se samo degradirao u svom bezbožnom humanizmu. Post nije duhovni hobi za besposličare i dangube, već naprotiv za one koji traže vremena za životno važne stvari. I nije nikakva rekreativna aktivnost, već uzvišena djelatnost duha za one koji se odriču rekreativnosti kako bi se ozbiljno posvetili pravoj stvaralačkoj zbiljnosti pred Bogom.  I ne postim da bih nešto kroz četrdeset dana uštedio, jer, uostalom, prema zemaljskim dobrima trebam biti odgovoran tijekom cijele godine. Naprotiv, postim da bih naučio darivati, te tako najbolje ulagati dobra koja mi je Bog stavio na raspolaganje.

Post nije, kako se meni čini iz moga vjerničkog kuta, zaostali relikt povijesti koji mi nalaže stara i staromodna Crkva poradi svojih otrcanih motiva, već je sredstvo hoda prema budućnosti prema kraljevstvu Božjem koje je ozakonio sam Gospodin dok je hodao zemljom.