Ne samo nekada već i danas
arena je naziv za borilište
u kojem se odvijaju razne priredbe
popraćene zanimanjem publike
koja dolazi u masama bodriti
svoje ljubimce i junake.
Razlika je samo što su se nekada
u arenama odvijali krvavi prizori,
to jest borbe gladijatora na život i smrt,
dok je danas riječ o sportskim.
Zato i samo ime arena
potječe od latinske riječi
što znači pijesak, pržina,
jer je u nekadašnjim borilištima
trebalo mnogo pijeska
da upije krv gladijatora
koji su smrtno stradavali.
Danas se takve borbe
događaju u ozračju zabave
koja na nas utječe tako
da zaboravimo da je život
prava borba na život i smrt.
Umjesto da žive ozbiljno,
mnogi pak žive površno
u duhu zabava ovoga svijeta
ne misleći da je svaki čin
borba na život i smrt
za prave životne vrijednosti.
Došašće nas podsjeća
da je u arenu našega života,
u pijesak naše prolaznosti,
odlučio sići i Sin Božji
da pouči ozbiljnosti života
nas stvorene iz praha zemaljskoga.
Tako nas primjerom pouči
da prava borba na život i smrt
ne započinje ubijanjem drugih,
već životom dostojnim Boga
te žrtvom i darom života
za spasenje brata svoga.
Pretvorimo stoga svoje srce
u duhovnu arenu dostojnu
njegova svetog dolaska.

Vjernička duša naroda Božjega
sačuvala je u crkvama i samostanima,
vrlo lijepe i stare umjetničke slike
čija vrijednost nije samo umjetnička
već i teološka i vjernička.
Mnoge od njih tijekom vremena
izgube izvorni sjaj i ljepotu
ili pak pretrpe i fizička oštećenja.
U prvobitno stanje vraćaju ih
stručne i vrijedne ruke restauratora
koji sukladno svim pravilima
obnavlja ono što je bilo oštećeno.

Slično se događa i čovjekom
tom neprocjenjivom slikom Božjom
koju je oštetio i oštećuje grijeh.
Zato je Bog poslao svoga Sina
– najvještijeg obnovitelja svoje slike
da joj vrati izvorno sjaj i ljepotu.
Jedino on koji je vjerna Slika Očeva,
te izvornik i model čovjeka,
ima potrebnu vještinu i znanje
obnoviti što je grijehom narušeno.
On ne obnavlja po nahođenju,
već vjerno promatrajući uzorak
iskonskog Očeva plana
kojem je sam bio izvoditelj
u počecima stvaranja,
ali i utjelovljeni obnovitelj
u punini milosnih vremena.

Žezlo je štap ili palica
od plemenitog metala
ili skupocjenoga drva ukrašena
dragim kamenjem i biserima,
a na vrhu je mogla biti
kugla, kruna, križ, orao
ili pak ruka što blagoslivlja.
Žezlo uz krunu predstavlja
simbol kraljevske vlasti i časti,
a znali su ga koristiti i suci,
vojskovođe i vjerski poglavari.
Koristili su ga kao simbol oni
koji su imali vlasti udariti,
to jest društvenu odgovornost
povezanu s moću odlučivanja.
Zbog svega toga se i Isusa
često u ikonografiji prikazuje
u kraljevskom ruhu sa žezlom u ruci.
No njegovo kraljevsko žezlo – križ
nije bio od dragocjene kovine
već od grubog neotesanog stabla.
Ipak ga je svojom krvlju
do te mjere učinio vrijednim
da je postao predragocjen znak
neprolazne moći Krista uskrsloga.
Pogotovo što se njime nije služio
kao simbolom vlasti koja udara,
već vlasti da primi udarce
poradi naših grijeha,
da nas njegove modrice izliječe.
I nama je stavio u ruke žezlo
obdarivši nas moću svoga križa,
da zajedno s njime vladamo
gradeći njegovo kraljevstvo na zemlji
do onog konačnoga u nebesima.

Na svim vrstama građevina:
obiteljskim kućama i stanovima,
na poslovnim objektima,
javnim društvenim zdanjima,
privatnim postrojenjima
ili molitvenim prostorima
vrlo važan su dio prozori.
Dajući mogućnost otvaranja
svijetu i svemu što je vani,
oni u isto vrijeme čuvaju
prisnost i toplinu unutrašnjosti.
Oni postaju mjera protočnosti
onoga što ulazi unutra
i načina na koji se izlazi,
to jest promatra svijet.
Ista stvar je i s očima,
prozorima naše duše.
Kroz njih poglavito ulazi
svijetlo u našu dušu,
ali i duše ima izlaz –
komunikaciju prema vani.
Ako je prozor duše čist,
reče nešto slično i Gospodin,
onda će i svjetlost
što ulazi u dušu biti čista,
te i cijeli život jasan.
U sjaju toga svjetla
čovjek će onda otkrivati
svoje neizmjerne dubine,
te će mu oči postati zrcalom duše,
to jest najljepšim odrazom
njezine otajstvene dubine.

Bogomoljka je vrsta kukca
koji se ubraja u red
velikih grabežljivih kukaca.
Prednji par nogu drži uzdignutima
na način koji podsjeća
na ruke sklopljene u molitvi,
zbog čega nosi i spomenuto ime.
No njezin pobožni izgled
nije drugo doli varka,
jer upravo tim prednjim parom nogu
hvataju plijen i potom jedu,
a znaju čak pojesti
i pripadnike svoje vrste.
A to što se događa
u svijetu bogomoljki,
nije rijetkost niti među ljudima.
I među ljudima ima onih
koji hine pobožnost
i ostavljaju u javnosti dojam,
ali im je srce izopačeno
i puno je zloće i grabeža.
O takvima će i Gospodin reći:
Čuvajte se pismoznanaca,
koji rado idu u dugim haljinama,
vole pozdrave po trgovima,
prva sjedala u sinagogama
i pročelja na gozbama:
proždiru kuće udovičke,
još pod izlikom dugih molitava.
Valja se doista čuvati
takvih bogomoljki i bogomoljaca
koji se naizgled čine bezazlenima,
a imaju skrivene naume
uništavajući čak vlastite srodnike.

