Oni koji su nekada radili
s tovarnim životinjama
poput konja ili magarca,
te su koristili samare,
dobro znaju što je to antrešelj
– mjesto između dva dijela
natovarenoga samara.
U taj slobodan prostor
na sredini samara moglo se
još ponešto staviti,
neki dodatni teret.
Zato staviti u antrešelj znači
staviti još nešto povrh svega,
to jest povrh ostalog bremena.
U tom duhu nas je Božji Sin,
došavši k nama kao Spasitelj,
obdario obiljem milosti koju
primamo iz njegove punine.
A kad nam je povjerio
dragocjeno breme darova
stavio nam je milosti
u izobilju i u antrešelj,
te zato sveti Ivan zapisa:
Od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.

Postoji rašireno vjerovanje
koje je dovelo i do izreke,
da noj kad se prestraši
gura glavu u pijesak.
Stoga i postoji izreka:
Gurati glavu u pijesak kao noj.
Pa onda kad znamo da
to ne odgovara istini,
barem što se tiče nojeva,
vidimo, međutim, da nije
sasvim isključeno za ljude.
Oni zabijaju glavu u pijesak
kada ne žele sagledati
bolnu istinu koja bi ih
morala dovesti do preispitivanja
stavova i postupaka.
Bijegom od činjenica i istine,
jer ne žele i ne mogu
pogledati stvarnost u oči,
guraju glavu u pijesak.
Kao da će se problemi riješiti
ili pogreške popraviti
samo time što se od njih
skrivamo ili bježimo.
Zato nas Gospodin poziva
da radije podignemo
glavu prema nebu,
nego da je zabijamo u zemlju,
jer nam od Neba može doći,
po svjetlu Božje istine,
ne samo veća jasnoća
o stanju vlastitog života,
već i pravo rješenje svih
problema i poteškoća.

Tko se bavi građevinarstvom
dobro zna kolika je važnost
nosivoga zida u građevini
u odnosu na one druge
nenosive, pregradne zidove.
Nosivi preuzima opterećenje
i drugih elemenata konstrukcije,
za razliku od nenosivog zida
koji preuzima samo svoje.
U zdanju ljudskoga roda
Božji Sin je se utjelovio
kako bi svojim čovještvom
bio jedinstveni nosivi zid
na koji ljudi oslanjaju
sve svoje brige i bremena.
On je zid na koji se mogu
s pouzdanjem nasloniti
u svakoj potrebi i poteškoći.
Štoviše, srušio je
one pregradne zidove
koji su ljude razdvajali,
a svoju ljudskost je dao
za nosivi zid budućnosti
i spasenja čovječanstva.

Deložiranje je najprije pravni,
a potom i fizički postupak
iseljavanja pojedinaca i obitelji
koje žive bespravno
u prostoru koji im ne pripada.
I ma koliko može biti bolan
ili bešćutan takav postupak
prema deložiranim osobama,
ali ako je pravno utemeljen,
onda nema pomoći ni lijeka
da ga se ospori i onemogući.
Mnogo je primjera onih
koji su završili na ulici
kao deložirani beskućnici.
Čovječanstvu se pak dogodilo
duhovno deložiranje iz raja
nakon što je sagriješio prvi čovjek.
Sotona ga je prevario
navukavši ga na zlo
kako bi ga bio deložiran
i izgubio zajedništvo s Bogom
i pravo na prijateljstvo.
No ni nakon grijeha
Bog ga nije napustio
već je sve činio da ga vrati
u zajedništvo života i ljubavi.
Poradi toga se i Božji Sin
svojevoljno ‘deložirao’
iz nebeskog prebivališta,
te došao među nas ljude
pozivajući nas da se vratimo
u kuću Očevu u kojoj nam je
pripravio vječne stanove.
A dok smo mu mi i na zemlji
priječili stanarsko pravo,
on je tražio prikladan smještaj
u našim srcima učeći nas
da i mi po njemu tražimo
istovjetan smještaj u srcu Očevu
s punim stanarskim pravom
u vječnom prebivalištu u nebesima.

Sukladno društvenim običajima,
svečanom državnom protokolu
i službenim ceremonijama
crveni tepih se koristi
kad se označava put
kojim se kreće državni poglavar
ili određena znamenita osoba
kojoj se priređuje dobrodošlica.
Tako s pravom činimo
kad je riječ o ljudima
i njihovim službama.
Ali što je s Kristom?
On dolazi kao Kralj kraljeva,
kao najveći Gost kojeg je
ikad zemlja vidjela.
Čekamo li mi njega
i častimo li ga na isti način
prostirući mu ponizno
crveni tepih u srcu.
Došašće je prigoda da ga
spremno svečana prostremo
i radosno dočekamo
dolazak svoga Kralja
u našem ljudskom tijelu.

