Za prijenos različitih rasutih
ili tekućih tereta koriste se vreće
i vrećice koje mogu biti od
jute ili platna, papira ili plastike.
No u svemu tome važno je da je vreća
cjelovita i kompaktna, jer u protivnom
od nje ne bi bilo baš nikakve koristi.
Kad bi bila probušena samo na
jednom mjestu iz nje bi se rasuo
sav teret koji joj se povjeri.
Gore rečeno možemo primijeniti
na ono što zapisa sveti Pavao
u svojoj Poslanici Rimljanima:
„Ta ljubav je Božja razlivena
u srcima našim po Duhu
Svetomu koji nam je dan!“
Bog u naša srca ulijeva ljubav,
po daru i milosti Duha Svetoga,
ali ako naša srca nisu kao vreće
spremne i cjelovite da ga prime,
onda je uzaludno to što on
za nas čini i svi njegovi darovi
postaju uzaludni i propadaju
zbog toga što ih mi razasipamo.
No ako srca čuvamo u istini
i pazimo kreposnim životom
da ih ne oštetimo i probijemo,
onda smo primatelji i nositelji
neprocjenjivoga bogatstva koje
daje smisao našim srcima i životima.

Kako u ribolovu, tako i u lovu na
divlje zvijeri, pa i druge životinje,
treba znati odabrati mamac,
te ga vješto postaviti da privuče
željenu životinju u pogubnu zamku.
Poznato je kako su nekada lovci
ostavljali janje u kavezu nasred tora,
što je bio mamac za krvoločnog vuka
koji bi ušao u labirint sve do janjeta,
ali nakon toga nije mogao lako vani,
pa bi stradao kao žrtva svoje krvoločnosti.
Nešto slično je napravio i Gospodin
kada je kao nevino Janje bio izložen,
ali za razliku od janjeta u lovu na vuka,
bio je potpuno nezaštićen.
Želeći usmrtiti krvoločnu smrt kojoj
se nitko nije mogao ispriječiti,
on je izložio svoje tijelo kao mamac
na koji se ona naivno uhvatila.
I kad je već pomislila da ga je
pobijedila usmrtivši ga na križu,
te u grobu rastočila propadljivošću,
on je nju u svome grobu usmrtio.
Pošla je za njim slavodobitno u grob,
ne misleći da će njegova smrt
njoj nanijeti smrt, te da će on nju
u svome grobu konačno pokopati,
a svoje tijelo zaštititi blaženom
neraspadljivošću i uskrisiti na
neprolazan i vječan život.

Govoreći o potrebi otkupljenja,
sveti Pavao je stanje pada
i grijeha prvoga čovjeka
prispodobio potpisivanju zadužnice.
Adam je, dakle, vlastoručno
potpisao ispravu o zaduživanju
kod sotone koji ga je svjesno
doveo do sloma, pri čemu se
svjesno i voljno lišio svih
Božjih dobara, otišavši pri tom
u neizdrživo dužničko ropstvo.
No dobro Bog u svojoj ljubavi
nije ga ostavio pod vlašću sotone,
već se po svome Sinu patniku
očitovao kao milosrdni spasitelj,
te će sveti Pavao napisati Kološanima:
„Milostivo nam je oprostio prijestupe,
izbrisao zadužnicu koja propisima
bijaše protiv nas, protivila nam se.
Nju on ukloni pribivši je na križ.“
Od tada je, po Križu Kristovu,
čovjek ponovno zadobio slobodu,
te uživa obilje darova koje mu je
Otac nebeski pripravio.