Brušeni dijamant ili briljant
je dragi kamen koji se dobije
obradom to jest brušenjem dijamanta,
najtvrđeg minerala u prirodi.
Velika mu je vrijednost
jer je dijamant rijedak u prirodi,
a isto tako jer mu je brušenje
vrlo zahtjevno i odgovorno:
i najmanja pogreška pri radu
može dovesti do oštećenja.
Kad ga se, međutim, obradi,
onda mu je vrijednost izuzetna,
te postaje vrlo tražena dragocjenost.
Tako je i s nama ljudima
koji smo bez Božjeg zahvata,
premda po sebi sazdani
od plemenitog materijala,
ipak kao neizbrušena sirovina.
No baš zato se on potrudio
omogućiti nam da budemo izbrušeni
posebnom napravom
za brušenje ljudskoga života
– svetim križem Spasiteljevim.
Na taj način postižemo pravu
i neprocjenjivu vrijednosti
do mjere da zavrjeđujemo
biti ugrađeni kao ures
u kraljevski vijenac Boga našega.

Zvrk ili čigra u fizici je
svako tijelo određene mase
koje se vrti oko svoje osi,
te se zbog svoje tromosti
održava u vrtnji.
Poput zvraka koji se
bez zaustavljanja vrti
oko svoje pojave i lika
je i svaki čovjek uronjen
u zemaljsku narcisoidnost
ili je opterećen težinom
materijalnih dobara.
Takav se kao obezglavljen
vrti oko sebe samoga
podređujući sve sebi.
Najgore od svega je
da misli kako se svijet
vrti oko njega,
što je svojstveno mišljenje
ljudi koji se vrte oko svijeta,
svjetske moći i slave,
te svjetovnih užitaka.
Samo ako smo usredotočeni
na Boga i na vječnost
tada naš život nije
poput nestalnog zvrka,
već nezaustavljivo ide
prema blaženom odredištu.

Svi iz iskustva dobro znamo da,
kad se neka prostorija ili kuća
ne otvaraju često
i ne provjetravaju redovito,
u njima se ‘čuje’ ustajali zrak
i izbija neugodan miris.
Zato je potrebno prozračiti ih
i unijeti svježinu mirisima
za osvježavanje prostora.
To se na razini duha
događa i pojedincima,
ali i društvu u cjelini.
Sve više i više se zatvaramo
u zemaljsko i ovostrano,
zaboravljajući provjetravati dušu
pravom duhovnom svježinom.
Zatvaramo se u ljudskost
i u ime vlastite autonomije
ne dopuštamo pristup Višnjemu
da uđe u naš prostor i vrijeme.
U sebi i oko sebe stvorili smo
ustajalost, pa i trulež,
jer ljudskost bez Boga
vrlo je kvarljiva roba,
podložna truleži i grijehu,
iz čega se širi zadah smrti.
Dolaskom u naš svijet
Bog širom rastvara
prostore našega življenja
i osvježava svježinom ljubavi.
No očekuje da se i sami
otvorimo njegovu djelovanju
određujući se odlučno
protiv ustajalog načina života
kojim isključujemo iz sebe
njegovu svetu prisutnost.
Pogotovo što nam pruža
istinski osvježivač prostora
– miomiris utjelovljenoga Sina
koji se širi na sve koji ga
primaju s vjerom i ljubavlju.

Medicinska znanost nas uči
da u ljudskom mozgu postoji
centar za ravnotežu
o kojem ovisi naše kretanje,
stabilnost i sigurnost.
Ako taj centar zakaže
ne možemo se kretati
ni ispravno ni uspravno
te gubimo sigurnost u hodu
i pouzdanje za svaki drugi
pokret i radnju.
No ne smijemo zaboraviti da
pravi centar za ravnotežu
nije onaj biološki već duhovni.
Duh usmjeren prema Bogu
i srce puno ljubavi
prema njemu i bližnjemu
najbolje je jamstvo ravnoteže
i uravnotežena života.
Zato nam se čuvati grijeha
koji nas slabi iznutra
i izbacuje iz ravnoteže.
Izgrađivati nam se pak
u posvemašnjoj vjernosti
i nesebičnoj ljubavi
koja učvršćuje naše korake
na putu vječnosti.

Kao djeci, jedna od najčešći
ali i najjednostavnijih igara
bila je poznata igra skrivača.
Skrivali bismo se jedni od drugih
po neobičnim i zaklonjenim mjestima,
no nije bila samo bit igre
da se samo dobro skrijemo,
već je trebalo znati neopaženo
doći do cilja i ‘spasiti se’
prije nego nas uoči tražitelj.
Neku sličnu igru napravili su
ljudi sa svojim Stvoriteljem
u trenutku kad je čovjek sagriješio.
Odlučili su se skriti od njega,
misleći da je moguće izbjeći
njegovu svevidećem pogledu
i iz prikrajka se neopaženo
dovući do mjesta spasenja.
Ali ne samo da je to nemoguće,
već je se i sam čovjek
tako ‘dobro’ skrio u bespuću
da se zagubio i od sama sebe.
Ali velika mu je sreća
da ga Bog tražitelj ljudi
ne traži da bi ga osudio
već da bi ga spasio,
te je tako s Gospodinom
njegova igra skrivača
ipak došla do sretnoga cilja.