Kako bismo primali pisma
i pošiljke druge vrste,
neophodno je imati sandučić
u koji će nam ih poštar odlagati.
A kako bismo imali sandučić,
neophodno je imati adresu
uz koju je vezan sandučić.
Adresa, naime, svjedoči
o našoj dostupnosti vezanoj
uz točno određeno mjesto.

Na sličan način i sam Gospodin
šalje nama ljudima poruke:
objave očinske volje
i znakove beskrajne ljubavi.
Naše srce je poštanski sandučić
u koji on odlaže poruke
putem svojih glasnika,
od anđela, proroka, apostola
i nadasve po svome Sinu.
Ali pred Bogom valja imati
i adresu na zemlji,
kako bi njegova riječ
došla do našega srca.
A to je spremnosti duha
i potpuna dostupnost
na našoj zemaljskoj lokaciji,
u protivnom pošta i poruke
koje nam s ljubavlju šalje,
ne dolaze do nas.
Zato nas je Isus poučio
kako biti dostupni Bogu srcem –
poštanskim sandučićem
njegove riječi i ljubavi.

Ramena su simbol
ljudske snage i jačine.
Tko ima široka ramena,
izdržljiv je i sposoban
nositi velika bremena.
I to ne samo tuđa bremena,
već i druge ljude
na svojim ramenima.
Snažna su ramena jamstvo
da će nas onaj koji nam
priskoči u pomoć
moći iznijeti iz svih
poteškoća i opasnosti.
Zato i Isus kao dobri pastir
nosi izgubljenu ovcu
na svojim ramenima,
slijedeći vjerno primjer
nebeskoga Oca koji
na istovjetan način
nosi svako svoje dijete.

Kad se nađete u tuđemu svijetu,
a niste do kraja vični njihovu jeziku,
dobro vam dođe pomoć prevoditelja
koji vam pomogne prevoditi,
a i snalaziti se u svakodnevnici.
Jer u govornom jeziku nije dovoljno
samo teoretsko znanje,
već treba i živa komunikacija
kojom se dođe do željenih rezultata.
I u duhovnom životu vrijede
slična ‘prevoditeljska’ pravila.
Mnogi ljudi poznaju samo
duhovnu teoriju i principe,
ali to ne znaju prevesti
u praksu za vlastiti život.
Za tuđi bi ponekada i mogli,
ali najteže je primijenit na sebi
na vrlo konkretan način.
Zato nam je i došao Gospodin,
jer smo mi ljudi skloni živjeti
kao da ne razumijemo Božji jezik.
On pravi Bog i pravi čovjek
govorio je savršeno tečno
i našim ljudskim jezikom,
te je uspijevao prevesti
u konkretnost ljudskoga života
svu ljubav zapisanu u Božjemu srcu.
Tako je na naš ljudski jezik
preveo savršeno jasno
i Božje odredbe i Božju volju,
tako da više nemamo izgovora
kako nismo razumjeli
što je Bog uopće htio reći
ili eventualno što se odnosi na nas.
Uz njegovu pomoć možemo
dobro razumjeti što nam Bog govori,
a ujedno smo mogli poboljšati
vlastito znanje Božjega jezika.

Kada krene vrijeme godišnjih odmora,
onda mnogi iskoriste prigodu
provozati se u većoj ili manjoj
lađi ili brodici od luke do luke
upoznajući obalu i mjesta
kroz koja se prođe i obiđe.

Poput takve plovidbe je
i život u kojemu idemo
od jednog do drugog mjesta,
od jedne do druge luke.
A jer more zna biti i nemirno,
onda je vrlo bitno imati
prikladnu lađu za te poduhvate.
Život je takvo putovanje
u kojem je prijeći nemirno more
i doći do luke i obale vječnosti.
Ali nijedan čovjek nema lađu
kojom može ostvariti
takav pothvat i doći do cilja.
Samo Krist mu svojim križem
priprema pouzdanu lađu
koja mu uvijek omogućuje
sigurnu plovidbu do luke spasenja.

Ljudi iz našega podneblja
vrijeme godišnjih odmora
koristi kako bi otišli na more,
pri čemu je jedna od
neizostavnih obveza
dobro se osunčati.
Liječnici ističu mnoge
koristi od sunčanje,
kao što je stvaranje
zaliha vitamina D,
no s druge pak strane
zagovaraju i oprez jer
sunčanje može izazvati
i negativne posljedice.
I dok se ljudi izlažu
sunčevim zrakama
kako bi im tijela pocrnila,
dotle se vjernici izlažu
Kristu – pravom Suncu
kako bi upili njegov sjaj
i toplinu ljubavi kojom
ih svesrdno obasjava.
Zato vjernici ne bi smjeli
propuštati dnevnu terapiju
i dozu duhovnog sunčanja
u molitvi i klanjanju
pred ovim Suncem
koje nikad ne zalazi,
a vjerničku dušu
čini potpuno bijelom

ne škodeći joj ni na koji način.