Slikarstvo je grana umjetnosti,
a umjetnici koji se njome bave
nastoje unutarnji doživljaj
i umjetničku viziju staviti na
papir ili platno, drvo ili zid.
Tako slika nastaje i izranja
iz umjetnikove tišine,
te bez riječi, svojom tišinom
glasno svjedoči o dinamizmu
koji se zbio u umjetnikovoj duši.
No slikarstvo je božanska stvarnost,
jer je sojom metodom tek odraz
onoga što se zbiva u Božjoj duši.
U vječnim božanskim odnosima
Presveta Trojica se ljube na
savršen način do mjere da je Sin
savršena i potpuna slika Očeva.
On je odraz Božje tišine i u tišini,
bez riječi, izriče savršeno lice Očevo.
Kao takav, u jednostavnosti i tišini,
došao je među nas kao vidljiva slika
vječnoga i nevidljivoga Boga.
U nama je time obnovio svijest
da smo i sami stvoreni na sliku Božju,
te da uz njegovu pomoć trebamo
i možemo vjerno i vjerodostojno
svjedočiti da smo i sami izišli
iz dubine i tišine njegova bića.

Ima ljudi kojima je teško
čekati od ljeta do ljeta,
pa traže načina i preko godine
zadržati preplanuli ten.
U tu svrhu se služe tehničkim
napravama za zračenje tijela.
Takve naprave zovemo solariji,
a odlika im je da imaju
ultraljubičaste cijevi i lampe
kojima oponašaju svjetlost
poput sunčeve svjetlosti,
što za učinak ima tamnjenje kože.
No osim u estetske svrhe,
solariji se mogu koristiti i u
medicinske svrhe, osobito
za liječenje kožnih bolesti.

Takva potreba da se izloži
sunčevim zrakama čovjeku
dolazi iznutra iz duše.
No čovjek mnogo manje vodi
brigu o duhovnoj estetici
i zdravlju, nego o onoj tjelesnoj.
Kada bi barem bio toliko skrban
izlagati dušu Božjemu Suncu
kao što čini da zadovolji
svoje zemaljske potrebe.
A Božji Sin nam nije donio s neba
imitaciju ili privid Božjeg Svjetla,
već samo Svjetlo u svome biću,
čime je postao naš duhovni solarij.
I da bi nam omogućio primiti ga
i njime dušu osvijetliti i ogrijati,
on se sve na našu mjeru,
čime nam je učinio dostupnim
i prihvatljivim njegov vječni sjaj
i neugasivi božanski žar.

Nastaniti se negdje znači
izgraditi, kupiti ili iznajmiti sebi
stan u koji se smjestiti bilo kao
pojedinac bilo s vlastitom obitelji.
Na žalost danas stanovi ne služe
da bi ljudi bili bliže jedni drugima
ili jedni za druge, već da se
izoliraju i ograde jedni od drugih
u svoj komoditet, anonimnost ili pak
u neredan i neuredan život.
Tako stanovi više skrivaju,
nego otkrivaju pojedince.
Za Isusa nastaniti se negdje
znači, međutim, biti za ljude
i živjeti javno i otvoreno svoj
identitet i svoje poslanje.
U tom duhu zapisa sveti Matej:
„nastani se u Kafarnaumu, uz more,
na području Zebulonovu i Naftalijevu“.
Jednako kao što se nastanio u tijelu
da bi nam otkrio svoje božanstvo,
tako se nastanjuje i prebiva
i u kafarnaumskom stanu
da očituje mesijansko poslanje
i ljudima donese svjetlo spasenja.
Od tada svaki stan i nastanjenje
ima mnogo dublji smisao
nego tome pripisuju ljudi.
Isus je postao mjera nastanjenja,
te svaki vjernički stan bi
prvotno trebao biti mjesto
Kristova nastanjenja i prebivanja
dok ne dođemo u vječne stanove
koje nam je pripravio na nebesima.

Premda je Sunca konstanta našeg
svijeta i svemira, svakog jutra kad se
pojavi na obzorju kažemo da se rađa.
No ono samo pokazuje svoju slavu
svakoga dana iznova na nekom
drugom području i dijelu svijeta.
Tako je i Krist vječno Sunce Božje
nazvan mladim Suncem s visine,
jer se odlučio zasjati ljudima
puninom svoga sjaja u jednom
trenutku ljudske povijesti.
Tako se za ljude rodio novi Dan,
jer im se rodilo Sunce Božje
koje nema zalaska, kako bi
i njihova povijest bila svijetla,
bez sjena i tmina, obasjana
Suncem koje ne gubi svoj sjaj.
A jer se utjelovio u krilu Djevice,
i rodio kao čovjek u ljudskoj naravi,
svojim biće je zasvijetlio čovjeku
koji s njime može živjeti svoju
svijetlu stranu povijesti
dok ne dođe do vječnosti
gdje će mu neizrecivo Božje
Sunce svijetli punim sjajem.

Kako bi obznanili svoje odluke ili
kako bi pripremili ljude za vlastiti pohod,
nekada su kraljevi i carevi slali
ispred sebe najprije svoje glasnike.
Njima je bila zadaća prenijeti vjerno
povjerenu odluku, odredbu ili zakon.
Poznajući volju gospodara,
jasno su znali i smisao poruke
koju su nosili stanovnicima.
Jednako tako poznajući mu navike,
ili pak cilj i smisao putovanja,
najbolje su znali savjetovati ljudima
što napraviti ili kako se ponašati
u trenutku kada gospodar
bude prošao određenim krajem.
Jer je nosio važnu poruku,
to jest bio pouzdani glas
koji nema pravo preinačiti,
već vjerno prenijeti poruku,
kao i vjerodostojno protumačiti,
ukoliko potrebe zahtijevaju,
nosio je ime gospodarev glasnika.
Njega se nije slalo nepotrebno,
već s dobrim razlogom,
te je on bio prvi nagovještaj
prisutnosti onoga koji ga šalje.
Tako je Gospodin nekoć poslao
ispred sebe Ivana Krstitelja
kao vjerodostojnog glasnika
da mu pripravi put u srcima
i vjerodostojno prenese
spasenjske zahtjeve narodu
koji je čekao njegov dolazak.

Nekada nije bilo hladnjaka i zamrzivača,
te su ljudi morali imati kreativna rješenja
za čuvanje zimnice, za koja se kaže da su
bila kvalitetnija i zdravija od današnjih
načina čuvanja u suvremenim napravama.
Naime, stari su kopali trapove
u koje su pohranjivali hranu na način
da nije propadala, niti je gubila na kakvoći
i nakon dužeg stajanja u zemlji.
Tako su tijekom cijele zime imali
svježega povrća i voća unatoč tome
što ih u tom pasivnom razdoblju
kada zemlja ne rađa nije bilo, a nije
bilo niti razvijene trgovinske razmjene
da ih se priskrbi na drugi način.
Nešto slično je Gospodin predvidio
za nas ljude u vrijeme duhovne
hladnoće i suhoće, kada nam se čini
da nema svježih plodova na vidiku.
On je naše srce pretvorio u trap
u koji je položio svoje darove,
i svoj božanski život i ljubav,
te očekuje da na njih pazimo,
da trajno budu svježi, unatoč
izvanjskim prilikama ili neprilikama
u kojima se svakodnevno nalazimo.
Srce puno vjere i Božje milosti
čuva od hladnoće ovoga svijeta
ono najdragocjenije što imamo,
te nam omogućuje ne samo
preživjeti zimu, već i druge hraniti
obiljem darova u nj položenih.

Erozija znači izjedanje ili izgrizanja,
a koristi se najčešće u geologiji,
zemljopisu, tehnici i medicini.
Kao pojava može biti u prirodi,
na predmetima ili bićima.
Uslijed vremenskih uvjeta,
to jest djelovanja vjetra i vode,
leda i drugih čimbenika, u prirodi
može doći do različitih erozija
koje mijenjaju izgled zemlje.
Uz ove spomenute, erozija ima
i na duhovno području kada
izvanjske nevolje i nedaće,
a najčešće loš i neuredan život,
nagrizaju i iscrpljuju ljudsku dušu,
dovodeći je do ruba postojanja.
Zato je sam Božji Sin sišao s neba
da svojim Tijelom bude jamac
svakom čovjeku da se može
othrvati svim izazovima i
obnoviti svoje biće od svih
štetnih erozivnih utjecaja zla.
Uz njegovu milosnu pomoć
i Presveto Tijelo utkano u naš život
zaštićeni smo od erozije koja nam
ugrožava cjelovitost vječnosti.